Za tračkom nade 1326

27. POGLAVLJE Strava napada iz tame

27. POGLAVLJE Strava napada iz tame
ILUSTRACIJA

Marcus je promatrao žrtvenik i djevojku na njemu. Treperio je od brige i nestrpljenja nazirući mračni prizor pod sobom. Za razliku od ovih dobro osvijetljenih prostora gore, ono dolje je bilo u pravom polumraku. Tek je treperavo svjetlo s oltara ponešto obasjavalo. Pogled mu skrene prema golemoj sjeni koja je još uvijek kružila oko žrtvenika.

Posve polako se približavala, ali očito ne zbog posebnog opreza, nego zbog užitka koji joj je pružala i u ovom polumraku uočljiva panika kojom je bila obuzeta nemoćna žrtva. Marcus je napeto gledao taj prizor osjećajući kako i njega zahvaća panika. Bojao se. Bojao se za sebe, ali još i više za biće privezano za oltar, koje je tako ljubio. Što ako ga ono čudovište primijeti i napadne djevojku? A što ako opet zakasni? Nije znao što bi učinio, a to mu se u zadnje vrijeme često događalo. Tek sad je vidio koliko mu je bilo lakše kad se pored njega nalazio Alaric.

On je o svemu odlučivao i sad mu je to jako nedostajalo. Nije mogao ni zamisliti da je odvažno donošenje ispravne odluke toliko teško i da to prati tako velika odgovornost. Često se prije znao i naljutiti na svog prijatelja i učitelja, a razlog nerijetko bijaše upravo onaj zbog kojeg je sad tako žarko želio da je tu. Sve dosad je mislio da on može sve sam, često i bolje i efikasnije nego bi to Alaric učinio ili zahtijevao. No, u ovom trenu je dobro vidio da je koji put trebalo puno više opreza, mudrosti i iskustva nego što je mislio. U svojoj mladenačkoj naglosti katkad je djelovao nepromišljeno, a to sad nipošto nije smio napraviti.

- Eh da je sad on tu. On bi znao točno što treba, a ja… što da radim? – nervozno se pitao gledajući zvijer koja je došla već sasvim blizu žrtvenika. Bilo mu je veoma teško preuzeti odgovornost za čin koji je trebao uslijediti, a strah da ne pogriješi iznova ga je paralizirao. Konačno se pokrene. Ništa pametno mu nije padalo na um, no djevojka je već bila u neposrednoj smrtnoj opasnosti. Nije više smio čekati, a bio je spreman odmah položiti život za nju. Krene polako niz stube. Kad se spustio skoro do dna mogao je jasnije vidjeti ono što mu se s vrha činilo ogromnom sjenom.

Bijaše to strašna zvijer, teška zacijelo barem tonu. Iako tako teška bila je veoma gipka i spretna. Jednostavno je pucala od snage koja je navirala iz svake njezine pore. Zato nije bilo nimalo čudno što je petnaestak jakih, hrabrih i dobro naoružanih ratnika onako panično pobjeglo čim se pojavila. Pripadala je nekakvoj vrsti mačaka, no bijaše tako velika da bi usporedba sa bilo kojom drugom bila smiješna. Ipak, dva velika lava ili tigra mogla bi se okrenuti u njoj. Upravo se sva zapjenjena nadvila nad oltarom pa je mladić, u svjetlu skoro dogorjelih svijeća, dobro vidio njenu razjapljenu čeljust. Slinila je po oltaru zadovoljno tresući velikom glavom. Još jednom se prolomi snažan urlik, a Marcusu se opet učini da se sve oko njega trese. Pogled mu na trenutak skrene prema djevojci koja od straha bijaše potpuno ukočena. Tek je nijemo vrtjela očima u kojima se jasno mogla razabrati panika.

U taj čas mladić vidje kako se zvijer priprema ogromnom desnom šapom Aneri zadati smrtonosni udarac. Skoči koliko je god mogao i iz sve snage mačem probode čudovište. Srećom zvijer ga, zauzeta onim što je imala pred sobom, dotada uopće nije primijetila. Oštri mač tek uspije probiti kožu ogromne nemani, no, i to je bilo dovoljno da on postane novim objektom njezina zanimanja. Čudovište tako snažno zatrese glavom u njegovom smjeru da su ga oblijepile smrdljive bale koje su letjele na sve strane. Zatim još jednom rikne, a strahotan dah iz njegovih pluća skoro obori mladića.

U trenu se nađe nad njim pokazujući dva reda ogromnih šiljastih zuba. Mladić zatetura, no vrlo brzo skoči prema jednom stupu koji bijaše blizu podnožja stubišta. Zvijer ga je u stopu pratila zastrašujuće hropćući. Marcus je munjevito proletio između stupa i zida uz stepenice, bacajući se naglavačke naprijed. Neman ga baš u tom trenu pokuša ščepati golemim kandžama, ali se, srećom, zaglavi između stupa i zida. Bijesno se trgala no nije se odmah uspjela osloboditi. To Marcusu dade vremena da hitro odveže prestravljenu djevojku.

Već u sljedećem trenu trčao je s njom prema izlazu na drugoj strani ove užasne špilje. Za to vrijeme zvijer se uspjela osloboditi rušeći uz zaglušujuću buku onaj debeli stup pa se u nekoliko skokova nađe pred njima. Bili su blokirani, a uz stube nisu smjeli bježati jer bi učas bili uhvaćeni. Marcus povuče djevojku prema jedinom mjestu koje im je pružalo kakvu-takvu nadu. Naime, dok je malo prije silazio prikradajući se ovom monstrumu, krajičkom oka je zapazio nekakvu rupu u tlu.

Bila je u skoro potpunom mraku i sasvim lijevo kad se gleda od stuba. Sad u nekoliko koraka bijahu nad rupom, a kad je zvijer shvatila što im je na umu još jednom bijesno zaurla munjevito se pokrećući. Srećom dvoje mladih stigoše do rupe prije nje pa uskočiše bez imalo razmišljanja. U istom trenu iznad njih proletje golema sjena još uvijek bijesno urličući. Očito je zvijer postala svjesna da joj je žrtva pobjegla pa je ljutito urlala i pjenila nad mračnom rupom. Srećom rupa je bila preuska da bi ih čudovište moglo slijediti.

U času kad dodirnuše tlo u rupi Marcus osjeti da je veoma sklisko. Bijahu u jednom uskom, a veoma dugačkom oknu koje se koso spuštalo duboko pod zemlju. Bilo je veoma vlažno pa su kroz njega klizili velikom brzinom. Srećom pad nije bio okomit nego prilično ukošen pa se mladić nadao da će preživjeti udar na drugom kraju. Malo kasnije pljusnuli su u malenu baricu koja veoma ublaži njihov pad. Bijahu gotovo neozlijeđeni pa se odmah osvrnuše oko sebe. Iako nigdje nije bilo nikakve baklje, a ni posve mokri mladić i djevojka nisu pored sebe imali nikakav izvor svjetla, s čuđenjem primijete da oko njih ne vlada potpuni mrak. Kristalčići koji bijahu razasuti posvuda po maloj podzemnoj prostoriji u koju su upravo upali, prosipali su naokolo ugodno svjetlo.

Marcus oprezno ustane iz vode i pruži ruku prema djevojci. Tek sad ju je, nakon dugo vremena, malo pažljivije pogledao. Na djevojčinu licu se vidjelo da je šoku. Nijemo je sjedila u vodi uopće ne reagirajući. Zurila je staklastim pogledom nekamo pored njega. Lijepo lice koje bijaše obasjano blagim svjetlom kristala jasno je pokazivalo da je njen duh u ovom času na nekom drugom mjestu. Bila je nesvjesna svega što se događalo oko nje.

Mladić je gledao njenu kožu koja je bila blijeda, hladna i orošena kapljicama. Prsti su joj također bili posve hladni i pomalo plavičasti, a disanje ubrzano. Sa strahom pomisli da je Anera od straha izgubila razum pa je u očaju zgrabi i mahnito počne grliti. Pokušavao je ugrijati njene promrzle udove i nakon nekog vremena sav sretan opazi da ga je nakratko pogledala. Zatim je sklopila oči i tako stajala, učini mu se, čitavu vječnost. Kad ih je opet otvorila zaprepašteno ga je gledala.

Gdje sam? Što se dogodilo… tko si ti? - jedva je prevalila preko modrih usana.
Marcus je sav sjajio od sreće. Nije ga prepoznala, no to mu sad nije bilo važno. Možda i nije znala tko je on jer je u Skrivenoj dolini bilo mnogo ratnika, a dobar dio njih bijaše mlad. On je za nju vjerojatno bio tek jedan od njih. Osim toga znao je da je postojao jedan mladić za kojim je njeno srce čeznulo. Nažalost, nije se mogao boriti protiv svojih osjećaja. Ma koliko njegova ljubav prema ovoj ljepotici bila osuđena na propast, nije si mogao pomoći. Gledao ju je osjećajući neizmjernu radost što je živa i zdrava i što on ima sreću biti pored nje, makar i u ovako teškoj situaciji. Odmakne se od nje pa reče: - Ja sam Marcus, a nalazimo se u nekakvoj podzemnoj pećini. Garantiram ti svojim životom da ću te izvući s ovog mjesta ako za to bude i najmanje šanse.

- A gdje je ona zvijer? - Anera se odjednom prisjeti što se dogodilo pa se uplašeno počne osvrtati.
- Pobjegli smo joj, ne brini se.
- Bila, sam vezana… ti… ti si me spasio?
Mladić je sramežljivo gledao pred sebe, dok je crvenilo zahvaćalo njegove obraze.
- Znači da si me ti spasio… kako si rekao da se zoveš?
- Marcus.
- Marcus…
- Da. Često sam bio sa zapovjednikom Alaricom. Njega sigurno znaš… njega svi znaju. Možda si me nekad vidjela s njim - mladić se svim srcem nadao potvrdnom odgovoru. Nadao se da ga je negdje već zapazila.
- Možda, no sad se ne mogu sjetiti. Ne mogu nikako povezati misli. Gdje je nestala ona zvijer? - sa strahom opet upita.

Marcus joj ispriča sve što se dogodilo. Ona ga je cijelo vrijeme zadivljeno promatrala. Sve više se vraćala u stvarnost pa mladić, kad je uhvatio dovoljno hrabrosti da je pogleda u oči, vidje u njima toplinu i zahvalnost.
- Moramo krenuti - odjednom dobaci vidjevši kako je počela drhturiti.
- A kamo ćemo krenuti - procijedi nečujno kroz stisnute zube. Gledao je ovu spilju pitajući se ima li iz nje kakvog izlaza. Da su uvjeti bili drugačiji sigurno bi našao vremena da divotu oko njih pažljivo istraži. Sigurno bi našao vremena i da se čudi veličanstvenom stvaralaštvu koje je priroda kroz milijune godina ovdje upriličila. Dvorana u kojoj su bili bijaše sivkasto bijela, a njih dvoje upravo stajahu pored malene sedrene brane iza koje bijaše ona lokvica vode. Brana je bila visoka oko jednog metra pa je stvorila pravi bazenčić, a nešto niže bijahu druge brane nešto manje od ove. I one su zadržavale vodu koja se tko zna otkud probijala do ovog mjesta. Posvuda naokolo visjeli su stalaktiti. Bilo ih je pravo mnoštvo, a poprimali su najneobičnije oblike. Mladiću je sve ovo izgledalo čudesno ugodno i zanimljivo. Činilo mu se da zrači nekakvom nježnom toplinom. Polako je kružio pogledom po toj divoti tražeći bilo kakav izlaz. Učini mu se da na drugom kraju prostorije vidi tunel. Uhvati djevojku za ruku pa polako krenuše prema njemu.

……

Baklja koju je Holdar grčevito stiskao velikom brzinom se udaljavala. Postajala je sve manja i manja, a onda posve nestade. Nakon nekog vremena opet se pojavila. Zacijelo je ptičurina obilazila neki ogromni mračni podzemni stup ili golemu stijenu. Sad se sićušno svjetlo opet vidjelo no iz trena u tren bijaše sve slabije. Odjednom se zaustavilo, a onda obrušilo prema dolje. Odmah zatim posve ga nestade. Svi su sa strahom pratili što se događa. Nažalost nije bilo načina da pomognu nesretnom vojniku.

- Možemo se samo pomoliti za jadnika - tiho progovori Jaki hrapavim glasom u kojem se osjećala tuga.
- Do njega nikako ne možemo. Nažalost, bojim se da je izgubljen - potvrdi njegov pesimizam Ejnar.
- Idemo dalje - trgne se Aretus. I on je zavolio tog poštenog i dobrog čovjeka, no pred njima su stajale mnoge teške zadaće. Ako ih odmah počnu rješavati manje će misliti na ovu tragičnu epizodu pa će i tuga biti manja. Već je grabio uzbrdo dobro znajući da ih čekaju nezamislive opasnosti, a da je njihova misija i više nego važna. Srce mu se stezalo pri pomisli na hrabrog zapovjednika, no vrijeme nije bilo na njihovoj strani.

Mnogi su životi ovisili o brzini, spretnosti i snalažljivosti koje će vrlo skoro morati pokazati. Pogledao je Jonasa. Mladić je bio uplašen i žalostan, ali posve odlučan da ide dalje. Zadovoljno pomisli kako je to čudesno snažan mladi čovjek. Hrabro je izdržao sve one nevolje u eridskim ruševinama, došao je do mača, izgubio veliku bitku i još uvijek nije dotučen. Dapače, Aretusu je djelovao jači nego ikad. Morao je priznati, opet s velikim zadovoljstvom, da mu se iskreno divi. Bio je siguran da on sam ne bi izdržao sva iskušenja kroz koja je Jonas prošao gotovo neokrznut, a baš o njemu su svi imali najbolje mišljenje. Koji put bi razmišljao o ovim stvarima i uvijek se iznova pitao što je to što tom mladiću daje takvu nutarnju snagu. Kakva je to sila koja ga čuva da ne posustane.

- Hmm, moje je da budem pored njega kad mu zatrebam, a on će nas u presudnim trenutcima voditi dalje - pomisli i oprezno krene uzbrdo.
Malo kasnije iznenađeno rukom pokaže naprijed. Desno od njih bijaše kameni plato na koji su se s lakoćom mogli spustiti jer je gotovo dodirivao stepenice. Plato se nalazio na stjenovitoj gromadi koja se protezala prema mjestu gdje je ptičurina odnijela Holdara. Tako im se bar činilo u ovim uvjetima ograničene percepcije.
- Ja, Jonas i Jaki idemo dalje, a vi pokušajte pronaći Holdara. Bojim se da je za njega prekasno, no bar ćemo to znati. Možda se ovuda - Aretus pokaže na plato - može doći do njega. Vjerujem da možete izaći na kraj s onom ptičurinom - pokaže na Ejnarov paretski mač i na onaj kod Visokog.

- Ne brini se za to - zadovoljno će Visoki uzimajući strijelu na koju je već vezivao jednu malenu vrećicu - ovome bijedna spodoba neće pobjeći. Sretao sam i neke zvijeri koje su bile gore od nje, a vjerujte mi da bi za njih bilo bolje da se nismo upoznali - dok je govorio sve je prštalo od mješavine zadovoljstva i prigušenog bijesa.
- Oprezno s tim i pazite na Deutine strijele. Kasnije dođite za nama.

Tu se prijatelji razdvojiše. Aretus je s Jonasom i Jakim oprezno napredovao po skliskim stubama sve više se pitajući kud li samo prokletinje vode, dok se Ejnar sa drugom grupom udaljavao platoom. Činilo se da se plato zaista protezao do onog mjesta gdje im je prijatelj nestao. Ejnar je hodao brzim korakom znajući da bi svaka sekunda mogla biti dragocjena. Eric je bio odmah iza njega. Možda se baš on više od svih brinuo za Holdara.

Bio mu je nekako prirastao srcu, a znanjem i vještinom koju je imao, mladić je naprosto bio opčinjen. Ejnar mu je bio jednako toliko drag, vjerojatno i više, no u posljednje vrijeme je najviše volio biti u društvu hrabrog aremskog vojnog zapovjednika. Tjerao je svojom žurbom i ostale da ubrzaju korak pa su brzo odmicali. Nažalost, nisu se mogli točno orijentirati jer je svugdje, izvan malenog kruga svjetla koje su njihove baklje škrto razbacivale naokolo, bila mrkla tama.

- Mislim da bismo sad trebali biti blizu - tiho prozbori Ejnar naprežući se ne bi li štogod čuo. Svugdje vladahu mrak i tišina. Tek bi se povremeno čuo kakav udaljeni zvuk kojeg je u ovim čudnim podzemnim predjelima tko zna tko proizvodio. Od one čudovišne ptičurine nije bilo ni traga ni glasa. Odjednom se plato pred njima suzio u maleni niz blokova širokih jedva jedan, a međusobno udaljenih od jednog do nekoliko metara, koji su kao kakvi zupci stršili iz bočnog zida. Prizor pred njima sličio je trošnom drvenom mostiću usađenom jednim krajem u zid, dok je drugi stršio nad dubokim ponorom. Osim toga dobar dio `mosta` bijaše urušen, kao da jednu podnu dasku široku četrdesetak centimetara imate, a onda dvije takve ne postoje. Ovi kameni zupci protezahu se petnaestak metara u dužinu.

- Ovo mi se čini dosta opasnim - Visoki pokaže rukom naprijed.
- Zaista, izgledaju jako trošno - Ejnar se naginjao nad jedan blok približivši mu posve baklju - nadam se da će izdržati našu težinu. Ako izdrže moći ćemo prijeći na drugu stranu - pokaže rukom prijeko gdje se više moglo naslutiti negoli vidjeti da se plato nastavljao. Visoki je jako hitnuo baklju preko ovog ponora i ona zaista na drugoj strani osvijetli sličan komad terena.

Ejnar odmah oprezno krene preko kamenih blokova. Polako je gazio s jednog na drugi. Na svoj veliki užas svaki put je čuo lagano krckanje pod nogama. Imao je osjećaj da će se jednostavno odlomiti i pojuriti u bezdan skupa s njim. Središnji blok bijaše najviše udaljen od susjednih i to na obje strane. Kad je doskočio na njega Ejnar se prestravi. Čuo se snažan zvuk kao kad puca led koji se otapa. Pažljivo je odmjerio sljedeći skok i malo kasnije ga uspješno izveo. Ubrzo je bio na drugoj strani gledajući s olakšanjem čvrsto tlo pod nogama.

Nakon njega ovo opasno mjesto je prešao i Eric, a malo kasnije i maleni revlonac. Kad je Al-mar došao na drugu stranu samo se nemoćno skljokao na tlo. Očito je ova avantura za njega bila prenaporna i odveć jeziva. Jadnik je osjećao kako mu se noge tresu, no sjeti se da Visoki još nije prešao pa se odmah zabrinuto uspravi. Jako se brinuo za svog prijatelja znajući da je teži od svih njih, a upravo to je brinulo i Ejnara. Bojao se da je onaj središnji kamen već sasvim pri kraju, a Visoki će morati na njega doskočiti. Zato mu je doviknuo da tu bude najoprezniji. Visoki je upravo zakoračio na prvi kamen. Stajao je posve priljubljen uz zid dok je kamen proizvodio tihe krckave zvukove.

- Ovaj bi izdržao još jednog mamlaza poput mene - hrabrio se dugonja dok je pružao korak ka drugom kamenu. Sve do sredine ponavljalo se isto, ali sad je Visokog čekalo pravo iskušenje. Lagano se odbacio prema središnjem bloku i u sljedećem času ga dotakne desnom nogom. Trenutak kasnije prolomi se strašan prasak, a visoki se refleksom prave mačke odbaci prema sljedećem kamenu. Kamen na kojem je bio trenutak prije svom silinom se stropošta u ponor, a on je već lijevom nogom doticao sljedeći.

Opet se ponovi posve ista situacija. I ovaj komad stijene poleti u ambis, a nakon toga i sljedeći, pa nakon njega još jedan. Srećom, dugonja je bio iznimno spretan pa je uz puno sreće dospio do drugog kraja. Sad je bio u stanju koje je bilo posve nalik maloprijašnjem Al-marovom. Osjećao je kako mu se tresu noge dok je rukom nesvjesno brisao znoj koji ga je cijelog oblio.
- Hmm, sad smo blokirani na ovoj strani. Čini mi se da se onamo nećemo moći vratiti - Ejnar je izgledao prilično zabrinut.
- Prokletstvo, u pravu si - Visoki je već došao sebi.
- Psst - utiša ih Eric - čini mi se da nešto čujem.

Pažljivo su slušali no nisu čuli nikakav zvuk.
- Ja ne čujem ništa osim ovog prokletog smrada - opet će dugonja. Za svaki slučaj je uzeo luk i strijelu s kesicom. Oko njih se zaista osjećao neki jako neugodan miris. Nastavili su polako dalje. Odjednom se začuje prodorno štektanje.
- Tu je prokletnica - ljutito će Visoki - izgleda da nije jako daleko.
U taj čas primijeti da je ugazio u malenu baricu. S gađenjem izvuče nogu jer je voda u njoj bila posve prljava i ljepljiva. Bila je gotovo crna i jezivo zaudarala. Onaj smrad je dolazio baš iz lokvica koje su, neke manje, a neke veće, ležale posvuda na ovom platou. Eric je u tom trenu kleknuo pored jedne i držeći baklju u desnoj ruci lijevom zagrabio tekućinu.

- Uh što smrdi. Ovo je posve zagađeno - gadljivo procijedi kroz zube približavajući buktinju lijevoj ruci da bi je bolje pogledao. Odjednom mu vatra zahvati ruku, a baklja upadne u baricu pred njim. Isti čas iz nje sukne plamen. Eric je brzo ogrtačem zamotao ruku tako da nije bilo nikakvih posljedica, a onda se začuđeno zagleda u prizor pred sobom. Tekućina pred njim je gorjela stvarajući veliki vrući plameni stup. Ejnar priđe drugoj barici koja bijaše udaljena desetak metara od ove i bakljom dotakne njezinu površinu. I ova se isti čas pretvori u buktinju. Čudili su se ovom prizoru, a onda začuju kloparanje i kričanje.

Zvijer ih je osjetila i sad se brzo približavala. Vjerojatno je ugledala svjetlost koja ju je nagnala na oprez. Ejnar je brzo upalio još nekoliko barica pa se vidjelo skoro kao po danu. Čudovište im sad neće moći neopaženo prići. Osjećali su da je već dosta blizu pa se stisnu jedan uz drugog. Visoki je držao moćni luk strijeljajući pogledom naokolo. Još uvijek ništa nisu vidjeli. Samo su čuli kričanje i kloparanje, nažalost, činilo im se uvijek iz drugog smjera.

- Dođite brzo ovamo - vikne Ejnar i potrči ka jednoj velikoj lokvi - ako bude sve kako treba neće ti to trebati - pokaže prema luku koji je držao Visoki. Ovaj ga upitno pogleda, a onda shvati što ima na umu. Sad je samo bilo važno da ugledaju neman i da se na vrijeme postave u pravi položaj. Baš u tom času jezivi se krik prolomi točno nad njihovim glavama. Skoro popadaše od straha, no došavši malo sebi potrče prema drugoj strani bare. Sad su već vidjeli ptičurinu koja je napravila maleni krug, a potom se vratila. Izgledalo je da će se obrušiti na njih. Vjerojatno je već dobro snimila situaciju i odabrala koga će prvog napasti. Sigurno će ih pokušati sve pobiti jer su je ugrozili približivši se njenom leglu.

U tom trenu započe obrušavanje. Dobro su je vidjeli. Bila je to uistinu ogromna crna neman. Svako joj krilo bijaše dugačko četiri-pet metara, a glava s ogromnim oštrim i povijenim kljunom jasno je pokazivala da pripada nekakvoj vrsti grabljivica. Činila se mnogo većom i opasnijom nego one ptice vani. Ejnar udalji prijatelje od bare, a on joj se približi. Još malo i grabljivica će biti posve blizu. Ejnar je čekao držeći baklju nad mutnom tekućinom. U taj čas se orlušina približi bari, a on ubaci baklju u nju pa snažno potrči dalje od tog mjesta.

U trenu se površina tamne tekućine pretvorila u plamen, a neman pri onakvom brišućem letu nije imala vremena da mu pobjegne. Uletjela je ravno u buktinju panično kričeći. Jako je mahala krilima pokušavajući se izvući iz tog pakla, no snažno strujanje zraka samo je ubrzalo njen grozan kraj. Zabila se ravno u rub goruće bare, umalo poklopivši Ejnara koji je velikim skokovima bježao. Zapaljena tekućina prsne na sve strane pa prijatelji pravim čudom ostadoše netaknuti. Neman je upravo skončavala daveći se u plamenu, dimu i smrdljivoj tekućini.

- Uhh, ovo je bilo blizu - mrmljao je Visoki zadivljeno gledajući Ejnara - ovo je bilo zaista blizu.
Eric je već bio ispred nemani promatrajući je sa zanimanjem.
Kakvo li je ovo čudovište? Čudno da ovakva grabljivica živi u ovom mraku.
Ubrzo su sva četvorica išli prema mjestu gdje su mislili da je mogao biti Holdar. Jako svjetlo je opet ustupilo mjesto mraku, a oni pri sjaju baklji primijetiše kako se plato postupno uzdiže.

Možda bi negdje gore moglo biti gnijezdo, pomisli Eric, no nakon nekog vremena nađoše se pred okomitom stijenom koja se protezala daleko u visinu.
- Što sad? - ljutito je Ejnar gledao u mračnu klisuru - kud ćemo sad? Jesmo li uopće na pravom mjestu?
- Ptičurina je bila tu negdje. Znači da je i naš prijatelj blizu iako su, nažalost, male šanse da je živ - zamišljeno će Visoki.
- Hoooldaaar!!!Hoooldaar!!!

Eric je iz sveg glasa vikao. U dubini duše tinjala mu je sićušna nada da će začuti prijateljev odgovor. Odjek njegovog glasa parao je tamu odbijajući se od kamenih klisura i vraćajući više puta natrag.
Odjednom se negdje iznad njih začuje krckanje i šuškanje.
Tu sam!! Ovamo gore!!
Začuli su Holdarov nekad snažni i pomalo grubi glas koji je sad zvučao drhtavo i iznemoglo.
Proklete ptičurine - opet se začuje, sad mnogo tiše, a potom nastupi glasno komešanje. Činilo se da je gore nekakva strašna gužva. Prijatelji se počnu uspinjati uz stijenu. Nakon nekog vremena ugledaše ogromno gnijezdo.

……

Baš su u tom času Aretus, Jaki i Jonas došli do vrha stuba. Nađoše se na jednoj prostranoj visoravni. Kad su se popeli ostadoše začuđeni jer se ovdje ponešto moglo vidjeti. Nigdje nisu primijetili nikakav izvor svjetla no nekakva sivkasto-bjeličasta maglica kroz koju se štošta nejasno naslućivalo, blago je doticala ovaj predio. Vidljivost je bila iznimno slaba, no u usporedbi s dosadašnjim potpunim mrakom bijaše prava blagodat za oči.

Zato su trojica prijatelja imala osjećaj da vide kilometrima daleko iako su posve nejasno vidjeli i predmete na udaljenosti od pola metra. Ova izmaglica bijaše i nekako svježa, a ponad njihovih glava osjećala se velika vlažnost. I gore sve bijaše bjelkasto-sivkasto, a u isto vrijeme gotovo mračno. S visoravni je pucao pogled u raznim smjerovima, a čudno je bilo to što se ovo zaista moglo doslovno shvatiti. Naime, kako se nejasno vidjelo na pola metra ispred sebe, jednako tako se vidjelo i na udaljenosti od nekoliko kilometara.

Bilo je zastrašujuće vidjeti crne vrhove podzemnih brda ili ogromnih stijena kako se kupaju u ovoj gotovo sablasnoj izmaglici. Gdje god bi se pogledalo moglo ih se vidjeti pravo mnoštvo, a nijedan, ma kako dalek bio, nije se zbog daljine gubio iz vida. Ne bi se vidio jedino ako bi bio zaklonjen drugim vrhom. Jonas je začuđeno promatrao ovaj crno-bijeli pejzaž. Djelovao mu je nadasve čudno, no morao je sam sebi priznati, i prilično zastrašujuće.

Svugdje naokolo se vidi, a u stvari se skoro ništa ne vidi. Tek se ponešto nazire, kako ispred sebe tako i kilometrima daleko, pa su na ovom mjestu obična osjetila bila poprilično uskraćena. Mladiću je upravo to tjeralo strah u kosti. Jednostavno, osjećao se posve neprirodno i iznad svega skučeno. Htjede, ne okrećući se, upitati Aretusa i Jakog što misle o ovome što vide oko sebe, no ostade zaprepašten onim što se tada dogodilo.

Kad je ispustio glas začuje samo nekoliko laganih prasaka. Njegove riječi iz nekog nepoznatog razloga poprimiše sasvim drugačiji oblik od onoga kojeg im je on namijenio. Uplašeno se osvrne oko sebe tražeći pogledom prijatelje, a tek kad njih ugleda spozna što je pravi strah.
- Ovdje je zaista sve dokraja izopačeno - panično pomisli hvatajući se grozničavo rukama za glavu. Na mjestu dvojice drugara vidje samo dvije nejasne mrlje koje su tek vanjskim obrisima imale nečeg zajedničkog s ljudskim oblikom. Sve drugo bijaše posve bezlično. Sličili su nekakvoj sivoj želatinastoj masi koja bi se tu i tamo zavaljala, sad lijevo sad desno. Mladić snažno krikne no začuje tek zvuk koji je sličio žuborenju potočića.

Odjednom ga uhvati panika kakvu nikad prije nije osjetio. Čak ni ono što je proživljavao dok je u eridskim ruševinama tražio četvrti paretski mač nije bilo strašno kao ovo ovdje. Užasan osjećaj da je zarobljen u nekakvoj sivoj masi koja je, u stvari, njegovo vlastito tijelo, a koja više ne može uspostaviti komunikaciju ni sa čime oko sebe, ga je naprosto gušio. Osjećao je kako mu ponestaje zraka pa podigne ruke prema ustima. Kad je opazio ruke gotovo se onesvijestio. I one bijahu tek dvije posve neodređene sive mrlje.

Počeo je kričati, trgajući se i tražeći pogledom one stepenice kojih više nigdje nije bilo. Htio se naglavačke sjuriti njima dolje do dna, sjuriti se bilo gdje, samo da se ova strahota prekine. Krici su mu sad sličili na lagani šum jesenskog vjetra koji se nestašno poigrava raznoseći opalo lišće. Nije znao otkud mu se javila baš ta, za ovu situaciju posve neprimjerena slika, no osjeti bjesomučan poriv da najvećom mogućom brzinom nestane odavde ili da bar stupi u bilo kakav kontakt s nekim od prijatelja.

Kad bi mogao progovoriti makar riječ dvije s Aretusom ili Jakim… kad bi nekako ovaj grozan pritisak nestao, kad bi bar popustio… Potrčao je ka jednom od dvojice prijatelja osjećajući da opasno ludi. Da mu je samo nekako iskočiti iz ove proklete sive mase, da se nekako osloboditi i moći makar riječ izustiti. Ovo je pakao, pravi pakao. Pakao ne može biti gori od ovog, kričalo je sve u njemu.

- U pomoć, u pomoć!!! - derao se punim glasom sve više svjestan da od toga nema nikakve koristi. Međutim, strah mu nije dao da prestane. S druge strane ga dočeka panično mlataranje. Aretus ili Jaki, nikako nije mogao znati koji, očito je proživljavao isto što i on.
U tom času vidje da onaj udaljeniji od dvojice prijatelja punom snagom trči bježeći nekamo od njih. Jonas je još uvijek imao prilično čistu svijest pa, vidjevši da mu je prijatelj u velikoj opasnosti da padne s ove proklete visoravni, potrči za njim. Sad ga više nigdje nije vidio pa se okrene onome koji je bio iza njega.

Što se dogodilo i gdje je ovaj nestao? - riječ mu se vraćala kao kakvo čudno šuštanje. Možda je već pao u duboki ambis, a to je značilo sigurnu smrt. Ta misao je u mladićevoj svijesti tukla kao teški čekić, još više pojačavajući grozno stanje posvemašnje nemoći. Bar ovaj drugi bijaše tu u blizini. Na neki način je osjećao da je to Aretus. Što li je u njegovoj glavi i je li se čega dosjetio, prostruji mu nova misao. Činilo mu se da je njegov suputnik u posve istom stanju kao i on, a to mu nije ulijevalo baš veliki optimizam.

Očajno je želio da Aretus pronađe kakvo rješenje, Aretus koji se toliko puta izvukao iz najtežih situacija. On je uvijek, čak i onda kad je sve izgledalo beznadno, znao što im je činiti. Nažalost, ovaj put nije bilo tako. Stoga je mladić izgubio svaku nadu pritisnut osjećajem zarobljenosti u posve izobličenom vlastitom tijelu koje je, k tome, izgubilo svoje najvažnije funkcije. Bio je siguran da će ovdje vrlo brzo skončati, a vjerojatno će prije toga izgubiti razum.
U tom trenu na udaljenosti od otprilike jednog kilometra ugleda desetak zlokobnih sjena. Polako su im se približavale nagoviještajući nove nevolje.

NASTAVLJA SE...

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.