Izgubljeni u prijevodu 1370

Kada djeca tuguju

Kada djeca tuguju
ILUSTRACIJA

U prijašnjim vremenima umiralo se u prisutnosti cijele obitelji, u molitvi i nadi ponovnog susreta u nebu. Od malih se nogu sudjelovalo u razgovorima, brigama i žalosti. Tako je smrt, koliko god neugodno iskustvo, bila dio procesa odrastanja.

Živimo u vremenu u kojem smrt nije dio života. Činjenica smrti se negira i potiskuje, a o tugovanju i pružanju potpore tugujućima nemamo dovoljno znanja. U slučaju smrti djeca se udaljuju, šalju rodbini, zavarava ih se nespretnim izjavama jer ih se na takav način želi zaštititi. U osami svoje tjeskobe, dijete osjeća da nešto nije u redu, primjećuje izmjenjenu situaciju i proživljava traumatično iskustvo koje mu nameće nepovjerljivost i neznanje odraslih.

Važno je djeci dopustiti da budu prisutna koliko to žele i iskreno odgovarati na njihova pitanja unutar granica njihova razumijevanja kako bi mogla doživjeti realnost smrti. Smrt je danas isključena iz iskustvenog života većine ljudi. Sami teško prihvaćamo koncept smrti pa se postavlja pitanje kako onda pomoći djeci da se suoče s gubitkom, neprihvaćanjem, očajem, ljutnjom i nemoći.

Djeca predstavljaju najbespomoćniju dobnu skupinu i njihova ravnoteža najviše ovisi o pomoći odraslih koji ih okružuju. Želimo li pomoći djeci koja tuguju moramo razumjeti djecu različite dobi, njihovo poimanje smrti, reakcije tugovanja i moguće simptome. Važno je raspolagati znanjima o tome kako im pružiti djelotvornu pomoć. Ako im pružimo potrebno razumijevanje, prihvaćanje, toplinu i potporu, djeca imaju veliku snagu za suočavanje s teškim životnim situacijama i itekako su sposobna za pronalaženje izgubljene vjere, nade i radosti u svom životu.

Smrt člana obitelji ili prijatelja je bolno i teško iskustvo u bilo kojem trenutku života. U dječjoj dobi takvo iskustvo je još složenije jer emocionalna nezrelost i nedovoljno razvijene jezične vještine otežavaju djetetu da proživi tugovanje koje prati smrt voljene osobe. Dječje razumijevanje smrti razvija se usporedno s njihovim misaonim sazrijevanjem. Djeca mlađa od pet godina ne razumiju kako je smrt konačna i neizbježna, niti mogu razumjeti uzrok smrti. U ovoj dobi djeca razmišljaju u vrlo konkretnim pojmovima i zato se treba suzdržati od apstraktnih objašnjenja i eufemizama (npr. izjava da je umrla osoba zaspala ili otišla na dugačak put zbunjuje dijete).

Premda pojam smrti u male djece nije u potpunosti razvijen, ona snažno reagiraju na gubitak. Djetetovo nepotpuno razumijevanje dalekosežnijih posljedica smrti objašnjava odsustvo dječjih reakcija nakon što saznaju za tužni događaj. Nerjetko djeca neposredno nakon što su saznala za smrt bliske osobe pitaju mogu li se ići igrati ili gledati TV, a kasnije tijekom dana pitaju kada će se ta osoba vratiti. Djeca u rasponu od pete do desete godine postupno shvaćaju kako je smrt nepovratna, ali ne shvaćaju da sva živa bića moraju umrijeti. Tijekom ovog životnog razdoblja djeca više ne gledaju na sebe kao na središte svemira zato mogu više suosjećati s drugima koji tuguju. S desetom godinom djetetov pojam smrti postaje apstraktniji i ono bolje može razumjeti dugoročne posljedice gubitka. U ovom razdoblju doživljena smrt može rezultirati razmjerno jakim reakcijama.

Poput odraslih, i djeca veoma različito reagiraju na smrt. Najčešće neposredne reakcije su: šok, nevjerica, očaj, protest, apatija ili nastavljanje uobičajenih aktivnosti. Neke od najčešćih reakcija tugovanja su: tjeskoba, živa sjećanja, poteškoće sa spavanjem, tuga, čežnja, traganje za preminulom osobom, ljutnja, bijes, ispadi gnjeva, krivnja, stid, strah, teškoće u školi, tjelesne tegobe. Druge moguće reakcije tugovanja su: regresivna ponašanja, izolacija, fantazije, promjene osobnosti, pesimizam, zaokupljenost uzrokom i značenjem, sazrijevanje i odrastanje.

Djeca prolaze kroz proces tugovanja na sličan način kao i odrasli. Poput odraslih, skaču iz jedne faze u drugu. Mala djeca tuguju na mahove. To može zavarati odrasle da krivo tumače trenutke djetetove opuštenosti kao znak potpunog oporavka od gubitka. Često se odrasli čude zašto je dijete opet tužno kad je već zaboravilo na tužni događaj i od njega se oporavilo.

Jačina i trajanje djetetovih reakcija tugovanja ovisit će o tome tko mu je umro. Smrt roditelja, posebice majke, najteži je gubitak i snažno djeluje na dijete. Većina djece proživljava različite osjećaje, od kojih su najsnažniji osjećaj napuštenosti i krivnje. Dijete misli da su njegove misli, osjećaji ili postupci uzrokovali smrt pri čemu razvija snažan osjećaj krivnje zbog kojeg pati. Smrt brata ili sestre može izazvati duboke promjene u odnosu roditelja prema ostaloj djeci i u odnosima unutar obitelji. Za neku djecu je gubitak bake ili djeda prvi susret sa smrću bliske osobe i djetetova reakcija ovisi o tome koliko je s njima bilo blisko.

Ključ pomoći djetetu su postojanost i dosljednost. Djetetu je potrebno ponavljati kako mi nećemo nestati iz njegova svijeta i odvojiti svoje vrijeme namijenjeno samo njemu. Važno je znati da djeca svoje osjećaje nužno ne izražavaju riječima, nego različitim postupcima. Stoga se mora obratiti pozornost na promjene u djetetovom ponašanju. Te promjene će možda biti jedini znak koji će upućivati na djetetove osjećaje.
Stabilno okruženje, igra, zagrljaji, maženje, pokazivanje i dijeljenje vlastitih osjećaja, iskreni razgovori, planovi za budućnost, slušanje, ohrabrivanje, poticanje, prihvaćanje djetetovih reakcija, vjera i nada u oporavak, a nadasve strpljenje i ljubav, djelotvorno pomažu djetetu.

Temeljno je pravilo da bi djeci koja tuguju trebali pomoći roditelji i blisko okruženje puno razumijevanja za djetetove misli i osjećaje. No, roditelji i sami pogođeni smrću proživljavaju tugovanje i pri tom često previde djetetove reakcije. Upućivanje djeteta stručnjaku, savjetovatelju ili liječniku, za roditelje može biti neugodno i zastrašujuće.

Potrebno je ohrabriti roditelje da zatraže pomoć stručnjaka ako dijete:
- ne prihvaća smrt
- ne može govoriti o svojim osjećajima
- napušta prostoriju svaki put kada se spomene pokojnika
- ima poteškoće sa spavanjem
- pokazuje izrazit strah od odvajanja
- pokazuje tjeskobu ili određene strahove
- postaje agresivno
-postaje depresivno
- ponaša se kroz duže vrijeme regresivno.

Sve spomenuto može biti dio normalne reakcije i razlikuje se jedino jačinom i trajanjem. Za razlikovanje normalne i patološke reakcije tugovanja potrebno je dobro poznavati dijete.

Rana profesionalna pomoć se preporuča:
- kada je dijete izgubilo nekoga ubojstvom ili samoubojstvom
- kada je dijete bilo svjedokom smrti
- kada je dijete odgovorno za smrt ili je bilo odgovorno za umrlu osobu (kad se djetetu povjeri čuvanje brace ili seke)
- kada je dijete bilo s osobom koja je umrla.

U djetinjstvu doživljen i neprorađen gubitak može kočiti razvoj djeteta i dovesti do psiholoških problema kasnije u životu. Nažalost, roditelji i okolina predugo odgađaju traženje stručnog savjeta jer misle da će problemi nestati sami od sebe ili stoga što ne primjećuju probleme koje dijete proživljava.

Teško se suočavamo s dječjom tugom zato što bismo dijete htjeli razveseliti odmah. To je pogrešno jer tada dijete poriče osjećaj tuge i to ga koči u procesu tugovanja. Kada djeca plaču i tuguju, osjećamo se loše i ne znamo kako je najbolje postupiti. Obično reagiramo jače nego kada odrasli prolaze kroz sličnu situaciju. To se događa zato što se s djecom jače poistovjećujemo pa ožalošćeno dijete jače dira našu vlastitu ranjivost. Često se osjećamo bespomoćnima jer ne možemo dovoljno učiniti za dijete.

Dijete koje tuguje može u nama potaknuti razmišljanja o egzistencijalnim pitanjima, smislu života ili potaknuti strah od vlastite smrti. Tugovanje djece također može dirnuti naše strahove od odvajanja i gubitaka koje smo iskusili u djetinjstvu. Važno je osvijestiti vlastite gubitke kako djecu ne bismo dodatno opteretili svojim nedovršenim tugovanjem. Ne smijemo isključiti ili skrivati svoje osjećaje; za dijete je dobro ako vidi da nekad zaplačemo, ali potpuni slom izazvat će veliku tjeskobu.

Dijete trebamo zaštititi od svojega očaja. Ne možemo tugovati umjesto djeteta, ali mu možemo pomoći da izrazi svoju tugu. Osvještavanje vlastitih trenutaka tugovanja, osjećaja i vjerovanja vezanih uz to, pomoći će nam da i djetetu olakšamo razdoblje tuge. Ako se ne možemo nositi s vlastitom tugom i osjećajem nemoći, nećemo moći pomoći ni djeci koja se bore s tugom i gubitkom bliske osobe. Često ne podnosimo trpljenje drugih jer se sami bojimo trpljenja i jer nemamo dovoljno povjerenja u Boga.

Željeli bismo da su sva djeca sretna. I djeca koja tuguju žele opet biti sretna. Najveći dar koji im možemo dati su naša prisutnost, ljubav i vjera u njihov oporavak. Da bismo se suočili s trpljenjem i smrću, vlastitim i tuđim, potreban je pogled povjerenja i nade, zasnovan na uvjerenju da je Bog prisutan u svakoj životnoj situaciji. S takvim pogledom nam teška životna iskustva, pa čak i gubitci, postaju dragocjene prilike za veću ljubav, veće strpljenje i veće predanje u Božje ruke.


Piše Maja Jakšić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.