Za tračkom nade 2148

35. POGLAVLJE Svo zlo nosi Mardukov potpis

35. POGLAVLJE Svo zlo nosi Mardukov potpis
ILUSTRACIJA

I onda se vi pitate kako to da mi nitko ne želi pomoći - nastavi starica tihim glasom - dragi prijatelji odavde je odavno isčezla svaka humanost. Ja sam nekad bila dobro stojeća članica društva. Imala sam solidno plaćen posao, bila odlično obrazovana i, kako ste već vjerojatno zaključili, imala uvida u mnoge stvari i zbivanja, a vidite gdje sam završila… moramo raditi sve dok u nama ima snage, a onda nas posve iscijeđene i iskorištene, nekoliko godina prije smrti, šutnu u neki zapećak.

Tu se jednostavno ugasimo. Nestanemo, a nikoga za to nije briga. Nema nikoga tko bi za nama suzu prolio. Moj sin gotovo i ne zna da ja postojim, a i da nije tako tko zna u što su ga u međuvremenu pretvorili. Ali ipak, neka znaju da srce ne mogu ubiti. Vjerujem da mu je dobro i da je ostao čovjek. Drži me nada da ću ga bar još jednom vidjeti. A prepoznala bih ga da ga vidim među tisućama drugih…

Starica je na trenutak zašutjela. Tužnim pogledom opet potraži predmet na ormariću. Kratko je prebirala po mislima pa nastavi:
- Nažalost, izgleda da nam se spremaju još gore stvari. Zločinci pripremaju još monstruoznije zakone koji kao da su u samom paklu napisani.

- Kakve zakone? Zar može biti gore od ovoga? - gotovo sa strahom upita Jaki.
- U ovo nisam posve sigurna, ali načula sam da će vrlo brzo biti predložen zakon po kojem će se stariji ljudi, oni koji su tijekom napornih godina postali neproduktivni, 'uspavljivati'.
- Uspavljivati?!

- Tako se kaže. Bilo bi grubo čuti da će se stariji ljudi, ljudi koji su cijeli svoj život radili kao robovi, ljudi koji svojom mudrošću i iskustvom mogu biti itekako korisni članovi društva, bilo bi zaista grubo čuti da će ih ubijati. A to znači upravo to. Zločincima smo postali preskupi. A tko će za koga pitati kad nitko nema nikoga svoga? - starica je jedva govorila mučeći se s bujicom naglo navrlih osjećaja.
- Nevjerojatno. Sve što čujem je gore od goreg. Zar čovjek može postati takvim, zar se može prometnuti u tako nemilosrdnog zločinca i ubojicu.

- Ubija on već generacijama, ubija… ubija samo se to vješto prikriva. A i ovo je započelo žestokom borbom za pravo na smrt. Doduše, u početku teških bolesnika, a kasnije su granice uvijek iznova pomicane. Ovo je, kako vidite, samo još jedan korak u paklenom nizu. Zamislite gdje će jednog dana biti kraj svemu tome. Hoće li ga uopće biti? Jednog će dana, možete biti sasvim sigurni, 'uspavljivati' sve koje proglase nepoželjnima iz bilo kojeg razloga.

Prijatelji su šutjeli. Dok su se borili s demonima i groznim osjećajima koje je izazivala njihova prisutnost, mislili su da je to najgore što ih može zadesiti. Gledajući ovu nesretnu ženu, više nisu bili sigurni u to. A ona, zadubljena u svoje misli, nastavi:

- Sve je gore i gore. Stalno se spominje ekonomsko blagostanje, a, molim vas, pogledajte oko sebe. Na što sliči ovaj grad i u što se pretvorio naš život? Svi gladujemo. Stalno se govori o ljudskim pravima, a ljudska prava su sve manja. Već sad gotovo isključivo spadaju tek u područje teorije. Stalno se trubi o slobodi, a recite mi vi jer niste odavde pa ćete imati neposredan doživljaj svega, recite mi, slaže li se ovo što vidite s vašom predodžbom o slobodi?

- Nikako to ne bih rekao - zlovoljno će Aretus. Nakon kraće šutnje nastavi: - Molim vas da nam, ako je ikako moguće, odgovorite na jedno pitanje.
Ona ga upitno pogleda.

Mi dolazimo iz daleke zemlje. Tragamo za nečim velikim, nekim čovjekom, predmetom ili događajem. Ovdje negdje se treba nešto dogoditi, nešto iznimno značajno, a mi moramo na neki način doći do toga. Pred tim bi i zlo bilo nemoćno. Nevolja je u tome, vjerujem da ste već i sami zaključili, da mi ne znamo niti gdje se točno to treba dogoditi, niti što bi to trebalo biti.

Zurila je u njih držeći da su sasvim sigurno izgubili razum.
- Moram priznati da vas nisam baš razumjela. Nešto veliko, kažete… da me niste spasili mislila bih da ste kakvi probisvjeti koji lažima žele tko zna što postići… ovako… ne znam, ne znam… zaista ništa ne znam.

Nego, evo možda će vam on znati nešto kazati - pruži im papir na kojem je napisala jednu adresu.
- Potražite Nolana i kažite mu da vas šalje stara Ineta. Njemu možete potpuno vjerovati baš kao što i ja osjećam da mogu vama. Osjećam da ste drukčiji od svih ostalih. Vidite, u Nolanu sam pronašla srodnu dušu. Da nije tako, odavna bih poludjela. Ja vam nisam sposobna preživjeti ovu prokletu izolaciju. Javite mu, molim vas i što mi se dogodilo. On će mi sigurno pomoći.

Svi opet zašute, prijatelji duboko dojmljeni onim što su čuli, a starica već prilično umorna od današnjih nevolja i napora. Ponovno je počela žestoko grepsti lijevu ruku.
Gledajući crvenilo na tom mjestu Aretus je upita:
- Što vam je to na ruci? Vjerojatno vas je ugrizao nekakav kukac?

- Ma kakav prokleti kukac? Svima su nam ugradili nešto ispod kože. Bez toga ne možemo kupovati niti se kretati naokolo… u stvari bez toga ne možemo ništa. Sad u svakom trenu znaju gdje je bilo tko od nas, a ako im na bilo koji način smetamo, isključe prokletinju pa istog trena ostajemo i bez slobode i bez novčića te postajemo progonjene zvijeri. Prokletinje… uhh… monstrumi prokleti… i tada u svakom trenutku znaju gdje smo, a mi nemamo nikakva prava niti mogućnosti da pobjegnemo. Čak… ah, ne želim vas i time zamarati…

- Kažite slobodno - znatiželjno će Aretus.
- Svim silama rade na tome da nam preko ove pločice šalju najrazličitije impulse koji bi u nama proizvodili osjećaje kakve god oni požele. Zamislite čovjeka koji umire od gladi, a smije se jer osjeća sitost… ili čovjeka koji se zbog nečeg pobuni, a u glavi mu zaigra zapovijed da se mora ubiti… zapovijed koju mora bespogovorno izvršiti… uh, uhh…
Srećom, neki su izbjegli ugrađivanje ovog prokletstva. Nolan naprimjer… sretnik… i njegovi... nisu htjeli. Sad su u ilegali… ne znam kako se uopće snalaze… uhh… - starica bijaše toliko umorna da je jedva disala.

Prijatelji su se zapanjeno pogledavali.
- Mi ćemo morati poći - tiho će joj Aretus hvatajući kvaku na vratima.
- Voljela bih da opet navratite.
- Rado ako nas put nanese i vrijeme dopusti. Hvala vam na svemu. Doviđenja.

- Hvala vama… ne znam kako bih bez vas… uhh…
- Nema na čemu. Sad se morate dobro odmoriti. Doviđenja!
Čim su stupili na hodnik začuli su kako se brava za njima zaključava. Taj čin je za jadnu staricu morao biti jako bolan.

Hodali su brzo ulicom pa je izgledalo da su se sasvim uklopili u sveopći ambijent. Jonas je opet stavio medaljon želeći provjeriti njegovo djelovanje. Čim ga je stavio stanovnicima ovog grada postade nevidljiv. Kako im je bio nevidljiv, više puta je skačući u zadnji čas izbjegavao sudare s njima. Jaki i Aretus su ga začuđeno gledali.

- Što to radiš? - upita ga Jaki.
- Ovo je neizdrživo. Prije ili kasnije netko će me lupiti.
- Zar? Mislim da neće. Sjeti se one ograde - dobaci mu Aretus. - Pokušaj sam izazvati sudar, ako ga bude nas dvojica ćemo već nešto smisliti.
- Mislite? Dobro, pokušat ću.

Mladić stade nasred ceste. Kad mu se trenutak kasnije velikom brzinom približio jedan krupan čovjek, umalo je refleksno skočio ustranu. Ipak, silnim naporom se prisili pa ostane na mjestu. Čovjek je prošao dalje ništa ne primjećujući. Jonas je začuđeno gledao za njim brišući znoj koji mu je oblijevao čelo.

Ovo je zbilja čudesno - dovikivao je dvojici prijatelja znajući da ga osim njih nitko drugi neće čuti. Gledao je niz svoje tijelo širom otvorenih usta. Baš tuda prođe onaj krupni, pomisli dotičući grudi.

Odmah nastaviše dalje iznova se čudeći posve bezizražajnim licima koja su kao na traci promicala pored njih. Tek bi se koji put, ako nešto ne bi bilo kako treba, na njima mogao uočiti stravičan bijes. Nekoliko puta su upitali prolaznike gdje se nalazi ona adresa, no s druge strane su ih svaki put dočekivali jasno vidljivi prezir ili hladna nezainteresiranost.

Kad je Jaki jednom prolazniku drugi put ponovio pitanje ovaj samo što nije skočio na njega. Srećom, suzdržao se, a na Jakom se dobro vidjelo da mu je žao što ga nije napao. I u njemu se već nakupilo previše bijesa pa je Jonas već unaprijed žalio onoga tko će imati nesreću da mu se u zlu času nađe na putu. Konačno su naišli na jednog mladića koji im je pomogao.

Dok je prolazio mimo njih spaziše da ih ispod oka gleda. Činilo se da nasuprot svima drugima, pokazuje određeni interes za događanja oko sebe.
Prijatelju, kaži mi gdje se nalazi ova adresa - zamoli ga Aretus pružajući mu papirić.

Ovaj ga uze pa u čudu raširi oči:
- To je ovdje blizu. Treća ulica lijevo pa nekoliko stotina metara niže - dok je govorio ruka s papirom mu se vidljivo tresla, a prijateljima se učini da je istog trena zažalio što im je išta rekao.
Odmah zatim brzo je nestao.

……

Alaric je okupio ljude. Krenuli su ka vododerini želeći što prije napustiti ovu prokletu dolinu. Spustili su se dolje i nakon nekog vremena nađoše se na ulazu u kanjon kroz koji su ušli. Često su čuli krike razbješnjelih, a koji put i teško ranjenih zvijeri. Kad stigoše do prolaza pozvaše onu dvojicu ratnika koje su ostavili na ulazu. Kad su ovi izašli iz zaklona svi zajedno pođoše van.

Odmah po izlasku iz kanjona nekoliko snažnih ljudi popelo se uz litice procjepa. Velikim kamenjem su zatrpali prolaz. Čudovišta su sad bila zarobljena u ovoj dolini, a onih nekoliko koja se muvaju negdje po okolnim šumama i koja paze na Kanibare trebat će onesposobiti.

Doduše, smrću njihovih tvoraca i gospodara, čudovišta su vjerojatno dezorijentirana pa će Kanibari slobodno moći napustiti ove krajeve, ako to naravno žele. Trebat će zatrpati i onaj drugi izlaz iz doline. To će obaviti Belmar sa svojima. Alaric se više nije namjeravao ovdje zadržavati. Uzet će od domorodaca dobre konje, toliko su valjda zaslužili, a potom brzo jahati da dostignu bjegunce iz Skrivene doline.

Kad su Kanibari zatrpali drugi ulaz u dolinu mogli su konačno odahnuti. Sad su svi bili u jednom naselju duboko u šumi. Mladić je zamolio zapovjednika da se zadrži još toliko dok ovi zatrpaju i drugu stazu, a da ih potom sve zajedno pokuša nagovoriti da bježe. Alaric je pristao. Jedno vrijeme, nakon svih ovih događanja, bijaše jako ljut na Kanibare.

Posebno se ljutio na Belmara koji mu se, bez obzira što su sve on i njegovi suplemenici proživjeli, nikako nije sviđao. Stalno je u njemu tinjala želja da ga dobro nauči pameti. Kako je on mnogo puta u svom teškom životu, koji je često bio ispunjen sukobima sa svakakvim ološem, osjećao takve porive, znao ih je dobro kontrolirati. Zato se Belmar sretno izvukao, a Alaric, kojeg je ljutnja sve više prolazila, ipak je odlučio ove nesretnike pokušati nagovoriti na bijeg.

- Kanibari, mislim da svi već znate tko sam ja i tko su ovi ljudi - započeo je svoj govor.
- Sigurno znate da nismo kukavice. Nitko od vas ne bi smio niti pomisliti takvo što. Sad upravo dolazimo iz jedne predivne doline, doline koju su vaši najveći neprijatelji, zločinci koji su vas godinama terorizirali, pretvorili u monstruozni zvjerinjak. U njoj ostadoše zarobljene one opake zvijeri, a dvije spodobe koje su vam nanijele toliko zla nisu više među živima. Od njih vam nikad više neće prijetiti nikakva opasnost.

Kad je ovo izgovorio prekide ga gromoglasno odobravanje. Jadni ljudi su oduševljeno klicali osjećajući kako je s njih skinuto golemo prokletstvo. Zlotvori koji su ih svakodnevno mučili bijahu mrtvi. To je kod njih izazivalo takvo olakšanje i oduševljenje da se gotovo nisu mogli kontrolirati. Nakon nekog vremena malo se stišaše pa Alaric nastavi:
- Nemam riječi ni osjećaja kojima bih izrazio svoju žarku želju da vam sad mogu kazati: zlo je pobijeđeno, a vi nastavite živjeti u miru i blagostanju. Od sveg srca bih vam želio to kazati, no, nažalost ne mogu. Ne mogu vam reći da je zlo pobijeđeno jer vi još niti ne znate što je pravo zlo.

Rekoh vam malo prije da mi nismo kukavice. Ja u svom dugačkom i svakojakom opasnošću ispunjenom životu, nikad nisam bježao. Nikad se nisam bojao niti strepio za sebe i one koje volim. U stvari i bojao sam se i strepio sam, ali kad god se to zbilo bilo je nade za njih. Sad bježim, strepim i bojim se, bojim se za sve one koje volim, ali bojim se i za vas. Bojim se zato jer znam da ni za njih, a ni za vas ovdje nema života.

Mi smo vidjeli pravo zlo na djelu, ono zlo koje nas sad progoni, ono zlo koje u sebi nema ni trunka milosti jer je iskonsko Zlo. Ono nas želi uništiti, želi nas istrijebiti, a mi mu se ne možemo nikako suprotstaviti. Oni zlotvori koji su vas onako zvjerski mučili bijahu tek sitne sluge paklenog stvora koji je u ovom trenutku negdje na našem tragu. Mi ne znamo gdje je on sad, ne znamo kad će se ovdje pojaviti, ali znamo sasvim sigurno da hoće.

Znamo i da zna za vas jer su vrač i vještica bili u njegovoj službi. Neće vas zaobići. Mi bježimo, a pozivamo i vas da nam se pridružite. Možda će se neki zapitati gdje to bježimo i zašto bježimo kad će nas zlo prije ili kasnije dostići. Takvi se to s pravom pitaju. Kakvog smisla ima bijeg od onoga koji će nas progoniti sve dok nas ne dohvati? A to će zacijelo biti prije ili kasnije… da-da, sigurno će biti prije ili kasnije.

U pravu su oni koji se to pitaju, ali evo im odgovora pa svi skupa razmislite što ćete uraditi i kako ćete postupiti. Mi smo se već sukobili sa zlom u njegovom najgorem obliku. Vjerovali smo da će zlo biti posve potučeno i da ćemo nakon toga moći živjeti u miru i slobodi, u društvu koje će biti utemeljeno na pravednosti i koje će poštivati izvorne moralne norme.

Nažalost, zlo bijaše prejako, a naše vođe shvatiše da mu se nikako ne mogu suprotstaviti. Činilo se da je sve propalo i da je sve izgubljeno. Činilo se da je samo pitanje vremena kad ćemo se i mi predati ili izginuti. Tada je jedan mudri starac otkrio staro proročanstvo koje govori upravo o ovom vremenu i ovim događajima. To proročanstvo nam je dalo zadnju ali golemu nadu.

Postoji nešto što se može suprotstaviti zlu, a naše odabrane vođe u ovom času upravo to traže. To nam je jedina nada i svi mi koji smo prošli pakao sukoba sa zlom znamo da je tako. U to nimalo ne sumnjamo, a želio bih da ne sumnjate ni vi. Od srca bih to želio jer se bojim da će vas zlo u svom bijesu uništiti. Mi sad polazimo, a vi odlučite što ćete.

Ako želite možete krenuti za nama. Za sad je dovoljno da znate da mi idemo ka Dalekim planinama, a ako pođete našim tragom znat ćemo to i poslati ljude koji će vas dovesti do odredišta.

Kad je ratnik završio svoj govor začuo se veliki žamor. Očito Kanibari nisu znali što bi učinili. Bili su beskrajno oduševljeni kad su čuli da su vrač i njegova prijateljica poraženi, a sad su odjednom postali tako zbunjeni. Kakvo bi ih to zlo opet moglo zadesiti i što bi moglo biti gore od onoga što su već proživjeli? S druge strane, ovi stranci izgledaju tako moćno i neustrašivo, izgledaju tako hrabro i pouzdano. Činilo im se da bi im trebali povjerovati, no njihova priča bijaše nevjerojatna…

Alaric je razočarano slušao prepirku onih koji nisu željeli nikamo ići, s onima koji su im bezrezervno vjerovali i htjeli krenuti za njima. Ovi drugi bijahu u velikoj manjini. Pozove svoje ljude pa uzjahaše konje. Krenuli su ka jugoistoku. Hrabri zapovjednik bijaše uvjeren da je sve one riječi izgovorio u vjetar. Ovdje su već proboravili lijepi broj dana, a bjegunci možda upadnu u još kakvu nevolju. Doduše, prati ih veliki broj ratnika, ali Alaric nije mogao biti miran dok im se i on ne pridruži. Još jednom se okrene ka Kanibarima sve više uvjeren da neće poći za njima, a zatim snažno podbode konja.

Napravili smo što smo mogli - javi se Emuna kao da mu je čitao misli - na njima je da se odluče.
Jahali su nekoliko dana, a onda se jednog jutra nađoše na velikoj strmini. Strmina je sa sjeverne strane okruživala golemu dolinu koja se prostirala daleko prema jugu. Protezala se rubom doline kilometrima daleko ka istoku.

Morat će sve ovo zaobići ili se pokušati spustiti i na taj način dobrano skratiti put. Spust će biti veoma zahtjevan, međutim ovako iskusni ratnici na uistinu odličnim kanibarskim konjima ne bi trebali imati većih problema. Emuna je gledao tragove pred sobom.

- Naši prijatelji su nastavili rubom ove strmine. Oni se, naravno, nisu mogli spustiti dolje. Hmm…
- Ako krenemo za njima trebat će nam mnogo truda i vremena da ih dostignemo. Možemo li onamo? - Marcus je upitno pogledao Alarica pokazujući nizbrdo.
- Hmm, bilo bi to opasno spuštanje.
- Ovuda bismo mogli jako skratiti put. Toliko da ćemo ih dolje na jugoistoku čak morati pričekati - opet se začuje Emunin glas.

- Ovo se proteže desetcima kilometara na istok. Koliko bismo samo vremena dobili ako krenemo onamo - Marcus je gledao prema nepreglednim nizinama koje su se protezale daleko na jug. Bile su prošarane brojnim zelenim šumarcima. Malo prema zapadu svjetlucala je rijeka obrasla gustom šumom. Golema stabla kao da su pokušavala zakriliti vodu koja se lijeno valjala ka jugu, a ona se ipak, tu i tamo, na kakvoj sporoj i širokoj krivini pokazivala znatiželjnom oku umornih ratnika.

Rijeka je presijecala nizinu na dva podjednaka dijela. S obje strane teren bijaše sličan, samo što se na dalekom zapadu malo izdizao u omanje brežuljke koji su još dalje prema zapadu izrastali u planine. Ovo se jedva naziralo što zbog daljine, a što zbog izmaglice koja je lagano lelujala nad rijekom i od nje se, nošena blagim istočnim vjetrom, širila u taj kraj. Kako je slika predivna s ove velike visine, razmišljao je Marcus.

Cijela ravnica je djelovala iznimno pitomo, kao da je samo čekala da se spuste pa da ih gostoljubivo prihvati. Zato mladiću nije bilo jasno zašto se Alaric nećka. Bio je jako umoran pa je žarko želio da im dopusti da krenu prečacem.
- Upravo tako. Trebat će nam mnogo vremena i snage - prene ga Emunin glas - i ja sam preumoran od svega ovoga.

Alaric je izgledao zamišljeno. Dugo je gledao široka prostranstva iznad kojih su upravo stajali. Stalno je imao osjećaj da bi trebali krenuti tragom svojih prijatelja. Neki unutarnji glas mu je govorio da će ih, ako krenu niz ovu strminu, dolje čekati nova avantura. Nije mu bilo do toga pa je, iako i sam umoran i zasićen dugim putovanjem, želio krenuti obilaznim putem. Pogledao je mladića do sebe, a zatim Emunu. Vidio je na njihovim licima da željno iščekuju njegovu odluku.

Nisam baš siguran da bi ovaj put bio dobar izbor - pokaže rukom niz strminu.
Prijatelji se odmah pobuniše.
- Ali zašto? Pa tako bismo uštedjeli mnogo vremena i snage - razočarano će Marcus. U tom času nije znao da će ova, naizgled ne posebno važna Alaricova odluka, najviše utjecati baš na njegovu sudbinu.
- Da. I ja tako mislim – nadoveže se Emuna.

- Osim toga, vjerujem da će Emuna na vrijeme uočiti bilo kakvu opasnost. Ako je uopće i bude. Reklo bi se da je ovo posve miran kraj.
- I ja sam se uvjerio u tvoje sposobnosti - okrene se Alaric Emuni - međutim, imam neki loš predosjećaj.
- Što bi se moglo dogoditi, a da bude gore od onoga što smo upravo prošli? - tiho se pitao Emuna
- Da-da… a ti si s nama. Siguran sam da ćemo ovuda samo prošetati - opet će mladić.
- Čini mi se da ste vas dvojica već odlučili što nam je činiti. Kad je tako ja nemam izbora. Krenimo dolje, samo pažljivo.

Alaric se počeo spuštati. Ni jednog trena ga nije napuštao osjećaj da im prijeti opasnost. Činilo mu se da je donio lošu odluku pa je odlučio cijelo vrijeme imati dobro otvorene i oči i uši. Nakon teškog i vrlo zahtjevnog spuštanja, koje je srećom dobro završilo, nađoše se na velikoj travnatoj plohi. Pružala se sve dokle je pogled pucao. Tek se na horizontu vidio nekakav šumarak.

Od gore su dobro vidjeli da je šumovitih dijelova bilo mnogo više, no odavde je sve izgledalo znatno drukčije. Potjerali su konje prema jugu. Željeli su dospjeti do mjesta na kojem su vidjeli oveću baru, a koja se odavde nije mogla zamijetiti. Tu će se dobro osvježiti, a dok dospiju do nje već će biti vrijeme za podnevni odmor.

Uskoro je Emuna ugledao kup visoke trave: - Tamo je! - povika pa svi radosno pojahaše jedva čekajući da malo predahnu. Ubrzo se nađoše pred vodom. Osvježili su se i prikupili nešto energije za novi napor. Nekoliko sati kasnije krenuše dalje. Dva dana su bez i najmanjeg problema grabili ka jugu kad Marcus stane pored jednog kamena.
Gledajte ovo! - začuje se njegov glas.

Alaric dojaše do njega. Mladić je stajao pred velikim kamenom pažljivo ga promatrajući.
- Što si vidio?
- Gledaj, neki crtež.

Na kamenu bijaše uklesana glava vuka.
Emuna je već bio tu. I on je zamišljeno gledao crtež.
Očito je da ovdje nismo sami. Čiji bi to mogao biti znak?
Već je oko njih trojice stajala poveća grupa ljudi.
Ja znam što to znači - začuju jedan zvonki glas.

……

Ispunjen očajem, Ejnar je buljio u dubinu. Upravo je izgubio dva odlična prijatelja. Doduše za Visokog nije bio siguran, no mali revlonac sasvim sigurno nije preživio. Pored njega je stajao Eric. Mladić je lagano podrhtavao isprekidano jecajući. Gušio je suze koje su silovito nadirale.

Za to vrijeme Holdar je vezivao konopac o stijenu bacajući drugi kraj u bezdan. Spuštao se prema mjestu gdje je trebao biti Visoki. Eric, sav uplakan, priskoči i pridrži mu konopac. U tom trenu do njih dopre poruka: - Živ je! Upravo se probudio - oduševljeni florini svima javiše radosnu vijest. Kad je primio poruku Holdar od sreće skoro ispusti uže.

Baš u tom trenutku, duboko dolje na mračnom kamenom zubu, Visoki se pridizao držeći se bolno rukama za leđa. Florini su uhvatili njegove zbrkane misli. Bili su izvan sebe od radosti.

Nesretni dugonja bijaše sav polomljen i krvav, ali, hvala nebesima, bijaše živ. Nije se odmah sjetio gdje je niti što se događa. Kako mu se vrtjelo u glavi, sjedne na tamni kamen. U tom se času kod njega stvori Holdar.

Zaveže mu konopac ispod pazuha pa ga Ejnar i Eric povuku. Ubrzo je Visoki bio gore pa iznova baciše konopac Holdaru. On se baš prihvatio za njega kad iza sebe začuje poznato krckanje. Komad demonskog kamena je ostao na ovoj izbočini i sad se uspravljao.

Snažni vojnik ga je prezirno gledao osjećajući kako se opet ispunjava bijesom. Pustio je da se posve uspravi, a onda se svom silinom zaleti ka njemu. Nogom ga je gurnuo u bezdan, a iz grla mu se otme divlji krik čisteći iz njega sve ono što se nakupilo otkad su stupili pod ovu prokletu planinu. Neman je padala prema plamenom bezdanu razbijajući se o kamene litice. Spustivši bijesni pogled dolje Holdar se opet sjeti jadnog malca. Suza se skotrlja niz njegovo hrapavo lice.

Uhvatio je rukom konopac pa se ubrzo nađe među prijateljima.
- Što je ono bilo - dočeka ga Eric.
- Dolje bijaše posljednje čudovište. Upravo je dospjelo kući, ravno u središte pakla.
Za to vrijeme Ejnar bijaše pored Visokog koji se neprestano borio s nesvjesticom. Florini su im se pridružili, a zabrinuti Ejnar ih se nije usudio pitati što je s Al-marom. Znao je da je gotov, no nekako mu se činilo da će tako biti tek kad to oni potvrde.

Nažalost, od njega nema nikakva znaka - dopre mu misao.
Tužno je spustio glavu pitajući se kako će reagirati Visoki kad shvati što se dogodilo.
Znači li to da je mrtav? - još se nadao da nije tako.

Dočeka ga tišina. Florini nisu odgovarali. Približavali su se Visokom, a kad stigoše do njega posve ga okružiše. Odmah se vidjelo kako mu se stanje iz časa u čas popravlja. Plemenita bića su ga hranila svojom energijom pa je nakon nekoliko minuta otvorio oči.

Što se… gdje sam ja? - jedva je prozborio. Odmah nakon toga uhvati se za glavu koja mu je pucala od boli.
Kad se svega prisjetio, skoči na noge. Presječe ga oštar bol pa zatretura, no s velikim je naporom ipak grabio prema rubu ponora.

Gdje je on?? - vikao je gledajući Ejnara i ostale - gdje je!!? – predosjećajući najgore, glas mu je drhtao. Kao kroz maglu prisjeti se kako ga je vidio da propada u bezdan. Svi su nijemo gledali u mračno tlo pod svojim nogama.
Kad se našao nad ponorom uhvati se rukama za glavu pa pade na koljena ponavljajući: - Al-mar, Al-mar… nesretniče mali…

Plač je tresao neustrašivog ratnika.
Pokušavali su ga primiriti i kako-tako utješiti, no nije bilo puno koristi. Visoki bijaše neutješan.
Florini su tužno promatrali scenu pred sobom. Veoma su patili osjećajući se posebno odgovornima za revlončevu smrt. Da nisu bili ovdje sve bi možda bilo drugačije. Kad su tu misao prenijeli ljudima koji stajahu pred njima, ovi se nikako nisu mogli složiti.

Ionako smo morali ovuda proći. Nemojte sebe kriviti. Radujte se jer ste konačno slobodni - odgovori im Holdar, a ostala dvojica potvrdiše njegovo razmišljanje.

I Visoki se okrene prema njima:
- Niste vi krivi. Nitko vas ne optužuje ni za što. To bi bila najveća glupost.
Boja njegovog glasa je odavala patnju, no istovremeno se moglo osjetiti da je jako bijesan i odlučan.
- Zabrinuti smo za tebe, bojimo se da nisi u pravu - dopre do njega misao.
- U pravu sam, itekako. U pravu sam!

Ejnar, Holdar i Eric su začuđeno gledali prema prijatelju. O čemu to priča? Što li mu se vrti po glavi?
Tada i do njih dopre poruka: - Visoki je pun bijesa i mržnje. Ponaša se točno onako kako bi Marduk želio. Duša mu je posve slomljena i sad ne vidi jasno.
Vidim ono što trebam vidjeti. Dosta mi je priče.

Jedno su vrijeme svi šutjeli, a onda florini opet zabrinuto poruče:
- Moraš znati da te on uvijek štiti makar ti nekad sve izgledalo posve drugačije.

Dosta mi je više tog vašeg Dobrog Duha. Jedini duh kojeg sam dosad vidio jest pakleni duh. Gdje je taj Dobri Duh, gdje su nebeske sile? Kad god ih trebaš njih nema. A pogledajte ovo oko nas! Tko je vladar svega ovoga? Tko je vladar svega onoga vani, tko je vladar cijeloga svijeta???

Sve je pokorio i zauzeo, sve je opčinio i zaveo, a s nama se poigrava kao mačka s miševima. Naivno se nadamo da ćemo nešto napraviti. Mi??? A što to mi možemo napraviti? Kakav Dobri Duh? Postoji li taj uopće? Duboko sumnjam u njega… sve više i više sumnjam!!!...

Prokleti Marduk! Platit će za sve zločine koje je napravio, a ja ću se potruditi da bude tako. Ne treba mi nitko, a posebno ne taj vaš Duh - nesretni čovjek se sav tresao. Bio je beskrajno bijesan na sebe i na svoju sudbinu, a ponajviše na svoja glupa uvjerenja kojima je toliki niz godina bio predan.

Nikada nije sumnjao u njih, a što je na koncu dobio? Evo što je dobio!… uhvati se za glavu jer ga je opet potresao val boli. Toliko je patio da nije bio u stanju niti pomaknuti se. Ostali su nemoćno stajali ne znajući što bi uradili. Morali su čekati da Visoki bude koliko toliko sposoban nastaviti put.

On je odjednom uzeo konopac i zakačio ga za onu stijenu za koju je i malo prije bio zakačen. Nisu se ni snašli, a već je bio nad izbočinom u dubini. Malo kasnije skoči na mračni kamen pa počne vezivati drugi konopac za njega. Sad se već spuštao prema plamenoj nemani.

Došao je do ruba konopca i viseći gledao na sve strane. Svugdje je vidio samo mračne okomite stijene i žarki odsjaj iz dubine. Malenom prijatelju nigdje nije bilo traga. Ponor je bio veoma dubok pa se niti odavde nije moglo nazrijeti njegovo dno. Tek je plameno crvenilo svjedočilo o strahoti koja se dolje nalazila.

U sljedećem trenu je osjetio kako se konopac podiže. Povlačili su ga Eric i Ejnar. Kad su se opet svi našli na platou nastavi se teška i mučna šutnja. Nikome nije bilo do razgovora, a ni do bilo kakve akcije.
Gdje su florini? - odjednom zazvoni Ericov glas.
Gledali su na sve strane, no nigdje ih nisu vidjeli.

- Eno ih dolje! - začuje se opet mladić. Svjetlucavi oblak se spuštao u mračno grotlo stružući po glatkom mračnom zidu. Činilo se da će se svaki tren strovaliti u paklenu dubinu. Već je bio mnogo niže od mjesta do kojeg se spustio Visoki, a i dalje se spuštao.
- Već su blizu plamena… uh, ništa se ne može jasno vidjeti.
- Koliko ima do dna? Izginut će!
- Vjerojatno se osjećaju krivima za smrt malenoga. Prokletstvo, pobit će se i oni.

Zabrinuti glasovi smjenjivali su jedan drugi, a onda prijatelji vidješe kako se oblak lagano podiže. Nekoliko puta je skliznuo natrag pa se činilo da nikad neće izaći na površinu. Srećom, nakon teške muke i borbe dospije do jednog kamena koji bijaše na velikoj dubini. Tu su se florini dugo odmarali očito crpeći zadnje atome energije koja im je zacijelo bila posve pri kraju.

Sad do njih nije dopiralo nikakvo svjetlo i bilo je pitanje hoće li se uopće moći pomaći. Nekadašnje svjetlucanje posve nestade pa ih promatrači s ruba ponora potpuno izgubiše iz vida. Nakon nekog vremena

Ejnar žalosno progovori:
- Ovo će biti jedan od najtužnijih dana u mom životu. Ugasiše se životi tako divnih i čistih bića. Najprije mali revlonac, a sad i florini. Prokletstvo…
- Davno su već trebali biti gore - tužno potvrdi Holdar - bojim se da im nema spasa.
- Nisu se smjeli spustiti u grotlo koje nije u dodiru sa onim tračkom svjetla na izlazu.

Grupica očajnih i razočaranih ljudi sjedila je nijemo gledajući u mrak. Morat ćemo krenuti ma kako to bilo teško, pomisli Ejnar, kad opet začuje mladićev glas. Ovog puta, začudo, bijaše razdragan i veseo.
Gledajte onamo! - mladić je gotovo vriskao od sreće.

Pogledaše u smjeru kamo je pokazivao pa ugledaše jednu svjetlucavu točkicu, a potom još jednu, pa još jednu… uskoro se ukaže cijeli oblak.

Prijatelji potrčaše ka njemu.
- Hvala vam na brizi - dopre do njih - sad pouzdano znamo da imamo prave prijatelje.
- Spasili ste se... hvala svim svecima, mislili smo da…
- Znamo, znamo. Zamalo se tako i dogodilo. Zadnji atom snage morasmo utrošiti da izađemo ovamo. Zato vam nismo mogli poslati poruku. To bi nas vjerojatno ubilo.

- I jeste li… - uplašeno upita Visoki.
- Žao nam je… htjeli bismo odmah dati svoj život za njegov. Nažalost, nismo dobili nikakav signal.
-Onda znači…
- To nažalost može značiti samo jedno… žao nam je.

Dugonja se opet snuždi. Prošetao je do ruba ponora i bacio još jedan dugačak pogled dolje. Zatim se okrene te brzim korakom zagrabi prema stazi koja je vijugala ka izlazu. Ostali su ga slijedili.
……

Petas je svašta proživio u svom dugačkom životu, ali sad mu se činilo da će se iz ove avanture teško izvući. Vrućina bijaše sve nesnosnija, a proklete životinje sve brojnije i čudnije. Čak su i one malene - kukci, leptiri i ptičice - iako su bile mnogo veće nego bi trebale biti, čak su, dakle, i one bile sve neobičnije.

Često su nailazili na, primjerice, ogromne muhe s posve zakržljalim krilima, ogromnim nogama ili s malenim izraslinama poput još jedne ili nekoliko glava. Ptice iste vrste bile su međusobno toliko drugačije da su bile uočljivije razlike negoli sličnosti među njima. Veće životinje postajahu sve opasnije i čudovišnije, a oblikom nisu zaostajale za monstrumima iz najstrašnijih mora.

Čak je i bilje bilo zastrašujuće neobično, a što tek reći o čudnim bićima koja bijahu napola životinje, a napola biljke. Izvidnici su baš jučer stajali pred jednim zelenim trnovitim žbunom. Ništa to ne bi bilo čudno da baš pred njima nije prešao s jednog na drugo mjesto, a potom se crnim, kao svrdlo oštrim korijenjem, zabio u tlo.
Kladio bih se da su mu bodlje otrovne - razmišljao je jedan izvidnik gledajući neobičnu biljku, što li je to biće već bilo.

Drugom prilikom ugledaše veliko stablo u čijem podnožju, posred debla, bijaše oveća rupa. Pomisliše da je stablo istrunulo, što bijaše nerijedak slučaj u ovim močvarama, kad iz rupe proviri nešto slično ogromnoj guji. U blizini se nalazio Henar, a to je za jadnu životinju značilo brzi kraj. Kad su je kasnije pokušali izvući iz rupe shvatiše da je srasla sa stablom. Guja i stablo na neki odvratan način postadoše jedno biće.

Trećom zgodom su skupo platili svoju neopreznost uparenu s paklenom prirodom ovoga kraja. Nasred velike zelene livade ugledaše predivan cvijet. Bio je ogroman, a bijelo-roze latice spuštahu se blago na sve strane nježno okružujući blijedo-žuto središte cvijeta. Cvijet bijaše izrastao na čudno debeloj stabljici. Činilo se kao da izvire iz otprilike dva metra visokog debla, čiji promjer bijaše barem metar.

Oko sebe je širio ugodan miris koji se razlijegao po cijeloj livadi. Izvidnici su ga jedno vrijeme promatrali, a zatim su nastavili dalje. Nisu ništa govorili, tek je Okar vrtio glavom valjda osjećajući da nešto nije u redu. Izvidnici bijahu oprezni kao i uvijek pa su samo prošli zaobilazeći cvijet. Nažalost revlonci nisu mogli odoljeti njegovoj privlačnosti.

Čim prvi dođoše na livadu veselo priskočiše nježno hvatajući bjeličaste latice. Kao da je samo to čekalo, nešto iz samog središta cvijeta, točno iz prašnika, munjevito bljesne, ovije se oko najbližeg revlonca i povuče ga unutra. Prašnici se zlokobno rastvoriše i jadnik u trenu nestade u mračnoj rupi. Svi koji su to vidjeli ostadoše za trenutak šokirani, a odmah potom nastade takva panika i vika da se čak i Tharil uplašio.

Ratnici priskočiše monstruoznom cvijetu i u trenu ga sasjekoše. Dok su to činili jedan je skoro nastradao na isti način kao i revlonac prije njega. Srećom, pipak koji ga je zahvatio drugi posjekoše te ga tako oslobodiše. Kad su na koncu razbili deblo iz kojeg je čudovište raslo, iz njega ispade nesretni mali čupavac. Bijaše posve utopljen u nekakvu smrdljivu tekućinu koja ga je dobrim dijelom već iznakazila.

Na nesreću, više mu nije bilo spasa. Kasnije su svi, naučivši groznu lekciju, bili jako oprezni pa su ovakve cvjetove obilazili u širokom luku. Na težak način još jednom spoznaše da ono što izvana izgleda lijepo i privlačno, iznutra može biti stravična suprotnost svega toga.

Stalno su, napredujući i polako svladavajući ovu beskrajnu močvaru, nailazili na nova iznenađenja. Kolike su samo susreli životinje kojima nisu znali ni vrste ni porijekla, a koje bi se odmah, bez i malo straha da će se pogriješiti, mogle nazvati pravim monstrumima. Činilo se da bez makar nečeg paklenog i zastrašujućeg u sebi ovdje ne bi imale nikakve šanse.

Petas se stalno pitao kuda se kreću i napreduju li uopće. Imao je osjećaj, a nekako ga je sve više i više obuzimao, da ih ovo čudovište, ova prokleta baruština, samo mami i malo pomalo guta. Gdje god se okrenu, močvari nema kraja, a što više napreduju to je sve strašnija. Da bar nema ovog nepodnošljivog crvenila.

Opet se počelo pretvarati u otvorene rane, a one su se trenutačno gnojile. Pekle su i boljele kao sam vrag, a neki su ljudi već bili na kraju snaga. Činilo se da je crvenilo bilo povezano i s čudnom nemoći. Petas je zahvaljivao dobrim duhovima što su u ovom kraju zasijali mnogo bilja koje se moglo upotrijebiti za liječenje.

Ulje kojim su se mazali radio je svakog dana, a već su ga, po njegovim uputama, pravili i neki drugi jer ga je trebalo sve više i više. Stanje bijaše sve gore, pa su se bjegunci morali često mazati. Srećom su maramice dosta bolje štitile dišne organe pa bar s te srane nije bilo većih problema.

Još jedna sretna okolnost bijaše da su pronašli nekoliko inače vrlo rijetkih vrsta bilja, koje su im u ovim sve gorim uvjetima možda mogle i život spasiti. Kao da se priroda pobrinula da se ipak uspostavi ravnoteža između bolesti i smrti s jedne te mogućnosti da se preživi s druge strane.
Nadam se da će tako biti do kraja, nadam se… - tiho je kao molitvu izgovarao dobri starac.
Bilje koje su pronašli znatno je poboljšalo učinkovitost ljekovitog ulja pa su svi još jednom odahnuli. Bar zakratko.

Danima su se probijali boreći se sa svakovrsnim nedaćama. Nailazili su na golema čudovišta, a nakon svakog okršaja s nekim od njih broj bjegunaca je bivao sve manji. Nailazili su i na neprohodne dijelove močvare, pa su morali gubiti sate i sate dok su izvidnici tražili prohodno tlo, a nerijetko bi ih opasnost dočekala baš ondje gdje bi je najmanje očekivali.

Ni vrsni izvidnici nisu mogli sve uočiti, osjetiti ili predvidjeti. Ali usprkos svemu kolona se stalno kretala naprijed. Čudne opekline opet bijahu sve gore i gore, no ulje je, srećom, još uvijek bilo djelotvorno. Petas se pitao dokad će biti ljekovito jer mu se činilo da se polako približavaju središtu i izvoru svih ovih nevolja.

Te večeri prije polaska na odmor, dok su uz vatru sjedili on, Tharil, Okar, El-mar, El-mok i još neki ratnici on iznese tu svoju misao:
- Duša mi je sve žalosnija - započe govoriti - stalno se pitam gdje smo ovo dospjeli. Što idemo dalje, sve je gore. Čini mi se da se približavamo izvorištu svih nevolja…

- I ja sam sve zabrinutiji - odgovori mu Tharil - dovraga, u pravu si. Malo je kazati da je sve gore i gore. Ovo nadilazi sva moja najcrnja predviđanja...
- Da, da… nisam vam htio govoriti, nikome osim tebi, naravno - Okar se okrene Tharilu - bojeći se nepotrebne panike, ali mi već danima nismo vidjeli nijednu životinju koja bi, ako sad pustimo goleme proporcije do kojih sve narastu, koja bi bila koliko - toliko normalnog oblika.

- Što to znači? - iznenađeno će starac - ja sam već sit svega. Čak i kad sam najodmorniji posve sam umoran, a vjerujem da je slično i sa svima ostalima. Mnoge stvari oko sebe već gotovo i ne primjećujem. Hodamo i hodamo, a kuda…? Prokleta močvara! Prokleti zrak!
- Prokleti Marduk! - dometne El-mar hoteći označiti otkud sve ovo dolazi.

- Eh, vi to ne primjećujete, a mi još uvijek moramo paziti na svaku sitnicu. Nažalost, i mi smo tako umorni - nastavi Okar - koliko mi se već puta dogodilo da vidim dvostruko ili čak trostruko… a o mom vidu mnogo toga ovisi, ovise životi… da-da... mnogi životi…
- Što si ono htio reći. Zar da više baš nijedna životinja nema normalan oblik??
- Upravo tako. Sve su na ovaj ili onaj način drugačije od svoje vrste. Uglavnom su na neki način iznakažene.
- To je neka jaka crna magija - razmišljao je maleni El-mok - siguran sam da je baš tako.

- Po tome bih zaključio da je Marduk morao već biti ovdje. Je li on i sad tu negdje? Možda jest, a mi ga ne vidimo? - pitao se Petas.
- Ili je tu netko njegov???
- Tko bi ga znao. Znam da sam izgubio svaku nadu. Valjda to dođe s godinama. Možda je bilo bolje da smo zlotvora sačekali u našoj dolini pa što bude.

- A što bi bilo? Sad bismo već bili mrtvi.
- Možda je i to bolje nego ovo - jadao se starac.
- Ne mogu vjerovati da ove riječi izlaze iz tvojih usta. Brineš me, jako me brineš - začuđeno će El-mar.
- Umoran sam, jako sam umoran. Vidim cilj, ali ne vidim načina da dođem do njega. To me ubija, a ja bih trebao biti onaj koji će o mnogočemu odlučivati. Umoran sam… jako…

- Eto kakvi ste vi ljudi. Kad je najvažnije klonete duhom, kad je najpotrebnija hrabrost, volja i odlučnost vi se predate. Jednostavno klonete i ništa vas više ne može pokrenuti. Zar misliš da bi najbolje bilo da večeras ovdje legnemo i da se više ne dižemo? Neka smrt dođe i samo nas pobere, ha?! Jadno, prijatelju, jadno.

Pomisli samo što bi uradili oni jadnici tamo da te čuju, pa čak i neki revlonci. O ne, ne. Ja ću nastaviti pa makar posve sam. Prokletstvo, eto i ja sam to izgovorio. Još jednom, prokletstvo!

Starac se postidi. Sav crven, što se gotovo i pod sjajem vatre moglo primijetiti, bojažljivo ispod oka pogleda razljućenog starog prijatelja pa samo tiho prošapta:
- Prijatelju oprosti staroj malodušnoj budali. Istjerat ćemo ovo do kraja. Opet si mi dao dobru lekciju.

Tharil i Okar su ih s naporom pratili. Oni nisu previše razmišljali o smislu i cilju. Znali su da moraju doći do podnožja Dalekih planina i to će ostvariti ili negdje usput objesiti čvrstu vojničku kožu. A ako se ovuda nekim čudom i provuku ionako će skončati na nekom drugom mjestu. I oni su ponekad znali biti malodušni, ali to bi ih brzo prošlo. A posebno su pazili da to nitko ne primijeti.

Malo kasnije svi zaspaše. San bijaše čvrst, ali težak i nemiran. Bijaše to onaj san nakon kojeg se čovjek koji put budi skoro umorniji negoli prije njega.
Nakon nekoliko dana dospješe do područja koje bijaše znatno manje vlažno. Tlo bijaše travnato i na mnogo mjesta obraslo gustim žbunjem. Gotovo nigdje više ne vidješe baruštine.

Zar je ovo moguće? - pitao se Okar - je li moguće da je močvara ostala iza nas? - nekako mu se činilo da je osim toga još nešto jako neobično.
I ostali su u čudu gledali krajolik pred sobom. Daleko naprijed prostirala se gusta šikara s ponekim usamljenim stablom, ali vode bijaše vrlo malo. Koliko su bili sretni zbog toga, toliko se u njih uvukao neki neobično neprijatan osjećaj.

Čekali su Tharila i ostale. Kad su stigli on i Petas, Okar im pokaže teren pred sobom.
- Hmm, močvara odjednom prestaje. Nadam se da se tamo malo dalje neće opet nastaviti - prvi se javi Tharil - hmm, što li je ovo? - začuđeno je gledao naprijed.
- Ubrzo ćemo znati što je s močvarom - zamišljeno će Okar - a ovo... ne bih znao.
- Pričinja li se meni? Recite mi da ne vidim dobro - nastavi Tharil čudom šireći oči.

- Jest, i ja se stalno pitam ne pričinja li mi se. Sve mislim da je to možda od onoga gore - pokaže prema suncu koje je žeglo slabije nego dosad. Činilo se da se probija kroz nekakvu gotovo prozirnu koprenu.
- Možda, možda je zbog toga - gledali su čudan prizor koji se prostirao daleko prema zapadu.

- Kažite mi varaju li me moje stare oči ili sam počeo gubiti razum. Ja tamo u daljini vidim travu koja nije zelena nego plava - začuje se Petasov glas.
- Plava ili plavkasto-siva, rekao bih. Imaš još uvijek dobre oči, a rado bih se mijenjao i za tvoj razum - zamišljeno mu odvrati izvidnik.
- Kakvo li je sad to čudo?

Nastaviše dalje. Još uvijek bijaše jako vruće, ali ni blizu onome kako bijaše prije koji dan. Biljni i životinjski svijet se znatno prorijedio, a u ovom neobičnom okružju, ionako čudne životinje i biljke izgledahu još čudnije.

Što su više napredovali prema jugozapadu to je sunce teže probijalo sivkaste oblake koji su, gotovo posve ujednačeni, prekrivali cijelo nebo. Već su se nekoliko dana s mukom vukli kroz sumorno plavičasto okružje, a da nisu naišli na gotovo nikakvu opasnost.

Još uvijek su ih tu i tamo opasne životinje znale prijetećim pogledom dobro odmjeriti ili uplašiti kakvom neočekivanom gestom, ali prema svemu dosad proživljenom to bijaše prava smijurija. Sad im jedini problemi bijahu ono bolno crvenilo i sve jače izražena malaksalost. Umor, umor i samo umor. To bijaše sve što u zadnje vrijeme izbjeglice osjećahu. Čak su se i uvijek živahni revlonci jedva vukli.

- Naišli smo na nešto što će vas zanimati - upravo je Tharila prenuo izvidnik kojeg mu je poslao Okar.
- Idemo odmah - dovikne mu ovaj.
Kad su došli do Okara zatekoše ga u uobičajenoj pozi. Motrio je pozorno ispod dlana lijeve ruke, s mukom naprežući već umorne oči.

Tharil se zagleda u smjeru u kojem je gledao izvidnik. Ništa nije vidio.
- Što se događa? - upita ga.
- Onamo vidim nešto neobično. Još nisam siguran što je to. Svakako, morat ćemo biti jako oprezni - nizao je Okar rečenice koje su od njega već toliko puta čuli.

Zapovjednik opet upre pogled u smjeru u kojem je Okar pokazivao, međutim i dalje ništa nije vidio. Jedino mu se činilo da ovo plavkasto-sivo okružje sve više postaje posve sivo. Sad ga to nije previše zaokupljalo, jer je nestrpljivo čekao što će Okar reći.
- Vidim nekakve prilike koje stasom podsjećaju na ljude - začuje se ovaj - morat ću se još približiti.
- Idem s tobom - dobaci mu Tharil - nije mi jasno kako bi čovjek ovdje mogao preživjeti - pomisli gledajući crvenilom prekrivene ruke.

Okar je puzao kroz visoku travu, a Tharil ga pažljivo pratio. Čudna je trava žestoko pekla svaki goli dio njihova tijela. S mukom su se probijali naprijed trpeći bol pri svakom dodiru s bolesnom kožom. Tharil se okrene natrag. Gore daleko, iza onog povišenja, čekali su ih ostali. Srećom, tamo su bili posve nevidljivi.

Nekako je osjećao da ni ovo što ih dolje čeka neće biti prijateljsko niti dobronamjerno. Često je pogledavao čovjeka pred sobom. On bijaše napet i posve usredotočen na prostor ispred njih. Činilo mu se da ga ništa nije moglo omesti ovako koncentriranog i dokraja obuzetog zbivanjima dolje ispod njih. Imao je jasan osjećaj da je Okar potpuno uvjeren da se nalaze u velikoj opasnosti.

- Dolje su, vidiš li ih? - dopre do njega gotovo šapat.
- Vidim samo neke porušene kuće.
- Hmm, između njih vidim desetak stvorenja. Vjerojatno ih ima i više, a čini mi se da su dvonošci.

Kad su se još približili ugleda ih i Tharil. Bijahu još uvijek jako sićušni, pa ih je on mogao tek nazrijeti. Okar je, čučnuvši i razmakavši rukama visoku travu, pozorno motrio.
- Još uvijek ne vidim jasno, ali čini mi se da sliče ljudima. Odavde mi izgledaju nekako sivi ili zelenkasti. No, predaleko su da bih to tvrdio, a možda su tako samo odjeveni.

- Odjeveni?! Hmm, znači da su inteligentni?
- Da. Rekao bih da imaju nešto preko sebe, a da im je koža ipak zelenkasta - škiljio je Okar štiteći oči dlanovima ruku.
- I, što misliš? - upita ga zapovjednik.

- Iskreno kazano, mislim da smo vidjeli sasvim dovoljno. Možda čak i previše, a ja jedva čekam da se izgubimo odavde.
- Zašto to kažeš?
- Nisam siguran, no, kao da sve u meni treperi želeći mi poručiti: budalo bježi, nestani što prije možeš!!
- Ja se također osjećam nelagodno. Čini mi se da opasnost visi u zraku.

- Mislim da ćemo morati pažljivo zaobići ovo mjesto. Nadam se da nas oni dolje neće otkriti. Ovo je njihov teritorij, a tu se zacijelo snalaze bolje od nas.
- Rekao si da posjeduju nekakvu inteligenciju. Zar nam ne bi mogli biti od kakve koristi? Mi smo u gotovo bezizlaznoj situaciji… možda bi nam mogli na neki način pomoći… uputiti nas kud bismo trebali poći da konačno izađemo iz ovog pakla… ili štogod drugo.

- Sve mi se mogućnosti cijelo vrijeme vrte po glavi. Od trenutka kad sam shvatio da dolje nekoga ima, mislim baš na to da bi nam pomoć itekako dobro došla. Međutim, vjeruj mi da se ne bih usudio poći među te stvorove.
- Hmm…
- Mislim… ma vraga mislim, osjećam do srži da smo u većoj opasnosti nego ikad dosad.

Tharil se naježio kad je čuo ove riječi. Prokune u sebi čas kad su ušli u ovu smrtonosnu baruštinu, u ovo predvorje pakla. Bio je vojnik, ali i on je, kao i onomad stari Petas, već više puta požalio što već negdje nije ostavio kosti. Bar se ne bi toliko mučio.

Brzo se sabrao sjetivši se svih onih gore, koji su ih s povjerenjem čekali i koji, začudo, još uvijek nisu izgubili nadu. Zagleda se u zamišljeno Okarovo lice i odluči se pouzdati u njegov instinkt. Zar ih to nije već toliko puta spasilo? A osim toga i on sam je gotovo fizički osjećao nevolju.

U redu. Bit će kako ti kažeš.
Okar je odahnuo. Kao da mu je pao kamen sa srca. Krenuše oprezno prema Petasu i ostalima.

NASTAVLJA SE...