Urbi et orbi 589

Prevjenčani, homoseksualci i masoni ne mogu biti veleposlanici u Vatikanu

Prevjenčani, homoseksualci i masoni ne mogu biti veleposlanici u Vatikanu
Papa prima vjerodajnice iz ruku novoga libanonskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Antonija Nasera Andaryja / REUTERS

Poglavar Katoličke crkve papa Frane primio je u Vatikanu vjerodajnice iz ruku novoga libanonskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Antonija Nasera Andaryja. Time je završena višemjesečna diplomatska kriza između jedine (u stanovitoj mjeri) katoličke države na Levantu i diplomacije Katoličke crkve.

Libanon je nastao kad je iz Sirije, točnije: iz dijela pod francuskom upravom, izdvojen teritorij na kojemu su tada većinu imali kršćani maroniti, u jedinstvu s Katoličkom crkvom. Tako je nastao ustavni kompromis: predsjednik Republike je katolik maronit, predsjednik vlade musliman sunit, predsjednik Parlamenta musliman šijit. U međuvremenu su se odnosi mijenjali, u Libanonu su se nastanili i palestinski izbjeglice, kršćani čine 40 posto (nešto preko polovice maroniti, 8 posto pravoslavni itd.), muslimani 54 (popola suniti i šijiti), a druzi 6 posto otprilike – ali se u diplomatskom smislu, po državnom poglavaru, ta površinom najmanja azijska država ubraja u katoličke (jedine "prave" katoličke države u Aziji su Istočni Timor i Filipini).

Poznato je da Sveta Stolica ne voli kad joj kao veleposlanici iz država koje ona smatra katoličkima dolaze veleposlanici koji nisu katolici, uz to s besprijekornim katoličkim likom. To znači da ni među katolicima ne trpi na primjer prevjenčane, deklarirano homoseksualne, odnosno slobodne zidare (masone). Sveta Stolica pretendira da joj kao veleposlanika šalju katolika i iz zemalja gdje su katolici manjina. Bivšu Jugoslaviju su tako zastupali samo uredno katolički kršteni ambasadori iz Slovenije, Hrvatske, odnosno Bosne i Hercegovine; sada i Crna Gora, a ne samo Bosna i Hercegovina, šalje u Vatikan krštene katolike kao veleposlanike, a ništa manje disciplinirane nisu ni Sjedinjene Države Amerike.

Za to nije marila libanonska vlada premijera Haririja, kada je za novog veleposlanika u Vatikanu imenovala Johnnyja Ibrahima, prethodno generalnog konzula u Los Angelesu. A Ibrahim je deklarirani mason.
Pristojne diplomacije ne odbijaju izrijekom tuđe diplomatske predstavnike. Šutnja je diplomatska inačica odbijanja – ako nema suglasnosti (agremana), diplomatski predstavnik ne može početi svoju misiju. Ako prođe više od dva mjeseca bez agremana, očito je da zemlja primateljica ne želi tog predstavnika – pa se postupak ponavlja.

Papa Frane je Haririju osobno prije nekoliko mjeseci, kada je došao u Vatikan, objasnio da mu je pametnije imenovati novoga. I tako je u Vatikan prebačen dotadašnji ambasador u Argentini, koga je Papa osobno već poznavao dok je bio nadbiskup Buenos Airesa. Agreman je predan malo prije Božića, a predaja kredencijala je uslijedila u rekordnom roku, prije Sveta tri kralja.

Upravo se Argentini – u doba dok je papa bio još Benedikt XVI – dogodilo da Sveta Stolica dva mjeseca nije odgovorila na zahtjev da se suglasi s imenovanjem Alberta Iribarnea za novog veleposlanika. Razlog je bio u tome što je predloženi ambasador bio razveden i ponovo civilno vjenčan. To je u doba predsjednika Tuđmana iskusila i Hrvatska – na suglasnost je uzalud čekao razvedeni Željko Matić, dotadašnji Predsjednikov vanjskopolitički savjetnik. Na kraju je Pantovčak morao poslati drugoga, besprijekornog muža.

Španjolska je prošla još gore: Gonzalo Puente Ojea bio je veleposlanik pri Svetoj Stolici 1985-1987, ali ga je papa Ivan Pavao II. htio vidjeti samo dvaput: kada je došao i kada je odlazio. Još su nekako i progutali što je kao predstavnika Katoličkog Kralja (što je titula španjolskog suverena) vlada socijalista Felipea Gonzáleza Márqueza poslala ateista, ali se on usput i razveo, pa mu je Vatikan zatvorio sva vrata.

Francuska vlada tadašnjega predsjednika Françoisa Hollandea je još u početku siječnja 2015. novim veleposlanikom pri Svetoj Stolici imenovala Laurenta Stefaninija, njegov prethodnik Bruno Jouvert napustio je dužnost zadnjeg dana veljače, ali Vatikan nije dao privolu ni dotad, ni kasnije. Stefanini nije ni razveden, ni ateist – ali je deklarirani gay. Katolička crkva ne diskriminira homoseksualne, poneki je imenovan i kardinalom državnim tajnikom, ali prešutan uvjet je šutnja o sklonostima, izbjegavanje skandala (kao i u slučaju biskupâ s potomstvom).

Odbačen je ne toliko što je gay, koliko stoga što to nije licemjerno prešutio. Francuskoj je trebalo punih 15 mjeseci da proguta tu uvredu. Tek tada je imenovala novog veleposlanika koji je dobio privolu Svete Stolice, pa je tako u rimsku Villu Bonaparte, rezidenciju francuskog ambasadora, uselio François-Xavier Tilliette.
Eto zašto obazrive diplomacije ne objavljuju koga šalju u druge zemlje dok ne dobiju suglasnost.

Piše Inoslav Bešker

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.