Za tračkom nade 2008

33. POGLAVLJE Veliki prljavi grad

33. POGLAVLJE  Veliki prljavi grad
ILUSTRACIJA

Petas i ljudi oko njega napeto osluškivahu zvukove koji su dopirali iz dubine šume. Činilo im se da je netko još uvijek bio tamo. Čuli su grozničave pozive u pomoć pa ih obuzeše strah i zabrinutost. Jezivi su vapaji parali mrak zlokobno odjekujući u sablasnoj noći. Očito još neki ljudi bijahu uhvaćeni u zamku. Vjerojatno ih neman još nije dostigla, možda zato što je bila zauzeta s troglavom zvijeri. Petas i Tharil se uznemireno pogledaše. Ježili su se slušajući vapaje uhvaćenih jadnika.

Morat ćemo nešto poduzeti. Ja ovo više ne mogu slušati - progovori drhtavim glasom Tharil. Grozničavim pogledom, njemu tako nesvojstvenim, probijao je Petasa. Starac je šutio. Gledao je prema šumi, a pred očima su mu igrale strašne slike nesretnika koji su upravo gledali smrti u oči. Žalio ih je, ali nije znao što bi za njih mogao učiniti. Nije znao kako bi im mogli pomoći. Lomio se u sebi kad začuje grub glas: - Što čekamo? Vidiš da očekuju našu pomoć!

Henar je gotovo vikao, požurujući Tharila da nešto poduzme. Zapovjednik je još uvijek nijemo stajao.
Dovedi mi desetoricu najsposobnijih ljudi i Okara.

Malo kasnije grupica najsposobnijih i najodvažnijih ljudi krene prema šumi. Petas je promatrao kako polako nestaju u mraku. Krici su bez prestanka parali uši. Ne mogavši izdržati i on krene za njima. Maleni El-mar je vrtio glavom gledajući kako nestaje s osvijetljenog dijela brežuljka: - Ovo mi se ne sviđa, ovo mi se nikako ne sviđa - ponavljao je sam sebi osjećajući opasnost koja se nadvila nad hrabru grupu koja se polako udaljavala.

Petas je brzo dostigao ostale. Nekoliko koraka ispred drugih bijaše Okar. Napeto je gledao prema šumi nastojeći zamijetiti maglu. Mjesec je nježnim svjetlom obasjavao cijeli kraj pa se moglo ponešto vidjeti.
Ne vidim maglu, ali ne vidim ni tko viče. Zacijelo su zarobljeni dublje u šumi.
Stravični krici su i dalje parali noć.

- Krenimo naprijed - dobaci im Tharil. Bio je uvijek iznimno oprezan, no ovoga puta, obuzet brigom i strahom za ove nevoljnike, odlučivao je pod velikim pritiskom. On bijaše čovjek koji je navikao donositi brze odluke, a o toj brzini je često ovisio život mnogih ljudi. Srećom, bio je mudar, a, hvala nebesima, vremenom je prikupio bogato iskustvo pa su njegove odluke uglavnom spašavale mnoge glave. Njegovi ljudi su vjerovali da će tako biti i ovog puta.

Bili su puni povjerenja u tog odlučnog, a toliko samozatajnog čovjeka. Ona zvijer je strašna, no Tharil će već pronaći način da pomogne nesretnicima, mislili su. Na nesreću, zapovjednik nije bio uvjeren u to. Vidio je neman na djelu i jednostavno nije znao kako joj se mogu suprotstaviti. Sad je nije vidio, a nije je vidio ni Okar. To znači da je u ovom času bila negdje drugdje.

A gdje bi mogla biti, pitao se. Bojao se da se odjednom ne pojavi, a da je oni i ne primijete. Zar ta jezovita tišina i neprimjetnost i nije karakteristika magluštine. Što ako se u trenu samo podigne i opkoli ih? S druge strane, možda je sad baš kod onih jadnika koji ovako stravično zazivaju pomoć?

- Uh, moramo im pomoći. Dužni smo to napraviti - tiho procijedi kroz zube pa ubrza korak. Dostigao je Okara: - Vidiš li išta?
- Ne. Prokletnica je nestala. Bojim se da nas odnekud vreba. Stalno imam osjećaj da nas promatra.
- I ti? Hmm… ovo mi je sve čudnije.

Za trenutak su zastali. U tom trenu dostignu ih Petas i ostali. Bijahu točno ispred šume. Sa zadovoljstvom zaključiše kako vjetar još uvijek jednakom snagom puše prema njoj.
- Čudno, čudno… znam da nešto nije u redu, ali ne znam što.
- I ja imam loš predosjećaj. Slušaj…
- Aaaaarrghh… upoomoooooooć!!!!! - orilo se iz nekoliko pravaca.
- Uh, idemo… moramo - Tharil se preznojavao osjećajući cijelim bićem da donosi lošu odluku.

Svi već zamakoše za prva stabla kad Petas, koji je ostao sam pred šumom, poviče za njima.
Vratite se, vratite se odmah!!!!
Uplašeno ga pogledaše, a odmah potom, jedva dočekavši, potrčaše ka njemu. Očito su svi bili napeti do krajnjih granica.

- Što je bilo? - upita ga Tharil. Činilo se da mu je laknulo čim su napustili šumu.
- Pogledaj tamo - starac mu pokaže među stabla. Niti desetak metara od mjesta na kojem su malo prije bili počela se uzdizati magla.
- Prokletstvo, još nekoliko koraka i…

- Kako si znao? - upita ga Okar - ja nisam ništa vidio.
- Hmm, svi mogu zahvaliti tebi što su još živi - Petas se okrene ka Tharilu.
- Meni?!! Kako?
- Cijelo vrijeme su mi se glavom vrtjele tvoje riječi o nemani. Pitao si se kako dolazi do plijena, zar ne?
- Da.
- Slušaj…
Krici su neprestano odjekivali.
Eto kako!

Tharil je klimao glavom shvaćajući, a Henar upita Petasa: - Hoćeš li nam već jednom reći? Tamo ljudi umiru.
Tamo su ljudi već odavno mrtvi.
Snažni ratnik ga začuđeno pogleda, očito još uvijek ne shvaćajući njegovu misao.
Ljudi su mrtvi, a lukava zvijer mami nove žrtve. Slušaj!
Jezivo zapomaganje je i dalje paralo noć.

To je zvijer. Prilagodila se posebnom obliku lova. Plijen na različite načine privlači u šumu. Mi smo upravo izbjegli njezinu smrtonosnu zamku. Gledaj!
Henar se okrene. Neman je već dospjela gotovo do prvog reda stabala. Vjetar ju je, srećom, vraćao natrag. Odjednom prestadoše krici i do začuđenih ratnika dopre potmulo režanje. Zvijer je bjesnila znajući da joj je ovaj put plijen izmaknuo. Krici se više nijednom nisu začuli.

Vratimo se natrag - zapovijedi Tharil. Uskoro se nađoše na brežuljku, a koji trenutak kasnije savlada ih san.
Jutro odmah s prvim zrakama sunca donese nesnosnu vrućinu. Bjegunci su već grabili preko nepregledne ravnice boreći se sa svom silom ogromnih kukaca. Nadali su se da u ovom dijelu neće biti većih i opasnijih životinja, jer je to bilo područje kojim je vladala troglava zvijer. Vjerojatno je ona dobrano očistila ovaj kraj. Međutim tamo dalje… hmm, tko zna na što će naići. Petas je zamišljeno gledao pred sebe.

Teren je bio prilično prohodan pa su brzo napredovali. Starac je promatrao iscrpljenu kolonu. Nadao se da će se uspjeti nekako izvući iz ovog pakla. Zasad su dobro napredovali jer je onaj krokodil zaista bio temeljit.
Odjednom primijeti crvenilo na izloženim dijelovima kože. Pogleda prema nebu odakle je sunce stravično peklo.

Ne, ovo ne može biti od sunca. Ova koža je stalno izložena i suncu i vjetru pa nije tako osjetljiva.
Ubrzo mu i drugi počeše ukazivati na isti problem. Svima se pojavilo crvenilo koje je k tome bilo jako bolno. Revlonci nisu imali takvih problema, ali su se žalili na peckanje pri disanju.
Hmm, ovo nije od sunca… - opet ponovi starac.

Tharil ga začuđeno pogleda.
- A od čega bi moglo biti?
- Mislim da se u ovom zraku nalazi nešto jako nezdravo, nešto što cijeli kraj pretvara u golemo čudovište.
Vojnik ga je zamišljeno promatrao.
- Misliš da su zbog toga životinje i biljke izrasle do ovih razmjera.
- Ne samo to. Mislim da su se zbog toga pretvorile u prava čudovišta - troglava, stoglava, bezglava, stonoga ili kakva već. Tko zna na što ćemo još naići.

- Hmm, a ovo - Tharil pokaže na crvenilo.
- Imam mnogo iskustva u spravljanju različitih lijekova. Pokušat ću nešto. Mislim da je crvenilo posebno opasno za sve nas.

Dobrano prije zalaska sunca popeše se na jedan brežuljak. Ono crvenilo se kod mnogih ljudi već pretvorilo u gadne plikove, a i kod njih su se pojavile smetnje pri disanju. Revlonci su već gotovo zapomagali jer im je svaki udisaj pržio grlo.
Petas je grozničavo razmišljao. Znao je spravljati mnoge kreme i napitke, a svim srcem se nadao da će onaj kojeg ima na umu biti učinkovit. Ako ne bude… užas… sutrašnji dan već možda neće preživjeti. Gledao je nesretna bića oko sebe.
Prokletstvo, trebao sam prije reagirati. Neki su već u teškom stanju.

U sljedećem trenu je skupljao neke trave, a i mnogi drugi su bili na istom poslu. Nakon otprilike jednog sata bijaše gotov napitak. Ljudi su ga ulijevali u posudice i mazali njime bolesne dijelove tijela. Revlonci su grgljali ispirući grlo, a potom su natapali maramice i vezali ih preko nosa. Njihov primjer slijedili su i ljudi. Nakon nekog vremena svi osjetiše znatno olakšanje.

Izgleda da nas je starac opet spasio - dovikivao je oduševljeni Henar svojim drugarima. Tharil ga je sav sretan promatrao pitajući se što bi do sad od njih ostalo da nema Petasa. Nije znao da se i Petas često slično pitao. Bio je svjestan da bez odvažnog zapovjednika i njegovih hrabrih ljudi ne bi nikad dospjeli do ove točke. Jednostavno, ovdje nitko nije bio dovoljan sam sebi.

Napitak je zaista bio učinkovit pa umorni i iscrpljeni bjegunci uskoro zaspaše. Noć je prolazila prilično mirno, a novo jutro donese stare probleme. Kolona je još uvijek dosta brzo napredovala stalno ometana pravom najezdom dosadnih životinjica. U jednom trenutku Tharil, koji bijaše uz Petasa, spazi da čelo kolone stoji. Na čelu, kao i obično, bijaše Okar pa Tharil požuri ka njemu. Petas ga je pratio. Kad su stigli do oštrookog izvidnika upitaše ga zašto je stao.

- Tamo - pokaže im rukom ka zapadu - tamo sigurno prestaje područje one prve zvijeri.
- One prve zvijeri - zamišljeno će Tharil pretpostavljajući da Okar nije slučajno rekao baš to.
- Da, one prve zvijeri.
- Znači li to da sad ulazimo u područje neke druge zvijeri?
- Bojim se da si u pravu.

Izvidnik je pažljivo gledao naprijed. S ovog uzvišenja dobro su vidjeli travurinu i brojne baruštine koje su se prostirale dokle god je pogled dopirao. Tu i tamo se moglo vidjeti poneko napola trulo stablo golemih dimenzija.
Idemo oprezno dalje. Pred mrak ćemo, kao i obično, pronaći mjesto za odmor. Valjda ćemo i večeras moći počinuti - Tharil je ove zadnje riječi izgovorio samo za sebe. Izvidnici se polako pokrenuše. Opreznim pogledom šarali su terenom pred sobom. Pod kožu im se uvlačio strah izazvan očitom izvjesnošću nove nepoznate opasnosti.

……

Kad su malo prije čuli da se ovdje nalazi najveće naselje u pokrajini odmah pomisliše na nešto slično manjim gradićima u Aremiji i Asuriji. Sad iznenađeni stajahu pred Sotom, ogromnim gradom koji se veličinom mogao mjeriti čak i s Mokasom. U grad se moglo ući s više strana, a njegovim širokim ulicama promicale su rijeke ljudi. Svi su bili čudno odjeveni.

Odmah opaziše da nitko ne nosi oružje. Njih su koji put u čudu pogledavali pa odlučiše odložiti mačeve. Sakriše ih u jedan gusti žbun podalje od niza visokih građevina koje gotovo udarahu u nebo. Gledali su goleme zgradurine ne mogavši se nikako načuditi.
Gdje li se nalazimo, Dobri Duše? - tiho je ponavljao Jonas - kakvo li je ovo mjesto? Sve je čudno, sve je drugačije…

Krenuše polako u grad. Ljudi koji promicahu pored njih bijahu zamišljeni i okrenuti sami sebi. Nitko se nije zadržavao i svi su žurili, činilo se, točno zacrtanim pravcima. Ako bi netko na tren zastao, odmah bi brzo nastavio dalje kao da želi nadoknaditi izgubljeno vrijeme. U zraku su se osjećale napetost i nervoza. Čim su ušli u grad prijatelji primijetiše nekoliko sukoba koje je očito izazvao ovaj užurbani ritam i posvemašnje ozračje nabijeno negativnom energijom.

Ljudi su se svađali, a u dva tri navrata gotovo potukli i to zbog sasvim beznačajnih stvari. Jednom prilikom je jedan čovjek neoprezno stao drugome na put. Ovaj ga odmah odgurne, psujući i prijeteći mu šakama. Drugi put je suhonjavi mladić malo duže gledao čovjeka koji mu je prilazio iz suprotnog smjera. Ovaj mu odmah prepriječi put, uhvati ga za košulju i dobro prodrma urlajući.

Na još nekoliko mjesta se stvoriše velike gužve koje su se pretvarale u naguravanje ili u tučnjavu. U svim takvim slučajevima u trenu su se pojavljivale snage reda i mira odvodeći sve koji su odskakali od uobičajenih uzusa ponašanja, a oni su zaista bili na jako niskoj razini. Na sve strane su se čule grozne psovke i nervozni povici što je kod trojice prijatelja izazivalo pravo zgražanje.

Aretus se, gledajući prizor pred sobom, prisjetio nekih neuglednih gradića po kojima se nekad smucao, a za koje je držao da su iznimno neuredni i zapušteni. Sad mu se činilo da su ti gradići ovom golemom naselju mogli poslužiti kao uzor urednosti i čistoće.

Bilo je u najmanju ruku čudno koliko su ulice Sote bile prljave, a zidovi njenih zgradurina išarani drečavim, najčešće jako neukusnim porukama i groznim crtežima. Kao da je netko uistinu uživao u tome da iznakazi već ionako do kraja zapušteni grad. Na svakom uglu je smrdjelo i zaudaralo, a pravu mučninu su izazivala isparavanja u kojima su se miješali mirisi kojekakve truleži i smrada s kućnim pripravcima iz jadnih i prljavih kuhinjica.

Promatrajući ljude i događaje oko sebe prijatelji su se u čudu pogledavali.
Kuda li svi ovako žure - zamišljeno će Jaki zirkajući za prolaznicima koji sav ovaj smrad i smeće nisu uopće primjećivali - imam osjećaj da će sve eksplodirati, tako je napeto.

Jonas je u tom trenu gledao prema sredini ulice gdje se upravo okliznula jedna starija žena. Odmah se moglo vidjeti da je starica bila ponosita držanja. Vjerojatno bijaše učena i zacijelo nekad utjecajna gospođa. Sad su je svi zaobilazili, a neki čak i preskakali dok se jadnica s bolnim grčem na licu držala za nogu.

Stenjala je od boli, a nitko to nije htio primijetiti. Jonas priskoči i pomogne joj ustati. Nesretnica se nije mogla osloniti na ozlijeđenu nogu pa je odlučiše otpratiti kući. Gotovo su je nosili probijajući se kroz gradsku vrevu. Oko njih su prolazile prilike podsjećajući na zombije. U očima im se nazirala nervoza i tupa nezainteresiranost, a njihovi pokreti i geste koje bi bile izazvane nečim nepredviđenim, bijahu odraz prave živčanosti.

Čak se nekoliko puta dogodilo da su u tom svom bešćutnom mimohodu gurnuli prijatelje dok su pomagali nesretnoj ženi. Doduše, nisu to činili namjerno, ali bijaše dovoljno da se Jaki strašno naljuti. Jonas se plašio da nekoga ne napadne. Plemeniti ratnik nije mogao vjerovati da nitko nije htio pomoći nemoćnoj, a još k tome i ozlijeđenoj starici. I Aretus je prijatelja držao na oku znajući da će biti najbolje da ne skreću pozornost na sebe. Ionako su još uvijek upadali u oči. Srećom nitko nije imao vremena za njih.

Polako su napredovali ka obližnjem siromašnom dijelu grada.
Tamo - pokaže im rukom na golemu, trošnu i išaranu zgradu.
Uvedoše je unutra, a onda se oronulim stubama počnu uspinjati na kat. Zgrada bijaše ogromna, ružna i prljava. I unutra bijaše jako neuredna i zapuštena.

Staricu je jako boljelo pa je Jonas uzme u naručje i ponese uz stube. Bojao se da je nešto slomila.
Za nekoliko trenutaka se nađoše pred malenim žućkastim vratima.
Ovdje - žena jedva prevali preko usana stišćući ih od boli.
Otključaše vrata, a u tom trenu jedna mračna prilika šmugne iz sjene dugačkog hodnika. Skočila je kroz prozor ravno u gužvu na ulici.

Prokletnici. Posvuda ih ima. Kradu gdje god stignu i što god stignu, a najviše nama siromasima - starica je jedva govorila - kad ih se ovako iznenadi ne prežu ni od ubojstva.

Uđoše u skromnu sobicu. Odmah su vidjeli ogroman kontrast između prljave zgrade, neurednog prizemlja i stubišta i ove siromašne, ali čiste i uredne prostorije. U njoj bijaše samo krevet, drveni stolić i dvije stolice. Na jednom minijaturnom ormariću nalazila se posuda s vodom uz koju je stajao maleni drveni predmet. On je vjerojatno nešto simbolizirao. Ničeg drugog nije bilo, a ne bi ni moglo stati jer je soba bila jako mala.
Nesretna se žena izvali na krevet odahnuvši s velikim olakšanjem. Jako ju je boljelo.

- Možda bismo trebali pozvati doktora - zamišljeno će Jaki gledajući natečeni gležanj.
- Ne, ne… nemojte doktora. Nemate pojma koliko je to skupo. Jedva plaćam ovu sobicu - tužno će starica - a cijeli sam život radila. Pošteno radila.
- Ali ovo mi ne izgleda dobro.
- Nije važno. Proći će. Kad bi došao doktor morala bih ići na ulicu. Ostala bih bez novčića…
- Ali kako ćete s takvom nogom? Nećete moći ni ustati. Imate li nekoga tko bi se mogao koji dan brinuti za vas?

- Nemam, nažalost nemam. Imala sam, ali… - jadnici glas odjednom zadrhti, a oči joj se ovlažiše.
Aretus se približi ležaju i izuje staru gospođu. Trebali su to i prije napraviti jer joj je noga sve više naticala. Opipao je zglob.
- Ništa nije slomljeno. Samo ćete morati mirovati.
- Znam to i sama, samo ne znam kako… ma snaći ću se ja već.
- Pobogu gospođo, pa vi živite u ovoj zgradi u kojoj živi još nekoliko desetaka ljudi. Zar vam nijedan susjed ne može priskočiti u pomoć?

- Dragi moji prijatelji, ovdje vam nitko nema susjeda. Ova vrata su uvijek zaključana, a na njih nikad nitko nije pokucao… osim vlasnika kad dolazi po novac. A on ne kuca, on lupa šakom ili nogom.
Prijatelji su je u čudu gledali.
- Po izrazu vašeg lica lako je zaključiti da ste jako iznenađeni. Kad vas malo bolje pogledam… nebesa, kako to izgledate?!! Kao da ste iskočili iz kakve slikovnice… no to je vaša stvar - starica se veoma začudila kad ih je konačno malo bolje pogledala.

- Vi očito niste odavde - nastavila je - da jeste to vas ne bi čudilo. Ponavljam, ovdje vam nema susjeda. Sva ova vrata su vječno zaključana. Otvaraju se samo kad netko ulazi ili izlazi. Kad bih sad umrla do sljedeće naplate stanarine to nitko ne bi primijetio. A možda ni tada. Ipak imam jednog poznanika… samo ne smijem… - starica naglo zašuti u strahu da je već previše rekla. Odjednom je prstima desne ruke nesvjesno počela grepsti po zapešću lijeve.

- Mi zaista nismo odavde. Neke stvari su nam jako neobične pa bismo željeli da nam ih objasnite - zamoli je Aretus praveći se da nije čuo njene zadnje riječi.
- Pomogli ste meni, jadnoj starici. Mislila sam, kad sam ono pala, da se neću dovući do kuće. Ako vam ikako mogu uzvratiti rado ću to učiniti.

- Dolazimo iz jednog dalekog kraja - nastavi Aretus - dalekog i drugačijeg. Kod nas se uvijek znalo tko je susjed i tko je prijatelj. Imamo i neprijatelja, posebno u zadnje vrijeme otkad su nas pritisnule teške nevolje, no mi smo uvijek zajedno. Zajedno se držimo i borimo, inače bismo brzo nastradali. Zato mi je čudno ponašanje ljudi u ovom gradu.

- Ovdje ti, dobri moj mladiću, nema prijatelja ni rođaka, nema zajedništva ni druženja. Živi svatko za sebe. Samo za sebe. A kako živi tako i umire. Nekada, ne tako davno bilo je drukčije. Bilo je bolje i humanije. Postojale su prave obitelji, a ne ovo danas. Ubija nas, dokraja ubija, pogubna samoća, neljudsko ponašanje i potpuna izolacija u koju su nas prokletnici otjerali… Eh da, obitelji su odgajale djecu i ta djeca su se brinula za stare i nemoćne roditelje - dok je ovo izgovarala starici se opet ovlažiše oči.

- Oprostite što sam vas uznemirio - prestravljeno će Aretus.
- Nema veze, ionako moram olakšati dušu. Ovaj jad koji nosim u sebi moram negdje izbaciti, a vi ste prvi koji to želite poslušati - duboko uzdahne prikupljajući snagu za ono o čemu je htjela govoriti.

- Uništavali su je, prokletnici, uništavali su obitelj sustavno i nemilosrdno kroz dugo vrijeme, kao da im je baš ona bila najveći trn u oku. Ni one se najotpornije nisu uspjele oduprijeti zlu koje ih je svim silama razaralo. Zajedno s obitelji nestala je i svaka humanost. Vidjeli ste što se događa vani. Svugdje vlada isto ozračje. Svi su beskrajno bijesni i agresivni.

U ljudima više nema nikakvih plemenitih osjećaja, a ako i ima potisnuti su tako duboko da ih je skoro nemoguće izvući na površinu. Sve dobro i vrijedno u čovjeku silom je zatirano. U početku se to radilo lukavo i neprimjetno, a danas već sasvim otvoreno. Ljude se svakodnevno hrani nasiljem i mržnjom, stalno se podilazi njihovim najnižim strastima. Mozak im se ispire ispraznim glupostima, a duh, ako je još štogod od njega ostalo, nastoji utopiti u laži i obmani.

Nastoji ga se posve slomiti i izopačiti izokrenutim vrijednostima... Jadnici, po cijeli dan trče radeći kao pravi robovi, a zašto? Za onu bijednu crkavicu s kojom se jedva prehrane. Sad imamo to što imamo, a ono što mene, ovako staru i nemoćnu, najviše tjera u očaj jest činjenica da iz ovog stanja nema izlaza. Sve je potonulo do ruba pakla - starica je teško disala jer se očito spremala govoriti o nečem što joj je bilo otvorena rana na srcu. Bolno uzdahnuvši pogleda drveni predmet na ormariću.

- Stalno nas lažu i varaju. Pune nam glavu crnim vijestima šireći strah i neizvjesnost. Stalno nas teroriziraju i do krajnjih granica iskorištavaju. Imala sam sreću, ili možda nesreću, biti na mjestima na kojima sam neke stvari mogla dobro uočiti. Ovdje ti je, dragi moj prijatelju, sve laž. Sve je laž i sve je prijevara. Sve je privid i sve je obmana. Znaš čemu se najviše čudim?
- Čemu?

- Najviše se čudim kako obični ljudi nisu posve uvjereni da je istina ono što im se tako uporno govori. Zaista nisu uvjereni u to. Svjesni su da je sve laž, a toliko je novca, energije, vremena i truda utrošeno da im se dokaže suprotno. Nažalost, jadnici ne znaju što bi uradili, a i ne mogu ništa uraditi. To ih ubija. To ih čini tako depresivnima i bezvoljnima, tako nezainteresiranima i agresivnima.

To ih pretvara u ljudske ljušture koje besciljno žure s jednog mjesta na drugo. Jedini cilj koji imaju jest da taj dan odrade i tu noć odspavaju. Ako imaju neki slobodan trenutak onda im se ponudi štogod što udara na ono najanimalnije u njima, na najniže porive i strasti. To im se dobro naplati i svijet ide dalje. Tako vam je to dragi moji… tako, tako.

Starica još jednom teško uzdahne, ponovno se počeše po zapešću lijeve ruke, pa nastavi: - Imali smo dijete… ja i moj čovjek. Imali smo sina koji je rastao u takvom ozračju… Bilo nam je teško odgajati ga jer smo morali stalno raditi da bi se prehranili. Lomili smo se od truda i napora, a uvijek smo svega imali premalo.

Nažalost, u takvim uvjetima dijete, kao i većina drugih, bijaše prepušteno samo sebi. Upijalo je ovu groznu atmosferu i ona je vremenom postala dio njega. Utapalo se u sve mračniji ambijent, a mi ništa nismo mogli napraviti. Na mlade se djelovalo agresivnom propagandom. Sustavno im se ispirao mozak nudeći im sve i svašta. Danima, tjednima i mjesecima su ih pretvarali u robove potreba i navika koje su im usadili. Nesretnici nisu ni znali da su postali sužnji i ovisnici pa im je ropstvo bilo slatko.

Mislili su da baš to žele i da je to najveći izraz njihove slobode i mladenačkog bunta. Sjećam se kako je naš sin vjerovao da se zajedno sa svojim prijateljima suprostavlja svima onima koji su predstavljali vlast i imali bilo kakvu moć. Počeo je, naravno, s nama roditeljima. Nama se zaista suprostavio, odbacio nas i zanemario, ali nažalost nikada nije uspio spoznati da se onim pravim moćnicima nije nikad usprotivio. Baš naprotiv, oni su ga i programirali da postane upravo onakav.

Nesretna je mladost naivno zgrabila okove koji su ih brzo stegli i pretvorili im život u pakao. Vidjeli smo kud to vodi pa smo pokušavali iskoristiti svaki slobodan trenutak da sina vratimo na pravi put. Nažalost, to je u onakvim uvjetima bilo nemoguće. Mračna strana bijaše puno jača čak i od roditeljske ljubavi.

Dijete se sve više okretalo protiv nas. Ubrzo smo počeli osjećati da nas mrzi i da jednostavno želi nestati. Željelo je pobjeći što dalje. Svima su se događale iste stvari. Djeca su odbacivala sve ono što je nekada vrijedilo, a prije svega svoje roditelje, svoje korijene i tradiciju.

Sin nam je ubrzo završio u nekakvoj odgojnoj ustanovi. Tamo su ga iznova hranili mržnjom prema svemu što nam je nekad bilo sveto, a nju su umatali u moderan i blještav omot. To smo tek kasnije saznali jer ga nikad više nismo vidjeli - izusti tiho, a suze joj potekoše niz uvelo lice - ubrzo me, kad se posve odao alkoholu, napustio i muž - teško uzdahne brišući lice maramicom.

- Gotovo sam poludjela od žalosti. Sva izvan sebe od očaja saznadoh da su i druga djeca doživljavala istu sudbinu. Čekala se najmanja greška i ona bi se po najkraćem postupku oduzimala roditeljima. Čini mi se da su sve činili da dođe baš do toga.
- Uzimali su vam djecu??!! - zaprepašteno će Jonas.

Jesu prokletnici, jesu, a ni tu se nažalost nije stalo. Svakodnevno su se donosili nečuveni propisi i izglasavali pogubni zakoni. Nije prošlo puno vremena, a brak je postao gotovo neostvariv. Koliko je samo trebalo provjera, koliko papira i potvrda? To je mnogim mladim ljudima zapriječilo zasnivanje obitelji. K tome se već davno prije počelo govoriti kako tradicionalni brak ne mora biti jedini mogući oblik braka. Nemilo se ismijavalo i teroriziralo sve one koji su mislili drugačije.

Nametnutim zakonima dozvolili su svakakve oblike zajedništva koje su nazivali brakom. Dozvoljeno im je i da usvajaju djecu, pa su sad naša djeca nerijetko završavala u takvim zajednicama. Nikoga nije bilo briga kako će se ta jadna malena bića jednog dana osjećati. Na koncu su ih sve prevarili. Besramno su one iz takvih zajednica iskoristili za svoje nečasne ciljeve. Odbacili su i njih, ali tek kad su dali svoj udio u rušenju obitelji. I tako je obitelj kakvu smo nekad znali potpuno nestala.

Vrlo brzo je samim ženama dozvoljeno rađanje djece. Vodili bi ih u 'Odjele za reprodukciju, humanost i novi život - pravo za svakog', tako su nazivali te rupe, i tamo bi začinjale bez muškarca. No i to je bio samo jedan korak prema… uhh,… ne da mi se niti misliti o tome…

Prijatelji su je znatiželjno promatrali.
- Danas su već i one posve isključene. Već se o tome ponegdje stidljivo nagađa… a ja znam… da, da, znam…
- Tko je isključen? - začuđeno će Jonas.

- Hmm,… redovito počne tako da negdje, kao slučajno, procuri nekakva čudna, ponekad čak i monstruozna informacija, a potom se ljudi polako navikavaju na nju. O tome se zasad samo šuška, ali to je već naša stvarnost. Znam to sigurno. Sasvim sigurno, iz posve pouzdanih izvora. Iz svega su već potpuno isključili i žene. Samo uzimaju nešto iz njihovih utroba i nešto od muškaraca, a zatim proizvode djecu. Za to im treba tek jedan maleni broj plodnih žena i muškaraca, a nad ostalima se provodi sterilizacija. Izvodi se tajno tako da to nitko ne zna, a provodi se čak i nad djecom. Tek će jedan neznatan broj tih malenih nevinih bića ostaviti zdravima.

Mnogi su pošteni i nekad moćni ljudi bili ogorčeni na samom početku tih zbivanja. Nažalost, kako rekoh, goleme sile i sredstva bijahu upregnuti u ostvarenje tog paklenog projekta. Svaki otpor, ma kako velik i snažan bio, bijaše uzaludan. Snažnim pritiskom raznih udruga koje su utemeljene da te stvari guraju i koje su imale nepresušne financijske izvore, slomljena je i njihova volja.

Da vam je bilo vidjeti tu silnu demonsku energiju koja se valjala ulicama ovog danas tako jadnog grada, tu energiju koja je okupljala sve istomišljenike puneći im glave lažima i demagogijom, zasljepljujući ih i nemilosrdno napadajući sve ono što ne misli na njihov način. Temeljito su uništavali sve što bijaše drugačije od njih, pažljivo upravljani i pomagani iz duboke sjene.

Toj dirigiranoj sili u ono vrijeme ništa nije moglo stati na put. Donošen je zakon za zakonom, svaki sljedeći uvijek gori od prethodnog. A sve je to, korak po korak, nepogrešivo vodilo u ovom užasnom smjeru.

- Kakva strahota - ote se Jakom – više nema obitelji, a djeca se proizvode da bi jednog dana postala robovi.
- Da, da, prava strahota. Djeca nemaju roditelje, a stari roditelji nemaju djecu. Svi su okrenuti protiv svih, susjed protiv susjeda i poznanik protiv poznanika… nitko više nema nikoga svoga… užas i strahota…
- Zašto su sve to činili? Ta to su strašni zločini - začuje se Jonasov glas.

- Zašto? Pitaš zašto, dobri moj mladiću. Tužna je to priča. Žalosna… toliko žalosna za naša roditeljska srca da bismo voljeli da ih i nemamo. Lakše bi nam bilo. A oni i žele da budemo takvi, baš da nemamo srca, da ne budemo ljudi… žele ubiti ljubav u nama… sve što je imalo plemenito, uhh!! Zar već puno toga nisu ubili, zar se to ne vidi na svakom koraku?…
Starica zašuti gledajući zaprepaštena lica oko sebe.

……

Alaric je promatrao strminu nad sobom. Bila je tako okomita da se uspon činio gotovo nemogućim pothvatom. Običnom čovjeku bi možda i bio nemoguć, no ovim vještim i snažnim ljudima zasigurno ne.
Ja i Emuna krećemo prvi. Kad stignemo gore dat ćemo vam znak.

Odmah potom odvažni dvojac krene. Ubrzo se nađoše na vrhu vododerine. Emuna je pažljivo osluškivao. Nije čuo ništa sumnjivo. Pokušavao je pogledom prodrijeti kroz gusto, skoro neprohodno raslinje koje bijaše posvuda oko njih.

- Ništa ne čujem, a odavde ništa ne možemo ni vidjeti. Moramo krenuti naprijed - tiho će Emuna.
- Da, moramo biti oprezni. Bolje da su oni dolje dok mi malo pogledamo.
Lagano su se približavali mjestu na kojem je trebao biti onaj proplanak. Odjednom Emuna uhvati Alarica za ruku.
- Stani! Pogledaj tamo - rukom mu pokaže prema gustoj krošnji jednog stabla.
- Ne vidim ništa.
- Tamo na onoj najdebljoj grani.

Alaric se opet zagleda. Tada spazi ogromnu zelenu zmiju kako leži na grani omotana oko nekoliko manjih koje su stršile iz nje. U prvi tren mu se učinilo da je to lišće.
- Prokletstvo, ogromna je.
- Još nas nije opazila, međutim ona ima jaka osjetila. Morat ćemo je zaobići.

Krenuli su u širokom luku obilaziti ono mjesto. Kretali su se udesno nastojeći doći do podnožja brežuljka. Ispred njih su cijelo vrijeme bježale različite životinjice. Postojala je velika opasnost da ih svojim uplašenim kretanjem otkriju. Odjednom iza sebe začuju šum koji je mogla proizvesti samo neka veća zvijer. Emuna hitro uhvati Alaricovu ruku koja je već visoko podigla teški mač.

Stani, čujem ga već neko vrijeme.
U taj tren se pred njima pojavi Marcus.
- Zašto nisi poslušao što sam ti rekao? Zašto nisi ostao dolje s ostalima?
- Ne mogu čekati dok ste vi u opasnosti. Nisam mogao izdržati.
- Prokletstvo - Alaric bijesno procijedi kroz zube. Ljutito je gledao mladića. Najradije bi ga naučio pameti, no sad od toga ne bi bilo koristi.

Nakon nekoliko minuta izbiše na proplanak. Odmah ugledaju tri drvene kućice i jednu veću koja bijaše dijelom od kamena, a dijelom od drveta. Na njoj bijahu masivna drvena vrata koja bi bilo jako taško probiti. Očito su zlotvori ovdje izgradili pravu malu tvrđavu.
Pogledajte tamo - šapne Marcus.

Uz samu šumu, skroz na drugoj strani proplanka, zapaze teške kaveze u kojima je bilo zatvoreno najmanje desetak ogromnih zvijeri. Kakvih sve grozota tu bijaše? Bile su jedna strašnija od druge, a činilo se da su od prve do zadnje sve iznimno krvoločne.
- One u kavezima su toliko opasne da su ih morali zatvoriti. Užas.
- Hmm, one su opasne ili za druge zvijeri ili za dvoje prokletnika. Možda se čak i njih dvoje boje.

U tom trenu iz one velike kuće izađe jedan čovjek.
- Bit će to vrač - tiho će Emuna. Čovjek je ušao u jednu manju kolibu, a malo kasnije se vraćao u veliku kuću noseći pred sobom veliku posudu.
- Zlotvor je tu. Vjerojatno je i vještica s njim. Hmm, kad bismo ih nekako mogli uhvatiti. No, bojim se da bi to moglo biti previše opasno - razmišljao je Alaric.

- Ne samo opasno nego čak i nemoguće. Ona je, ako je vjerovati Belmaru, iznimno opasna - odgovori Emuna.
- Da-da. Čini se da ipak imamo sreću jer u blizini, osim onih u kavezu, gotovo da i nema zvijeri.
- Što misliš da pozovemo ostale. Ako bismo ih napali, vjerojatno bi ih mogli iznenaditi.
- Možda, međutim bojim se da bi mnogi ljudi izginuli.
- Ovdje nema opasnosti. Jedine zvijeri koje su u blizini su u kavezu. Pokušat ću zaviriti u zgradu pa ćemo već odlučiti što ćemo - Emuna se već kretao onamo.

Došao je skoro do vrata, kad se ona naglo otvoriše. Na njima je stajala vitka ženska prilika omotana u crni ogrtač. Oko glave joj je lepršala duga crna kosa, a njeno lijepo lice odavalo je golemo iznenađenje. Bila je zaprepaštena dok je gledala Emunu koji ležaše desetak metara udaljen od nje. Ako je ona bila zaprepaštena onda je Emuna bio nasmrt uplašen. Kako ga je vještica čula? A on se tako pouzdavao u svoja izoštrena osjetila. Srećom nije predugo razmišljao nego se kao gepard bacio i počeo trčati prema gustom grmlju.

Nažalost put do njega u ovoj situaciji bijaše jako dugačak. Odmah za njim poletje golema vatrena kugla, a zrakom se prolomi stravičan krik. On kao da je bio znak da se sve zvijeri počnu okupljati oko vještice. Ubrzo su sa svih strana počele pristizati. U daljini se pojavi jedan cijeli čopor nešto manjih životinja. Trčale su velikom brzinom. Zacijelo se radilo o onim potpuno istovjetnim tigrovima.

Emuna je trčao osjećajući kako mu se približava užareni objekt. Skočio je ulijevo, nažalost ne dovoljno brzo niti dovoljno daleko. Kugla ga tek okrzne, ali i to bijaše gotovo pogubno. Desno rame mu je gorjelo pa se jadnik strovali u travu grozničavo nastojeći ugasiti vatru. Alaric potrči ka njemu, a za njim krene i Marcus.
Vrati se natrag - urlao je zapovjednik na njega.

Mladić ga uopće nije slušao. Kad je ovaj stigao do Emune, on protrči pored njega. U sljedećem trenu preko čovjeka na tlu bijaše prebačen ogrtač. Vatra se odmah ugasi, a jadnik se, onako sav ispečen, uspravi na noge. Sad su i on i Alaric grabili prema grmlju dobro znajući da im nema spasa.

Zvijeri su punom brzinom trčale za njima dok se vještica grohotom smijala. Njezino se veselo urlanje orilo dolinom. Za trenutak je htjela još jednom pokušati pogoditi bjegunce, no oni su već bili predaleko. Ionako će ih zvijeri za koji tren iskasapiti. Odustane od namjere psujući prokletnike koji su se usudili doći čak ovdje. Vikala je i na vrača koji se pored nje upravo provukao vani.
Prokletniče, trebao si biti oprezniji. Vidiš li dokle su ovi došli?

U tom trenu opazi Marcusa koji je pretrčavao proplanak. Trčao je malo postrance od zvijeri koje bijahu na tragu dvojice bjegunaca.
Još jedan, ha-ha - smijala se ženska nakaza pripremajući smrtonosni plameni udar.

Mladić je cijelo vrijeme želio ostvariti jednu zamisao. Nadao se da bi moglo biti onako kako je zamislio, a za to su se morale poklopiti dvije stvari. To im je mogao biti jedini spas. On nikako nije mogao shvatiti kako će moći pobijediti one opake zvijeri, zato mu se dobrom činila ideja da nekako onesposobe dvoje zločinaca. Ako bi se oni onesposobili sve drugo bi bilo mali ili gotovo nikakav problem. Jadni Kanibari bi mogli napustiti ove krajeve jer ih obezglavljene životinje zacijelo ne bi progonile.

Nažalost, vještica je spazila nesretnog Emunu i sva njihova nadanja odjednom padoše u vodu. Marcus je odmah znao da se iz ove situacije ne mogu izvući. Zvijeri su preblizu, a bile su mnogo brže i neizmjerno snažnije od njih trojice. Da su tu i svi ostali ratnici možda bi uspjeli svladati tek jednu ili dvije zvijeri, a ostale bi ih posve sigurno poubijale. Zato je i bolje da su ostali dolje. Jadni Kanibari, što ih čeka ako ovo propadne, a izgleda da je krenulo po zlu. Misli su mu munjevito letjele glavom…

A morale bi se poklopiti dvije stvari, vrati se onoj svojoj ideji. Prva, da bude dovoljno brz i da uspije ostvariti svoj naum, a druga da one nakaze napadnu one koji su ih zatvorili. Trčao je koliko god je mogao prema kavezima, a kad vještica shvati njegovu namjeru kriknu iz sveg glasa: - Zaustavite ga!!

Zvijeri koje su već gotovo dohvatile Alarica i Emunu, odjednom se okrenuše i jurnuše za Marcusom.
Prekasno. Mladić je već otvarao kavez za kavezom. Plamteća kugla mu je jurila ususret, no vještica bijaše predaleko pa ju je mladić lako izbjegao. Kako je otvarao koji kavez tako su zvijeri iz njega izlijetale pjeneći se od bijesa. Sve su, preskačući jedna drugu, trčale prema vještici. Marcusa nisu niti pogledale. Kad ih je spazila, nakaza se uplaši pa pokuša umaći u kuću.

Na proplanku u trenu nastade velika gužva. Dio zvijeri je branio vješticu, a drugi dio je nastojao, bez obzira na opasnost i žrtve, doći joj glave. Što je to usadila u njih kad je toliko mrze, pitao se mladić koji se sad pokušavao provući za dvojicom prijatelja. Kad je dospio do ruba čistine okrene se da još jednom pogleda prizor iza sebe.

Zvijeri su već gotovo preorale dobar dio proplanka. Činilo se da će one koje su branile paklenu spodobu nadjačati one koje su je napadale. Bile su nešto brojnije, čak ako se i ne uzmu u obzir oni tigrovi koji su snagom dobrano zaostajali za ostalima. Dobro se vidjelo da su i jedne i druge bile maksimalno motivirane u svojim nakanama.

U tom trenutku mladić ugleda zanimljivu scenu. Vještica se u strahu i velikoj želji da što prije zamakne u kuću spotakla i srušila pred samim pragom. U tom se času nad njom pojavi neman koja je sličila ogromnom majmunu s lavljom glavom. Na rukama i nogama je imao kao nož oštre kandže. Bio je visok bar tri metra, a tijelo mu bijaše tako snažno da je bio zacijelo jedna od najjačih zvijeri.

Neman se nadnijela nad vješticom namjeravajući joj oštrom kandžom zadati smrtonosni udarac kad prema njoj poletje vatrena kugla. Dobro je opržila zvijer, no činilo se da ju je to samo razjarilo. Zvijer opet zamahne prema vještici, ali u tom trenu nekoliko tigrova skoči na nju. Ova ih u času iskasapi oštrim oružjem koje joj je podarila spodoba pod njom.

Odmah potom opet krene ka zlotvorki. Vještica je zamakla u kuću nastojeći zalupiti vrata za sobom. Gotovo se spasila, kad crna ručerda uleti između vrata i dovratka. Vrata poletješe svom snagom prema unutra gadno udarajući po vještici.

Marcus krajičkom oka primijeti Alarica i Emunu kako stoje na rubu čistine i promatraju stravične borbe. Oko njih su se okupljali i ostali ratnici koji, kao ni Marcus, očito više nisu mogli čekati. Sad su svi napeto promatrali prizor ispred sebe.

Većina nije imala hrabrosti ostati na tom mjestu pa su se uplašeno povlačili prema vododerini. Srećom, goleme zvijeri nisu imale vremena za njih. Tek se nekoliko tigrova približilo mjestu na kojem su stajali Alaric, Emuna i još desetak ratnika, a ka kojem je sad hitao i Marcus. Brzo su odlazili podvijenog repa.
Mladić baš stiže među prijatelje, kad jedan ratnik povika:
Gledajte!!

Upravo se pred kućom pojavio onaj golemi majmun noseći iznad glave vješticu. Ona je kričala i otimala se, a nekoliko zvijeri joj isti čas potrči u pomoć. Majmun je svom snagom baci o tlo. Teško da bi i to preživjela, no neman je odmah nakon toga divljački razreže oštrim kandžama.

Vještica je u groznim mukama izdahnula. Izgubila je život od spodobe koju je sama stvorila igrajući se prema zamislima svog bolesnog uma. Čim se to dogodilo, sve one zvijeri koje su je pokušale braniti dadoše se u bezglavi bijeg prema drugom kraju doline. Neke su bježale onamo, a neke prema jezeru. One druge, nepokorne nemani, trčale su za njima nemilosrdno ih progoneći. Za čas cijeli proplanak posve opusti.

Vidjevši to, svi ratnici se opet okupiše pa krenuše prema mjestu gdje ležahu ostaci mračne spodobe. Vještica zaista bijaše mrtva, a trenutak kasnije pronađoše i ostatke njenog vjernog pratitelja. Vrač je skončao na sličan način. Tako su neslavno završile dvije bolesne ljudske ljušture, dva krvoločna monstruma koji nanesoše tako mnogo zla i boli stanovnicima ovih krajeva.

Razmišljajući o tome Alaric pomisli kako bi volio kazati da će sad napaćeni Kanibari konačno moći odahnuti, no nažalost nije bilo tako. Ovamo će prije ili kasnije, a zacijelo već vrlo skoro, stići još puno gore zlo, zlo protiv kojeg neće imati nikakve šanse. Morat će mu se pokoriti ili bježati s njima tražeći spas negdje s one strane Dalekih planina, planina kojih su se svi toliko grozili.

Razmišljajući o tome, Alaric se približavao ulazu u veliku kuću. Emuna je već bio na vratima pažljivo osluškujući zvukove koji su dopirali iznutra. Činilo mu se da čuje nekakvo grebanje pa obadvojica zastadoše pred vratima. U taj čas im se pridruži Marcus. Alaric ga ponosno pogleda. Taj mladić ih je spasio. Da nije otvorio kaveze sad bi sigurno svi bili mrtvi, a kakva bi tek odmazda čekala Belmarove sunarodnjake? Nije želio niti misliti o tome.

Za to vrijeme Emuna je oprezno gurao vrata. Kad ih je otvorio polagano kroči u veliku prostoriju. U polumraku je nazirao tek nejasne sjene. Već su sva trojica bila unutra. U najdaljem kutu ugledaše veliki čvrsti kavez u kojem bijaše zatvorena jedna mlada djevojka.

Povremeno je pomicala noge pa se čuo zvuk sličan struganju. Marcus priskoči kavezu grabeći jednu tešku polugu pa snažnim udarcem razbije bravu. Klekne pred djevojku nježno je dodirujući po ramenu. Sva je bila umotana u bijelu plahtu koja bijaše grozno uprljana. Nesretnica se trgne i napola otvori oči. Sve do tada bijaše posve nesvjesna događaja oko nje.

Št… što… tko? - jedva izusti i opet zatvori oči. Onesvijestila se. Mladić užasnut primijeti da je plahta u koju bijaše umotana posve krvava. Pod djevojkom se nakupila prava lokvica već gotovo zgrušane crvene tekućine. Krhka leđa bijahu joj posve išarana krvavim masnicama.

Očito je jadnica nedavno preživjela gadne batine. Dok ležaše ovako u nesvijesti rukama je pritiskala donji dio trbuha, a kroz zgrčene prste je kapala krv.
Emuna je užasnut i posve izbezumljen od bijesa promatrao tužnu scenu pred sobom.

Nema joj spasa. Tko zna što su joj uradili, monstrumi prokleti? Prokletstvo i opet prokletstvo!!! Kakva su to samo prokleta čudovišta? Strahota! Dobri Duše, pomozi jadnici - snebivao se plemeniti seljak.

Nije prošlo niti nekoliko trenutaka, a nesretna djevojka opet otvori oči. Marcus nikako nije mogao procijeniti je li svjesna onoga što se oko nje događa. Činilo mu se da se stalno nalazi na granici nesvijestice i bunila. U ovom trenu je začuđeno gledala po ljudima oko sebe pa zausti kao da će nešto reći. Međutim, bijaše preslaba pa do trojice prijatelja ne dopre nikakav zvuk. Opet je zatvorila oči. Ipak bijaše pri svijesti pa je prikupljala snagu želeći progovoriti.

Tko… ste vi? - jedva prošapta.
Mladić odmah klekne sagnuvši glavu točno do njene. Nježno joj je rukom dodirnuo čelo osjetivši na njemu pravu vatru. Djevojka ga grozničavo pogleda.
Tko… ste… - opet promuca.

U tom trenu nešto lupi i jedna prilika istrči iz kuće. Bio je to Belmar koji je u međuvremenu ušao unutra. Vidio je djevojku, a onda se naglo okrenuo i zalupivši snažno vratima istrčao van. Trčao je kao da ga vrazi gone. U trenu je nestao u gustoj šumi podno brežuljka. Alaric istrči za njim.

Nesretnik je već zamicao u grmlje, pa zapovjednik povika nekolicini ratnika koji se zatekoše u blizini da ga uhvate i dovedu. Vidio je da je Belmar doživio pravi slom pa se plašio da ne napravi kakvu glupost. Ratnici, a skupilo ih se već desetak, odmah potrčaše za njim. Usput su im se pridruživali i drugi pa je uskoro velik broj trčao za Belmarom.

Za to vrijeme djevojka je isprekidanim glasom pokušavala nešto kazati. Marcus ju je nastojao spriječiti, međutim ona bijaše uporna. Emuna mu klimne da je pusti da govori: - Ionako joj nema spasa. Neka kaže, neka olakša dušu - šapne mu.

- Gdje su… ubojice? - strah joj potrese ionako slabašan glas, a lice joj se gotovo iskrivi plašeći se valjda da se odnekud ne pojave zlotvori.
- Gotovi su, ne boj se - Marcus joj nježno rukom malo podigne glavu. Nadao se da će joj tako ovi zadnji trenutci biti bar malo ugodniji. Djevojka ga zahvalno pogleda.
- Ja nisam ništa… moji su me … mene su ostavili…aaah - grozan jecaj je cijelu potrese.

Niz mladićevo blijedo lice poletješe suze. Ovo nikako nije mogao mirno gledati. Srce mu se kidalo kad je shvatio da ona sebe osuđuje. Tresao se jecajući zajedno s jadnicom.
- Ja nisam ništa… vezali su me… htjela sam biti mrtva, ali… oh, kako me boli… ooh - šaptala je. Gotovo se opet onesvijestila. Marcus je milovao njezino vruće čelo.

- Bojim se, bojim… strašno mi je unutra - dodirne grudi.
- Ne boj se. Nemaš se više čega bojati, sad smo mi tu.
- Strašno mi je. Srce mi puca… nisam kriva… ja… nisam kriva… - zastane za trenutak iznova prikupljajući snagu, a potom grozničavo nastavi kao da osjeća da joj se bliži kraj - o, vi ste tako dobri… da, tako dobri… hvala vam, hvala… ohhh, rezali su me… - pogleda ih očima u kojima kao da se odražavao sav užas cijeloga svijeta. Isprekidano je disala boreći se za dah. Opet otvori usta želeći nešto kazati, a iz njih navre krv:

-…Khh, khh… nešto su stavljali… ahh, boli - jedva prošapta. Zatvorila je umorne oči i više ih nije otvorila.
- Napustila nas je - Emuna nježno dotakne mladićevo rame. Marcus je njeno izmučeno tijelo još dugo stiskao u naručju. Suze iz njegovih očiju kapahu po mrtvom čelu kao da ga žele očistiti od svih sumnji i predbacivanja.

Alaric je sve vrijeme nijemo stajao po strani. Gledao je što se događa ništa ne govoreći dok se istovremeno pitao kako će ovaj tužni događaj djelovati na njegovog mladog prijatelja. Čak je i on morao priznati da još nije doživio nešto ovako čudovišno. Izašao je pred kuću pritisnut teškim osjećajima. U tom trenu su na proplanak kročili ljudi koji su trčali za Belmarom. Jedan Alaricov čovjek je ispred sebe gurao nesretnog Kanibara.

- Evo prokletnika. Stalno nam stvara nevolje. Zbog njega smo ostali bez jednog velikog ratnika i dva njegova čovjeka - rekavši to tako ga gurne da se ovaj nosom zabio u travu tik pred Alaricovim nogama.
- Što je bilo - upita Alaric bijesno gledajući Belmara.

- Trčao je kao zvijer, očito nečim gadno uplašen. Odjednom se našao oči u oči sa pravom nemani. Već sljedeći trenutak je trebao postati njenim plijenom, a činilo mi se, začudo, da se bijednik tome i ne protivi baš previše. Već se, dakle, neman spremila na skok kad smo mi naišli. Uh kako je bila ogromna… prokletnica!

Nismo ga mogli ostaviti. Napali smo zvijer znajući koliko je to opasno, no na opasnost smo već odavna navikli. Trojicu ljudi je u trenu raskomadala, a možda bi nas sve pobila da već nije bila teško ranjena. Ovako smo je uspjeli zatući.

- Prokletstvo - mrmljao je Alaric - budite svi pred kućom. Može naići još koja neman. Unutra ćemo biti koliko-toliko sigurni.

NASTAVLJA SE...