Izgubljeni u prijevodu 1849

Paradoks je opraštanja da najveći dar, ustvari, dajemo sebi

Paradoks je opraštanja da najveći dar, ustvari, dajemo sebi
ILUSTRACIJA

„Ne činiti ništa ponekad je najnasilnije što možemo učiniti.“ Slavoj Žižek

Jedan od najtežih izazova s ​​kojim se povrijeđena osoba suočava je oprostiti svom mučitelju. Opraštanje je uvijek zahtjevno, pogotovo u situacijama kad se neka djela ne čine dostojnima oprosta. Postoji puno nesporazuma o opraštanju koji taj proces dodatno otežavaju ili čak onemogućuju. 

Zašto je teško oprostiti? Jesmo li dužni oprostiti i onome koji očito nema namjeru mijenjati se? Ako, pak, ne oprostimo - tko pati? Što ako se zlostavljač nikada ne pokaje? Mijenja li to našu odgovornost? Jesmo li i tada dužni oprostiti? Je li moguće nekome oprostiti, a uskratiti pomirenje? Isključuje li činjenica da će Bog na kraju donijeti pravdu primjenu zakona i sudskog sustava? Kako pomaže psihoterapija, a kako vjera?

Jedan od razloga zbog kojih se opiremo opraštanju je taj što ne razumijemo što je oprost i kako oprost djeluje. Oprostiti je teško jer nije logično. To nam jednostavno nije prirodno. Želimo da osoba koja nas je povrijedila pati i „plati“ za to što je učinila. Premda je želja za osvetom prirodna i vrlo slatka, ona dodatno uzburkava emocionalnu oluju i uvlači nas u vrtlog zla jer opsesivna razmišljanja o uzvraćanju udarca samo produbljuju stanje patnje. 

Međutim, opraštanje nije nešto što činimo za osobu koja nas je uvrijedila; to je nešto što činimo za sebe. Tu otkrivamo paradoks opraštanja jer najveći dar, ustvari, dajemo sebi. Neopraštanje utječe na nas, a ne na počinitelja koji najčešće ni ne priznaje da je učinio nešto loše ili ga nije ni briga.
Ako je opraštanje drugoj osobi jedna od najboljih stvari koju možemo učiniti za sebe i ako uslugu činimo sebi, zašto je i dalje tako teško oprostiti? Zašto ostajemo zaglavljeni u patnjama prošlosti?

Beskonačna mentalna i emocionalna petlja „što bi bilo da je bilo“ drži nas usidrenima u prošlosti i čini nesposobnima za ono što jest i što može biti. Sloboda dolazi sa spoznajom da se prošlost ne može mijenjati. Opraštanje je suočavanje sa stvarnošću i prihvaćanje onoga što se dogodilo. Trajna ogorčenost i kronično zamjeranje često su ukorijenjeni u iracionalnoj nadi da se nekadašnji bolni događaji mogu izmijeniti ili izuzeti iz životnog iskustva. Netko je rekao kako opraštanje znači odustajanje od svake nade u bolju prošlost. 

To bi značilo napokon prestati zahtijevati da prošlost bude različita od one kakva je bila i prihvatiti činjenicu da se stvari u prošlosti ne mogu mijenjati. Tu se radi o napuštanju lažnog optimizma, zamisli kako bi se stvari, koje su se već dogodile, možda jednog dana promijenile na bolje. Tek kad prestanemo pokušavati promijeniti ono što se ne može promijeniti (druge ljude, okolnosti i prošlost), možemo početi mijenjati ono što se može promijeniti (vlastita ponašanja, očekivanja i uvjerenja). Ne možemo poništiti svoju prošlost, ali možemo je preobraziti opraštanjem. 

Dakle, u opraštanju ne zaboravljamo, nije riječ o brisanju nego o prihvaćanju sjećanja. Itekako pamtimo, ali na drukčiji način. Oprost prihvaća i obrađuje prošlost, ali se usredotočuje na promjenu budućnosti. To je ono što znači stvarno oprostiti, prihvatiti da se dogodilo ono što se dogodilo - izdaju ili napad, sa svim bolovima koji slijede, izabrati pronaći barem malo razumjevanja (ne i opravdanja) za postupke druge osobe i odlučiti kako je u našem najboljem interesu krenuti dalje. To nije jednokratna odluka. Kad jednom odlučimo oprostiti, ulazimo u proces opraštanja. 

Opraštanje nije znak slabosti, naivnosti ili ludosti. Ono ne ignorira štetu, traumu ili nepravdu uzrokovanu zlostavljanjem.  Ne poriče stvarnost niti opravdava ono što se dogodilo. Takve vrste odgovora dovele bi do omogućavanja daljnjeg zlostavljanja. Opraštanje ne znači da više nikada nećemo razmišljati ili govoriti o toj situaciji ili da još uvijek ne postoji nešto što bi se moglo riješiti, a pogotovo ne znači da se još uvijek ne možemo osjećati loše zbog onoga što se dogodilo.

Jedan od razloga zbog kojeg ljudi teško opraštaju drugima je taj što nisu u stanju oprostiti sebi. Žrtve zlostavljanja kažu da im je najteži dio u procesu opraštanja - prihvatiti da nisu krive i da mogu prestati biti ljute na sebe. 

Još jedna široko rasprostranjena zabluda jest da opraštanje znači odustajanje od svojih prava s pravnog aspekta. Opraštanje se odnosi na dimenziju koja nas oslobađa od mržnje, ljutnje i želje za osvetom, ali ne podrazumijeva odricanje od primjene pravde. Drugi i dalje ostaje odgovoran za svoje postupke.
Zlostavljaču se nitko ne želi zamjeriti, od nepravdi volimo okrenuti glavu, najlakše je prozivati žrtvu. Puno je veći pritisak na žrtvi da oprosti nego na zlostavljaču da promjeni svoje ponašanje. 

Ako promoviramo opraštanje kao jedini način ispravljanja nepravdi, puno toga propuštamo - štititi ranjive, osuditi zlo i pozvati ​​zlostavljača na pokajanje. Prebacivanjem fokusa na počinitelja i nepravdu koju čini, pruža mu se prilika da se suoči sa stvarnošću i ozbiljnošću svojih postupaka. To je poziv zlostavljaču da se pokaje i osudi zlo koje je počinio. Samo je u ovom scenariju moguća obnova odnosa.

Nerazumijevanje koncepta opraštanja može dovesti do prikrivanja zlostavljanja i navođenja žrtve da ne podiže kaznenu prijavu ili povuče postojeću, navodeći je na ideju da je takvo djelovanje nužno znak nepopustljivosti i osvetoljubivosti. Prikrivanje i umanjivanje zlostavljanja zbog zabrinutosti za ugled, utjecaj, novac ili pasivno i ravnodušno promatranje zlostavljanja znači sudjelovanje u njemu.

Žrtve često navode kako ih najbliža obitelj pa, čak, i njihovi zlostavljači ušutkuju i posramljuju, apelirajući upravo na opraštanje kao razlog zašto bi trebale jednostavno ostaviti prošlost iza sebe, okrenuti novu stranicu, prijeći preko svega, sve zaboraviti i krenuti dalje. Zatim ih retraumatizira i društvo koje ih uporno potiče da pokažu suosjećanje za svoje zlostavljače bez priznavanja štetnih posljedica zlostavljanja.
Kad se opraštanje doživljava kao suprotnost pravdi, dolazi do očaja. Na taj način opraštanje postaje još jedno sredstvo zlostavljanja - negiranje žrtve, poricanje ispravnosti njihovog vapaja za pravdom i nagomilavanje daljnje krivnje i srama. 

Ignoriranje zla, pretvaranje da se ništa nije dogodilo i ostavljanje zlostavljanja nekažnjenim nije isto što i opraštanje. Oprost nije zamjena za pravdu i ne dokida je. Oprostiti ne znači odustati od zakonskih sredstava pravne države kojoj je dužnost voditi postupak protiv počinitelja zlostavljanja.
Osuda zla i čežnja za pravdom, te stav oprosta i iskazivanje ljubavi su međusobno kompatibilni; isključen je stav osvete i mržnje.

Pravda nije način osvete. Odluku o kažnjavanju ne donosi žrtva nego sud. Prema tome, žrtva može imati stav oprosta - odricanje od mržnje i osvete dok istovremeno sudjeluje u sudskom postupku. Dakle, oprostiti nekome ne znači da se ne možemo zalagati za postizanje pravde; to ne znači da ne možemo poduzeti pravne radnje, suprotstaviti se nepravdi i smatrati zlostavljače odgovornima za njihove postupke. 

Nadalje, oprost nije pravda. Pravda obično uključuje priznavanje djela, ispriku i neki oblik kazne. Za oprost se treba odlučiti i tamo gdje pravde nema na vidiku. Žrtva može oprostiti, čak i kad misli da je oprost nemoguć, ali bi to trebala učiniti na kraju, a ne na početku svog emocionalnog oporavljanja. Prisiljavanje ili požurivanje žrtve da odmah oprosti ili savjetovanje brzog pomirenja u odnosu opustošenom zlostavljanjem jako opterećuje i obeshrabruje žrtvu, produbljuje njezinu ljutnju, onemogućuje proradu traume i izaziva osjećaj da s njom nešto nije u redu.  

Psihoterapija može pomoći žrtvi ponovno vratiti kontrolu nad svojim životom. Pomaže joj ponovno početi vjerovati vlastitim mislima i stvarnosti, priznati i proraditi emocionalnu bol koju je zlostavljanje prouzročilo, preoblikovati bolna sjećanja kroz prihvatljivije interpretacije događaja i neosobnu percepciju prekršaja, postaviti jasne granice za eventualni nastavak odnosa, ne reagirati nego odabirati djelotovornija ponašanja i razmišljanja, vidjeti što se naučilo iz tog iskustva, nekako pronaći smisao i svrhu u tome što se dogodilo i krenuti dalje s puno neodgovorenih pitanja. 

Znati da je Bog protiv bilo kakve vrste zlostavljanja, a ipak ga dopušta, može u žrtvi (a često i u onima koji sa žrtvom rade) izazvati kognitivnu disonancu. Ne razumijemo zašto se loše stvari događaju nama ili drugima. Nemamo odgovore na pitanja „zašto“, ali zato znamo odgovor na pitanje „tko“. 

Krist nas uči okrenuti drugi obraz (Mt 5, 39), ljubiti svoje neprijatelje, dobro činiti mrziteljima, blagoslivljati one koji proklinju, moliti za one koji zlostavljaju (Lk 6, 27- 28) i ne osvećivati se (Rim 12, 19). 

Kršćansko načelo okretanja drugog obraza znači okrenuti obraz od mržnje i osvete prema ljubavi i oprostu. To jednostavno znači ne uzimati pravdu u svoje ruke i odreći se bilo kakvog osvetničkog ponašanja. To ne znači dopustiti drugima da nas mlate i gaze. Svi moramo pronaći ravnotežu između ljubavi i zdrave brige za sebe i brige za osjećaje drugih ljudi. 

Nevjerojatno je kako se naš odnos prema drugoj osobi može promijeniti kad molimo za nju. Pozvani smo moliti za obraćenje zlostavljača, ali i učiniti sve kako bismo se zaštitili i vratili sebi ukradeni mir. Ljubiti neprijatelje također ne znači odobravanje ili dopuštanje zlostavljanja. To ne znači izlaganje daljnjem zlostavljanju i ostajanje u nasilnom odnosu. Tako ne činimo dobro zlostavljaču nego ga ohrabrujemo u njegovom ludilu. Neprijatelji ne prestaju biti neprijatelji kad ih blagoslovimo i molimo za njih. Oni su ti koji su izabrali biti neprijatelji i otežavaju život svima. 

Blagoslivljanje je suprotnost ogorčenosti i prepuštanje svega Bogu i veliki korak na putu opraštanja. I na kraju, ne osvećujemo se; razumijemo da su konačna kazna i sud posao rezerviran samo za Boga. Postoji opća zabluda kako biti dobar vjernik znači šutke trpjeti zlostavljanje. Potreban je oprez  kako se koncept oprosta ne bi  koristio protiv žrtava zlostavljanja kao oružje manipulacije za ostanak u nasilnom odnosu. 

Često se, pogrešno, vjeruje kako je pokajanje nužan uvjet za oprost. Oprost nije ničim uvjetovan. Opraštamo i ako se naš antagonist nije pokajao, iako njegova promjena nije iskrena, čak i onda ako se nikada ne ispriča i ne zatraži oprost. Opraštanje se ne temelji na tuđim postupcima, nego na našem stavu.
Ne možemo natjerati ljude da se mijenjaju, ali možemo promijeniti način na koji se odnosimo prema njima. Znajući to, možemo odlučiti kako nismo u mogućnosti održavati određeni odnos. 

Opraštanje se, dakle, razlikuje od pomirenja. Pomirenje može slijediti opraštanje, ali možemo oprostiti počinitelju i bez ponovnog uspostavljanja odnosa. Dokaz istinskog opraštanja je sloboda od osvetoljubivog razmišljanja, ne nužno i automatska obnova odnosa. 

Zlostavljači najčešće ne misle kako su učinili nešto loše i najčešće nastavljaju obrazac zlostavljanja. Uglavnom ne traže oprost i ne misle kako bi trebali.  To ne mijenja našu odgovornost. Ne moramo, ali možemo i želimo im oprostiti. 

Moguće je oprostiti nekome bez trenutnog pomirenja. Pomirenje je usmjereno na obnavljanje prekinutih odnosa, a gdje je povjerenje značajno iznevjereno, obnova je proces — ponekad dugotrajan, a ponekad i nemoguć.

Za razliku od opraštanja, pomirenje je uvjetovano stavom i djelovanjem počinitelja. Cilj opraštanja jest obnova prekinutog odnosa, no oni koji počine značajna i ponovljena djela moraju biti spremni priznati kako je pomirenje proces. Ako su istinski pokajani, prihvatit će štetu koju su prouzročili i potrebno vrijeme da rane zacijele. Proces pomirenja ovisi o stavu počinitelja, dubini izdaje i težini povrede. Oni koji su bili ozbiljno i opetovano povrijeđeni s pravom osjećaju neodlučnost i mogu oklijevati oko obnove odnosa te tražiti promjene u počinitelju prije nego dopuste pomirenje. 

Pokušaj pomirenja s onim tko i dalje zlostavlja nije mudar, niti je Božja volja.
Površne fraze pokajanja ne smiju kontrolirati naš odgovor. Rijeke prolivenih suza i bombardiranje ljubavnim izjavama ne smiju postati zamjena za jasne promjene u stavovima i ponašanju. Ključni pokazatelj promjene je temeljito promijenjeno ponašanje počinitelja.  

Nepokajani počinitelj nastavlja manipulaciju i izazivanje krivnje izjavama: „Vidim da mi ionako ne želiš oprostiti...“ ili „I ti si mi neki vjernik...“ Teško je istinski obnoviti prekinuti odnos kad je počinitelj nejasan i dvosmislen u svom pokajanju. 
Kod istinskog pokajanja počinitelj prihvaća punu odgovornost za svoje postupke. Nema obrambeni stav, ne odbacuje niti umanjuje svoja prošla ponašanja izjavama: „Ako misliš da sam učinio nešto loše ...“ ili „Ako sam učinio nešto što te je moglo povrijediti...“

Čak i ako je počinitelj priznao svoju pogrešku i tražio oprost, povrijeđena osoba s pravom može reći: „Opraštam ti, ali mi treba vrijeme za obnovu našeg odnosa i povjerenja.“ Dakle, oprostiti ne znači da se zlostavljač neće suočiti s posljedicama. Posljedice, poput gubitka povjerenja, su posve razumljive. Međutim, kad je počinitelj iskreno pokajan, važno je biti otvoren za mogućnost obnove odnosa. Važno je i da oni koji povrijede druge shvate kako će njihov stav i djelovanje utjecati na proces obnove povjerenja.  

Ljudska pravda je ograničena. Nebrojene nepravde ostat će nekažnjene na ovom svijetu. Dok čekamo „novo nebo i novu zemlju“ možemo mirno otpočinuti znajući i vjerujući kako će Bog na kraju postupiti u skladu sa svojom savršenom pravdom, suverenom mudrošću i vječnom dobrotom.

Nemogućnost opraštanja zadržava nas u zamci prošlosti i postupno otuđuje od sebe, drugih i od Boga jer potkopava naše povjerenje u Njega. Dok god okrivljujemo nekoga za to kako se osjećamo, ostajemo zaglavljeni u ulozi žrtve i nedjelovanju. Kad nekoj osobi zamjeramo, to često uzrokuje bol i u drugim područjima našeg života. Kao rezultat toga, postajemo vrlo osjetljivi i reaktivni na djelovanja, nedjelovanja i riječi ljudi u našoj okolini. I najmanja sitnica može izazvati oštru reakciju zbog koje kasnije žalimo. Kad odbijemo oprostiti, puni gorčine i samosažaljenja bauljamo kroz život jer dopuštamo da nas tuđe uvrede i prijestupi kontroliraju – oblikuju, upravljaju nama, odlučuju kako ćemo živjeti i drže u ropstvu. 

Opraštanje je izbor koji otpušta balast prošlosti i oslobađa emocionalnog tereta (ovaj učinak nije samo metaforički), ali je, također, i nadnaravna promjena srca koju potiče Duh Sveti. Svaki put kad oprostimo, svjedočimo svoju vjeru u Krista, a ne u vlastita zamišljena rješenja i priznajemo da na ovom svijetu postoji nešto puno važnije od nas samih. 

Piše Maja Jakšić