Urbi et orbi 1179

Na Angelusu Papa obznanio pismo svećenicima: S Isusom Kristom naša se radost uvijek iznova rađa

Na Angelusu Papa obznanio pismo svećenicima: S Isusom Kristom naša se radost uvijek iznova rađa
FOTO VATICAN MEDIA

Papin nagovor prije i nakon molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju, 4. kolovoza 2019.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnje Evanđelje (usp. Lk 12, 13-21) započinje prizorom čovjeka iz mnoštva koji traži od Isusa da riješi pravno pitanje o obiteljskom nasljeđu. Ali On se u odgovoru ne bavi tim pitanjem te poziva da se klonimo gramzivosti, to jest pohlepe za posjedovanjem. Ne bi li svoje slušatelje odvratio od ove bjesomučne potrage za bogatstvom, Isus je ispripovijedao prispodobu o bezumnom bogatašu koji misli da je sretan zato što mu je ljetina jedne godine bila izvanredno bogata i osjeća se sigurnom zbog nagomilanih dobara. Bit će lijepo da ga danas pročitate; nalazi se u dvanaestom poglavlju svetog Luke, redak 13. To je lijepa prispodoba koja nas mnogo toga uči. U prispodobi, naime, nalazimo živi kontrast između onoga što bogata osoba planira za sebe i onoga što mu Bog priprema.

Bogataš stavlja pred svoju dušu, to jest pred sebe samoga, tri promišljanja: mnoštvo nagomilanih dobara, mnogo godina za koje se čini da mu ta dobra jamče i, treće, spokoj i neobuzdano blagostanje (r. 19). Ali riječ koju mu je Bog uputio poništava te njegove planove. Umjesto „godina mnogih“, Bog ukazuje na neposrednost: „već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe“; umjesto uživanja u životu pred njega stavlja polaganje Bogu računa o svome životu, s posljedičnom presudom. Što se tiče stvarnosti mnogih nagomilanih dobara na kojima je bogataš sve temeljio, ona je pokrivena sarkazmom pitanja: „A što si pripravio, čije će biti?“ (r. 20). Sjetimo se borbe za baštinu; mnogih obiteljskih borbi i tolikih ljudi, svi znamo neku od tih priča, koje počinju izbijati u času smrti: unuci dolaze vidjeti: „Što je moje?“ i sve odnesu.

Upravo u toj suprotnosti leži opravdanost imenice „bezumnik“ – jer misli na stvari za koje misle da su konkretne, ali one su uobrazilja – kojima se Bog obraća ovom čovjeku. On je bezuman jer je u praksi nijekao Boga, nije „izravnao račune“ s Njim.

Zaključak prispodobe, formuliran od strane evanđelista, odlikuje se jedinstvenom djelotvornošću: „Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu“ (r. 21). To je opomena koja otkriva horizont prema kojem smo svi pozvani gledati.

Materijalna dobra su nužna – to su dobra! -, ali ona su sredstvo i služe tome da se živi pristojno i da ih se dijeli s najpotrebnijima. Isus nas danas poziva da shvatimo kako bogatstva mogu zarobiti srce i odvratiti ga od pravog blaga koje je na nebu.

Na to nas podsjeća i sveti Pavao u današnjem drugom čitanju. Kaže ovako: „tražite što je gore… Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol 3, 1-2).

To – razumije se – ne znači otuđiti se od stvarnosti, nego tražiti stvari koje imaju pravu vrijednost: pravdu, solidarnost, prihvaćanje, bratstvo, mir, sve ono što predstavlja istinsko čovjekovo dostojanstvo. Radi se o tome da težimo životu ostvarenom ne po svjetovnom stilu, nego prema evanđeoskom stilu: ljubiti Boga cijelim našim bićem i ljubiti bližnjega onako kako ga je Isus ljubio, to jest u služenju i sebedarju.

Pohlepnost za dobrima, želja za posjedovanjem dobara ne zasićuje srce, nego štoviše izaziva još veću glad! Pohlepa je poput onih finih bombona: uzmeš jedan i kažeš: „O, kako je dobar!“, pa onda uzmeš drugi i jedno vuče drugo. Takva je pohlepa: nikad se ne zasićuje. Budite oprezni! Ljubav koju se shvaća i živi na ovaj način izvor je istinske sreće, dok je neumjerena težnja za materijalnim dobrima i bogatstvima često izvor tjeskobe, neprijateljstva, pronevjere, rata. Mnogi ratovi započinju zbog pohlepe.

Neka nam Djevica Marija pomogne da ne dopustimo da nas očaraju sigurnosti koje prolaze, nego da svaki dan budemo vjerodostojni svjedoci vječnih vrijednosti evanđelja.

Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
izražavam svoju duhovnu blizinu žrtvama nasilja koje su ovih dana zavile u crno Teksas, Kaliforniju i Ohio u Sjedinjenim Američkim Državama i u kojem su stradale nedužne osobe. Pozivam vas da se pridružite mojoj molitvi za one koji su izgubili život, za ranjene i njihove obitelji.

Na današnji dan prije stotinu i šezdeset godina umro je sveti Arški župnik, uzor dobrote i ljubavi za sve svećenike. Na ovu značajnu obljetnicu odlučio sam uputiti Pismo svećenicima iz cijeloga svijeta kako bih ih potaknuo na vjernost poslanju na koje ih je Gospodin pozvao. Neka nam svjedočanstvo ovog poniznog župnika potpuno predanog svome puku pomogne otkriti ljepotu i važnost ministerijalnog svećeništva u suvremenom društvu.

Obraćam se svakome od vas – piše Papa – koji, u tolikim prigodama, neprimjetno i požrtvovno, u iscrpljenosti, umoru ili naporu, bolesti ili napuštenosti, vršite svoje poslanje kao služenje Bogu i njegovom narodu i, usprkos svim poteškoćama na putu, ispisujete najljepše stranice svećeničkog života.

Na početku pisma Papa progovara o sablazni zlostavljanja. „U posljednje smo vrijeme imali priliku jasnije čuti, često nijem i nasilno zatomljivan, krik naše braće i sestara koji su bili žrtve zloupotrebe moći, zlostavljanja na polju savjesti i seksualnog zlostavljanja od strane zaređenih službenika. Bilo je to vrijeme velikih patnji u životima onih koji su doživjeli takvo zlostavljanje, ali i u životima njihovih obitelji i cijelog Božjeg naroda“.

Ali – dodao je papa Franjo – ne „prešućujući nimalo nastalu štetu“, bilo bi „nepravedno ne prepoznati tolike svećenike koji neprestano i potpuno daju sve što jesu i imaju za dobro drugih“, svećenike „koji svoj život čine djelom milosrđa u krajevima ili situacijama koje su često negostoljubive, udaljene ili napuštene, izlažući čak opasnosti vlastiti život“. Papa im zahvaljuje „na hrabrom i stalnom primjeru“ te dodaje će „vremena crkvenog pročišćenja koja proživljavamo učiniti nas radosnijima i jednostavnijima i u ne tako dalekoj budućnosti bit će vrlo plodna“. Sveti Otac poziva svećenike da se ne obeshrabruju, jer „Gospodin čisti svoju Zaručnicu i sve nas obraća sebi. Daje nam iskusiti kušnju da shvatimo da smo bez Njega prah“.

Druga ključna tema Papina pisma je zahvalnost. Franjo podsjeća da je „poziv, više no naš izbor, odgovor na besplatni Gospodinov poziv“. Papa poziva svećenike „da se vrate onim blistavim trenucima“ u kojima su doživjeli Gospodinov poziv da sav svoj život posvete služenju Njemu, onome „da“ poniklom „u krilu kršćanske zajednice“. U trenucima teškoće, krhkosti, slabosti, „kada je najgore od svih iskušenja ostati mrmljati u očaju“ ključno je – ističe Papa – „ne izgubiti sjećanje puno zahvalnosti za Gospodinov prolazak u našim životima“ koji nas je pozvao ulagati svoj trud za Njega i Njegov narod. Zahvalnost „je uvijek moćno oružje. Samo ako smo sposobni razmišljati i konkretno zahvaljivati na svim gestama ljubavi, velikodušnosti, solidarnosti i povjerenja, kao i oproštenja, strpljenja, podnošenja i suosjećanja koje su nama ukazane dopustit ćemo da nam Duh podari taj svježi zrak koji je u stanju obnoviti naš život i poslanje“.

Papa zahvaljuje svećenicima na vjernom služenju evanđelju i vjernosti preuzetim obavezama te poziva svećenike i da zahvaljuju „za svetost vjernog Božjeg naroda“, izraženu „u roditeljima koji svoju djecu odgajaju s velikom ljubavlju, u muškarcima i ženama koji rade kako bi donijeli kruh kući, bolesnima, u starijima redovnica s čijih usana ne silazi osmjeh“.

Papa u svome Pismu upućuje i ohrabrenje svećenicima: „Poslanje na koje smo pozvani ne podrazumijeva da budemo imuni na patnju, bol pa čak i nerazumijevanje; naprotiv, traži od nas da se suočimo s njima i pustimo da ih Gospodin preobrazi i učini nas sličnijima njemu“. Ponekad se može dogoditi da se ponašamo poput levite ili svećenika iz prispodobe o dobrom Samarijancu, koji ignoriraju čovjeka koji leži na tlu, drugi put se opet pristupa boli intelektualizacijom i pribjegavanjem općim mjestima („život je takav, tu se ništa ne može“), što je na kraju otvorilo prostor fatalizmu. „Ili mu se pak pristupa pogledom selektivnih sklonosti, stvarajući samo izolaciju i isključenje“.

Papa upozorava i na ono što je Bernanos nazvao „najdragocjenijim đavlovim eliksirom“, to je „sladunjava tugaljivost koju su istočni oci nazivali akidija“. To je tuga koja paralizira hrabrost za nastavak rada, molitvenog života, koja „sve pokušaje promjene i obraćenja čini besplodnima, propagirajući ogorčenost i animozitet“.

Papa Franjo poziva svećenike da mole „Duha da nas dođe probuditi“, „trgnuti nas iz našega mrtvila“, razbiti učmalost te da učini da nas „ono što se događa oko nas i krik žive riječi Uskrsloga prodrma iz obamrlosti”. „Tijekom života imali smo priliku promatrati kako se s Isusom Kristom radost uvijek iznova rađa“, ona radost – pojasnio je Papa – koja „ne proizlazi iz voluntarističkih ili intelektualnih napora” nego iz pouzdanja da Isusove riječi ne gube na snazi i djelotvornosti.

Molitva – objašnjava Papa – je prostor u kojem „doživljavamo našu blagoslovljenu krhkost koja nas podsjeća da smo učenici kojima je potrebna Gospodinova pomoć i oslobađa nas prometejske tendencije onih koji se u konačnici oslanjaju samo na svoje vlastite snage“. Molitva pastira „hrani se i utjelovljuje u srce Božjeg naroda. Nosi znakove rana i radosti svoga naroda“. To pouzdanje „sve nas oslobađa traženja ili toga da tražimo lake, brze ili unaprijed spremne odgovore, dopuštajući Gospodinu da bude On (a ne naši recepti i prioriteti) taj koji će nam pokazivati put nade“. Stoga „prepoznajemo svoju krhkost, da; ali dopustimo Isusu da nas stalno preobražava i usmjerava prema poslanju“ poručio je Papa.

misija / ika