Izgubljeni u prijevodu 2218

Život s ovisnikom - svi poznajemo nekoga kome je alkohol uništio život...

Život s ovisnikom - svi poznajemo nekoga kome je alkohol uništio život...
ILUSTRACIJA

„Jedno piće je u redu.
Dva su već previše.
Tri nisu dovoljna.“
(James Thurber)

Previše ljudi previše pije. Ispijanje alkohola teška je tema jer je povezana s radosnim i tragičnim situacijama u životu. Slavljenje, opuštanje, uživanje, odrastanje, uspjesi, romanse, dobre vijesti, dobra hrana i dobro društvo povezani su s alkoholom. Statistika ga, pak, povezuje s visokom stopom nasilja, kriminala, smrti na cestama, rastavom braka, samoubojstvom i cirozom jetre.

Prekomjerno pijenje alkohola veliki je obiteljski i društveni problem i uzrokuje nezamislivu količinu ljudske patnje. Ipak, potiče se njegovo konzumiranje. Mediji snažno promoviraju alkoholna pića kao sredstva za zabavan i aktivan društveni život. Naše društvo je izuzetno tolerantno prema ovoj ovisnosti. S druge strane, svi poznajemo nekoga kome je alkohol uništio život. 

Kako biti potpora nekome tko ne želi prestati piti? Što članovi obitelji mogu učiniti kako bi pomogli sebi i svojim voljenima? Zašto je alkohol opasan? Kako uništava brak i obitelj? Može li ovisnik voljeti? U kakvom će stanju večeras doći kući? Hoće li probuditi djecu? Zašto je teško otići? Što je terapijsko napuštanje? Otkud osjećaj krivnje i srama zbog tuđih postupaka? Zašto se toliko trudimo sakriti ovisnost naših bližnjih? Kako im tako pomažemo? Je li važnije što će reći selo ili učinkovito odgovoriti na problem? Može li ovisnik pomoći sam sebi? Što činiti kad kap prelije čašu? Koliko je previše? Kad bi obitelj trebala intervenirati – nakon pet piva dnevno ili možda šest? Hoće li liječenje spasiti odnos? Može li se dogoditi sretan kraj?

Naš je život isuviše dragocjen da bi se vrtio oko nečije boce. Nikad nije prerano tražiti pomoć. S vremenom će poteškoće biti samo veće. U brojnim slučajevima obitelj i prijatelji uviđaju da njihova voljena osoba ima problem, ali nisu sigurni kako i kada intervenirati. Jedan od glavnih razloga zašto osobe koje se bore s alkoholom ili bilo kojom drugom ovisnošću nisu u mogućnosti dobiti potrebnu i učinkovitu pomoć je taj što im prijatelji i obitelj omogućavaju nesmetan nastavak destruktivnog ponašanja – bez da nužno shvaćaju da to rade. 

Uhvaćeni u zamku

Obitelji je jako teško prihvatiti da su dio problema i najveća prepreka liječenju. Čitava obitelj je zaokupljena poricanjem, lažima i čuvanjem tajne, potpuno nesvjesna u kojoj mjeri ovisnika osnažuje na putu samouništavanja. Ovo proizlazi iz prirodnog ljudskog instinkta da se pomogne bližnjemu u nevolji. Motiv je dobar, međutim, ishod nije. Članovi obitelji su podjednako dobri (ako ne i bolji) u obmanjivanju sebe, kao i bilo koji ovisnik. Kontroliraju, nadziru i manipuliraju, vođeni tobože dobrom namjerom. Rezultat toga je nestanak iskrene interakcije i komunikacije. Svaki se razgovor pretvara u sukob. 

Zatomljena ljutnja i bijes potpuno paraliziraju bližnje. Iscrpljeni, povrijeđeni, razočarani, puni gorčine, boli, srama i narušenog samopoštovanja godinama rade najbolje što znaju, a da to nije napravilo nikakve promjene u ponašanju ovisnika. Tonu sve dublje u očaj. Nije rijetkost da članovi obitelji, posebno supružnici, postanu toliko beznadni da ozbiljno pomišljaju na samoubojstvo. U pravom smislu, cijela je obitelj bolesna. Često članovi obitelji uopće ne primjećuju koliko su se snažno uklopili u ovisnost. Supružnici i djeca ovisnika imaju simptome poremećenih odnosa, iskrivljen pogled na situaciju i nezdravo ponašanje prema sebi i drugima. Obitelj postaje „ovisna o ovisnosti“, tj. ovisna o osobi i/ili problemu druge osobe. 

Izaći iz ovog ciklusa prvi je i najvažniji iskorak za obitelj, stoga je potrebno liječiti ne samo ovisnika, nego i one koji nose teret ovisnosti. Kako bi se ovisniku moglo pomoći, obitelj se mora educirati o ovisnosti, promjeni omogućavajućeg ponašanja i suovisnosti. Princip pomoći je početi mijenjati svoje ponašanje. Ako netko želi pomoći drugome, najprije treba pomoći sebi. Sve dok se obitelj emocionalno ne otrijezni, ne može pomoći ovisniku, stoga je važno razumijevanje kako se ovisnost ne može promijeniti bez promjene obitelji. Promjena stava i pristupa problemu jedino može pomoći, a to znači osvijestiti da je jedina osoba koja ima kontrolu nad alkoholom sam alkoholičar, a jedina osoba koju možemo kontrolirati smo mi sami.

Osoba uhvaćena u zamku ovisnosti treba pomoć jer sama nije u stanju napraviti promjenu. Ovisnik negira svoj problem i neprestano racionalizira svoje ponašanje. Postaje defanzivan kad drugi izraze zabrinutost zbog njegovih navika. Agresivan je, nepouzdan, obećava sve, a ne čini ništa jer nije sposoban održati obećanje. Većina ovisnika je u poricanju, uvjerena da je problem u svima, osim u njima samima. Sebični, samoobuzeti i tvrdoglavi, ne preuzimaju nikakvu odgovornost za svoje postupke. To su uobičajene osobine svih vrsta ovisnika.

Zahtjevi upućeni ovisniku neće pomoći. Moliti ga za suradnju jednako je neproduktivno. Najbolje namjere, najlogičniji planovi i najmudriji savjeti ne znače mu ništa. Nije realno očekivati da ovisnik donosi racionalne odluke jer su mu misaoni procesi već odavno zamagljeni, a prosudbe nerealne, nelogične i emocionalno obojene teškim bojama.

Smjernice za liječenje 

Djelotvorna potpora i pomoć sastoje se od triju koraka: jasno i glasno imenovati problem, prestati preuzimati odgovornost i snositi posljedice za njegova ponašanja i pružiti mu smjernice za liječenje.

Članovi obitelji često nenamjerno preuzimaju odgovornost za stvari koje nisu njihova odgovornost. Obitelj nije odgovorna za osjećaje ili poteškoće ovisnika, posljedice njegovih djela, pružanje hrane, utočišta, davanje i/ili posudbu novca, posebno kad laže, krade i uništava obiteljski život. „Pokrivanje“ ovisnika samo produbljuje postojeću agoniju. Omogućavati ovisnost nekome koga volimo znači prešutno sudjelovati u tom zlu. Članove obitelji često prožima osjećaj kako ih ovisnik treba, no važno je suočiti se s onim što ovisniku uistinu treba – osigurati mu osnovne potrebe bez podržavanja ovisnosti.

Obitelj je odgovorna za postavljanje jasnih granica, prestanak omogućavanja, osvještavanje vlastitih potreba i traženje profesionalne pomoći. Tek kad obitelj usvoji novu perspektivu i iskorijeni toksičnu dinamiku, oporavak može postati stvarnost. Ovisnik je, pak, odgovoran za priznanje problema, prihvaćanje pomoći, prevladavanje ovisnosti i ustrajnost u dugoročnom oporavku. Ovisnost započinje i završava izborom ponašanja. Tek kad poveže svoje ponašanje s posljedicama, može donijeti i odluku nešto promijeniti.

Savjetovanje ima za cilj poučiti obitelj o stvarnosti ovisnosti i onome što oni mogu učiniti kako bi njihova voljena osoba ostala trijezna, potaknuti ih izabrati djelotvornije odgovore na istu situaciju, pomoći im prepoznati kako je njihovo ponašanje pridonijelo problemu, objasniti im što se točno mora promijeniti i zašto i naučiti ih postaviti jasne granice. Dakle, ne usredotočuje se na ovisnika, nego na restrukturiranje ponašanja cijele obitelji. 

Terapeut se ne usredotočuje ni na to koliko osoba pije nego na štetna ponašanja prouzrokovana pijenjem i neučinkovitu reakciju obitelji na to. Većini obitelji iznova se ponavlja kako njihovi najmiliji moraju sami željeti promjenu kako bi pristali na liječenje. Terapeut nije emocionalno vezan za situaciju pa mu je puno lakše vidjeti kariku koja nedostaje. Osoba ovisna o alkoholu treba imati jedinstveni sustav potpore. Ako ovisnik kod članova obitelji uoči značajne razlike u percepciji ozbiljnosti situacije, i dalje će racionalizirati svoj problem. Nesložna obitelj ovisniku omogućava nesmetano konzumiranje i odgađanje promjene.

Obiteljski farizeji

Oni koji žive s ovisnikom koriste zbunjujuća ponašanja koja nisu dosljedna. U jednom trenutku vrište, kritiziraju, gnjave, ucjenjuju, osuđuju, prijete, plaču i na rubu su živčanog sloma, a minutu kasnije ih spašavaju, štite, nalaze izgovore, pomažu u skrivanju problema, suosjećaju s njima i strpljivo slušaju još jedno dirljivo obećanje kako će se ovog puta stvarno promijeniti. 

Ponekad članovi obitelji koji su „čisti“ i čiji grijesi nisu tako otvoreni, zvuče poput farizeja jer sebe smatraju ispravnijima i bližima Bogu. Ovisnici su vrlo kritični prema „pravednicima“ oko sebe i vrlo osjetljivi i na najmanju dozu licemjerja. Bližnji koji mu pomaže mora biti uzor autentičnosti. Ako osjete nedostatak usklađenosti između nečijih riječi i djela, imat će savršeno opravdanje za svoje ponašanje. Krivnja je najgora stvar za alkoholičara. Tko želi pomoći ovisniku, a započne s pobudom osjećaja krivnje u njemu, neizbježno riskira. 

Ljubav prema ovisniku bi trebala biti jedini motiv, a to znači da ljubav mora biti iskrena i čista, a ne dio naše vlastite ljubavi prema samima sebi. Ovisnici su u osnovi vrlo nesigurne i usamljene osobe koje jako pate zbog nedostatka ljubavi. Očajnički trebaju i traže Ljubav pa su zapravo bliži Bogu u odnosu na mnoge od nas.
Iako većina osoba bliskih ovisniku bira ulogu žrtve, neke se povlače i ostaju neutralne, neke razvijaju sarkazam i nedostatak ozbiljnosti, a svaka obitelj ima i dežurnog spasitelja ili heroja.

Zna se dogoditi da alkoholičar prestane piti, ali nastavlja obrazac ovisnosti o nečem drugom, od kockanja preko nasilnog ili čak fanatičnog vjerskog ponašanja, a članovi obitelji i dalje igraju uloge koje su sami sebi dodijelili. Činjenica da je cijela obitelj zarobljena u svojim ulogama objašnjava zašto alkoholizam ima tendenciju ponavljanja nakon smrti alkoholičara, čak i u sljedećim generacijama nekih obitelji.

Ovisnik obično nije svjestan patnje i boli koje uzrokuje svojoj okolini. Ovisnost ih čini neosjetljivima na osjećaje onih koji se najviše brinu za njih. Tko najviše voli ovisnika, obično najviše i strada. Često trpi tjelesno i emocionalno zlostavljanje. Čak i kad alkoholičar nije pretjerano nasilan, odvratan je u načinu na koji se ponaša kad je pijan. Prostorno odvajanje nije nužno, osim u slučaju zlostavljanja. Tada su ga oni koji žive s njim prisiljeni i fizički napustiti te mu objasniti da odvojenost ne znači presudu ni osvetu. 

Napuštanje nije odustajanje od ovisnika nego namjera da mu se dugoročno pomogne. Odvajanje od ovisnosti, a ne od ovisnika izraz je autentične ljubavi. U nekim slučajevima napuštanje nije moguće bez pomoći institucija.

Terapijsko napuštanje

Potrebno je razlikovati terapijsko napuštanje i rastavu. Napuštanjem se upravo želi spasiti brak. Najčešće je to jedino dostojanstveno rješenje u situaciji kad ovisnik odbija pomoć i nije voljan promijeniti ponašanje. Odlazak je uvijek težak. Poznati pakao čini se boljim od nepoznatog neba. Vjernici često ostaju u neizdrživim situacijama zbog sakramenta braka. Preporučeno razdvajanje može im zvučati teško i zbunjujuće zbog danog obećanja „u dobru i u zlu“. 

Plemenito je ostati u braku zbog bračnog obećanja, ali u tom slučaju ostati (donekle) normalan moguće je jedino ako se izabere biti emocionalno rastavljen od ovisnika. Suprotno našoj modernoj ideji koja ljubav izjednačava s tolerancijom, prava ljubav ne prihvaća i ne opravdava ponašanje koje nekoga uništava nego postavlja zahtjeve i ograničenja. Takav stav nije lagan ni spontan. Treba ga naučiti. Oni koji istinski vole ovisnika morat će stisnuti srce i dopustiti mu trpljenje posljedica njegovih izbora. Obitelj ovo očajnički izbjegava jer ne želi prolaziti kroz težak i bolan proces – ovisniku reći „ne“ i podnositi emocionalnu borbu koju će to uzrokovati.

Važno je ne tražiti obećanja nego djelovanja, odrediti vremenski rok i ako nema poboljšanja, dati mu ultimatum (ili ja ili piće). Ovo je smisleni stav koji može djelovati. To nije sebičnost nego čin ljubavi. Ukoliko ne uspije održati svoje obećanje i ništa se ne promijeni, treba se udaljiti, inače se ostaje u začaranom krugu. Taj je put odabrao ovisnik. Većina supružnika koji su pretrpjeli takvu patnju ne žali zbog svoje odluke. Naprotiv, ne razumiju da to nisu učinili puno ranije. 

Članovi obitelji moraju početi djelovati zajedno na novoj osnovi, stvarati novi sustav odnosa i ustrajati u tome, a to je vrlo teško. Ne radi se samo o alkoholu nego o cijeloj mreži ovisnih i nezrelih odnosa, stoga cilj savjetovanja nije vratiti obitelj tamo gdje je bila prije problema ovisnosti. Treba razumjeti da ovisnici imaju emocionalne probleme kao što su poteškoće u izražavanju osjećaja, stvaranju odnosa i izgradnji bliskosti koje su razvili i prije ovisnosti. 

Razdvajanje znači sposobnost ljubavi i brige za ovisnika bez preuzimanja odgovornosti za njegovo ponašanje. To znači odvajanje vlastitih osjećaja od tuđih osjećaja, odgovornosti ili ponašanja. Ako supružnik za nekoga ima stvarnu odgovornost, to su djeca. Život u disfunkcionalnoj obitelji, s rastresnom majkom i vječno pijanim ocem (obrnuto je nesagledivo teže) nije dobar za djecu. Dijete odrasta u uvjerenju da su ludila, svađe i nasilno ponašanje potpuno normalni.

Razumijevanje ovisnosti teško je za odrasle, za djecu je još teže. Teško je pronaći odgovarajuće riječi kako bi se djeci objasnilo destruktivno ponašanje mame ili tate. Srećom, djeca razumiju puno više nego što mislimo. Odrasli obično zauzimaju stav kako djecu treba zaštititi i poštedjeti. To je najčešće opravdano, ali u ovom slučaju iskrenost je jedna od najvažnijih stvari. 

Posljedice pijenja

Mogućnost da prestane piti javlja se tek kad ovisnik počne sve više patiti i trpjeti posljedice svog ponašanja. Prema tome, adekvatan odnos prema ovisniku je dosljedna primjena načela: „Ako piješ, a ja snosim posljedice, pit ćeš i dalje. Stoga te od danas prestajem štititi od posljedica pijenja jer radije ću te pustiti da patiš nego da umreš.“ U praksi je vrlo teško održati takav stav, pogotovo u početku, jer se čini okrutnim i bezdušnim, ali u situaciji ovisnosti to je jedini oblik zrele ljubavi koji otvara oči ovisniku i time priliku da se podvrgne liječenju.

Ovako opisana promjena ponašanja obitelji u pravilu je neizvediva sve dok obitelj skriva svoj problem od vanjskog svijeta. Ne radi se o tome da se ovisniku ne pomaže. Riječ je o tome da mu se pomogne stvarno, a ne samo naizgled. Ovisnik je možda izgubio osjetljivost na patnju drugih, ali i dalje ostaje osjetljiv na vlastitu patnju. Jedino ako snosi posljedice ovisnosti, može razmisliti i priznati sebi istinu – da ima problem i da će prerano umrijeti ako ne promijeni svoj način života. Osobna patnja ovisnika je neizostavan uvjet promjene. Samo osobna patnja može ga natjerati da prepozna svoj problem i prihvati pomoć obitelji i stručnjaka. 

Komunikacija s ovisnikom ne bi se trebala temeljiti na emocijama nego na argumentaciji. Općepoznato je da alkoholičar ne želi čuti ni riječi o činjenicama svoje ovisnosti pretvarajući sve u šalu, protunapad ili još jedno klimavo obećanje. Uvijek „svi piju“ i uvijek „može prestati kad želi“. Brani se od mogućnosti liječenja razvijajući sustav iluzije i poricanja zbog čega je potrebna intervencija. Riječ je o sastanku na kojem se suočava ovisnika sa štetnim ponašanjem kako bi se donijela odluka o liječenju. Tijekom intervencije razgovara se o incidentima i činjenicama vezanima uz pijenje i gdje i kada treba potražiti pomoć, a sve u ozračju ljubavi i brige.

Intervencija nije još jedna obiteljska svađa. To nije prilika za optuživanje i javno ponižavanje alkoholičara niti žaljenje zbog svoje teške sudbine, patnje i sramote. Ne raspravlja se o količini popijenog i izbjegavaju se riječi „ti uvijek – ti nikad“. Rasprava nije u interesu intervencije jer se lako pretvara u svađu. 

Napad na ovisnost

Opis mora biti činjeničan i konkretan. Najbolje ga je napisati i pročitati jer u napetosti i pod silinom emocija važne se stvari lako mogu zaboraviti. To je napad na ovisnost, a ne na ovisnika, napada se problem, a ne osoba. Kriza je ključni pojam na putu prema oporavku. Alkoholičar razmatra liječenje kad bol zbog pijenja premašuje korist od pijenja. Taj se proces može ubrzati intenziviranjem krize. Ne mora se čekati da alkoholičar dođe do dna – može mu se pomoći ranije – intervencijom. 

Nekoliko ljudi sudjeluje u intervenciji jer jedna osoba definitivno nije dovoljna kako bi se probila kroz „obrambeni zid“ alkoholičara. U intervenciju mogu biti uključeni: supružnik, roditelji, djeca, braća, sestre, proširena obitelj, susjed, prijatelj, šef, suradnik, liječnik, učitelj itd. Na kraju popisa stoji ultimatum koji mora biti istinit i stvaran inače ga ne treba ni postavljati. Već je bilo dovoljno prijetnji u prazno. Intervencija se može održati samo kad je alkoholičar trijezan pa je važna dobra organizacijska priprema. Često se događa da se prilikom pripreme intervencije sam ovisnik javi na liječenje. Ova naizgled čudna koincidencija može se objasniti progresivnom promjenom stavova i ponašanja članova obitelji prema ovisniku.

Oni koji poznaju zbrku življenja s ovisnikom jako dobro znaju što znači dočekati dan kad odlazi na liječenje. No, prestanak pijenja je tek početak oporavka. Kad alkoholičar prestane piti, obitelj to nije uvijek u stanju prihvatiti. Prolaze kroz čitav niz osjećaja – strah od gubitka kontrole, moći, važnosti, uloge i onog najgoreg - straha da će voljeni opet posegnuti za bocom. 

Ako se alkoholičar uspije oporaviti, gotovo je sigurno da će opet pokleknuti ukoliko se njegova obitelj također ne promijeni. To uvjetuje činjenica da se pogođeni vraćaju u isto okruženje što negativno utječe na njihovo izlječenje. 

Neobična, ali stvarna pojava je da relativno veliki broj osoba ima poteškoća kad im se supružnik nakon liječenja vrati kući trijezan. Nije rijetkost da se ponovno vjenčaju s alkoholičarem kad njihov supružnik prestane piti, umre ili se razvedu. Kako je to moguće? Upravo zato jer i dalje reproduciraju ponašanja koja jedina poznaju. Čest je slučaj u kojem obiteljski sustav ne može podnijeti te promjene i brak propada – ne zato što je supružnik pio nego, paradoksalno, jer je prestao piti.

Supružnici alkoholičara obično ružičasto misle kako su njihove bračne nevolje završene kad se liječenje uspješno završi. Ovisnost je onemogućavala rješavanje bračnih problema, ali ni trijeznost ih ne rješava – samo ih čini rješivima. Nakon što se ovisnost prevlada, supružnici se suočavaju s brojnim problemima koji su u sjeni ovisnosti bili zanemareni ili su nastali ovisnošću. 

Molitva spokoja

Skloni smo mišljenju kako je u našoj moći nekoga promijeniti, kako znamo što je za drugog najbolje i kako ćemo u svojoj snazi nadići probleme. Ne možemo promijeniti niti kontrolirati druge i obično se osjećamo loše kad to uvidimo. U konačnici, možemo upravljati samo sobom i svojim reakcijama na situacije. 

Bog nam je dao slobodnu volju i svatko odlučuje za sebe. Ne možemo uzeti ni Božju volju u svoje ruke. Ono što se događa u ovisnosti je zbunjenost obitelji u pogledu njihove odgovornosti, odgovornosti ovisnika i onoga što je u Božjim rukama. Obitelj treba poduzeti hrabre mjere potrebne da se odgovornost za liječenje ovisnosti vrati tamo gdje ona i pripada – ovisniku. Omogućavanje se događa kad obitelj „pomaže“, ali pritom ne dopušta voljenoj osobi da osjeti posljedice svojih postupaka. 

Sve dok ovisnik ne snosi posljedice, nema apsolutno nikakvu motivaciju za promjenom. Štitimo ovisnika od posljedica njegovih djela svaki put kad ga „spašavamo“. Promjena je uvijek moguća. Nismo sami u svojim borbama. Svaki izlazak iz ralja ovisnosti može se nazvati čudom. Vjera je najveća snaga i temelj oporavka. Imati povjerenja u Boga je puno više od nade da će se ovisnik izliječiti. Najvažnije je tražiti Božju pomoć i duboko vjerovati da će se Bog pobrinuti za sve ostalo ako se mi držimo svoje odgovornosti. 

Molitva spokoja je jednostavan, ali snažan podsjetnik na važnost razumijevanja onoga što je u našoj kontroli, a što nije.
„Bože, daj mi snage prihvatiti ono što ne mogu promijeniti, hrabrost promijeniti ono što mogu i mudrost razlikovati to dvoje.“

Piše Maja Jakšić