Izgubljeni u prijevodu 2501

Kažu kako će s vremenom biti lakše

Kažu kako će s vremenom biti lakše
ILUSTRACIJA

„Smrt nije najveći gubitak u životu. Najveći gubitak je ono što umre u nama dok živimo.“ Norman Cousins

Smrt nerođenog djeteta uzrokuje duboku tugu. Doživjeti rađanje mrtvog djeteta je izuzetno uznemirujući događaj koji mijenja život. Unatoč učestalosti nesretno okončanih trudnoća, veo tišine prekriva ovaj gubitak ne samo u našem društvu nego i u Crkvi. Nema sumnje da smo ovu tišinu naslijedili iz razdoblja kad su žene taj gubitak doživljavale kao stigmu i sramotu koju su skrivale kao tajnu, čak i od svojih muževa, a kamoli od drugih. U prošlosti smrt djeteta, ali i majke bili su uobičajeni i puno češći pa su bili smatrani normalnim i neizbježnim događajima u trudnoći. Smrt nerođenog djeteta još je uvijek tabu tema, povezana s raznim štetnim mitovima i bezbrojnim predrasudama. 

Kako pružiti djelotvornu utjehu majkama, očevima i obiteljima koji su umjesto radosnog događaja doživjeli gubitak? Zašto je Bog dopustio da se to dogodi? Je li beba na nebu? Kako bi ova patnja mogla biti dio Božjeg plana? Zašto neke bebe moraju umrijeti u majčinoj utrobi? Kako bilo koje dobro dolazi od nečeg tako strašnog? Zašto ožalošćeni oklijevaju podijeliti svoj gubitak i tugu? Zašto tolike žene osjećaju da moraju patiti u tišini? Je li ova tuga dokaz da je život svet od trenutka začeća? Je li riječ o gubitku fetusa, ploda, trudnoće ili djeteta? Je li trudnica majka? Je li smrt nerođenih vrijedna suza samo u slučaju ako je majka željela dijete? Kako je moguće doživjeti i osjećati gubitak nekoga koga nikada niste imali i tako duboko voljeti nekoga koga nikada niste upoznali? 

Iako je perinatalni gubitak relativno česta pojava, nema nikakvog kulturološkog protokola o tome kako oplakivati ​​tako osoban i apstraktan oblik gubitka. Nikakav društveni konsenzus ne postoji o tome koliko je suza previše, a koliko premalo isplakati za djetetom koje je umrlo prije rođenja. Ne postoje općevažeće reakcije i načini tugovanja. U prijašnjim vremenima dijete se doživljavalo kao dar od Boga. Danas je pitanje individualnog izbora hoće li se i koliko djece imati, dakle djeca su najčešće rezultat svjesne odluke i planiranja. Zbog toga je danas svijest o začeću i trudnoći izraženija nego prije. 

Ako dijete umre prije, tijekom ili kratko nakon poroda, način poimanja tog događaja ovisit će o osjećajima koji su roditelji gajili prema svom djetetu. Djetetova smrt pogodit će roditelje puno više ako je dijete bilo prihvaćeno i s radošću iščekivano. 

Nemamo kontrolu nad mnogim stvarima koje nam se događaju u životu, ali uvijek možemo kontrolirati značenje koje im pridajemo. Pojmovi poput “spontanog pobačaja” i “gubitka trudnoće” djeluju kao eufemizmi za smrt djeteta na isti način na koji se termini “pobačaj” i „prekid neželjene trudnoće“ koriste za opis ubojstva djeteta. Svijet govori o gubitku trudnoće, a ne o gubitku djeteta. U kulturi u kojoj se ne možemo složiti oko toga što je izgubljeno – život ili nešto što će tek život postati, neizvjesnost o tome kako ovaj gubitak oplakati čini ga toliko zbunjujućim i jedinstvenim. 

Okolina obično ne suosjeća osim ako majka mora biti hospitalizirana. Samo minimalno tugovanje smatra se prihvatljivim. No, spontani pobačaj je puno više od gubitka trudnoće. Iskustvo gubitka nije povezano samo s preranom smrću djeteta, nego i s umiranjem nade, snova, planova, mogućnosti, budućnosti i svega što je moglo biti, za razliku od drugih gubitaka u kojima je tuga retrospektivna jer uključuje gubitak zajedničkih iskustava i sjećanja.

Kad roditelji izgube dijete tijekom trudnoće ili pri porodu, sruši se cijeli njihov svijet. Sve što se do tada činilo tako važno, postaje nebitno.

U tim trenutcima često se pojavljuju osjećaji praznine, dezorijentiranosti, nemoći, tuge, straha, krivnje; želja za samoćom, nervoza, napadaji plača, poremećaj spavanja, zatim bezgranična ljutnja, čak i bijes ili zavist prema drugim ljudima koji imaju djecu. Osjećaje majke obilježava: osjećaj krivnje potaknut nadživljavanjem djeteta; osjećaj manje vrijednosti, osobito pri ponovljenom spontanom pobačaju, osjećaj krivnje jer svoje tijelo smatra odgovornim za smrt djeteta, strah od ponavljanja takvog iskustva, predbacivanje jer nije na vrijeme reagirala ili prepoznala problem, strahovi od razočaranja oca i slično. 

Osjećaji kod očeva ponešto su drukčiji: potiskivanje osjećaja tuge, osjećaj krivnje, osjećaj promašaja, pretjerani rad, šutnja. Upravo se u očevoj šutnji može skrivati duboka tuga. Oni trpe gubitak iz druge ruke, ne osjećaju tjelesne patnje, ne doživljavaju hormonalne promjene ni tjelesnu stvarnost trudnoće. Gubitak utječe i na bračne odnose jer majka i otac tuguju na različite načine pri čemu je bitno znati da nema pravog ni pogrešnog načina nošenja s tugom. Žene češće imaju potrebu razgovarati i otvoreno pokazivati svoje osjećaje dok muškarci češće preuzimaju praktične poslove, zaštitnički se postavljaju prema ostatku obitelji, manje plaču, manje osjećaju potrebu za razgovorom i manje su skloni analizirati događaje. 

Zbog toga ožalošćena majka često ima dojam da njezin suprug ne osjeća gubitak kao što ga ona osjeća i to dodatno opterećuje odnos. Te razlike u tugovanju mogu pridonijeti nesporazumima, napetoj komunikaciji i sukobima u braku.  Nesuglasice se mogu pojaviti i zbog različitih potreba tijekom tugovanja, primjerice kada je riječ o potrebi za intimnošću ili potrebi za samoćom. Od presudne je važnosti da muž i žena shvate kako pate zajedno, premda na različite načine. U odnosima koji su već problematični često prevladavaju miješani osjećaji poput – zapravo je dobro što se ovo dogodilo, a istovremeno su prisutni osjećaji gubitka. Cijela obitelj se suočava s prazninom i razočaranjem. 

U tugovanju ne smiju biti zaboravljena ni djeca jer ne vide očekivanu bebu – ni živu ni mrtvu. To od roditelja zahtijeva objašnjenja koja im teško padaju, a često nisu ni svjesni da i djeca prolaze kroz tugovanje. Djeca mogu osjetiti i jaki osjećaj krivnje ako su bila ljubomorna i imala loše mišljenje o majčinoj trudnoći i nerođenom djetetu. Bitno je objasniti, na način primjeren dobi, što se dogodilo, biti iskren o vlastitim emocijama, otvoreno ih pokazati te uključiti dijete u očuvanje uspomene na preminulog brata ili sestru. Tugovanje baka i djedova isto tako treba uzeti u obzir. Oni tuguju za svojim izgubljenim unukom, a posebno zbog svog djeteta koje pati. Mogu tugovati i ako su isti gubitak sami doživjeli u prošlosti.

Događaj koji je traumatičan sam po sebi postaje tragičan jer najčešće nema tijela, kao ni imena, pogreba, odgovarajućih obreda, groba, spomenika, rodnog i smrtnog lista, krštenja, cvijeća, suosjećajnih poziva, izraza sućuti i emocionalne potpore najbližih. Umjesto toga ožalošćeni roditelji primaju pojednostavljene utjehe, površne fraze i gotovo uvredljive izjave koje uopće ne odgovaraju njihovim iskustvima i potrebama jer poriču stvarnost gubitka. Dobronamjerni prijatelji i obitelj nastoje ublažiti njihovu tugu i vlastitu nelagodu nudeći nespretna ohrabrenja u obliku praznih floskula i vjerskih klišeja koji dodatno pogoršavaju osjećaj boli. 

Na pogrebima ne govorimo: „Priroda je učinila svoje“ ili „Nije bilo suđeno“. Ožalošćenoj udovici najvjerojatnije nećemo reći: „'Ajde, bit će još muževa.“ Zašto onda izvaljujemo besmislene izjave i neosjetljive komentare majkama koje su izgubile dijete? Takve riječi koristimo u pokušaju da se tugujući roditelji osjećaju bolje i kako bismo im pomogli „krenuti dalje“, a zapravo nehotice ignoriramo njihove osjećaje i blokiramo daljnju komunikaciju. „Vjerojatno je ovako najbolje“, „Barem znaš da možeš zatrudnjeti“, „Šteta što nemaš druge djece“, „Dobro je što imaš druge djece“, „Barem je bilo rano“, „Dijete bi vam ionako bilo deformirano“, „Bog je želio to dijete za sebe“, Bog zna najbolje“, „Bog je tako htio“, „Imate anđela“, „Na boljem je mjestu“ – ovaj popis je beskonačan. 

Takva tješiteljska perspektiva implicira da je Bog želio da dijete umre. Ovakvim izjavama šaljemo ožalošćenim roditeljima poruku kako ne trebaju tugovati i kako pravi vjernici šutke prihvaćaju volju Božju. 

Problem je kad tugujući internalizira te izjave i počne osjećati da mu duboka tuga odražava slabu ili nikakvu vjeru. To može vjernike dovesti do propitivanja zbog čega još uvijek osjećaju bol kada je netko koga vole sada s Bogom.

Iako vjera da je dijete na boljem mjestu i da ćemo ga opet vidjeti, može biti silna utjeha, to ne mijenja traumu, ne uklanja bol niti eliminira ljutnju, krivnju, žaljenje i nebrojene druge osjećaje koji se mogu pojaviti u ovom gubitku. Velika tuga ne ukazuje na gubitak vjere – to je znak da smo voljeli i da smo izgubili nešto važno i dragocjeno.  Djelotovornije je jednostavno priznati ogromno otajstvo ljudske patnje, reći da nam je iskreno žao i ponuditi svoju prisutnost, a ne rješenja. Roditelji često odbijaju pomoć i najbližih prijatelja dok istovremeno čeznu za razgovorom i ljudima oko sebe, stoga treba imati u vidu te dvije oprečne tendencije.

Majkama koje su rodile dijete nesposobno za život ili mrtvo dijete, najčešće se vrlo teško rastati od njega. Zato je važan razgovor s majkom prije kliničkog zahvata odnosno poroda o mogućnostima rastanka. Žena je iscrpljena porodom i još zatečena i zbunjena činjenicom da je njezino dijete mrtvo, a treba odlučiti želi li vidjeti, ili pak ne, svoje mrtvo dijete. Javljaju se dileme o učinkovitom načinu olakšavanja žalosti majkama glede poticanja kontakta s mrtvim djetetom. Ranije je uobičajena praksa bila trenutno odvajanje djeteta. Roditelje se danas potiče i ohrabruje da vide i drže mrtvo tijelo svog djeteta. 

Međutim, postoji kontroverza oko ove prakse jer je utvrđeno da žene koje to učine imaju znatno veću stopu posttraumatskog stresnog poremećaja, anksioznost i depresije. Roditelji žele potporu i smjernice prilikom donošenja odluke o gledanju i držanju svoga djeteta. Najčešće su prepušteni sami sebi u pronalaženju načina na koji bi prebrodili ove trenutke. Roditelje se ne smije nagovarati ni na što, nego se mora poštovati njihova želja. 

Na temelju iskustva ljudi postoje neke smjernice u takvim situacijama: tražiti da suprug bude uz svoju suprugu tijekom poroda, nakon oporavka od prvog šoka odlučiti što će s tijelom djeteta, tražiti informacije o mogućnostima pokopa ako se gubitak dogodio i prije 22. tjedna (roditelji mogu nakon obdukcije napisati zahtjev i inzistirati na preuzimanju tijela kako bi svoje dijete mogli dostojno pokopati), odvojenost majke koja je izgubila dijete od ostalih rodilja i novorođenčadi, posjete izvan zadanog vremena posjeta, dobivanje sitnica za uspomenu (fotografija djeteta, slike s UVZ-a, pramen kose), dobro je potaknuti roditelje da svojem djetetu daju ime, dobro je da se dijete ukopa ili da se osigura neko mjesto na kojem se može žalovati i pomoliti, te upoznati roditelje sa zakonskim pravima. Roditelji su u stanju šoka, a okolina je nedovoljno informirana o pravima roditelja koji su izgubili dijete i zbog toga često ostaju uskraćeni za svoje pravo na vrijeme za oporavak kao i pravo na potvrdu da su postali roditelji.

„Zašto se to dogodilo?“, „Zašto baš mom djetetu?“ pitanja su koja muče sve tugujuće roditelje. Neki mogu pitati „Gdje je Bog?“,  „Zašto me kažnjava?“ ili čak „Postoji li Bog?“ U većini slučajeva roditelji u takvim situacijama ostaju bez adekvatne pomoći i pratnje. 

Mnoge obitelji nemaju pojma što učiniti kad njihovo dijete umre, osobito u prvom tromjesečju trudnoće. Zbog nedostatka dogovorenog i predanog pastoralnog odgovora mnoge žene koje su doživjele ovaj gubitak ne primaju praktične smjernice, važne informacije i nježno vodstvo dok pokušavaju pronaći Božju prisutnost u svojoj teškoj situaciji.  

Taj jaz u pastoralnoj skrbi možda se događa zato jer je Crkva usredotočena na moralna pitanja koja se tiču očuvanja života – namjernog pobačaja, kontracepcije, umjetne oplodnje i nekih drugih vidova trudnoće i roditeljstva pa gubitak života u nesretno okončanoj trudnoći ostaje jedan od najzanemarenijih aspekata u pastoralnom djelovanju. 

Trebale bi biti dostupne hitne intervencije u kriznim situacijama, potpora, razumijevanje, informiranje i savjetovanje za obitelji koje doživljavaju smrt umjesto rođenja kroz spontani pobačaj, izvanmateričnu trudnoću, mrtvorođenost, neonatalnu smrt i „terapijski“ pobačaj zbog genetskih ili urođenih anomalija. Postoji obred blagoslova djeteta u majčinoj utrobi, kao i blagoslov majke prije i poslije porođaja. Svaka trudna vjernica to može zatražiti. Crkva također pruža blagoslov roditeljima nakon spontanog pobačaja ili mrtvorođenog djeteta. 

Pogrebni obredi i običaji pružaju roditeljima utjehu i daju strukturu i red u vrijeme kad sve izgleda izvan kontrole.  Mogućnosti za pastoralno djelovanje su brojne, ali su nam nejasne i još uvijek relativno nepoznate. U područje kriznih situacija spada, između ostaloga, i pomoć ožalošćenima zbog gubitka još nerođenog ili zbog mrtvorođenog djeteta. Pastoral u kriznim situacijama podrazumijeva i takvo praćenje, posebno u prvim trenutcima kad majka, odnosno roditelji saznaju tu tužnu vijest. Praćenje se sastoji od dolaska dušobrižnika u bolnicu kako bi zajedno s roditeljima izdržao šok nakon što se i potvrde najgora strahovanja. Zadaća je dušobrižnika da u razgovorima pokuša pripremiti roditelje na vrijeme kod kuće, reakcije prijatelja i obitelji, organizaciju ukopa i slična druga pitanja pa sve do organizacije grupa za samopomoć na kojima se susreću roditelji s istim gubitkom. 

S vremenom većina roditelja uspijeva pronaći način kako nastaviti sa životom. Reakcije su manjeg intenziteta, traju kraće, no ne znači da se neće povremeno javljati napadi čiste boli, posebno u vrijeme očekivanog datuma poroda, godišnjice, rođendana, blagdana, obiteljskih okupljanja i sl. Situacije u kojima može biti teško, posebno na početku su dobronamjerni, ali nedjelotvorni savjeti okoline i njihova očekivanja o načinu tugovanja; rješavanje administracije, povratak na posao i susreti s trudnicama ili djecom slične dobi.
Tuga zbog spontanog pobačaja je normalna i ističe važnu istinu: ljudski život je darovan od Boga, dragocjen i jedinstven od trenutka začeća, a njegov je gubitak vrijedan žalosti jer, ma kako kratak, ima smisao i značenje. Ako su nam ova djeca svojim postojanjem ukazali „samo“ na to – svrha njihovog kratkog života itekako je postignuta.

Izgubiti nerođeno dijete doslovno znači izgubiti dio sebe. Smrt dolazi unutar vlastitog tijela. Mnoge majke su iznimno osjetljive na tu stvarnost pa razvijaju neutemeljen osjećaj krivnje što nisu uspjele sačuvati taj krhki život koji im je bio povjeren. Dobili smo iskustvo roditeljstva samo na dar i stoga ga treba primiti sa zahvalnošću, a ne s pravom jer naša djeca nisu naša svojina – dijete uvijek pripada Bogu. Kad nas zadesi tragedija, naša vjera stavlja se na kušnju. Smrt djeteta ispituje granice predanja i povjerenja Bogu kao malo što drugo. 

Moramo nekako pokušati pomiriti svoju vjeru u Boga ljubavi i Njegovu beskrajnu dobrotu sa svojim gubitcima. To zahtijeva ogroman čin povjerenja.
Biti otvoren životu znači biti otvoren i za gubitak, bol, tugu, čak i smrt. Smrt nerođenog djeteta, čak i jedinog djeteta, nije smrt majčinstva. Majčinstvo ne umire. Žena koja je doživjela tako osobnu smrt – bila je i uvijek će biti majka. Susret je samo odgođen, a odnos je vječan. I u vjeri tugujemo, ali s nadom. Vjera nježno šapuće našoj duši: dijete nije mrtvo, već živi u Kristu. Majka ga nije mogla (za)držati u naručju, ali ga čuva na najsigurnijem mjestu, u svome srcu.

Piše Maja Jakšić