Za tračkom nade 999

29. POGLAVLJE Stravični eksperimenti

29. POGLAVLJE Stravični eksperimenti
ILUSTRACIJA

Petas je gledao prema silnoj vodi koja se crvenjela odbijajući zrake zalazećeg sunca.
- Pa, morat ćemo onamo. Nemamo izbora - glasno je razmišljao. Dugo je promatrao sunčev odsjaj razmišljajući što bi se to tako strašno tamo moglo kriti. Odavde je močvara izgledala posve pitomo i bezopasno, no s obzirom na bogatstvo života svuda naokolo, u onoj vodurini bi moglo biti svega.

U tom času nešto resko zazuji točno pored njegova desnog uha. Komarac, i to veliki. Uskoro će noć, a ovdje ih je zacijelo na milijune. Kako će se od njih braniti. Pojest će ih žive. Pogled mu padne na jedan grm s čudnim, gotovo valjkastim lišćem, koji se nalazio na nekoliko metara od njega. Dalje prema močvari bilo je još mnogo takvog grmlja. Lice mu se ozari.
– Bar s komarcima nećemo imati problema - veselo izusti i okrene se pratiteljima.
- Ovdje ćemo prenoćiti - povika im - naberite onog grmlja. Trebat će nam ga dosta.

Uskoro je postavljen logor u kojem su gorjele brojne vatre. U vatru su umorni bjegunci povremeno bacali ono lišće koje je sagorijevalo proizvodeći opor miris. Miris je odbijao velike komarce kojih naokolo bijaše sva sila. Priroda se na čudesan način pobrinula da riješe taj iznenada iskrsnuli problem. Da nije bilo tako vjerojatno nitko od njih ne bi oka sklopio. Bili bi posve izbodeni, a vjerojatno i čime zaraženi.

Noć je protjecala mirno. Svuda naokolo su se čuli različiti zvukovi, no oni bijahu posve uobičajeni za to doba dana. Pred zoru su vatre gotovo utrnule. Petas osjeti iritantno zujanje pa se prene. Komarci su dočekali svojih pet minuta pa su navalili na zaspale putnike. Starac pozove stražare i naloži im da u žar ubace još malo onog lišća. Uskoro krvopije nestadoše, a logor se malo kasnije poče buditi. Bjegunci su lijeno ustajali i polako pakirali stvari, očito još dobrano pospani. Ubrzo je sve izgledalo mnogo življe pa se nakon kratkog vremena zaputiše prema baruštini.

Tharil je naprijed poslao nekoliko iskusnih izvidnika pa oni uskoro ugaziše u vodu koja se prelijevala livadom. Malo kasnije stigoše i ostali. Svuda dokle je pogled sezao, u smjeru u kojem su trebali ići, gledahu isti prizor - zeleno travnato tlo prošarano brojnim barama. Malo dalje trava bijaše tako visoka da preko nje nisu mogli vidjeti. Srećom, tu i tamo se nazirao poneki brežuljak s kojeg će se moći donekle orijentirati.

Uskoro je sunce počelo pržiti. Peklo je kao da je svu svoju energiju usmjerilo samo na njih. Komarci su odavno nestali, no sad su se morali probijati kroz rojeve muha i prave oblake sitnih crnih mušica. Na lice se nabili marame jer su im stalno ulijetale u nos i usta. Posvuda naokolo su viđali i različite druge životinje. Zasad su to još uvijek bile bezopasne vrste, no što su se dublje probijali morali su biti sve oprezniji.

Putovanje je postajalo sve teže i teže. Nekoliko puta su se morali vraćati stotinama metara unazad jer je negdje naprijed bio neprohodan teren koji su morali zaobilaziti. Po ovoj paklenoj sparini to im bijaše posebna muka. I konji su već bili jako umorni pa su s mukom izvlačili noge iz sve dubljeg blata. Petas se nadao da će negdje uspjeti pronaći malo tvrđi i prohodniji teren jer će na ovaj način prije ili kasnije negdje zaglaviti. Starac je posebno strepio da iznenada ne zagaze u živo blato, a bio je posve siguran da ga u ovom kraju itekako ima.

Predvečer su se uspeli na jedno maleno uzvišenje. Tu su prenoćili braneći se opet na isti način od sve većih, brojnijih i agresivnijih komaraca. Ujutro nastaviše put, a oprezni izvidnici im dojaviše da su tamo naprijed naišli na nešto tvrđi teren. Čak svojim izgledom podsjeća na nekoliko metara široku stazu koja je prekrivena s tridesetak centimetara vode. Sad su išli mnogo brže, dok su istovremeno mnogo manje energije nepotrebno trošili. Opet im glavni problem postadoše sparina i dosadni insekti, a to je bio jako dobar znak.

Petas je promatrao svoje pratitelje. Maleni El-mar i El-mok su izgledali posve umorni. Očito je ovo područje bilo sasvim negostoljubivo za njihovu vrstu. Tharil bi povremeno navraćao do njega, no na njemu se nije moglo vidjeti kako se osjeća. Bio je još uvijek pun energije, živosti i svježine. On je kao pravi ratnik bio naviknut na mnogo veće napore i teže terene. Nikad nitko nije čuo da se na nešto žali. To, naravno, nije značilo da ne vidi ako štogod nije u redu, ali to nije bila njegova briga. On se brinuo za sigurnost ovih ljudi, a sve ostalo je prepuštao drugima.

Putovali su polako napredujući već nekoliko dana, a uvjeti se nisu gotovo ništa promijenili.
Kad je Tharil jednom prilikom došao do njega Petas ga upita: - Kakva je situacija tamo naprijed? Ima li naznaka mogućih opasnosti?
- Zasad je još uvijek sve pod kontrolom. Nalazimo se na puno čvršćem terenu što nam olakšava kretanje, no nešto drugo me počinje brinuti.
- Što to - Petas zainteresirano podigne obrve.
- Pri ulasku u močvaru vidjeli smo da sve oko nas vrije od živosti.

Petas ga je i dalje upitno gledao. On je mislio da Tharil tu silnu energiju ovog kraja nije niti primijetio jer to ničim nije dao do znanja.
- I? - upita ga.
- Sad je situacija slična.
Starac se nasmije u sebi. Što li mu ovo znači, pitao se. Iz ovog hrabrog čovjeka je kliještima trebalo čupati riječi.
- Ne razumijem što hoćeš kazati?
- Jednostavno je. Pogledaj naokolo.

Petas zaokruži pogledom po terenu oko njih dvojice. Već danima je sve isto. Zeleno, prošarano vodom, posvuda naokolo visoka travurina, blato i mulj... Na sve strane izviru veliki leteći kukci, ptičurine i kojekakve barske životinje koje su bježale pred njima. Bilo mu je već toliko zamorno i dosadno da gotovo i nije obraćao pažnju na to.
- Vidim ono što vidim već danima. Isto, zamorno i dosadno.
- Vidiš li ono tamo?

Petas pogleda gdje mu je Tharil pokazao. Vidje jednu veliku vodenu zmiju kako zamiče u gustu travu.
- Vodena zmija?
- Da. A jesi li vidio kolika je?
- Jesam, zacijelo je dugačka tri-četiri metra.
- Najmanje. A jesi li sinoć vidio koliki su komarci?

Petas se prisjeti da je zaista bio začuđen njihovom veličinom. No, bio je toliko umoran da o tome nije stigao razmišljati.
- Da, bili su zaista ogromni.
- Malo prije sam vidio jednu močvarnu patku koja je bila dugačka barem jedan metar, a ona zmija od malo prije ne pripada nekoj od porodica velikih zmija. Ono je bila obična bjelouška.
Petas ga je slušao sa sve većim zanimanjem.
- Što bi to trebalo značiti?
- Ono tamo - Tharil pokaže na visoko bilje koje je neodoljivo podsjećalo na trsku - ono nije trska nego obična trava koja inače jedva nadvisuje vodu.

Starac ga je pažljivo pratio sve više u čudu šireći oči.
- Eh, što bi to trebalo značiti? Ne znam. Očito su obične životinje i biljke ovdje izrasle do golemih dimenzija. Plašim se da će tamo naprijed biti sve veće, a još više se plašim da naletimo na neku koja bi i inače trebala biti ogromna.
Sad su se obojica duboko zamislila. Očito će im močvara priuštiti još mnoga iznenađenja.
Sunce se uskoro posve priklonilo zapadu pa su se umorni bjegunci spremili na počinak.

……

Belmar je nastavio priču koja se polako pretvarala u pravi horor: - Kakvi su to ljudi koji bez imalo ustručavanja sakate i ubijaju nemoćne životinje. Doduše, ponekad bi se radilo o pravim zvijerima, tigrovima ili lavovima, ponekad o ogromnim zmijama ili čak slonovima, koje bi dvoje bešćutnih zločinaca nečim omamilo, a potom sakatilo. U selo se uvukao još jedan neželjeni gost: veliki strah. Ona tajanstvena djevojka postade glavnim izvorištem tog neželjenog osjećaja. Ljudi su sve više izbjegavali i nju i njenog ljubavnika koji je njome bio potpuno opčinjen.

Nažalost, nitko ih se nije usudio niti krivo pogledati, a u ono prvo vrijeme smo pravovremenom reakcijom mogli zaustaviti strahote koje su uslijedile. Bar tako mislim iako su njih dvoje zaista i više negoli opasni, a o njihovom utjecaju, koji se temeljio uglavnom na zastrašivanju, da i ne govorim. Međutim, da smo tada nešto pokušali vjerujem da bismo mnoga zla spriječili. Bilo kako bilo, vrijeme je prolazilo, a dvojac je nastavljao svoje prljave rabote. Više se nisu nimalo obazirali na ono što su govorili ili proživljavali njihovi susjedi. Ako bi se netko razbolio vrač bi ga prepustio njegovoj sudbini. Nekad dobrim dijelom plemenit čovjek, potpuno se prepustio onoj drugoj, mračnoj strani. Bio je posve zaokupljen mladom ljepoticom i poslom koji su obavljali.

Nekoliko mjeseci nakon njihovog dolaska počele su se širiti posve nevjerojatne priče, priče u koje u samom početku nitko nije mogao povjerovati. Jedan lovac je jednom prilikom dotrčao u selo gotovo se gušeći od straha dok mu se na licu jasno čitao osjećaj užasa i nevjerice. Jedva je ispričao kako je u zamku uhvatio srnu koja se svaki čas trebala okotiti. Kad je uhvaćena jadna životinje je doživjela pravi šok koji je rezultirao trenutačnim okotom.

Lovac je tada vidio nešto što zacijelo neće zaboraviti do kraja života. Vidio je kako srna koti mladunče vuka. U nevjerici je promatrao prizor pred sobom misleći da proživljava najstrašniju noćnu moru. Kad je malo bolje pogledao ono mladunče vidio je da je to pravi mali vučić, a da su mu tek kopita i rep jelenski. Činilo se da će mu ubrzo izrasti i jelenski rogovi. Pobjegao je s tog mjesta, a od straha je skoro zaboravio put do sela. Kad je konačno stigao i ispričao što je vidio nitko mu nije vjerovao. A i tko bi normalan povjerovao u takvu ludost?

Nažalost, jadni čovjek je bio u pravu. Ubrzo su i drugi nailazili na slična čudovišna bića. Sad je već golema strava obuzela čitav kraj. Ljudi su se sve više i više bunili, sve više i više upirali prstom u krivce za sve te strahote, no nitko se nije usudio napraviti prvi korak. Zlotvorima je to posve odgovaralo. Nastavljali su sa svojim zločinima, a oni su bivali sve gori i gori.

Neko vrijeme nakon toga obuzela nas je nezamisliva strava. Evo što se dogodilo: negdje pola godine poslije pojavljivanja onih malih monstruma nestala je jedna mlada djevojka. Mislili smo da se izgubila. Baš u vrijeme njenog nestanka, selo je napustio i vrač sa svojom prijateljicom. Tada to nismo niti zapazili jer su oni ionako često odlazili iz naselja. Nakon nekoliko dana nestala djevojka se vratila. Nije se ničega sjećala, samo se tužila na strašne bolove u donjem dijelu trbuha.

Poslije nekoliko mjeseci dobro se vidjelo da je djevojka trudna. Već su počele kružiti ružne priče vezane za onaj njen nestanak. Nagađalo se s kim je mogla biti u to vrijeme, a zločesti i besposleni ljudi su se pokušavali prisjetiti koji mladić tada nije bio u selu. Više mladih muškaraca je gotovo svakodnevno izvan naselja, a neki u šumi, uglavnom u lovu, provode i po više dana, ponekad čak i tjedana.

Bilo kako bilo, djevojka bijaše sva izvan sebe, gadno osramoćena i označena, a očito je uz sve to trpjela i velike bolove. Nesretnica je danima plakala tražeći bilo kakvu utjehu, no bijaše od svih prezrena i odbačena. Njena trudnoća očito nije napredovala kako treba. Nešto se bilo gadno zakompliciralo pa je jadnica, niti pet mjeseci nakon nestanka, pala na tlo nasred sela sva se grčeći. Rađala je žalosno plačući, dok su svi okretali glavu od nje. Na koncu su neke žene, ne mogavši više trpjeti njenu bol i žalost, prišle da joj pomognu. Bile su to tri plemenite seoske starice.

Kad su se približile djevojci počele su na sav glas jaukati. Trebalo je vidjeti njihova izbezumljena lica. Kričale su tako glasno da se djevojka više nije mogla čuti. Trenutak kasnije jedna se starica onesvijestila, a druge dvije bezglavo pobjegoše na drugi kraj sela. Sad su i neki drugi priskočili, znatiželjni da vide što se događa. Jadna djevojka je bila pri kraju snaga. Zadnjim naporom je izbacila plod, a onda izdahnula. Mislim da je imala veliku sreću što joj se baš to dogodilo. Da je vidjela ono što je rodila vjerojatno bi na mjestu poludjela. Ispred nje je ležalo neko mrtvo biće za koje se nije moglo točno kazati što bi moglo biti. Bilo je posve dlakavo i, moglo bi se sa stopostotnom sigurnošću reći, ponajmanje ljudsko.

Svi smo bili u šoku. Malo kasnije šok je zamijenio luđački bijes. Znali smo tko je bio kriv za tu strahotu pa smo odmah sa upaljenim bakljama u rukama krenuli prema vračevoj kući. Na nesreću, protuha opet nije bila u selu pa mu je samo baraka planula. Da smo ga našli sad bi sasvim sigurno bio mrtav, i on i njegova prokleta ljubavnica, što li mu je već bila.

Nakon nekoliko dana zločinci dođoše u selo, a čim su primijećeni započe hajka na njih. Shvatili su valjda o čemu se radi pa su dali petama vjetra. U nekoliko navrata smo im se opasno približili jer je među nama bilo iznimno brzih i izdržljivih ljudi. No, svaki put u takvoj situaciji bi netko od naših platio glavom. Zakukuljena prokletinja bi se okrenula, mirno stala i izbacila vatrenu kuglu koja je lomila sve pred sobom. Pobila je za vrijeme te potjere najmanje desetak naših najboljih ratnika. Na koncu su protuhe stigle na jednu liticu, a mi smo im se sa svih strana oprezno približavali. Znali smo da su tu u klopci i da će se braniti svim silama, a već smo vidjeli koliko mogu biti opasni.

Kad smo došli sasvim blizu začuje se grozan urlik, urlik koji nikako nije mogao pripadati ljudskom biću. Urlala je prokleta vještica, a paklenski zvuk njezina glasa kao da je probudio i našeg nesretnog vrača. Gledao je sav zabezeknut čas u nju, a čas u nas. Bio je neizmjerno uplašen, dobro smo to vidjeli. Nakon urlika, iz pravca paklene spodobe sukne plameni val koji opet pokosi desetak najbližih ljudi. Neki se uplašiše i krenuše bježati, a mi hrabriji potrčasmo naprijed ne želeći spodobi dati još jednu priliku za napad.

Ona tada uhvati nesretnog vrača za ruku pa skupa s njim uskoči u ponor čiji se kraj nije niti nazirao. Radije su skočili u smrt negoli dočekali da ih mi uhvatimo. Vjerujem da su dobro izabrali jer bi smrt koju smo im mi namijenili bila mnogo gora. Neki naši ljudi su se odmah pokušali spustiti u stotinama metara duboki ambis ne bi li se na licu mjesta osvjedočili da su prokletnici u njemu doista skončali. Bila je to nemoguća misija. Litice su bile toliko glatke i okomite da se to nije moglo izvesti. Bili smo ipak gotovo sasvim zadovoljni.

Prokletnici su sigurno mrtvi, ali je cijena nažalost bila previsoka. Previše ljudi je zbog njih izginulo, no, ako je to nekakva utjeha, bar nisu izginuli uzalud. Nakon ovog događaja zdušno smo se posvetili traženju i uništavanju jadnih kreatura koje su bile rezultati stravičnih zločinačkih pokusa, a koje su lunjale po šumi bježeći od svih i svega jer nikamo nisu pripadale. Htjeli smo im zatrti svaki trag i spomen te tako za vijeke vjekova zaboraviti njih i njihove tvorce. Nakon nekoliko mjeseci uspjeli smo u tom svom naumu.

Belmar na trenutak zastane. Izgledao je prilično umorno. Ova priča je u njemu probudila brojna potisnuta sjećanja, a to ga je dobro uzdrmalo. Trojica muškaraca su ga u nevjerici gledali, a Anera je malo dalje sjela i zarinula lice u ruke. Lagano se tresla dok su joj se suze cijedile niz lice. Bila je sasvim potresena onim što je čula. Vjerojatno je u glavi vrtjela sliku one nesretne djevojke pretpostavljajući da se nešto slično trebalo dogoditi i njoj.

Marcus ju je gledao žudeći da sjedne pored nje i da je zagrli, međutim nije se usudio zbog nazočnosti ove trojice. Na koncu ipak sjedne pored nje pa lagano prebaci ruku preko njenog ramena gotovo je i ne dotičući. Anera se odmah malo primirila pa ga još jednom zahvalno pogleda. Moj život bez nje više ne bi imao smisla, stidljivo pomisli hrabri mladić malo čvršće je privinuvši k sebi.

Za to vrijeme zarobljenik je nastavio priču: - Sve donedavno sam vjerovao da je ta zlosretna epizoda završena. Nekoliko godina smo živjeli u miru. Život je tekao baš kao nekad, a vrijeme je zaliječilo sve rane. Sjećanja na one strašne stvari sve više su blijedjela, a onda… bilo je to negdje prije nešto više od godinu dana, ili možda već ima i dvije. Nisam siguran kad se to točno prvi put dogodilo, no svakako, jedne večeri se u naselju pod Lubanjom pojavila čudovišna životinja.

Tijelom je sličila na velikog bika, a imala je glavu lava. Oštre kandže su također bile posve nalik na lavlje. Bila je nešto manja od one koju ste gore vidjeli, no bar jednako tako opasna. Životinja je odmah raskomadala nekoliko ljudi, a nakon mnogo muke smo je stjerali u jedan ograđeni prostor i tu dotukli. Opet je izginulo nekoliko hrabrih lovaca. Malo kasnije su se slični događaji počeli redati i u drugim naseljima. Sad nas je zahvatila još veća panika nego prvi put. Iako su nas ovi događaji podsjećali na one otprije, nikako ono dvoje zlotvora nismo mogli povezati s njima.

Naime, bili smo uvjereni da su vrač i njegova vještica već odavna mrtvi, a ove zvijeri su nam valjda nekako promakle kad smo ih onomad tražili. Nažalost, i opet nismo bili u pravu. Nekoliko puta su se zlotvori pojavili, očito se više nimalo ne plašeći. Kako bi se i plašili kad su pod svojom vlašću imali desetke najmonstruoznijih bića koje je svijet ikad ugledao. Bilo mi je čudno kako vladaju tim stravično snažnim životinjama, no vještica je nad njima očito imala neku tajnu moć. Gdje god bi se pojavila slijedili su je kao vjerni psići.

Jednom je došetala ravno u selo okružena s dvadesetak ogromnih tigrova. Sve su zvijeri bile u dlaku iste, ama baš do zadnje šare. Ma i dva blizanca se ponešto razlikuju, a ove nemani su bile jedna drugoj posve vjerne kopije. Zlotvori su činili monstruozne stvari s utrobama jadnih životinja, radeći tko zna kakve paklene pokuse. I ove nemani su bile rezultat jednog takvog eksperimenta. Već sama činjenica da su zvijeri bile navlas iste svakom je ljudskom biću tjerala stravu u kosti, a kad im je vještica dozvolila da se malo poigraju u trenu mnogi moji suplemenici padoše mrtvi ili ostadoše osakaćeni.

- Od danas ćete me slušati. I najmanji znak neposluha nemilosrdno ću kažnjavati - vikala je spodoba promuklim glasom koji je pratio podmukli smijeh.
Tako smo postali robovi, baš pravi robovi.
- Zašto ih niste napali, ili zašto bar niste pokušali pobjeći? - upita ga Emuna.
- Pri prvih nekoliko susreta sa zvijerima naši ratnici su ih pokušali pratiti. Nažalost rijetki su se vratili. Zlotvori su se tako dobro osigurali da je do njih gotovo nemoguće stići. Nalaze se u jednoj malenoj, a vrlo teško pristupačnoj dolini. Do nje vode samo dva gotovo neprohodna puta, a na njima su stražari iz najgorih noćnih mora. Na zlotvore, uvijek otvorenih očiju i ušiju, paze nemani koje su stvorili. Jedan pristup je s onog mjesta gdje ste vidjeli zvijer.

Onaj izlaz iza žrtvenika vodi ka toj prokletoj dolini. Drugi vodi iz smjera šume… Oba su, kažem, tako dobro čuvana da je pored takvih straža nemoguće proći. A zašto nismo pobjegli? Neki su pokušali, no svi su takvi pokušaji završili pogubno. Odmah bi se odnekud stvorile zvijeri i sve bjegunce nemilice ubijale. Vještica nam je nakon nekoliko pokušaja bijega iz ovih prokletih krajeva kazala da će svaki sljedeći istovremeno značiti smrt mnogih koji s bijegom nemaju nikakve veze. Tako smo bili posve nemoćni. Nismo imali snage ni mogućnosti suprotstaviti se zločincima, a nismo mogli niti pobjeći od njih. Postali smo pravi robovi, robovi u doslovnom smislu te riječi.

Ubrzo su krenuli brojni zahtjevi i traženja. Velik dio onoga što smo imali morali smo davati njima. Trebalo je hraniti te proklete životinje kojih je bilo sve više i više, a i njih dvoje bijahu nezasitni. I tako, malo-pomalo, naš nekad bogati kraj postade stanište najvećih siromaha i bijednika. Međutim, bar su nas, srećom dobru… godinu dana… da bit će vjerojatno toliko vremena, ostavili na miru. A tada je uslijedio zahtjev kojeg smo se tako plašili.

Zatražili su od nas da im na onaj stari žrtvenik zavežemo jednu mladu djevojku. Odmah smo se sjetili one jadnice otprije deset godina. Bili smo zgroženi i užasnuti, no, što smo mogli uraditi? Da ih nismo poslušali pobili bi neke od nas, a potom bi opet uzeli djevojku. Očito su željeli da im je mi sami dovedemo. Valjda su htjeli u nas usaditi osjećaj krivnje, odnosno osjećaj da smo njihovi suučesnici. Kad sam kasnije o tome razmišljao činilo me se da su u stvari htjeli da mi malo-pomalo priznamo i prihvatimo njihov rad kao nešto vrijedno i korisno, da odamo priznanje njihovoj genijalnosti. Svašta!!! Proklete umišljene budale!… Naravno da je to bilo ludo očekivanje jer smo znali kakve se monstruozne stvari čine i kakve su sve nevolje donijeli...

I tako, zavezali smo djevojku za žrtvenik, a malo poslije po nju je došla zvijer. Čudesno je kako ta strašna spodoba koja je zacijelo gadan krvolok uopće ne ozlijedi djevojku. Samo pokida konopce, podigne je s oltara te odnese paklenim gospodarima. Svakako, prvi eksperiment, odnosno to bi bio već drugi, s mladom djevojkom je opet propao. Znali smo to po bijesu koji je uslijedio kratko nakon što im je djevojka predana.

Zacijelo je na pokusima s ljudima nešto opako zapinjalo. Poslije dva mjeseca tražili su još jednu djevojku. I ovaj put se ponovilo isto. Prije tri mjeseca ponovio se zahtjev, a prije par dana stigao nam je novi. Učinilo nam se da ste naišli kao naručeni, a onda ste… sve uprskali. Naš narod je već i previše napaćen, a čini mi se da je samo pitanje vremena kad ćemo posve nestati. Nestati, da… još kako nestati. Na tako grozan način kako se to nikada nikome nije dogodilo - Belmar je teško disao. Osjećao je da nema kud, a da je budućnost, nažalost, tako izvjesna.

Alaric je pogledao prema Aneri. Djevojka se još uvijek tresla iako je bila prilično smirena Marcusovom blizinom.
- I što bi se onda dogodilo s ovom djevojkom prokletniče? Govori protuho! - vikao je na Belmara.
Ovaj je šutio kao zaliven. Plašio se pogledati prema jadnici znajući s kakvom strahotom ju je suočio. Bilo ga je stid, ali je još uvijek bio uvjeren da nije imao mnogo izbora. Znao je da će prokleta vještica nakon nekog vremena tražiti novu žrtvu, no ipak…
- Mnogo smo zla proživjeli… znate da…

- Pojma vi nemate što je zlo. Uostalom koga je briga što ste proživjeli - bjesnio je opasni ratnik.
Marcus je gledao Alarica. Znao je da ovo zadnje nije mislio. Dobro je poznavao tog čovjeka pa je bio siguran da već razmišlja postoji li neki način da pomogne tim, ipak jadnim i nesretnim ljudima. Samo da iz ovog prokletog podzemlja nađu kakav izlaz. I on je na Belmara bio užasno ljut, no poslije ove priče ta ljutnja je jednostavno nestala. Svim srcem je žalio te upropaštene ljude. Ipak mu neće moći baš lako oprostiti sve ono što je priuštio Aneri.

- Hm, to što si ispričao baca malo drugačije svjetlo na sve što se dogodilo. No, sad nam je glavni zadatak nekako izaći odavde.
- Ne znam želim li uopće izaći. Sad će gore nastupiti pravi pakao. Bolje da ostanem i ovdje skončam.
- Ti govoriš kao da možeš van kad poželiš. Prokletniče, govori što znaš. Ima li kakav izlaz iz ovog užasa? - Alaric je opet vikao.

Vidjevši ga tako bijesna, Belmar se opet prepadne i počne zamuckivati.
- Govori kad ti kažem! - grmjelo je podzemljem.
- Znam put do gore. U ovim pećinama sam bio mnogo puta. Ali kažem vam…
- Šuti i vodi nas!
U sljedećem trenu Alaric, Emuna, Marcus i Anera polako koračahu za Belmarom.

……

Jonas je bio izvan sebe od očaja. Prilike su im se približavale, a on nikako nije mogao spoznati o kome, ili o čemu se radi. Pored njega je stajao Aretus, bar je mislio da je to on, također gledajući prema sjenama koje su im bile sve bliže. Još su bile dosta daleko, a vidjeli su ih kao da su pred njima. Jonas pogleda Aretusa, odnosno gotovo bezličnu mrlju kako je sad izgledao, a onda prema došljacima. Bili su potpuno isti kao njegov prijatelj. Mladić je užasnut sve do srži osjećao da im prijeti velika opasnost. Zar je ovdje i moglo biti drugačije, pitao se.

- Zar ovdje može biti ičeg dobrog? Zar ovdje negdje može biti to rješenje koje tražimo? - pokuša prevaliti preko usana znajući da neće čuti svoje riječi. Tako je i bilo. Začuo je samo šištanje, a onda mu pozornost opet zaokupe one spodobe koje su lagano klizile prema njima. Još jednom osjeti veliku nemoć jer nije znao o kome se radi, nije znao kako izgledaju, imaju li kakvo oružje, ili, što je bilo malo vjerojatno, jesu li možda prijateljski raspoloženi?

Uzme mač, i čvrsto ga stisne. Nije se usuđivao pogledati prema njemu jer je imao osjećaj da u ruci drži nešto živo, hladno i ljigavo. Protrne cijelim tijelom i jedva se suzdrži da ne rastvori šaku i ispusti oružje. Stajao je ne znajući što bi učinio kad odjednom osjeti kako mu gori desna noga. Htio skočiti s mjesta na kojem je stajao i ugasiti vatru, no odjednom se nađe na tlu. Gledao je pravo u sivu mrlju pred sobom. Nekako je znao da bi to moralo biti lice Jakog. Ili možda ipak Aretusovo?

Htio se podići no nije uspio jer mu se glava ukopavala u tlo. Gušio se, ali se nije mogao ni pomaknuti. Malo kasnije osjeti da ga u stvari na tlo pritišće nečija ruka. Opet pogleda prema onoj mrlji i jasno vidje da je to Jaki. Prepoznao mu je lice. Htio je kričati od sreće, no prijatelj mu stavi ruku na usta. Zatim mu šapne da stavi maramu preko nosa pa da se polako uspravi. U sljedećem trenu oba bijahu na nogama. Nekoliko metara dalje vidješe Aretusa. Jaki mu priđe s leđa pa ga iznenada obori na tlo. Nakon nekog vremena obojica se usprave s maramama na licu.

Sad sva trojica pogledaše prema onim spodobama. Bilo ih je zaista desetak no bile su mnogo bliže nego su prije mislili. Sad su se, pri ovoj sablasnoj svjetlosti, mogle ponešto i raspoznati. Već su bili na pedesetak metara udaljenosti, a Jonas ih je kroz uzbibanu sivkastu izmaglicu opet prilično slabo vidio. Što su bili bliži to su se bolje uočavali pa mladić konačno razazna njihov oblik. S gađenjem pomisli kako spodobe nisu nimalo simpatične. Dapače, izgledale su posve nakaradno. Stas im bijaše jako sličan ljudskom, no koža im je bila sivkasto-zelenkasta i nekako sjajna.

Činilo se da je mokra ili premazana nečim blještavim. Oko struka su imali zamotan komad sive životinjske kože. Ruke i noge bijahu im kvrgave, a mršava tijela nisu odavala preveliku snagu. Glava im je bila posebno ružna. Visoko na njoj bijahu rijetke vlasi kojih je nekoliko dodirivalo prljave šiljaste uši. Lubanja bijaše, ako zanemarimo tih nekoliko vlasi, posve gola i naborana. Nabori su se polako gubili kako se spuštala prema čelu ispod kojeg su se smjestila dva krupna, duboko usađena crna oka.

Kad su bolje pogledali vidješe da spodobe imaju zatvorene oči, a da preko njih pada crna sjena. Nos im je bio dugačak, uzak i povijen, a velika usta prepuna gnjilih zuba. Ružnim, izduženim i prljavim licem neodoljivo su podsjećali na štakora.

Ono što je posebno zaokupilo pažnju trojice prijatelja bijahu kvrgave kandže u kojima je, dok su im lijeno prilazili, nešto svjetlucalo. Činilo se da namjere ovih pridošlica nikako nisu bile prijateljske.
Mladić sa zadovoljstvom pomisli kako je onaj grozni osjećaj da se nalazi u sivoj masi jednostavno nestao. Za to ima zahvaliti Jakom. Još nije znao kako ih je oslobodio iz onog užasnog stanja, a jednostavno je gorio od želje da to sazna. Međutim, sad se morao okrenuti ovim spodobama koje su im se već približile na dvadesetak metara. Pažljivo ih je gledao držeći da nisu posebno opasne. Aretus, Jaki i on će s njima lako izaći na kraj.

Baš kad je to pomislio prema njima poletje jedna plavičasta kugla. Aretus ga je povukao na tlo i tako mu vjerojatno spasio život. Točno iznad njih dvojice proleti svjetlucava lopta pržeći sav prostor oko sebe. Vrućina se dotakla i njih dvojice, no nije im posebno naškodila. Dok je kugla letjela iznad njih čuli su zujanje i krckanje kao da je bila nabijena nekom silnom nepoznatom energijom.

U sljedećem trenu Aretus i Jaki su već bježali s tog mjesta. Jonas skoči na noge i potrči za njima. Još nekoliko kugli doletje tamo gdje su samo čas ranije stajali. Zabijale su se u tlo uništavajući sve oko mjesta u koje su udarile. Prijatelji su trčali prema jednom malom kamenom povišenju koje se podizalo na ovoj ogromnoj podzemnoj visoravni. Trčali su cik-cak da ih neki projektil ne bi zakačio. Sva sreća bijaše da su oni stvorovi bili jako spori pa su bježeći već dobrano odmakli. No, neće im dugo trebati da dođu do onog brežuljka za koji su se namjeravali skloniti.

A što će tada? Njih ima desetak pa ako ih i pokose nekoliko, nikako neće moći sve prije nego ih sprže. Nisu znali imaju li ovi stvorovi još kakvu slabu točku osim toga što su spori. Ako je samo to teško će im doskočiti. Možda bi trebali potražiti one stube i bježati nizbrdo. Međutim, tu bi bili jako ranjivi, a i tko više zna gdje su točno stube. Sad nemaju vremena za to. Možda bi trebali optrčati malo dalje od njih i produžiti u smjeru iz kojeg su ove spodobe došle. To, bi ipak bilo preopasno. Vjerojatno tamo ima još ovakvih, a onda bi ih imali ispred sebe i za leđima.

Aretus je pažljivo promatrao teren prema napadačima. Prokleta magluština mu je smetala da išta vidi jasno. Koliko mu se prije činilo da omogućuje da vidi beskrajno daleko, toliko je sad vidio da samo smeta, kao uostalom i svaka druga magla. Ipak je uspio vidjeti da se razbacano po visoravni, tu i tamo, nalazi kamenje iza kojega bi se čovjek mogao skloniti.

- Pokušat ću se nekome od njih približiti - pokaže Jonasu i Jakom na ono kamenje.
- Čini mi se da želiš što prije poginuti - odvrati mu Jaki - sigurno će te zakačiti.
- Još me ne poznaješ prijatelju. Jako su spori, a vjerujem da imaju još kakvu manjkavost. Da ih skinemo makar nekoliko. Bilo bi kasnije puno lakše.

- Možeš ih skinuti i devet od deset, ako te onaj zadnji pogodi nitko te neće spasiti.
- I meni se čini da je tvoja ideja osuđena na propast - progovori Jonas.
- Imate li neku bolju? Osim toga možda ona kugla i nije smrtonosna.
- Ne bih baš volio provjeravati ovu tvoju najnoviju teoriju - zabrinuto će Jaki.

Dok je on to govorio Aretus je već trčao prema spodobama. Nakon nekoliko sekundi prema njemu poleti kugla. Jonas i Jaki su u strahu već vidjeli kako im prijatelj pogiba jer kugla samo što ga nije dotakla, kad on skoči za jedan kamen. U sljedećem trenu pažljivo proviri preko njega, a druga kugla poleti ka kamenu. Veliki kamen se tako zatresao da je Aretusu bilo posve jasno da takav pogodak nijedan čovjek ne bi preživio. Potrči ka drugom zaklonu koji je bio blizu jednog napadača, a još dvije kugle polete i zabiju se, srećom, u tlo iza njega. Skakao je brzo kao gepard i to ga je zasad držalo na životu. Skočio je iza sljedećeg kamena kad u isti tren lupi još jedna kugla. Kamen se skoro raspao. Zadnju kuglu je izbacio onaj najbliži napadač.

Aretus ponovno skoči na noge i u dva skoka se nađe pred njim. Prije nego ga je stigao pokositi pogodi ga blještava lopta koja je očito bila njemu namijenjena. Spodoba se samo skljoka na tlo. Iz nje se dimilo i pušilo, a sve je naokolo krckalo i zujalo. Aretus u sljedećem trenu opet skoči u zaklon. Bilo je to opet u zadnji čas jer još jedna lopta udari u kamen koji se ovaj put sasvim raspao. Morao je odmah bježati dalje, no to je sad bilo više nego opasno. Neprijatelji su bili preblizu i nije imao bogzna kakve šanse izbjeći njihovu kanonadu. Trčao je kao sumanut prema sljedećem zaklonu svaki tren očekujući da će ga stići pogibeljan udar.

Međutim, negdje iza njega zabljesne jedna plamteća kugla i to je bilo sve. Već je bio u zaklonu. Opet oprezno proviri van očekujući odmah udar u novo skrovište, no i opet se ne dogodi ništa. Spodobe su stajale u mjestu niti ne pokušavajući nikakav napad. Čudio se tome, a onda vidje da su Jaki i Jonas već u akciji. Sjekli su čudovišta koja su lijeno pokušavala umaći. Odjednom je vidio kako mu prijatelji glavom bez obzira trče u zaklon. I on leže pod svoj kamen.

U pravi čas jer snažan udarac lupi u njega. Proviri. Odahnuo je kad vidje da su mu se i prijatelji uspjeli spasiti. Ne samo to nego su već trčali za spodobama. Mnogo što mu nije bilo jasno, no nije mogao čekati. Krene u lov za onim koji mu je bio najbliži. Za čas ga sustigne i probode paretskim mačem. Već je bio pred drugim kad vidje da se uspravlja želeći izbaciti kuglu. Nije bio dovoljno brz pa i on pade pokošen moćnim oružjem. Brzo se okrene tražeći sljedećeg protivnika no Jonas i Jaki su već dovršili posao. Morao je priznati da se ni u snu nije nadao da će borba tako brzo i tako sretno završiti. Još mu mnogo toga nije bilo jasno pa jedva dočeka da onu dvojicu štošta priupita.

- Zašto ste ih iznenada onako napali - okrene se Jakom.
- Kad si potrčao prema njima vidjeli smo kako te gađaju. Pomislismo da si sigurno gotov, jer smo na trenutak zaboravili da imaš devet života. Bio si tako brz i dosadan ovim tipovima da su ispucali skoro svu municiju. I onda smo vidjeli nešto zanimljivo…

Aretus ih je znatiželjno gledao, a oni kao da su uživali u njegovoj nestrpljivosti.
-I onda… - zausti Jonas pa zašuti smijuljeći se.
- I onda, i onda… što je bilo onda?
- Pucaš od želje da saznaš ha, ha - smijao se Jaki - vidjeli smo da im treba jedno vrijeme da bi opet mogli gađati onim loptama. Kako vidiš to vrijeme smo praktično iskoristili.
- Zaista praktično… i korisno, hmm… - mrmljao je Aretus zamišljeno gledajući u daljinu.
- A kako si nas izvukao iz onog nemogućeg stanja. Mislio sam da se nikad nećemo spasiti i već sam bio skoro poludio.

- Meni kažeš. Ja sam već bio dobrano šenuo. Bio sam toliko izvan sebe da sam se doista zabrinuo. Vidio sam sve i ništa, nisam vidio ni sebe ni vas, nisam mogao govoriti ni disati, a na koncu ni misliti. Uhvatio me pravi strah pa sam počeo bježati tražeći bilo kakav izlaz, makar i rub ponora. Sve je bilo bolje od onog užasa. Odjednom sam se spotaknuo i… to mi je spasilo život, a kasnije, vidim, i vama. Lupio sam glavom o tlo i na trenutak izgubio svijest.

Kad sam otvorio oči odmah sam se svega prisjetio. Pun užasa htjedoh kriknuti no u taj čas ugledah svoju ruku. Nalazila mi se točno pred nosom. Vidio sam svoju ruku onakvu kakva jest. Nisam mogao vjerovati i gotovo sam zavikao od sreće. Nekoliko časaka mi nije bilo jasno što se dogodilo, a onda sam shvatio. Ova magla je uzrok onog prokletog osjećaja. Ona je na neki način uzrok, a ono što me je spasilo jest čudna činjenica da je tridesetak centimetara nad tlom uopće nema. Pri samom tlu je, dakle, nema. Kad sam se nadisao čistog zraka one opsjene jednostavno nestadoše. Zato sam kasnije i vas oborio na tlo te potom neko vrijeme držao dolje. Ove marame koje imamo preko nosa su nam nužne. Ne štite nas sasvim od ove magličaste nemani, ali su ipak prilično efikasne.

- Kakvo li je to čudovište - vrtio je Aretus glavom gledajući magluštinu - skoro nas ubi.
- Mislim da je Marduk i u ovome imao udjela. Osjećam to - okrene im se Jonas. Pogledao je prema medaljonu. Kamenčić na njemu nije mijenjao boju.
Malo kasnije oprezno krenuše prema mjestu odakle su se pojavili napadači.

……

Al-mar je u stopu pratio Visokog. Bilo mu je jako drago što malo prije nije ubio onu ptičurinu. Nekako je osjećao da će njegov prijatelj ispravno postupiti, a on je bio uvjeren da je jedino pravo rješenje bilo da se onim mladim pticama pruži šansa da prežive. Zato je sad zadovoljno koračao uz hrabrog dugonju. Uz njega je čak i u ovako groznom okruženju bio potpuno miran. Ničeg se nije plašio. Imao je puno povjerenje i u sve ostale, no Visoki je ipak bio nešto posebno.

Hrabra grupica je napredovala orijentirajući se po zidu koji im je neprestano bio slijeva. Baklje su osvjetljavale nešto malo prostora oko njih, no okolni mrak nije nimalo popuštao. U jednom času im se učini da ipak nije više onako mračno. Pogasiše baklje pa znatiželjno pogledahu naokolo. Zaista se nešto malo vidjelo. Odjednom se, iz onog potpunog mraka, nađoše u polumraku. I tako slabašno svjetlo bijaše više nego dobro došlo. Sad su sasvim solidno nazirali teren oko sebe. Plato na kojem su se nalazili bio je jako prostran.

Blago se uspinjao, a bijaše, tu i tamo, prošaran kamenim gromadama. Ono što je putnike zabrinjavalo bijahu brojne rupe u tlu, rupe kojima se nije vidjelo dno. Morat će dobro paziti da pri ovom slabom svjetlu ne upadnu u neku od njih. Ejnar je pažljivo gledao naokolo ne bi li ugledao kakav izvor svjetla. Visoko gore ugleda malenu bjeličastu točku. Izlaz!!! Bio je veoma daleko i, činilo se odavde, na jako velikoj visini. Dio svjetla je možda dopirao i od njega no taj svijetli otvorčić nije mogao ovako razbiti onaj mrkli mrak.

- Gledajte gore! - viknuo je ostalima - ono bi morao biti izlaz. Čini mi se da je jako daleko odavde.
- Uh, još ćemo se do njega nahodati - mrzovoljno će Eric.
- E kad bi to bio glavni problem, odmah bih se složio da bude tako - dobaci mu Holdar smijući se. Kad je vidio taj tračak svjetla morao je sam sebi priznati da mu je laknulo.
- Je li moguće da ta malena točkica baca toliko svjetla u ovo podzemlje? - Visoki potvrdi Ejnarovu sumnju - ne mogu vjerovati!
- I meni se čini da to nije moguće. Možda nema mjesta brizi no čini mi se da moramo biti oprezni.
Pažljivo su nastavili dalje kad Al-mar uplašeno stisne Visokog za ruku.
- Gledati… otamo - jedva uplašeno promrmlja. Visoki se okrene i u prvi tren ne vidje ništa.
-Otamo… otamo! - stisne ga ovaj još jače.

Tada i Visoki ugleda nešto čudno. Lagano dodirne Ejnara koji također pogleda u naznačenom pravcu. Svi stadoše uzimajući oružje u ruke. Na nekih pedesetak metara od njih zrak je čudno svjetlucao. Oko tog mjesta se širilo blago svjetlo. Al-mar polako krene u smjeru čudnog svjetla. Visoki ga pokuša zaustaviti, no Ejnar ga uhvati za ruku: - Pusti ga. Mislim da on osjeća da mu od onog tamo ne prijeti nikakva opasnost.

Visoki stane pa zabrinutim pogledom isprati mališana. U ruci mu se za svaki slučaj nađoše luk i strijela s prikačenom kesicom.
- Nikad se ne zna, nikad se ne zna… - ponavljao je napeto gledajući Al-mara dok je istovremeno polako koračao za njim.
I ostali su krenuli za malenim revloncem pa se ubrzo nađoše nadomak tajanstvene pojave.

Al-mar je već veselo skakutao oko svjetlucavog objekta koji je polako poprimao određeni oblik. Stvar pred njima kao da se sastojala od sitnih čestica zraka koje su blago svijetlile. Sad je već izgledala kao omanji oblak koji je jednim dijelom doticao tlo. Odjednom do svih u grupi dopre poruka: - Nadamo se da imate dobre namjere. Mi smo florini i ne želimo vam nikakvo zlo.

Prijatelji se začuđeno pogledaše, a Holdar se okrene Visokom: - Jesi li ti što čuo?
- Ne znam. Čini mi se da jesam, a opet… ništa ne čujem.
- I ja sam primio jasnu poruku - tiho će Ejnar.
Nisu čuli nikakav glas, a svi su primili istu poruku.

Opet im do svijesti dopre: - Vidimo da ste iznenađeni. Jasno nam je zašto, no stvarno se ne trebate brinuti. Mi vidimo vaše misli i znamo da su čiste. Ovo što čujete, odnosno osjećate, to su naše misli. Mi komuniciramo na ovakav način. Nemamo jedan od drugog što skrivati pa smo razvili ovakav oblik sporazumijevanja. Uvijek svi znamo sve o svima. Isto tako znamo sve o drugima, bilo došljacima ili uljezima.

- Ne znam baš bi li volio da smo i mi takvi - pomisli Visoki - zašto bi baš svatko morao znati što ja mislim?
- Razumijemo vaše razmišljanje. Možda je nekad doista prednost imati svoje misli samo za sebe, no nekad to može biti veoma pogubno. Zamislite kakve sve ideje mogu nastati u zločestoj glavi, a da to nitko ne zna.

Visoki se trgne jer je osjetio da je ova poruka bila upućena baš njemu.
- Ne morate se osjećati krivima zbog onoga što u ovom trenu pomislite. Vi jednostavno funkcionirate na drugačiji način.
- Moram se koncentrirati samo na ono što je bitno, a ne rasipati energiju na sporedne stvari - zaključi Visoki.
- To bi bilo dobro i jako korisno - dopre do njega opet.

Ostali su upitno gledali ne razumijevajući sasvim ove zadnje poruke, a onda `začuju` misao:
- Komuniciramo na različite načine, pa bi bilo dobro da se držimo nekih pravila jer ćemo inače upasti u probleme. Nećemo znati tko što misli niti tko što kome želi poručiti. Počet ćemo krivo razumijevati poruke, a kad to počne može doći do teških nesporazuma koji u konačnici mogu rezultirati tragičnim posljedicama.

Moramo, dakle, poštivati određena pravila. Ako uvijek imamo dobre namjere i dobro razumijemo poruke onog drugog, među nama ne bi trebalo biti nesuglasica. Bilo bi dobro da se vi služite govorom, a mi ćemo tada odgovarati na naš način, što ćete opet svi čuti. Tako ćete znati na što se odnosi naša misao. Na vaše misli ubuduće nećemo odgovarati.

- Izgleda mi sasvim logično - progovori Ejnar: - Čini mi se da vi nikako ne možete imati nesuglasica.
- U pravu ste… hmm, makar dijelom u pravu… da. I mi imamo svojih problema, no kad govorimo o problemima ove vrste vi ste u puno većoj opasnosti. Nama rijetko trebaju posrednici za prenošenje poruka.

Ako ponekad i ustreba kakav posrednik, mi odmah znamo govori li istinu. Odnosno mi uvijek govorimo istinu jer je laž izgubila svaki smisao. Odmah se otkrije i kao takva je gotovo bezopasna i posve besmislena. Međutim, vi često imate posrednike pri prenošenju poruka, a ako nam poruke prenose posrednici, onda nam ponekad i život može ovisiti o njima. Zamislite posrednike koji su zlonamjerni, a takvih nažalost ima puno. Oni će namjerno iskriviti izvornu poruku i zasijati sjeme zla.

U to smo se dok smo bili slobodni i živjeli u Zelenoj šumi mnogo puta uvjerili. I najčistija misao, i najdobronamjernija riječ, i najsvetiji čin se može oblatiti. Ako ga se dohvate pokvarenjaci koji imaju moć da ga obeščaste, onda se u trenu sruši ono što se dugo vremena gradilo. Tako najveća istina postaje laž, ili u najmanju ruku nešto sasvim relativno, a bjelodana činjenica se s nemilosrdnom lakoćom izokrene u njezinu potpunu suprotnost. S druge strane, najbezočnija laž se pretvara u istinu.

- Čini mi se da razumijem što nam hoćete reći. I sami znamo da se sa svime može itekako manipulirati. Rekao bih da mi za to imamo mnoštvo primjera - zamišljeno će Ejnar.
- Vi, nažalost, živite u svijetu manipulacije. Nekad više, drugi put manje, to najviše ovisi o stanju vašeg duha. Ako vam je duh jak, čvrst i izgrađen onda ste u puno manjoj opasnosti.
- Ali nije mi jasno kako netko može vama manipulirati? - upita Eric.

- Eh, pokvaren um uvijek nađe načina kako će drugom napakostiti. Evo što nam se dogodilo malo prije naše najveće tragedije. Baš je vaša vrsta prvi put došla do naše domovine, do prelijepe šume u kojoj smo živjeli. Poštivali smo njene zakonitosti i živjeli posve u skladu s naravnim pravilima. Živjeli smo zaista sretno i bili posve zadovoljni. Tada su, kako rekosmo, došli prvi ljudi. Vidjeli smo da su bili nekako rezervirani, ali uvijek manje-više iskreni. Kad su ovi otišli došli su drugi, pa opet drugi i onda se to više puta ponavljalo. Uvijek bi to bili pojedinci ili malene grupice koje smo mi svaki put srdačno primali. Moram odmah reći da tada nismo ovako izgledali. Imali smo tijelo poprilično slično vašem.

Svakako, nakon nekog vremena dođe nam jedna velika grupa ljudi. Bili su dobro naoružani i čim smo se susreli s njima znali smo da su zli. Vjerojatno su negdje čuli priče o lijepom i iznimno bogatom kraju i, prema njihovim mislima koje smo bez problema čitali, sad su ga htjeli porobiti. Strašno smo se preplašili jer je nama rat bio potpuno nepoznat pojam. Ubrzo smo nemilosrdno napadnuti. Zločinci, moram ih tako nazvati jer su bili pravi krvoloci, zločinci, dakle, su nas progonili pokušavajući nas što više pobiti.

Morali smo se na brzinu naučiti braniti, a bili smo, kako se kasnije pokazalo, u onoj našoj šumi u velikoj prednosti. Iako nikad nismo ratovali, znali smo se prerušiti tako da smo ljudima bili posve neprimjetni. Na taj način smo mogli boraviti skroz blizu neprijatelju i uvijek znati što misli i planira. Malo-pomalo je ono što je prema svim mjerodavnim procjenama vodilo našoj potpunoj katastrofi, krenulo u posve drugom smjeru. Krvoloci su počeli gubiti na svim frontama i bilo je samo pitanje vremena kad će biti posve poraženi, a moj narod konačno opet slobodan i sretan. Još kad smo se naoružali i naučili služiti oružjem, to je zaista postalo pitanje dana. Veliki i strašni neprijatelj se u trenu preobrazio u najvećeg bijednika i kukavicu.

Odjednom su počeli na sve strane širiti laži kako su oni napadnuti, a navodno su htjeli samo mir i suživot, zatim kako su oni ugroženi, kako su oni gotovo posve istrijebljeni… Bože mili što su sve izmišljali. Što nam je vrijedila istina, što nam je vrijedila činjenica da smo preživjeli veliku nepravdu i zlo, kad je svaki sljedeći došljak u tu našu sad već nesretnu šumu, dolazio s uvjerenjem da smo mi najveći zlotvori koje je svijet ikada vidio. Mnogo neprijatelja je preživjelo i sad su svim silama širili te grozne laži. Neki od njih su se vraćali na čelu jakih skupina koje su nam se željele osvetiti. Više od svega su htjeli pohvatati neke naše zaslužne junake i onda im suditi za nekakve zločine za koje oni nikada nisu niti čuli. To se trebalo voditi na nekakvim njihovim sudovima, gdje se sve već unaprijed znalo.

A bili smo napadnuti, zamalo istrijebljeni, mnoga naša naselja do temelja bijahu spaljena, a zemlja velikim dijelom uništena. I sve to nije smetalo bestijalnim strvinarima da nakon svega obilaze naše krajeve i po svijetu šire najveće laži blateći nas i našu časnu borbu. Tako su naš svijetli rat, naš najveći ponos, pretvorili u nešto nečasno, prljavo i podlo. Pravi zločini, zločini koje su počinili krvoloci koji su nas napali, nisu ama baš nikoga zanimali. Kad bi naši junaci koji su bili uhvaćeni i dovedeni pred taj takozvani sud, spomenuli te istinske zločine, jednostavno bi ih se ušutkalo riječima da to nije predmet toga sudišta i da taj sud stoga nije za to nadležan.

Najviše nas je žalostilo što su te laži i do nas stizale u golemim količinama pa su čak i neki naši povjerovali u njih. Možete li to zamisliti? Znaju što je bilo, znaju u svakom trenu što mi mislimo, a ipak povjeruju tim paklenim izmišljotinama. A možete li, molim vas, zamisliti da su neki naši sunarodnjaci dobro plaćene širitelje tog zla, koji su zaista dokraja okužili sve naše prostore, doživljavali kao borce za pravdu. Kakva ludost i katastrofa. Ako to možete zamisliti ovo će vam se zacijelo učiniti nevjerojatnim: neki naši bijednici, neke naše sramote kojih se stidim i dok ovako polumrtav izgovaram ove riječi, počeli su i sami zdušno širiti te monstruozne neistine. Bili smo neizmjerno žalosni zbog svega, ali smo i s tim nekako naučili živjeti.

Vidite što su učinili od nas, a onda zamislite što sve mogu uraditi vama. Snagom riječi, zločeste i podle, mogu u trenu uništiti čovjeka i iznakaziti društvo. Oni ljudi koji to sa strane promatraju, ako nisu dobro upućeni ili ako misle da to nije njihov posao, teško će doznati pravu istinu. Jednom izgovorene laž i kleveta u najmanju ruku ostavljaju sumnju koja je najčešće dovoljna da ozbiljno naškodi onome koji je oklevetan. Vremenom smo vidjeli da među vama ima onih koji od toga žive, onih koji su na laži i kleveti, i to klevetanju najsvetijih stvari, sagradili svoje karijere i svoj bijedni život. Nama su uvijek bili draži krvoločni neprijatelji koji su nas otvoreno napali nego ovi podlaci koji su nam tako kukavički zabadali nož u leđa.

A sve iz svoje osobne zloće ili za nečiji tuđi račun. Ponekad jadne budale, skučene u svojoj bijedi i svom ograničenom rezonu, nisu niti znale što čine… ali, kažem, uglavnom su to radile iz zloće, radi bogate nagrade i za tuđi račun. Istina i pravda ih nikad nisu zanimale, možda tek koji put kad bi se poklapale s njihovim interesom.

Dok je čudno biće `izgovaralo` ove misli prijatelji su mogli osjetiti žalost koja ga je obuzela. Bilo im je teško i zamisliti da negdje mogu postojati tako bolesni i iskvareni umovi, slični onima koji su ovim dobrim bićima nanijeli toliko boli.
- Spomenuli ste da je to bilo prije najveće katastrofe koja vas je zadesila. Ne znam jesam li dobro razumio, a ako jesam što je to bilo? Zar i ovo što ste ispričali nije prava katastrofa - upita Ejnar.
- U pravu si, to je bila prava katastrofa. Međutim, ono što je uslijedilo… uh, teško mi je i sad o tome razmišljati. Posebno u ovakvoj situaciji… no, ipak… evo… evo što je bilo.

Nastavlja se...

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.