Izgubljeni u prijevodu 1825

Samo je ljubav tajna dvaju svjetova

Samo je ljubav tajna dvaju svjetova
ILUSTRACIJA

Iskustvo gubitka izaziva nepodnošljivu bol i dovodi u pitanje osjećaj identiteta i uloga koje imamo u životu, urušava naš sustav vjerovanja i naše temeljne pretpostavke o svijetu i našem mjestu u njemu.

Gubitak možemo sagledati s različitih aspekata; unutarnji aspekt – gubitak vjere, identiteta, samopoštovanja, dostojanstva, vrijednosti, odnosa, uloge; vanjski aspekt - smrt drage osobe, prekid prijateljstva, napuštanje roditeljskog doma ili domovine, odlazak u mirovinu, pogoršanje zdravlja, starenje, gubitak statusa, posla ili novca, razvod, preseljenje i zajednički aspekt – obiteljska, društvena i transgeneracijska dimenzija gubitka.
Tugovanje je odgovor na svaki važan gubitak, a takvih je u životu puno. Najbolniji gubitak, smrt voljene osobe jedan je od najtežih izazova s kojim ćemo se prije ili kasnije morati suočiti.

Kako se nositi s gubitkom? Kako ponovno posložiti komadiće svoga života u integriranu i funkcionalnu cjelinu? Kako se suprotstaviti ništavilu i praznini? Zašto se to dogodilo? Što slijedi? Kako graditi život na novim temeljima? Je li istina da vrijeme liječi rane? Što je složena tuga? Kako znati kad treba potražiti stručnu pomoć? Kako se naše društvo bavi tugom? Koja je uloga Crkve u pomaganju tugujućima? Kako se suočiti sa svijetom u kojem više nema voljenog? Kako preživjeti? Kako naći utjehu? Prestaje li ikad ova bol? Gubim li razum? Bože, gdje si?

Potreba da svoj život ispunimo smislom jedna je od najsnažnijih ljudskih potreba. Ta snažna potreba da unesemo smisao u svoja iskustva dovodi nas do stanja opsesivnog razmišljanja, beskrajnih analiza, zamišljanja alternativnih ishoda i iscrpljujućih propitivanja o tome kako se nešto dogodilo, zašto se dogodilo i jesmo li mogli nešto učiniti da se to ne dogodi. Smrt drage osobe nema nam nikakvog smisla. Preplavljeni bolom, krećemo putem potrage za odgovorima. Otkrivanje smisla u iskustvu gubitka je presudno za učinkovito nadilaženje boli.

Mirenje sa stvarnošću gubitka i odluka da valja ići dalje, temeljni su zadatci s kojima se suočavamo u tugovanju. Iako svatko tuguje na svoj način, zadatci tugovanja su isti – moramo spoznati i prihvatiti istinu o gubitku.

Svako iskustvo tugovanja je jedinstveno zbog onoga tko smo i zbog prirode odnosa koji smo imali s tom osobom. Tuga je dimenzija ljubavi; velika bol cijena je velike ljubavi. Ako nismo posve sigurni što smo osjećali prema osobi koju smo izgubili ili smo osjećali nešto što u stvarnom odnosu nismo mogli pokazati, tugovanje je još zamršenije. 

Intenzitet tuge ovisi o nekoliko čimbenika; je li smrt bila iznenadna ili očekivana, našim osjećajima prema osobi koja je umrla, našoj osobnosti, obiteljskoj pozadini, stilu suočavanja, životnom iskustvu, našem sustavu vjerovanja i pogledu na smrt, reakciji okoline i potpori koju dobivamo. Tuga svakog pojedinca je jedinstvena i drukčija pa ne postoji pravilan i nepravilan način tugovanja.

Uslijed gubitka možemo doživjeti široki raspon emocija s različitim stupnjevima intenziteta. Možemo biti vrlo zbunjeni ili čak uplašeni mislima, osjećajima i reakcijama koje doživljavamo, a koje je gotovo nemoguće imenovati. Iako je tugovanje individualno iskustvo, postoje simptomi koje većina ljudi ima nakon gubitka: pomanjkanje daha, stezanje u prsima, bolovi oko srca, opća slabost, glavobolja, suha usta; nevjerica i nijekanje da se smrt dogodila; rastresenost, nemir, ljutnja, krivnja uz osjećaj da nije učinjeno dovoljno za pokojnika, zaokupljenost pokojnikom, samooptuživanje, nesposobnost da se organiziraju svakidašnje aktivnosti; hostilnost prema liječnicima i onima koji su se brinuli za pokojnika; nesanica, promjena apetita, plakanje, traženje pravde, krivca; stalno tjeskobno raspoloženje, osjećaj nemoći, umora, beznađa i bespomoćnosti. 

Potpuna iscrpljenost i zbunjenost su najčešće spominjani simptomi tuge. Sve su to normalne i razumljive reakcije i prirodan su dio procesa tugovanja. Čuti korake ili glas pokojnika, vidjeti ga, osjetiti njegovu prisutnost ili miris, uobičajeno je iskustvo i može se dogoditi kad ga najmanje očekujemo. Ako „razgovaramo“ s preminulim, posebno u trenutcima kad smo sami i kad se nalazimo pred nekim životnim pitanjima i odlukama ili mu pripremamo najdraže jelo i ostavljamo mu prazno mjesto za stolom - nije riječ o početku ludila. To je samo znak da odnos uvijek postoji, premda se mijenja. 

Pokušaj racionalizacije i inzistiranje na pretjeranoj analizi navedenog nisu potrebni, treba (do)pustiti da takvi trenutci budu izvor utjehe. Iako su ovo uobičajeni odgovori na gubitak, nema strukture u procesu tugovanja. Tugovanje se ne odvija prema redoslijedu faza iz knjiga nego u skladu s osobnošću tugujuće osobe. Stadiji impliciraju da je tugovanje pasivno i da je riječ o procesu koji se odvija linearno. Većina ljudi ne prolazi kroz faze kao napredne korake. Faze stvaraju očekivanja o tome kakva bi žalost trebala biti. Kad se ta očekivanja ne dogode ili se ne dogode u „pravilnom“ redoslijedu, ožalošćeni, jer se ne uklapaju u obrazac, mogu misliti da s njima nešto nije u redu, stoga faze treba shvatiti kao umjetnu konstrukciju. 

Naša prva reakcija na vijest o smrti najčešće je šok, čak i ako smo nazočili trenutku smrti. Šok je prirodni sedativ, privremeno nas izolira i distancira od zbilje koju u tom trenutku nismo u stanju prihvatiti. Takva reakcija ima zaštitnu funkciju jer dozira stvarnost u prihvatljivijoj mjeri. Poslije šoka slijedi duboka žalost i razdoblje intenzivne boli. Budući da je tuga tako zahtjevna, stalno ćemo tražiti brže načine oporavka, najčešće kroz potiskivanje. Potiskivanje je svrhovito jer pomaže u polaganoj internalizaciji činjenice gubitka i pruža kratke trenutke olakšanja. Kao i šok, to je zaštitna reakcija koja nam daje vremena prihvatiti zbilju koja je prebolna. 

Prečesto danas pokušavamo žuriti u ovom prirodnom procesu i čim prije ispuniti prazninu koja je nastala. Neki će se zaokupiti poslom, neki zaviriti u čašicu, a neki tugovati na recept, ali treba znati da tako samo odgađamo proces tugovanja. Tugovanje se ne može izbjeći, ubrzati ili zanemariti. Tuga je proces, nema prečaca. 

Logika suvremenog života ostavlja malo prostora za dugotrajni proces žalosti. Kultura u kojoj živimo nas udaljava od smrti na sve moguće načine i tako nam otežava razumijevanje smrti. U velikoj mjeri zanemaruje smrt osim kad je posrijedi „pravo“ na pobačaj i „milost“ eutanazije. Naše „napredno“ društvo zna malo ili ništa o tugovanju. Nitko nas ne uči što učiniti kad se temelj na kojem smo gradili sva naša uvjerenja i ponašanja uruši. Naš samodostatni svijet je usmjeren prema zgrtanju i dobitku, nepoznato nam je kako se nositi s gubitkom. 

Znanje o tugovanju može pomoći u razumijevanju osjećaja i reakcija koje su često vrlo složene, ali smrt je tako zapanjujuće konačna da znanje neće umanjiti bol. Instant-formula i čarobnih rješenja nema, ali možemo biti manje uznemireni i preplašeni.

Kaže se da vrijeme liječi rane, ali samo protjecanje vremena ne čini ništa. S vremenom tek naučimo živjeti s osjećajem koji prati spoznaju da voljene osobe više nema. Tugovanje je djelatan proces, putovanje za koje smo sami odgovorni. To je ono što mi činimo u vremenu, a ne ono što nam se događa. Normalni proces tugovanja traži vrijeme, trud, suze, molitvu i potporu okoline. Neki ljudi ne pronalaze izlaz iz labirinta tuge i ostaju zarobljeni u svom tugovanju. Ako se tijekom mjeseci ne vidi nikakav napredak i ako sve još boli istom jačinom ili se pogoršava, tada je proces tugovanja iz nekog razloga nedovršen i potrebna je stručna pomoć.

Neki pokazatelji poremećenog tugovanja jesu: napadi tjeskobe ili straha; uporni osjećaj krivnje; preuzimanje simptoma bolesti od koje je pokojnik bolovao i umro; apatija; destruktivno ponašanje; depresija; razmišljanje o samoubojstvu; pretjerana aktivnost bez osjećaja gubitka. Poremećeno je tugovanje ono koje čovjeka onesposobljuje za svakidašnji život, a karakterizira ga nemogućnost zatvaranja procesa tugovanja. Većina ožalošćenih polako se prilagođava gubitku bez ikakve stručne pomoći. 

Svatko tko je tugovao pitao se zašto se to dogodilo. Najčešća su pitanja ožalošćenih tzv. „zašto pitanja“. Postavljamo ih kako bismo dokučili nedokučivo i prihvatili neprihvatljivo. U tim je pitanjima iskazana pobuna protiv stvarnosti i izraz su osjećaja bespomoćnosti, nesigurnosti i nedovršenosti. 

Postavljajući ta pitanja, mi zapravo tražimo smisao, a odgovori na njih ne postoje ili ih je jako teško naći. Slaba je utjeha da kad bismo i znali odgovore, tuga bi bila ista. Naviknuti da na sve uvijek imamo odgovore, jedan od najtežih aspekata gubitka je priznati da odgovora nema. 

„Zašto pitanja“ su nedjelotvorna i samo aktiviraju i produbljuju bol. Zašto se ovo dogodilo i kako je Bog mogao ovo dopustiti, zamka je koja nas dovodi u očaj. 

Stoga je važno pokrenuti kvalitativno drukčiji i djelotvorniji proces razmišljanja. Pitanje nije zašto se to dogodilo, na takva pitanja se ne može odgovoriti. Trebalo bi nadvladati zašto pitanja koja se odnose na prošlost i umjesto toga početi tražiti perspektivu postavljajući pitanje upravljeno budućnosti – sad kad mi se ovo dogodilo – što mi je činiti. Ključ za utjehu i mir neće se naći u onome što znamo nego u onome u što vjerujemo i čemu se nadamo. 

Tugovanje ne završava s pogrebom, ali pomoć vjernicima u njihovoj tuzi uglavnom završava tad. Pastoralna briga se treba nastaviti i nakon što je pogreb završio. Formalna dostupnost i unaprijed pripremljeni odgovori tugujućem ne znače ništa. Važno je slušati što nam ožalošćeni govori bez da donosimo vlastite pretpostavke i bez nametanja vlastitih očekivanja. 

Briga o ožalošćenima je dio poslanja Crkve, župe i svakog vjernika. Župna zajednica može organizirati povremena okupljanja kako bi pružila razumijevanje, zajedništvo i potporu onima koji su iskusili gubitak ili krizu i/ili onima koji žele saznati više o procesu tugovanja. Potrebno je razvijati programe koji bi nudili informativnu, savjetodavnu, molitvenu, praktičnu i osobnu potporu svakome tko tuguje, bilo da je riječ o suočavanju s vlastitom smrću ili smrću bližnjega, posebno ako je posrijedi tragična ili neočekivana smrt, samoubojstvo, spontani ili namjerni pobačaj, mrtvorođeno dijete ili neprežaljena neplodnost. 

Vjera može pomoći, ali i remetiti naš proces tugovanja ako mislimo da tugovanje pokazuje nedostatak vjere. Takvo uvjerenje bit će velika zapreka tugovanju jer će nas svjesno ili nesvjesno poticati da poričemo i potisnemo svoju bol. Tugovanje nije znak slabosti vjere. Isus je plakao kad je čuo za Lazarovu smrt unatoč činjenici da je propovijedao uskrsnuće i unatoč tome što je znao da će Lazara vratiti iz mrtvih. Ako je Krist mogao tugovati, onda možemo i mi. 

S druge strane, duboko uvjerenje da Bog donosi dobre stvari iz loših događaja može biti vrlo korisno. Zar najveće zlo koje se ikad dogodilo – Krist na križu – nije rezultiralo najvećim dobrom? Bog se može činiti nepodnošljivo odsutnim u žalosti. Ljutnja na Boga koju osjećamo utemeljena je na činjenici da vjerujemo u Boga. Možemo li se ljutiti na nekoga tko ne postoji? 

Kako bismo otkrili smisao u ovom prividnom besmislu, presudna je nebeska perspektiva. Naše vrijeme na ovoj zemlji nije ni treptaj oka u odnosu na vječni vremenski okvir koji djeluje na nebu. Voljeni nije mrtav u našoj prošlosti nego je već sada živ u našoj budućnosti. Jedan od najvećih atributa naše vjere jest sposobnost gledanja naprijed.

Kad izgubimo nekog koga volimo, sve se mijenja. Naš život nikad neće biti isti, ne zato što smo ih izgubili nego zato što smo ih imali. U promijenjenim okolnostima i sami se moramo mijenjati. Ovo zasigurno nije promjena koju smo očekivali ili željeli. Svaka promjena je teška. Možda se pitamo hoćemo li ikada biti isti ili hoćemo li ikada biti normalni. Ne možemo i nećemo. Nakon gubitka preostaje nam samo jedno: promijeniti i sebe. Život bi trebalo živjeti zbog nečega, a ne protiv nečega. Borbu protiv smrti zamijeniti borbom za ljubav može biti važna promjena perspektive koja pruža mir i pomaže podnijeti to putovanje kroz očaj.

Kad nam voljena osoba umre, jako smo skloni mjeriti što smo izgubili.
Mi biramo hoće li nam sjećanja biti tužan podsjetnik na sve što smo izgubili ili, pak, dragocjeno blago koje čuvamo u svom srcu sa zahvalnošću. Nismo ih mogli zadržati na ovome svijetu – ali nešto veliko možemo učiniti za naše voljene – da njihova smrt u nama potakne traženje vlastitih granica do kojih smo sposobni voljeti. Francuski filozof Gabriel Marcel u djelu Homo viator piše: „Ljubiti nekog znači reći mu: „Ti, ti nećeš umrijeti!““ Smrt nije kraj naše ljubavi prema njima i ova usmjerenost ljubavi prema vječnom i zahtijeva i dokazuje besmrtnost. 

Neizbježnost i nepredvidljivost smrti najjači su razlog za održavanje dobrih odnosa s bližnjima. Gubitak će biti puno teži ako smo nešto htjeli reći ili učiniti, a nismo. S druge strane, ako smrt prekida dobar odnos, bol će biti posebno jaka jer gubimo nešto lijepo. 

Svojim životom i ponašanjem djelujemo jedni na druge, mijenjamo ljude oko sebe i oni nas, na pozitivan ili negativan način. Oni dragi ljudi koji više nisu s nama i dalje žive upravo u promjenama koje su ostavili u nama. Utjecaj koji su imali na nas je besmrtan. 

U životu možemo sve zaboraviti, ali ljubav koju smo primali od drage osobe – nećemo nikada. Ništa, pa ni smrt, nam ne može oduzeti sjećanje na ono kako smo se osjećali uz tu osobu jer ljubav je jača i od smrti. Ili što bi rekao pjesmom Marko Perković Thompson: "Samo je ljubav tajna dvaju svjetova". Unatoč tome što više nisu s nama, najbolje ćemo im se odužiti kad im pokažemo da su zauvijek promijenili naš život. Ništa više nije isto. Na život gledamo drukčijim očima. Premda živimo s neodgovorenim pitanjima, važne stvari jasnije vidimo. 

Postajemo daleko svjesniji krhkosti i prolaznosti života, vjerujemo da je naše postojanje dragocjeni dar i da ljubav, dana i primljena, nije poražena smrću. Ljubav je jedini horizont na koji vrijedi usmjeriti život. Razdvojeni tajnom, neznanim i smrću možda smo s voljenima bliži nego ikad prije.