Izgubljeni u prijevodu 3568

Srce čezne pa se zezne

Srce čezne pa se zezne
Maja Jakšić održala je predavanje na susretu bivših učenika klasične gimnazije Ivan Pavao II. u Zadru

„Kada pokušavate pobjeći od problema, katkad naletite na puno teži." (Kineska poslovica)

Zbog nerealnih očekivanja, iskrivljenih percepcija braka i ljubavi, nerazlikovanja zaluđenosti, odnosno zaljubljenosti i seksualnog uzbuđenja od zrele ljubavi, većina ljudi nepripremljeno ulazi u brak. Mnogi ga iz istih razloga napuste, a još više ih ostane zatočeno u kavezu bračne nesretnosti do kraja života.

Danas postoje nebrojene knjige o tome kako postići sretan brak. Osim što su takve knjige zabavne, nemaju drugog učinka jer nam poput bajki nude iluziju o sretnom životu. Sigurno da brak može pridonijeti nečijoj sreći, ali očekivati da će u ovom tjeskobnom svijetu brak biti vrtlog veselja i kontinuirani izvor sreće, potpuno je nerealno. I pomoć stručnjaka je najčešće nedjelotvorna jer od stručnjaka očekujemo da nam objasne kako promijeniti supružnika (suprugu ili supruga).

Istina je ta da bez obzira u kakvom je stanju brak, mijenjati možemo samo sebe. Brak ovisi o našoj definiciji ljubavi pa je za realističnije razumijevanje braka dobro promisliti o sljedećem. Kakve veze ima zaljubljenost s istinskom ljubavlju? Koje misli su mi prolazile kroz glavu u trenutku vjenčanja? Da mogu vratiti vrijeme, bi li se s onom istom lakoćom svečano obvezao/la pred Bogom i ljudima da ću ljubiti do smrti?

Kako sebi definiram ljubav? Je li ljubav osjećaj ili nešto više? Mogu li natjerati nekog da me voli? Što mogu izabrati činiti ako mislim da me drugi ne voli i ne poštuje? Nad čijim ponašanjem u braku jedino imam kontrolu? Čije ponašanje jedino mogu mijenjati? I popraviti? Što ja sve radim da moj brak bude dobar? Što mogu još činiti da moj brak bude još bolji? Koja disfunkcionalna uvjerenja me koče u tom nastojanju? Zašto smo se zaljubili u određenu osobu? Po čemu smo znali da je to „onaj pravi"? Je li zaljubljivanje stvar izbora?

Koja je tajna privlačnosti? Jesmo li nekad imali osjećaj da nas je neka osoba magnetski privukla na prvi pogled? O čemu se tu radi? Kolika je bila cijena razočaranja? Što me je točno razočaralo - drugi ili vlastita očekivanja koja očito nisu bila utemeljena u realnosti? Kako inače upravljam problemima koji se neizbježno pojavljuju u mom životu? Koja ponašanja biram kad se suočim s izazovnim bračnim okolnostima? Kako živjeti sa sumnjom je li to prava osoba za mene ili sa sumnjom drugoga jesam li ja prava osoba? Gdje je nestao onaj muškarac za kojeg sam se udala? Zašto ona ne može biti ono što želim? Gdje mi je bila pamet?

Kad stvari krenu loše, kako odlučiti hoću li ostati u braku ili pobjeći? Jesu li duboki osjećaji beznađa, izdanosti, povrijeđenosti, očaja, ogorčenosti, obeshrabrenosti i neispunjenosti osnova za odlazak? Borim li se nekad s dubokim i teškim pitanjem - koji su biblijski razlozi za rastavu - bilo da je posrijedi moj brak ili brak mojih voljenih? Jesu li te borbe legitimna osnova za razvod? Kako mi Božja riječ u svakodnevnom životu i moja riječ dana u sklapanju sakramenta ženidbe mogu pomoći u otkrivanju što je ispravno?

Proces zaljubljivanja može biti nesvjestan, ali nije neobjašnjiv. Iako mnogi čimbenici utječu na naš izbor, jedan element ih sve ujedinjuje: privlačnost. Privlačnost je pokretačka snaga zaljubljivanja. To mogu biti fizičke osobine poput hoda, boje glasa, ali i nefizičke, percepcija statusa, sigurnosti ili bogatstva. Privlače nas osobe koje su nam po nečemu slične: po uvjerenjima, interesima, vrijednostima, stavu prema sebi - koliko sebe volimo i poštujemo. Ne privlače nas samo sličnosti u pozitivnim osobinama, nego i u negativnim, često i u onim najmračnijim. I različitosti nas privlače, u drugima tražimo kvalitete koje sami nemamo.

Ipak, ono što nas najviše privuče na drugoj osobi odnosi se na brigu, ljubaznost, velikodušnost i slične osobine. Kad se zaljubimo, naš mozak proizvodi neuralni eliksir, spoj koji stvara osjećaj savršenog ispunjenja. Mozak je preplavljen hormonima koji izazivaju iste euforijske učinke kao i droga; poboljšava se raspoloženje, povećava samopouzdanje i pojačan je osjećaj svijesti. Nije problem u kemiji. Problem je u tome što mi te „kemikalije" protumačimo kao znak da smo pronašli srodnu dušu, drugu polovicu, svoje drugo ja.

Ako zaljubljivanje ne „pobrkamo" sa zrelom ljubavlju, ono ima plemenitu i veliku svrhu. I jako je dobro za brak jer stvara pozitivno pamćenje na koje se uvijek možemo pozvati kad stvari krenu nizbrdo. Zaljubljenost uistinu ima svoje mjesto u odnosu dvoje ljudi, ali to mjesto ne stoji na čvrstim temeljima. Kad je zaljubljenost temelj odnosa, imamo emocionalno uvjetovanu viziju drugoga i sve što je potrebno je dobra doza stvarnosti da uništi cijelu stvar. U zaljubljivanju igramo romantični rulet jer odbacujemo zdrav razum te se prepuštamo našim osjećajima na temelju kojih se opredjeljujemo za cijeli život.

Zaljubljenost je osjećaj kad volimo ono što druga osoba čini za nas, a prava ljubav nije samo osjećaj nego i čin volje, vrlo često i čin koji ide protiv volje, stoga ima emocionalne i racionalne aspekte. Kršćanska nam tradicija govori da u ljubavi ne mora biti privlačnosti niti onoga što je lijepo, vrijedno ili dobro. Na primjer, vjernici su upućeni voljeti svoje neprijatelje. Nema sumnje da je naš svijet prilično zbunjen zbog ljubavi jer obično ljubavlju smatra iskustvo zaljubljivanja.

Kultura u kojoj živimo naglašava osjećaje kao temeljno načelo našega življenja. Ako osjećaji vode glavnu riječ, onda nam činjenice i stavovi padaju u drugi plan. Konkretno. Je li moguće uvijek biti u pravu? Ako ćemo se prepustiti osjećajima, čini se mogućim jer uvijek imamo snažan osjećaj da smo u pravu kad tvrdimo da smo u pravu. Ako se povodimo samo svojim emocijama i dopustimo im da vladaju našim životima, brzo ćemo upasti u životne, bračne i moralne probleme. Stoga poznata izreka „slijedi svoje srce" i nije neki savjet. Puno je mudrije slijediti ljubav.

Na početku veze svi mislimo kako se jako volimo, ali ta „ljubav", moramo priznati, je vrlo sebične naravi. Ljubav nije nešto što se očekuje i traži. Ljubav je nešto što se daje kao dar, sve ako se tako i ne osjećamo i bez obzira mislimo li da onaj drugi ne ispunjava svoj poziv na ljubav. Kvaliteta odnosa među supružnicima nije izolirano iskustvo, povezana je s njihovom osobnošću i njihovim prethodnim iskustvima.

Na brak utječu iskustva iz djetinjstva. Ako su nas roditelji poštivali, ohrabrivali, poticali, vjerovali u nas, bili nam potpora i pokazivali nam ljubav, to ćemo isto očekivati, ali i imati kapacitet pružiti supružniku. Tko je bio stalno kritiziran, ucjenjivan, posramljivan, omalovažavan, kažnjavan, zanemarivan i zlostavljan, najvjerojatnije će taj obrazac ponavljati u svome braku, ne znajući za drukčije i bolje. U braku s takvom osobom važno je voljeti sebe, bez obzira na povratnu informaciju koju dobivamo od supružnika. Ako ne volimo sebe, podložniji smo manipulaciji i zlostavljanju, branimo se na štetne načine, donosimo nedjelotvorne odluke koje se zasnivaju na izbjegavanju boli umjesto da budu korisne i tako se vrtimo u začaranom krugu jada, dodatno urušavajući svoje samopouzdanje.

Uz djelotvornije izbore ponašanja, često pomoć stručnjaka, a nekad i policije, moguće je zaustaviti taj ciklus krivnje, boli i srama. Svi mi u brak donesemo jedan veliki nesređeni kovčeg pun nerealnih i neispunjenih očekivanja, sličica kako nešto treba biti, potisnutih osjećaja, snova, težnja, problema s tjeskobom, depresijom, ovisnostima, bolnih iskustava, ponekad i trauma. Potrebno je preuzeti odgovornost za svoju emocionalnu prtljagu koliko god ona bila teška. Očekivanja su jako delikatna stvar u životu i mogu nas činiti jako nesretnima, a najčešće ih nismo ni svjesni.

Dva tipična nerealna očekivanja u braku su da nas supružnik treba učiniti sretnima i da u braku nema problema. Očekivanja od braka temeljimo na posrednim iskustvima, odnosno kombinaciji zastarjele verzije sjećanja na brak naših roditelja i mita o romantičnoj ljubavi iz filmova i glazbe. Stoga je u braku važno preispitati svoja očekivanja i staviti ih u realan kontekst pitajući se što mogu očekivati od osobe koju sam odabrala za svog supružnika i što mogu očekivati od braka kao takvog.

Slabo smo pripremljeni na brak, velikim dijelom i zbog nerealnih očekivanja. Moguće je nadvladati ozbiljne probleme u odnosima promjenom percepcije braka i očekivanjima od braka. Malo činjenica iz realnosti braka se infiltriralo u našu kulturu. Zavodi nas se na dnevnoj osnovi da bi brak trebao biti stalno uzbudljiv i sretan. Mediji kreiraju iluziju o životu. Stvorili su mit o romantičnoj ljubavi i iskrivljuju sliku braka, stavljajući u prvi plan raskošna vjenčanja, godišnjice na egzotičnim destinacijama, razvode slavnih i napuhane statistike bračnih nevjera. Mediji su glavna pozornica na kojoj zaljubljenost glumi ljubav.

Nažalost, u našim medijima ima premalo informacija koje bi nam pružile smjernice o prijelazu iz zaljubljenosti u razočaranje, a onda u cjeloživotnu ljubav. Od svih zabluda o ljubavi, najraširenije je vjerovanje da je zaljubljenost ljubav ili barem jedna od manifestacija ljubavi. Kad zaljubljenost splasne i kad prestanemo projicirati, počinjemo vidjeti neke stvari u supružniku koje prije nismo vidjeli i koje nam se ne sviđaju. Nakon faze medenog mjeseca slijedi neugodna faza - suočavanje s nesavršenostima onih koje smo sami izabrali.

Supružnike tad uhvati panika jer pogrešno misle da je nestala ljubav, da je njihovom braku došao kraj i da je jedino logično rješenje razvod. Međutim, za ljubav se tek treba opredijeliti. S ovim razočaranjem se supružnici bore u braku, iako misle da se bore zbog slobode, ljubomore, važnosti, obveza, novca, priznanja ili nečeg drugog. S vremenom u braku postavljamo sve više zahtjeva, sve više zamjeramo, postajemo kritični, nepopustljivi, jako nam je važno biti u pravu i želimo „popraviti" drugoga.

U vremenu zaljubljenosti smo suosjećali, tolerirali, brinuli se, lako se prilagođavali, usklađivali, popuštali, bili pažljivi i zahvalni. Te kvalitete, a ne osoba u koju smo bili zaljubljeni, učinile su da se osjećamo boljima i da imamo dobar odnos. Kako se intenzitet zaljubljenosti smanjuje, tako i suosjećanjost, brižnost, uvažavanje, zahvalnost i tolerancija često nestaju s njom. Ako želimo opet biti dobro i graditi dobar odnos, moramo opet postati zahvalna, suosjećanja, tolerantna i brižna osoba kakva smo bili nekad, ali ovaj put u malim, održivim dozama.

Sveti Pavao u Hvalospjevu ljubavi napominje da ljubav „sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi" (1 Korinćanima 13, 7). S druge strane, zaljubljenost ne podnosi ništa, uvijek sumnja i ne traje dugo. Zaljubljenost ne računa s intrinzičnom vrijednosti ljubljenog. Zaljubljenost je opsesivna i posesivna jer sakrivamo svoje, a ignoriramo mane drugog pa se zaljubljujemo u sliku, a ne u stvarnost. Zaljubljenost je prolazna dok je ljubav nepokolebljivo uvjerenje. U ljubavi istinski poznajemo drugu osobu dok u zaljubljenosti selektivno percipiramo, pozitivne osobine precjenjujemo, a negativne umanjujemo i spremno sve opravdavamo; sve je čarobno i savršeno. Ne čudi stoga da zaljubljenost prije ili kasnije završava, često i odjednom.

Zaljubljivanje se događa, a ljubav se odabire, svakim danom iznova. Sakrament ženidbe među supružnicima stvara trajan i isključiv vez. Valjano sklopljeni i izvršeni sakrament ženidbe među krštenima apsolutno je nerazješiv i jedinstven i traje do smrti. Zanimljivo je, da izuzev Katoličke Crkve, ne postoji institucionalno priznavanje ovakvog koncepta bilo gdje u svijetu danas. Neke religije dopuštaju poligamiju, drugi kršćani dopuštaju razvod i ponovno vjenčanje, iz građanskog braka možemo izaći kad se predomislimo.

Katolička Crkva vjeruje zaljubljenima dok izgovaraju „teške riječi" da će se voljeti do kraja života. Crkva zna da smo to tada ozbiljno mislili. I Crkva drži do toga, podržava nas u tome, štiti nas da ne odustanemo kad se neizbježno pojave problemi i vjeruje da smo u stanju nadvladati sve poteškoće. Bez Crkve nikad ne bismo saznali da smo bili sposobni i da smo imali snagu riješiti ono što nam je izgledalo izuzetno teško, potpuno nesavladivo, možda čak i nemoguće.

Sakramentalni brak nam omogućava sve veću ljubav prema Kristu kroz nekoga konkretnog, konačnog, nesavršenog i stvarno potrebnog ljubavi i ta ljubav je paradoksalno neograničena upravo zato što je ograničena na samo tu osobu.

Piše Maja Jakšić