Urbi et orbi 226

Prije 20 godina Alojzija Stepinca beatificirao je papa Ivan Pavao II.

Prije 20 godina Alojzija Stepinca beatificirao je papa Ivan Pavao II.
Svečani čin obreda proglašenja blaženim Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici

Prije 20 godina, 3. listopada 1998., u Hrvatskom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici, papa Ivan Pavao II., za svoga drugog pohoda Hrvatskoj, proglasio je blaženim zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca. Tim uzdignućem kardinala Alojzija Stepinca na čast oltara Papa je dopustio da ga se od tada javno slavi kao blaženika u Crkvi. 

Svečani čin obreda proglašenja blaženim Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, na prvu subotu u mjesecu listopadu, za sve nas bio je razlog velike radosti i utjehe. Papa Wojtyla tada je rekao:
»Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši na svojem tijelu i duhu okrutnosti komunističkog sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke Crkve, zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva«.

Upravo 3. listopada, ali 1946. godine, Stepinac je održao svoj obrambeni govor pred jugoslavenskim sudom. Tom je prilikom izjavio: „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala, izjavljujem pred Bogom, narodom, diplomatskim zborom, da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista pripravan sam svaki čas i umrijeti.”

Vrlo zanimljiv članak o knjizi o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu koja je nedavno izašla na talijanskoj književnoj sceni, objavljen je u važnom časopisu koji prima diplomatski zbor pri Svetoj Stolici: „Inside the Vatikan“, u broju kolovoz-rujan. U članku se u pozitivnom tonu i nastojanju da se rasvijetle događaji iz doba Drugog svjetskog rata i poraća, prikazuje osoba i postupci bl. kardinala Stepinca u objektivnom svjetlu, na temelju povijesnih dokumenata, te se uključuju mnogi relevantni izvori. Ovo je, mogli bismo reći, jedna ozbiljna studija koja je na talijanskom jeziku nedostajala (knjiga od 500 str.), a obilježava i početak pozitivnog diskursa o bl. kardinalu Stepincu na talijanskoj sceni, o kojem čini se, nedostaje saznanja i ozbiljnih pisanih radova ne samo za obrazovane, intelektualne krugove, već i za širu publiku.

Nova knjiga o bl. kard. Stepincu, kojoj je autor talijanski prof. Pier Luigi Guiducci, profesor povijesti na Papinskom Lateranskom sveučilištu, pod nazivom „Dossier Stepinac, Alojzije Stepinac 1898-1960“ obrađuje povijesno razdoblje od kraja Prvog svjetskog rata i događaje vezane za život zagrebačkog nadbiskupa, koristeći dokumentaciju iz mnogih izvora, crkvenih i svjetovnih institucija i njihovih arhiva, a po prvi put uključuje i izvore kao što su dokumentacija koju je prikupio postulator kauze u postupku kanonizacije, mons. Juraj Batelja (Positio - sadrži 11 tomova1).

Prof. Guidacci je i autor dviju knjiga o povijesti Crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i sam je utvrdio da na talijanskom području nedostaje jedna studija o Stepincu utemeljena na povijesnoj metodi, dok se često od raznih autora i u novinskim člancima pojavljuju površne analize o Stepincu, koje konzultiraju čak i falsificirane izvore, propuštajući citirati dokaze i navode iz dostupnih izvora povijesnih podataka.

Dokumenti koje autor navodi i na temelju kojih piše, omogućuju i usporedbu s nekim falsificiranim podacima i materijalima, koje je prvo izmijenio ustaški režim, a kasnije i komunističke vlasti, a ti su lako i danas dostupni, čak i na internetu. Primjerice, tijekom NDH mediji su nastojali prikazati dobar odnos između zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i Pavelića, dok iz dokumenata proizlazi da je Pavelić zaobilazio nadležnost zagrebačkog nadbiskupa u mnogim pitanjima i donošenju zakona i uredbi o vjerskim pitanjima, zbog razlike u stajalištima. Za vrijeme komunizma, u tisku se tendenciozno prikazuje bliskost između Stepinca i Pavelića uz slike raznih zločina počinjenih od strane ustaša, nepravedno osuđujući nadbiskupa za kolaboracionizam.

O nadbiskupu Stepincu govori da je bio vjeran nauku Crkve, osjetljiv za potrebe naroda i brižan u pastoralu, a kao osoba snažne vjere i teološke naobrazbe. S političko-socijalnog aspekta, Stepinac je branio hrvatski identitet, tradiciju i kulturu, i katoličku vjeru, kao i težnju za samostalnošću. S ideološkog stajališta, Stepinac odbacuje sve totalitarne režime, upozoravajući na posljedice koje mogu imati za potrebe naroda. 

Tako je njegov odnos prema silama osovine bio vrlo kritičan, te je primjerice odbio komunicirati s političkim predstavnikom Hitlerove Njemačke u Zagrebu. Nikada nije pokazivao simpatije za Treći Reich, a odbacio je i Hitlerovu doktrinu o superiornosti rase, suprotstavljajući se također anti-semitizmu. 

Primjerice, ni u jednom slučaju nije dao podršku nekim nacističkim publikacijama. Istovremeno je osudio talijansku okupaciju pojedinih hrvatskih teritorija, te nije odobravao Mussolinijeve intervencije u hrvatsku politiku. No, kada je bilo potrebno zauzeti se za određene humanitarne operacije ili pomoć ugroženim ljudima, bez obzira na pripadnost, Stepinac je neumorno slao zahtjeve za pomilovanja i pomoć, obraćajući se svim predstavnicima tadašnjih vlasti i režima. Tako je bio uvjeren da ustaški režim i Pavelić vode Hrvatsku u pogubnom smjeru, pa ga je i sam Pavelić, iako bez uspjeha, pokušao udaljiti iz Zagreba. Nadbiskup Stepinac je u mnogo navrata uputio Paveliću pisma u kojima je osudio rasnu politiku, uhićenja, mučenja i ubijanja bez suda koja je režim provodio.

Glede pak diskriminacije pravoslavne vjere i pravoslavaca, koji su prema Pavelićevoj uredbi (usvojena bez konzultacija s nadbiskupom i crkvenim vlastima) bili prisiljeni prijeći na katoličanstvo, Stepinac je, u namjeri da zaštiti ljudske živote koji su bili ugroženi, postupao prema Kanonskom pravu, a više je puta ponovio da se nakon „ratnog ludila“ svi koji žele mogu slobodno vratiti u Pravoslavnu crkvu.

U odnosu prema Svetoj Stolici, nadbiskup Stepinac je pokazao vjernost i provodio smjernice pape Pia XI i Pia XII, prenoseći ih u svojim homilijama i drugim dokumentima.

Prema komunističkom režimu bio je vrlo kritičan, te je osudio ateizam i materijalističku doktrinu, suprotstavljajući se represiji i progonu vjernika, zatvaranju katoličkih škola i tiskara, i drugim oblicima nasilja. Kao što je poznato, ni tijekom montiranog sudskog procesa, Stepinac se nije odrekao svojih stajališta, te je odbio Titov prijedlog da osnuje hrvatsku nacionalnu crkvu koja bi se odvojila od Rimske prvostolnice. Odbio je također napustiti domovinu i do kraja života je ostao u svojoj mjesnoj crkvi u Krašiću.

Na kraju, autor zaključuje da se je Stepinac morao suprotstaviti mnogim frakcijama unutar Crkve, kao i vanjskim neprijateljima i mnogim stranama u ratnom sukobu, a teško je bilo i razlučiti falsificirane podatke koje je lansirala fašistička propaganda, a potom i komunistički tisak.

U svakom slučaju, ova je knjiga uključila mnoge izvore iz raznih institucionalnih arhiva koji do sada nisu bili poznati javnosti, među kojima je najvažniji Positio, dok će se dodatne informacije moći prikupiti kad se otvori Vatikanski arhiv i dokumentacija za razdoblje nakon 1939., uključujući i arhive pojedinih država!

Misija