Urbi et orbi 3415

Papa u miru Benedikt XVI. o stanju u Crkvi: Grešna je ali i dalje nas Bog po njoj spašava

Papa u miru Benedikt XVI. o stanju u Crkvi: Grešna je ali i dalje nas Bog po njoj spašava
Papa emeritus Benedikt XVI. / REUTERS_Alessandro Bianchi

Što se mora učiniti? Možda bismo trebali napraviti novu Crkvu, i onda bi stvari funkcionirale? Pa, taj eksperiment već je proveden, i već je zatajio. Samo poslušnost i ljubav prema našem Gospodinu Isusu Kristu može pokazati put. Zato prvo pokušajmo iznova i iz nutrine samih sebe razumjeti što Gospodin želi, i što je želio s nama. 

Prvo bih spomenuo sljedeće: ako bismo stvarno željeli vrlo kratko sažeti sadržaj vjere kako je izložen u Bibliji, to bismo mogli učiniti govoreći da je Gospodin s nama započeo ljubavnu priču, i njome želi obuhvatiti sve stvorenje. Sila koja se može suprotstaviti zlu, koje prijeti nama i cijelome svijetu, može se u konačnici sastojati samo od našega ulaska u tu ljubav. To je prava sila koja se protivi zlu. Snaga zla proizlazi iz našega odbijanja da ljubimo Boga. Onaj tko sebe povjeri ljubavi Božjoj je otkupljen. Naša neotkupljenost je posljedica naše nesposobnosti da ljubimo Boga. Dakle, naučiti ljubiti Boga je put čovjekova otkupljenja. 

Sada pokušajmo dalje analizirati taj ključni sadržaj Božje objave. Tada možemo reći da je prvi, temeljni dar koji nam vjera nudi sigurnost da Bog postoji. Svijet bez Boga može biti samo svijet bez smisla. Jer odakle onda dolazi sve što postoji? U svakom slučaju, ono nema duhovne svrhe. Nekako je jednostavno tu, i nema ni cilja ni smisla. Onda nema ni standarda dobra ili zla. Onda se može nametnuti samo ono što je jače. Onda je jedino načelo moć. Istina se ne računa, i zapravo ne postoji. Samo ako stvari imaju duhovni razlog, ako su namjeravane i zamišljene – samo ako postoji Bog Stvoritelj koji je dobar i želi dobro – i čovjekov život može imati smisla.

To što postoji Bog kao stvoritelj i mjera svih stvari u prvom je redu iskonska potreba. No Bog koji se uopće ne bi izrazio, koji se ne bi objavio, ostao bi pretpostavka, i onda ne bi mogao odrediti formu (Gestalt) našega života.

Da Bog u tom namjernom stvaranju doista bude Bog, moramo od Njega očekivati da se na neki način izrazi. On je to učinio na toliko načina, a ponajviše u pozivu upućenome Abrahamu, i koji je ljudima u potrazi za Bogom dao orijentaciju koja vodi dalje od svih očekivanja: sam Bog postao je stvorenje, i govori s nama ljudima kao čovjek.

Tako se rečenica „Bog jest” u konačnici pretvara u istinski radosnu poruku, upravo zato što On ima toliko razumijevanja, zato što On stvara – i jest – ljubav. Ponovno ljude učiniti svjesnima toga prvi je i temeljni zadatak koji nam je Gospodin povjerio.

Društvo bez Boga – društvo koje ga ne poznaje i prema Njemu se odnosi kao da ne postoji – društvo je koje gubi svoju mjeru. U našemu je vremenu nastala krilatica „Bog je mrtav”. Uvjeravali su nas da kada Bog u društvu doista umre, društvo postaje slobodno. A smrt Boga u društvu znači i kraj slobode, jer je ono što umire svrha koja omogućava da se orijentiramo, i zato što nestaje kompas koji nam pokazuje pravi smjer učeći nas da razlikujemo dobro od zla. 

Zapadno društvo je društvo u kojem je Bog odsutan iz sfere javnosti i više joj ništa nema za ponuditi. Zato je to društvo – društvo u kojem se mjera ljudskosti sve više gubi. Na pojedinim je mjestima odjednom postalo očito da je ono što je zlo i što uništava čovjeka postalo sasvim normalno.

To je slučaj s pedofilijom. Još nedavno se u nekim teorijama smatrala zakonitom, i u novije vrijeme počela se sve više širiti. I sada šokirani shvaćamo da se našoj djeci i mladima događaju stvari koje im prijete uništenjem. Činjenica da bi se to moglo proširiti i u Crkvi i među svećenicima trebala bi nas posebno uznemiriti.

Zašto je pedofilija dosegnula takve razmjere? Razlog je u konačnici odsustvo Boga. Mi kršćani, a i mi svećenici, također radije ne govorimo o Bogu jer nam se taj govor ne čini praktičnim. Nakon potresâ Drugoga svjetskog rata mi u Njemačkoj smo u svoj ustav bili izričito stavili odgovornost Bogu kao glavno načelo. Pola stoljeća kasnije više nije bilo moguće odgovornost Bogu unijeti u Europski ustav kao glavno načelo. Boga se smatra stranačkim pitanjem jedne male skupine, i on više ne može biti glavno načelo za zajednicu kao cjelinu. Ta odluka odražava situaciju na Zapadu, gdje je Bog postao privatna stvar manjine.

Najvažniji zadatak, koji mora proizaći iz moralnih potresâ našega vremena, jest da mi sami ponovno počnemo živjeti Bogu i prema Bogu. Iznad svega, mi sami moramo ponovno naučiti prepoznati Boga kao temelj svoga života, a ne ostavljati ga postrani kao nekakvu neučinkovitu frazu. Nikada neću zaboraviti upozorenje koje mi je veliki teolog Hans Urs von Balthasar jednom napisao na razglednici: „Nemoj pretpostavljati trojedinoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, nego ih predstavljaj!”

Doista, Boga se u teologiji često podrazumijeva, s njime se nitko neće konkretno pozabaviti. Tema Boga čini se tako nestvarnom, tako dalekom od stvari koje nas se tiču. A opet, sve postaje drukčije ako Boga ne pretpostavite, nego ga predstavljate, ako ga ne ostavljate u pozadini, nego ga prepoznajete kao središtesvojih misli, riječi i djela.

Bog je za nas postao čovjekom. Kao Njegovo stvorenje, čovjek je tako blizu Njegovu srcu da se Bog ujedinio s čovjekom i tako na veoma praktičan način ušao u ljudsku povijest. On razgovara s nama, On živi s nama, On trpi s nama, i On je za nas uzeo smrt na sebe. Mi o tome u teologiji govorimo detaljno, uz učene riječi i misli. No upravo tako riskiramo da postanemo gospodari vjere, umjesto da nas vjera obnovi i nama gospodari.

Razmotrimo to s obzirom na središnje pitanje, proslavu Svete Euharistije. Naše postupanje s Euharistijom potiče na zabrinutost. Drugi vatikanski koncil s pravom je bio usredotočen na to da ovaj sakrament Prisutnosti Tijela i Krvi Kristove, Prisutnosti Njegove Osobe, Njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća, vrati u središte kršćanskoga života i samo postojanje Crkve. To se jednim dijelom doista i dogodilo, i na tome trebamo Gospodinu biti veoma zahvalni.

No prevladava prilično drugačiji stav. Ne dominira obnovljeno poštovanje prisutnosti Kristove smrti i uskrsnuća, nego način postupanja s Njime koji uništava veličinu Otajstva. Opadanje sudjelovanja u nedjeljnoj proslavi Euharistije pokazuje koliko malo mi kršćani današnjice znamo o tome kako cijeniti veličinu dara koji se sastoji u Njegovoj Stvarnoj Prisutnosti. Euharistija gubi vrijednost, postaje puka ceremonijalna gesta ako podrazumijevamo da pristojnost zahtijeva da ga se prilikom obiteljskih proslava ili u prigodama poput vjenčanja ili sprovoda daje svima pozvanima iz obiteljskih razloga.

Način na koji ljudi često jednostavno prime Presveti Sakrament u pričesti kao nešto što se podrazumijeva pokazuje da mnogi pričest vide kao čisto ceremonijalnu gestu. Stoga, kada razmišljamo o tome što je najhitnije za učiniti, očito je da nam ne treba još jedna Crkva koju smo sami izmislili. Ono što je najhitnije za učiniti jest obnova vjere u Stvarnost Isusa Krista koji nam se daje u Presvetome Sakramentu.

U razgovorima sa žrtvama pedofilije sam stvarno shvatio tu najnužniju stvar. Mlada žena koja je nekada bila ministrantica rekla mi je da je kapelan, njezin nadređeni među poslužiteljima kod oltara, uvijek započinjao seksualno zlostavljanje koje je činio na njoj riječima: „Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje.”

Očito je da ta žena više ne može čuti same riječi posvećenja a da ne doživi iznova sav užas zlostavljanja. Da, moramo hitno i žarko moliti Gospodina za opraštanje, a u prvom redu moramo se u Njega pouzdati više od svega i zamoliti ga da nas iznova nauči kako razumjeti veličinu Njegova trpljenja, Njegove žrtve. I moramo učiniti sve što možemo da dar Svete Euharistije sačuvamo od zloporabe.

Na kraju, tu je Otajstvo Crkve. Rečenica kojom je Romano Guardini prije gotovo stotinu godina izrazio radosnu nadu usađenu u njemu i mnogima drugima, nije zaboravljena: „Počeo je događaj od neopisive važnosti – Crkva se u dušama budi.”

Htio je reći da se Crkvu više ne doživljava i percipira samo kao izvanjski sustav koji ulazi u naše živote, kao jedna vrsta autoriteta, nego da je se počinje percipirati kao prisutnu u ljudskim srcima – kao nešto što nas pokreće ne samo izvana, nego i iznutra. Oko pola stoljeća kasnije, ponovno promišljajući o tome procesu i promatrajući sve što se događalo, bio sam u iskušenju promijeniti rečenicu u: „Crkva u dušama umire.”

Doista, Crkvu se danas smatra u prvome redu samo još jednom vrstom političkog aparata. O njoj se govori gotovo isključivo u političkim kategorijama, i to se može primijeniti čak i na biskupe, koji svoj koncept Crkve sutrašnjice formuliraju gotovo isključivo u političkim okvirima. Kriza, uzrokovana mnogim slučajevima zlostavljanja od strane svećenika, poziva nas da Crkvu smatramo nečime gotovo neprihvatljivim, što sada moramo uzeti u svoje ruke i ponovno osmisliti. No Crkva koja se sama napravila ne može sačinjavati nadu.

Sam Isus je Crkvu usporedio s ribarskom mrežom u kojoj na kraju sam Bog rastavi dobre od loših riba. Imamo i usporedbu o Crkvi kao polju na kojemu raste dobro sjeme koje je posijao sam Bog, ali raste i korov koji je potajno posijao „neprijatelj”. Doista, korov na Božjem polju, Crkvi je iznimno vidljiv, a zle ribe u mreži također pokazuju svoju snagu. Ipak, polje je i dalje Božje polje, a mreža je Božja ribarska mreža. U svim vremenima ne postoje samo korov i zle ribe, nego i Božji usjevi i dobre ribe. Proglašavati i naglašavati oboje nije lažni oblik apologetike, nego nužna služba Istini.

U ovom je kontekstu nužno referirati na važan tekst iz Otkrivenja sv. Ivana. Đavao je identificiran kao tužitelj koji dan i noć pred Bogom optužuje našu braću (Otk 12,10). Otkrivenje sv. Ivana tako preuzima misao iz središta okvirne priče iz Knjige o Jobu (Job 1 i 2; 42,7-16). U toj knjizi je đavao htio pred Bogom Jobovu pravednost prikazati kao posve izvanjsku. Upravo to govori i Apokalipsa: đavao hoće dokazati da nema pravednih ljudi, da se sva ljudska pravednost pokazuje samo izvana. Kada biste se približili nekoj osobi, tada bi privida njegove pravednosti brzo nestalo.

Priča u Knjizi o Jobu počinje raspravom između Boga i đavla, u kojoj Bog Joba naziva doista pravednim čovjekom. Sada će ga se iskoristiti kao primjer kako bi se provjerilo tko je u pravu. Uzmi mu sve što ima i vidjet ćeš da od njegove pobožnosti neće ostati ništa, tvrdi đavao. Bog mu dopušta taj pokušaj, u kojemu se Job pokazuje dobrim. No đavao je uporan, i kaže: „Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!” (Job 2,4-5)

Bog đavlu dopušta i drugi pokušaj. Može se dotaknuti i njegova mesa. Jedino mu je zabranjeno ubiti Joba. Kršćanima je jasno da je Job, koji pred Bogom stoji kao primjer svega čovječanstva, Isus Krist. U Otkrivenju sv. Ivana drama ljudskoga života prikazana nam je u svoj svojoj širini.

Bog Stvoritelj suočen je s đavlom, koji loše govori o svemu čovječanstvu i svemu što je Bog stvorio. Kaže, ne samo Bogu, nego prije svega ljudima: pogledajte što je Bog učinio. Njegovo stvorenje navodno je dobro, ali zapravo je puno bijede i odvratnosti. To omalovažavanje stvorenja zapravo je omalovažavanje Boga. Time se želi dokazati da sâm Bog nije dobar, i okrenuti nas protiv Njega.

Pravovremenost toga što nam Otkrivenje ovdje govori je očita. Danas je optužba protiv Boga više od svega vezana za karakteriziranje Njegove Crkve kao posve loše, i tako nas đavao želi navesti da je napustimo. Zamisao o boljoj Crkvi, koju smo sami napravili, zapravo je prijedlog kojim nas đavao želi udaljiti od živoga Boga prijevarnom logikom kojom nas je vrlo lako zavarati. Ne, Crkva čak ni danas nije sastavljena od loših riba i od korova. Crkva Božja postoji i danas, i ona je i dalje važan instrument po kojemu nas Bog spašava.

Vrlo je važno suprotstaviti se đavlovim lažima i poluistinama cijelom istinom: da, u Crkvi ima grijeha i zla. No čak i danas postoji Sveta Crkva, koja je neuništiva. Danas ima mnogo ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i ljube, i u kojima nam se pokazuje pravi Bog, Bog koji nas ljubi. I danas Bog u svijetu ima svoje svjedoke, mučenike (martyres). Da bismo ih vidjeli i čuli, moramo samo biti budni.

Riječ „martyr” preuzeta je iz proceduralnoga prava. U suđenju protiv đavla Isus Krist je prvi i pravi svjedok za Boga, prvi mučenik, za kojim su pošli bezbrojni drugi.

Danas je Crkva više nego ikada „Crkva mučenika”, i tako svjedoči živoga Boga. Ako se osvrnemo oko sebe i poslušamo pažljivim srcem, svjedoke danas možemo pronaći posvuda, naročito među običnim ljudima, no i na visokim crkvenim položajima, koji se bore za Boga svojim životom i trpljenjem. Inertnost srca uzrok je tome što ih ne želimo prepoznati. Jedan od velikih i bitnih zadataka naše evangelizacije je da koliko god možemo stvorimo okruženja vjere, i da ih prije svega pronađemo i prepoznamo.

Ja živim u jednoj kući, u malenoj zajednici ljudi koji uvijek iznova otkrivaju takve svjedoke živoga Boga u svakodnevnome životu, i na to mi s radošću ukazuju. Vidjeti i pronaći živu Crkvu predivan je zadatak, koji nas uvijek iznova jača i čini nas radosnima u svojoj vjeri.

Na kraju svojih promišljanja volio bih zahvaliti papi Franji za sve što čini da nam uvijek iznova pokazuje Božje svjetlo, koje čak ni danas nije nestalo. Hvala vam, Sveti Oče!, napisao je papa u miru Benedikt XVI.

misija / franjevci-st.com