Izgubljeni u prijevodu 1759

Šutnja dodatno doprinosi razornom djelovanju zlostavljanja

Šutnja dodatno doprinosi razornom djelovanju zlostavljanja
ILUSTRACIJA

„Nije problem u tome kad netko ne vidi rješenje. Problem je kad ne vidi problem.“
Gilbert Keith Chesterton

Nasilje uključuje svako ponašanje (pojedinca ili sustava) koje zastrašuje, terorizira, pokorava, kontrolira, kažnjava, izolira, iskorištava, izruguje, manipulira, povrjeđuje, ponižava, okrivljuje ili ozljeđuje drugoga. Zlostavljanje, bilo tjelesno, psihičko, verbalno, duhovno, ekonomsko, socijalno, seksualno (kao najgori oblik izdaje) ili kombinirano ima bolan i trajan učinak. Emocionalno zlostavljanje je nevidljiva posljedica svih oblika zlostavljanja. 

Kako donijeti nadu u tamu zlostavljanja? Što činiti ako otkrijemo da je netko u destruktivnom odnosu? Suočavaju li se zlostavljane osobe koje su u vjeri s izazovima s kakvima se drugi ne opterećuju? Kakvu ulogu imaju vjerska uvjerenja u održavanju nasilja ili u ušutkivanju onih koji ga trpe? Kakav bi trebao biti odgovor Crkve? Zašto je zlostavljanje još uvijek tabu tema za raspravu? Kako Crkva može biti sigurno mjesto? Zašto se „pravimo ludi“ i najčešće ne poduzimamo ništa kad se suočimo s nasiljem? Kako odgovoriti na zlostavljanje koje nam se događa ispred nosa? Uspijevamo li u našem pozivu nositi terete jedni drugih? Zašto žrtve šute? Zašto šutimo svi? 

Jedna od najvećih zabluda s kojom se susrećemo u vezi sa zlostavljanjem je pretpostavka kako su zlostavljači vidno poremećena i brutalna čudovišta. Izuzetno je rijetko da zlostavljač izgleda kao luđak u svakodnevnom životu. Najčešće je potpuno prikladan – ljubazan, razuman, simpatičan, velikodušan, pouzdan, šarmantan, suosjećajan pa čak i osjetljiv na druge slučajeve zlostavljanja. Itekako je svjestan moći koju posjeduje i izrazito je manipulativan. S nevjerojatnom lakoćom identificira ranjive i hladno redefinira istinu. Svoju duboku nesretnost i nesigurnost preusmjerava u napad na lake mete. 

U zdravom odnosu jedna osoba ne urla na drugu, ne omalovažava je, ne ruga joj se, a ako u nekoj svađi i dođe do incidenta, onaj koji ga je počinio, mora se pošteno ispričati. Kad normalna osoba shvati da je nekog povrijedila, osjeća kajanje i trudi se popraviti štetu. Zlostavljač, naprotiv, osjeća moć kad otkrije nečiju slabost, a tuđu ranjivost doživljava kao poziv na još više zlostavljanja. Usprkos dokazima poriče zlostavljanje, a žrtvu optužuje za sve ono što sam radi.

Nasilje je zastrto tišinom. Zlostavljana osoba nosi tajnu svojih iskustava kao težak teret jer najčešće nema svjedoke svoje stvarnosti niti ikoga tko je može razumjeti. 

Većina pati u tišini, skrivajući svoju situaciju od obitelji i prijatelja zbog krivnje, straha i srama koje osjećaju. S vremenom žrtva sve više okrivljuje sebe i ne vidi ozbiljnost situacije. Sve je već pokušala - ignorirati, poricati, popraviti i prihvatiti, ali bez uspjeha. Postaje umorna, izgubljena, zbunjena, oštećena, ljutita i uznemirena dok uzaludno pokušava zadovoljiti nerazumne zahtjeve svoga zlostavljača. Šutnja dodatno doprinosi razornom djelovanju zlostavljanja. Strah od još više nasilja, strah za djecu, strah od vlastite budućnosti - paralizira i stvara omaglicu od koje se ne vidi stvarnost. 

Neki i ne znaju da su zlostavljani. Samo znaju da nešto nije u redu, ali ne znaju prepoznati i imenovati što im se događa. Možda i sami dolaze iz zlostavljačke obitelji pa misle da je takvo ponašanje normalno. Neki vjeruju da će se zlostavljač promijeniti. Činjenica je da ne možemo „popraviti“ zlostavljača, oni sami moraju osvijestiti i odlučiti promijeniti svoje destruktivno ponašanje, a to se, nažalost, događa jako rijetko. Zlostavljači ne misle da s njima nešto nije u redu. Dok tako razmišljaju, nesposobni su za promjenu. Ne možemo popraviti nekoga tko ne vidi ništa loše u svom djelovanju niti imati iskren odnos s nekim tko ne djeluje na temelju istine. Odluku uvijek donosi zlostavljač – može još intenzivnije zlostavljati, promijeniti oblik zlostavljanja ili prestati zlostavljati.

Najčešći razlog zbog kojeg žrtva nastavlja šutnju je strah da joj nitko neće vjerovati. Zbog ovih i mnogih drugih zabrinutosti osjeća se primoranom zadržati svoju patnju za sebe. Samo poneki dobivaju potporu koja im očajnički treba.

Puno puta se zlostavljanje događa pred svjedocima, a da nitko ni ne trepne. Najbliža obitelj i prijatelji oklijevaju se miješati, čak i kad na svoje oči vide da se zlostavljanje događa. Često i poriču zlostavljanje - zbog lojalnosti zlostavljaču, izbjegavanja pravnih posljedica i zaštite slike obitelji. Mnoge žrtve, kad napokon progovore, umjesto istinske brige i suosjećanja primaju krivnju, nevjericu, sumnjičava pitanja, loše savjete, otrcanu utjehu i plitku teologiju. 

Često ih čak i njihovi najdraži bešćutno poklope riječima kako se takve stvari događaju u svakom braku i obitelji ili im predbacuju kako su sami krivi, osuđujući ih za suučesništvo, preispitujući istinitost priče i potičući ih na trenutno opraštanje i zaborav, zato žrtve najčešće šute i trpe. Njihova tišina je opravdana i razumljiva, naša tišina je grijeh. 

Zapanjujuća je činjenica da promatrači zlostavljanja najčešće ostaju neutralni. Nijemo promatranje zlostavljanja također je čin nasilja. Pogrešno je zauzeti neutralan stav prema počinitelju i žrtvi. U slučaju zlostavljanja neutralnost nije neutralna. Neutralnost zapravo znači da smo na strani zlostavljanja. Jedini ispravni stav je u potpunosti podržati žrtvu, a počinitelja pozvati na odgovornost.

Svjedoci često traže izlike za zlostavljača i okrivljuju žrtvu (da nije izazivala, da se nije tako obukla, da je znala „držat' jezik za zubima“). Identificiranje sa žrtvom nas čini nesigurnima i ranjivima pa zbog vlastite emocionalne dobrobiti i udobnosti zatvaramo oči, ignoriramo zlo i tražimo način na koji je žrtva bila odgovorna i to mogla spriječiti. 

Čak i društvo nerado nameće odgovarajuće posljedice nasilnim ljudima. Sav teret promjene stavljamo na žrtvu. Žrtvu se na neki način prisiljava da bude barem djelomično odgovorna za tuđi problem. To se vidi iz dobronamjernih, ali nepažljivih savjeta: „Svaki brak ima problema!“, „Za svađu je potrebno dvoje!“, „Stavi vode u usta!“, „Zašto izazivaš?“, „Prestanite se više svađati!“, „To je tvoj križ.”. Posljedice ovakvih izjava su strašne i bole više od samog zlostavljanja. 

Stoga se svi mi, uključujući i žrtvu, moramo pitati što dobivamo iz toleriranja zlostavljanja. Zašto činimo ono što Krist nikada nije – okrećemo glavu od nepravdi? Možda to radimo jer se potajno divimo nasilniku, možda iz straha od posljedica ako mu se suprotstavimo, možda na taj način opravdavamo neko svoje ludilo ili jednostavno - zbog nedostatka gladi i žeđi za pravednošću na koju nas Krist poziva. 

Iznimno je uobičajeno da okolina ohrabruje i potiče žrtvu da ostane u nasilnom odnosu. Za mnoge je izbor ostanka u nasilnom braku povezan s vjerskim uvjerenjima koji se temelje na svetosti braka, otkupiteljskoj vrijednosti patnje, vrlini oprosta i pretpostavci kako brak mora biti sačuvan po svaku cijenu. Mnogi se osjećaju prisiljenima podnositi zlostavljanje jer vjeruju kako sakrament braka zahtijeva od njih ostanak u takvom odnosu, a svoju patnju pokušavaju objasniti Božjom voljom ili Božjim planom za njihovo spasenje.

Međutim, otkupiteljska patnja ne može biti propisana onima koji trpe nasilje. Opasno je ponuditi otkupiteljsku patnju kao rješenje za žrtve koje su pretučene, zapuštene ili verbalno zlostavljane. Krist ni u jednom trenutku nije bio bespomoćna žrtva, a razumijevanje Njegove patnje i smrti kao žrtve nije stvar nekog našeg dogovora nego Božje objave. Ostajući u zlostavljanom odnosu žrtva bira trpljenje. Krist ne bira trpljenje, nego izabire volju Božju, čak i ako to znači patnju, a to je različita stvar. Sveto pismo nas poziva na strpljivo podnošenje patnje. Svako tumačenje Svetog pisma kojim se tvrdi kako žrtva zlostavljanja mora nastaviti strpljivo podnositi zlostavljanje jer je takva vrsta patnje sudjelovanje u Kristovoj patnji i stoga zaslužna pred Bogom - moramo odbaciti.

Još jedna pogreška je davanje savjeta žrtvi da će se opraštanjem sve riješiti. Prečesto žrtve prerano žure u opraštanje. U konačnici, oprost je ono što će žrtvu osloboditi, no istinsko opraštanje ne može se dogoditi sve dok se emocionalni ožiljci ne priznaju. Ako je opraštanje imperativ, to ga čini izrazito teškim. 

Prisilno ili prijevremeno opraštanje može biti štetnije od zamjeranja i ogorčenosti. Izrazito je problematično žrtvu koja ostaje u nasilnoj vezi poticati na oprost jer je takav čin povezan s tolerancijom zlostavljanja i nastavkom izlaganja žrtve daljnjem i trajnom zlostavljanju, dovodi u pitanje njezinu sigurnost i pojačava joj krivnju, a zlostavljača ohrabruje u njegovom zlu. Ono što nedostaje je razumijevanje koliko je malo vjerojatno da se zlostavljači mogu i žele promijeniti.

O dinamici zlostavljačkih odnosa nismo učili u školama, a tko je imao sreću i nije ga iskusio na vlastitoj koži, jednostavno ne može ni razumjeti zbunjujući labirint straha, ljutnje i bespomoćnosti žrtve. Relativno je jednostavno prepoznati tjelesno zlostavljanje kao zlostavljanje (iako, žrtvi, ne uvijek). Međutim, emocionalno zlostavljanje koje ne ostavlja vidljive ožiljke - teško je definirati. Nešto tako suptilno, a tako sposobno potpuno uništiti osobu teško je staviti u riječi. Težinu zlostavljanja definira iskustvo žrtve. Ova vrsta zlostavljanja osobito je destruktivna u braku. 

Žene obično ne mlate svoje muževe, ali ubojite riječi itekako bole. Psihičko zlostavljanje ima isti cilj kao i tjelesno – poniziti i podrediti žrtvu, ali sredstva su drukčija. Događa se u obliku optuživanja, okrivljavanja, prijetnji, kritika, ponižavanja, vrijeđanja, otuđivanja od obitelji i prijatelja, ismijavanja izgleda, inicijativa, posla, osobnosti. Takvi postupci impliciraju da žrtva ima problem, da je nestabilna i poremećena, preosjetljiva i da nema smisla za humor. Emocionalna okrutnost može biti daleko štetnija od tjelesnog zlostavljanja.

Poticati supružnike da se trude i nipošto ne odustaju od braka za većinu ljudi je najbolji savjet. Iako određena mjera “zajedničke ili podijeljenje krivnje” zasigurno postoji u većini odnosa, moramo biti oprezni da ovu pretpostavku ne primjenjujemo i na zlostavljački odnos. U slučaju zlostavljanja, u bilo kojem obliku, riječ je o problemu samo jedne osobe i uvijek je krivac zlostavljač. 

Učenje postavljanja granica je teško, ali nužno za prekid ciklusa zlostavljanja. Ako je žrtva u stvarnoj opasnosti, provođenje granica znači napustiti zlostavljača. Svrha je razdvajanja, koje može biti fizičko ili emocionalno, zaštititi žrtvu i djecu te stvoriti krizu u životu zlostavljača kako bi se suočio s destruktivnom prirodom svog ponašanja. U nepodnošljivim situacijama za očuvanje života i zdravlja žrtve, ponekad je potrebna „terapijska rastava“. Ovaj ultimatum bi se trebao primijeniti jedino nakon što su iskorištena sva ostala sredstva promjene. Krajnji cilj ove vrste razdvajanja je ozdravljenje - žrtve, zlostavljača i braka. 

Tijekom konstruktivnog napuštanja, žrtva, uz pomoć terapeuta, može početi učiti postavljati odgovarajuće granice i ciljeve za odnos. Zlostavljač može početi rješavati pitanja koja uzrokuju njegovo ponašanje. Ponekad i unatoč najboljim naporima ne uspije se spasiti odnos. Naime, razdvajanje može biti trajno ako nema pokajanja. Taj izbor je počinio zlostavljač, a ne žrtva zlostavljanja koja je poduzela potrebne korake kako bi spasila sebe i djecu iz destruktivnog odnosa. Neki još uvijek tvrde - pogrešno - kako bi zaštitili instituciju braka i zbog straha da terapeuti potkopavaju vjerske vrijednosti da intervencija izvana ugrožava svetost braka. U slučaju zlostavljanja, terapeut ne otvara vrata rastavi – to je učinio zlostavljač. Zlostavljač je „rastavljač“.

Zlostavljanje nije isto što i povremeni ispadi bijesa. Svatko s vremena na vrijeme ima loš dan, „pukne“ i reagira neprimjereno. Zlostavljanje je neprekidan i trajan uzorak ponašanja kojim se dominira, kontrolira i manipulira drugim - najčešće - iza zatvorenih vrata. Važno je razlikovati zlostavljanje i svađu. Povremeni sukobi u braku sastavni su dio bračnog života. Stoga je važno jasno razumjeti što zlostavljanje nije. To nije nešto što nam ide na živce kod supružnika. To ne znači nezadovoljstvo ili „nekompatibilnost“ ili umor od supružnika i bračnog života. 

Briga za nemoćne, ranjive, slabe, potlačene i marginalizirane bila je prioritet Kristovog poslanja i to bi trebao biti i danas prioritet u Njegovoj Crkvi. Crkva treba kontinuirano tragati za načinima kako bi poboljšala svoje napore u spriječavanju i zaustavljanju zlostavljanja i brinula se za one čiji su životi ugroženi i povrijeđeni. Crkva još uvijek nije sigurna kako najbolje služiti i zlostavljanima i zlostavljačima. Možda zbog nelagode, straha, nedostatka znanja o problemu ili nespremnosti da prizna koliko je zlostavljanje rasprostranjeno, a sve na dramatičnu štetu žrtvama. 

Crkva je dužna govoriti o stvarnosti zlostavljanja kako bismo razumjeli ozbiljnost problema i potaknuli promjene. Treba zahtijevati i povećati odgovornost za prepoznavanje i prijavljivanje zlostavljanja, razvijati pristup „nulte tolerancije“ prema svim oblicima zlostavljanja (neki još uvijek verbalno zlostavljanje ne smatraju činom nasilja i vide ga puno manjim problemom od fizičkog), razumjeti posebnu prirodu zlostavljanja i ne biti naivan u pogledu dinamike obiteljskog zlostavljanja, prozivati zloporabu moći i položaja, osuđivati bilo kakvo djelovanje ili svjesno nedjelovanje koje može rezultirati tjelesnim, emocionalnim ili seksualnim iskorištavanjem druge osobe, osigurati teološku jasnoću, ne dopuštajući luksuz selektivne upotrebe Svetog pisma kao argumenta za opravdavanje ili racionaliziranje nasilja, poticati zlostavljače i zlostavljane osobe da potraže pomoć, imati plan djelovanja koji slijedi, osigurati im pastoralnu brigu, poduzeti praktične mjere za pomoć zlostavljanima, na izlazu iz Crkve držati brošure s informacijama o nasilju, uključiti raspravu o nasilju u pripremama za brak (ako je nasilje već počelo u vezi, samo će eskalirati u braku) i razumjeti naše pravne obveze. 

To znači da, ako saznamo za zlostavljanje, naša je moralna obveza osuditi ga i prijaviti. Prijava zlostavljanja nije tužakanje ni zadiranje u nečiju privatnu stvar. Važno je da Crkva brine o žrtvama nasilja u svojoj sredini i bude sigurno mjesto za ugrožene. Nema opravdanja za nedjelovanje. Ne smije se dogoditi da problem ostane neprepoznat. Moramo priznati nedovoljnu motiviranost, nesnalaženje i nespremnost za sudjelovanje u ovome. 

Ako nam netko povjeri zlostavljanje od najveće je pomoći nešto vrlo jednostavno, brižno i suosjećajno izreći: „Žao mi je“ i „Vjerujem ti“. Pitanje patnje je uvijek neugodno i nezgodno pa tješitelji često kažu pozitivne stvari kako bi pokušali donijeti olakšanje što je brže moguće. Moramo imati hrabrosti priznati da se na ovom svijetu događaju strašna zla i prave tragedije, a Bog ih dopušta. Ta istina nam je toliko nepodnošljiva da često zbog vlastitog straha umanjujemo patnje drugih kako bismo izbjegli hrvanje s problemom zla. Posljednje što žrtva želi čuti je tješenje ofucanim frazama kako će sve biti dobro. 

Pridržati tuđi križ znači priznati užas druge osobe u najvećoj mogućoj mjeri. Nekad to znači ne govoriti ništa. Tiha prisutnost može biti snažnija i utješnija od bilo koje riječi. Žrtve zlostavljanja trebaju snažan sustav praktične, emocionalne i duhovne potpore kako bi se oporavile. Kad saznamo za zlostavljanje, naš je prvi zadatak pomoći žrtvi u procjeni situacije i sigurnosti i pomoći joj u izradi daljnje strategije. Počinitelja treba ozbiljno i beskompromisno pozivati na pokajanje i promjenu ponašanja, pružiti mu potporu u razvoju zdravog osjećaja vlastite vrijednosti koja se ne temelji na dominaciji, kontroli i prisili te mu pomoći da podnese posljedice svojih postupaka. 

Moramo zapamtiti kako je svaka osoba stvorena na sliku Božju, čak i ovaj zlostavljač, i tako je vrijedna temeljnog ljudskog poštovanja. Potrebno je puno truda i profesionalnih smjernica kako bi zlostavljač prevladao svoje destruktivne obrasce ponašanja. Ponekad je nužna pravna, policijska i medicinska intervencija. Osobama koje su trpjele zlostavljanje osobito je dragocjena grupa za potporu. Razmjena iskustva s ljudima koji su doživjeli isto – velika je pomoć u oporavku – posebno zbog međusobnog razumijevanja i osjećaja zajedništva. Grupa je odlična platforma za razmjenu i potvrdu proživljenih iskustava, izražavanje bolnih osjećaja, učenja postavljanja granica i djelotvornih ponašanja za obnovu odnosa (ako je to moguće) ili proradu tugovanja zbog gubitka odnosa kakvom su se nadali.

Promjena nije jednostavna, ali je uvijek moguća. Bez obzira na vrstu zlostavljanja, promjena je apsolutno neophodna. Vjera može biti resurs ili zapreka na putu prema oporavku. Kao resurs, ona potiče žrtvu da se odupre zlostavljanju i „razoruža“ zlostavljača hrabrim povjerenjem u Krista, a kao zapreka, njezino doslovno ili iskrivljeno tumačenje može pridonijeti patnji žrtve i racionalizacijama zlostavljača. 

Proživljeno nasilje može imati ozbiljne duhovne implikacije. Gdje je bio taj Bog kad mi se to događalo? Žrtve zlostavljanja često se muče s tim pitanjem, mogu imati nepovjerenje u Boga, dovoditi u pitanje njegovu dobrotu i boriti se s konceptom dobrog, vječnog, nebeskog Oca. 

Psihoterapija ne može obrisati sve suze. Krist može jer u potpunosti razumije bol i zna sve o patnji. Iako ožiljci ostaju, Krist ozdravlja bolna sjećanja, stoga je ključno preusmjeriti svoj fokus sa sebe na Krista. Usmjereni na sebe, uvijek ćemo vidjeti samo svoje ožiljke. Zagledani u Njegove vidimo kako su patnja i bol stvarni, ali da je i izbavljenje stvarno - čak i ako ne dolazi kada i kako smo mi to zamislili. Budimo sigurni da zlo neće imati posljednju riječ. Bog je na djelu i onda kad to ne možemo vidjeti ni razumjeti.

Piše Maja Jakšić