Urbi et orbi 310

Sveti Otac raspopio don Caradimu, serijskog silovatelja djece iz Čilea

Sveti Otac raspopio don Caradimu, serijskog silovatelja djece iz Čilea
Don Ferdinand Karadima bio je jatak političkih ubojstava / REUTERS

Poglavar Katoličke crkve papa Frane otpustio je iz kleričkog statusa Fernanda Karadimu Fariñu (88), zloglasnog svećenika dotad inkardiniranoga u kler Nadbiskupije Santiaga de Chile. Papa je više puta natuknuo da je pedofilija u kleričkim redovima djelo Sotone, koji – kako smatra – ima računa sijati razdor i sablazan u Kristovoj crkvi. 

Papa je stoga pozvao vjernike u svemu svijetu da svaki dan kroz marijanski mjesec listopad mole krunicu i tako se pridruže „molitvi svetoj Bogorodici i svetome Mihovilu arkanđelu da zaštite crkvu od Vraga, koji vazda smjera razdijeliti nas od Boga i međusobno“.

Ni jedna ni druga Papina inicijativa nisu uobičajene. Poziv na opću molitvu nije svakodnevan, a još je rjeđe samoinicijativno papinsko otpuštanje svećenika iz neke izvanrimske dijeceze.

Duhovno nasilje

Svećenici bivaju otpušteni iz kleričkog statusa na vlastiti zahtjev, na primjer ako se predomisle i odluče oženiti. Ili na zahtjev svog biskupa. Ovaj put je i inicijativa i odluka imala samo jednog autora: Papu. U dekretu napisanome na španjolskome Sveti Otac se pozvao na kanon 331. Zakonika kanonskog prava, gdje piše da „Biskup Rimske Crkve u kojem traje služba koju je Gospodin pojedinačno povjerio Petru“ samom „snagom svoje službe ima u Crkvi vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću redovitu vlast koju uvijek može slobodno vršiti.“ 

Osim toga, „Rimski prvosvećenik snagom svoje službe ima vlast ne samo nad općom Crkvom nego drži prvenstvo redovite vlasti i nad svim partikularnim Crkvama i njihovim skupštinama“. Prema tome, papa može, ako nađe za shodno, „preskočiti“ bilo kojeg biskupa ili redovničkog poglavara, postavljati i smjenjivati – ali pape to čine samo iznimno, jer nastoje u Crkvi održati načelo supsidijarnosti, nastoje s inim biskupima djelovati u bratskom dogovoru, odnosno očinskim nagovorom.

Francesco Karadima, serijalni silovatelj djece i vinovnik inih čina fizičkog i duhovnog nasilja, već je nekoliko puta pravomoćno kažnjen. Građanska vlast ga je osudila 2005. na zatvor, a 2011. crkvena Kongregacija za nauk vjere na povučen život u molitvi i pokori. Karadima je i nakon toga „ulovljen“ kako ipak javno misi, ne hajući ni za Vatikan ni za kajanje. 

Karadima je bio i jatak političkih ubojstava, budući da je skrio i izbavio od kaznene odgovornosti, prokrijumčarivši ga u Paragvaj, ubojicu generala Renéa Schneidera koji je pred Pinochetovim terorom izbjegao iz Čilea.

Kao župnik luksuzne četvrti Santiaga, Karadima je za Pinochetove diktature bio u prijateljskim odnosima s tadašnjim apostolskim nuncijem mons. Angelom Sodanom. Kad je Sodano postao kardinal državni tajnik sv. Ivana Pavla II, o. Karadima je iskoristio svoj utjecaj kod njega da njegovi učenici i štićenici, uglavnom pripadnici istoga pedofilskog kružoka, listom budu imenovani biskupima – tvrdi zločinčev mlađi brat Óscar Karadima Fariña. 

Među tim biskupima bio je Juan de la Cruz Barros Madrid, koga je Papa uzeo u zaštitu pred optužbama za pedofiliju kada je bio u apostolskom posjetu Čileu, jer su ga obmanuli čileanski biskupi.

Kad je naslutio da je povučen za nos, Papa je prvo u Čile poslao kao posebnog istražitelja malteškog nadbiskupa Charlesa J. Sciclunu, a onda je, na osnovi njegove izvijesti, pozvao u Rim sve čileanske biskupe, iznudio ostavke svih njih, te je dosad prihvatio sedam odreknuća. Nije rečeno da je gotovo.

Ni prvi, ni sam u zlu

Naravno da Karadima nije bio ni prvi ni sam u zlu koje je nanošeno i koje je okaljalo Katoličku crkvu u više zemalja – a ima onih gdje Crkva i dalje niječe, pa čak predbacuje da su „mediji iskoristili priliku da senzacionalističkim štivom popune svoju profesionalnu (i duhovnu) prazninu“, pošto je i dekan Kardinalskog zbora Sodano temu o pedofiliji u kleričkim redovima otpisao kao puki „trač“.

Sveti Otac u tom kontekstu Karadimu nije izopćio, što je kazna vremenita, jer može biti opozvana ako se krivac pokaje i skruši. Istjerao ga je iz kleričkog statusa, spriječio ga je – doduše potkraj devetog desetljeća života – da svojim nedostojnim rukama ikada više podigne Presvetoga. U tome je simbolika kazne koja u praksi naizgled malo što mijenja.

Vatikanska bilješka kaže da je Papa „poduzeo tu iznimnu odluku po savjesti i za dobro Crkve“. U tome je suština. Ta je kazna poruka ništa manje nego poziv na moljenje krunice protiv Sotone.

Piše Inoslav Bešker