Izgubljeni u prijevodu 1023

Tvoja patnja i mene boli

Tvoja patnja i mene boli
Maja Jakšić

Pomagači na neprocjenjiv način pridonose društvu. Kao što se brinu o drugima, moraju se brinuti i o sebi, te cijeniti svoj trud, sposobnost, kreativnost i snagu koju moraju stalno čuvati i obnavljati. Dakle, posredna traumatizacija je proces, a ne događaj. To je reakcija pomagača u obliku patnje, gnjeva ili bijesa koji raste u svakodnevnom doticaju s ljudskom patnjom, ali i obrambeni mehanizam protiv takvih snažnih osjećaja, način otupljivanja.

Pomagači su ljudi različitih profesija koji pružaju pomoć drugima. To su pripadnici zanimanja usmjerenih na pružanje zdravstvene, psihološke, socijalne, pravne i duhovne pomoći te različite vrste tehničke pomoći.
Izgaranje se odnosi na činjenicu da nakon određenog vremena neki pomagači postaju depresivni, osjećajno prazni, obeshrabreni i nemotivirani za svoj posao. Imaju različite vrste tjelesnih simptoma, učestalo pobolijevanje, nisku toleranciju na frustracije, a nekadašnje razumijevanje za osobe u krizi zamjenjuje cinizam ili ravnodušnost.
Ipak, nisu svi pomagači jednako izloženi riziku izgaranja. Oni koji idealiziraju svoje zanimanje, koji teže perfekcionizmu i imaju izrazito visoka očekivanja, a podložni su autoritetu i ne znaju postaviti svoje granice u odnosu na posao, spadaju u rizičnu skupinu.

Međutim, izgaranje ima izvor i u nizu okolnosti koje nisu povezane s osobinama samoga pomagača. To su preveliki radni zahtjevi, loši međuljudski odnosi unutar organizacije, nepostojanje potpore i profesionalna izolacija kao i loša organizacija rada.

Zbog svakodnevnih susreta s tuđim patnjama i nesrećama i sami pomagači mogu postati traumatiziranima i prolaziti kroz krizne situacije. Pomagači često očituju iste znakove kao i traumatizirane osobe s kojima rade, kao što su noćne more, prisilne misli, žalost, nepovjerenje, strahovi, depresivnost, razdražljivost, osjećaj bespomoćnosti, kronični umor, probavne smetnje, veća podložnost nezgodama i infekcijama, povećano konzumiranje alkohola, cigareta, lijekova i slično.

Pomagači često nisu svjesni kako ta vrsta rada utječe na njih i ustručavaju se potražiti pomoć. Pomagač svoju potrebu za konzultacijom može doživjeti kao vlastitu slabost i iscrpljivati se do krajnjih granica kako bi zadržao vlastitu percepciju o sposobnosti. Pomagači često ne žele priznati da imaju psihičkih poteškoća, zbog straha od gubitka statusa, poštivanja i povjerenja kolega i suradnika.

Posredna traumatizacija kao i sindrom izgaranja kod pomagača mogu biti povećani zbog njihovih osobnih problema i kriza kroz koje svaki čovjek prolazi. Koliko su česte te pojave, nije poznato jer zbog navedenih razloga pomagači nerado traže stručnu pomoć.

Postoje određeni postupci za smanjivanje pomagačkog stresa i prevenciju izgaranja. Prvi korak je prepoznavanje vlastitih stresnih reakcija. Veoma je važno prepoznati taj trenutak kada svakodnevno opterećenje poslom prijeđe granicu podnošljivosti Druga mogućnost je razgovor s osobom od povjerenja. Ljudi iz okruženja, a osobito stručnjaci, lakše mogu uočiti i utvrditi izvor pomagačkog stresa.

Pomagač treba redefinirati svoja očekivanja jer je nerealno očekivanje jedan od uzroka izgaranja. Često pomagači, pogotovo u prvim godinama rada, misle kako je u njihovoj profesiji dužnost spašavati svijet. Kada su očekivanja previsoka, lako se javi osjećaj razočaranosti u organizaciju i pojedince. Zato je važno staviti u realne okvire misiju institucije kao i vlastitu ulogu u njezinu ispunjenju.

Pomagač mora imati na umu da nije sam dok pomaže ljudima u krizi i da može zatražiti pomoć drugih stručnjaka, u prvom redu svojih kolega, a potom i drugih (liječnika, psihijatra, psihologa, socijalnog radnika).
Osobe koje pomažu drugima moraju najprije razriješiti vlastite neriješene dvojbe i probleme. Katkad je najteže pomoći osobi u krizi koja je slična situacijama s kojima se pomagač sam suočavao. Takve situacije bude bolne uspomene na vlastite patnje, koje često pomagača čine nestrpljivim, te time on ne dopušta osobama u krizi da same prođu proces rješavanja krize.

Treba voditi brigu o sebi. Svatko može pomoći sam sebi u kontroli stresa tako što će se pravilno hraniti, vježbati i odmarati se te tako očuvati tjelesnu i duševnu stabilnost. Svatko određeno vrijeme mora posvetiti sebi, posebno kroz razonodu, jer će se tako moći izraziti i ublažiti kako unutarnje napetosti tako i one u kolektivu. Iznimno je važno uspostaviti ravnotežu između rada i obiteljskog života. Obiteljski život predstavlja značajan odmak od posla i ima potencijal kao važan izvor snage u borbi protiv izgaranja.

Slobodno vrijeme također može biti konstruktivan način borbe protiv izgaranja. Ako su pomagači unaprijed svjesni emocionalnih zahtjeva svojeg posla, ako imaju precizna očekivanja, ako su svjesni rizika izgaranja i znaju kako se boriti protiv njega, uspješnije će obavljati svoj posao. Kada bi ljudi realno procjenjivali svoje sposobnosti i poznavali vlastita ograničenja, bolje bi znali u kojim situacijama treba reći „ne“, kada uzeti odmor ili potražiti pomoć od drugih pa čak i promijeniti posao.

U pomagačkom poslu, gdje je jako malo priznanja i gdje je napredak teško uočljiv, snažno sredstvo borbe protiv izgaranja je povremeno neformalno okupljanje svih zaposlenika, druženje i razmjena iskustva s drugim pomagačima i organizacijama kako bi mogli staviti u kontekst vlastita postignuća, zadovoljstva, ali i razočaranja. Na razini organizacije važno je pronaći način za odavanje priznanja pomagačima za njihov rad i tako im dati do znanja da su zamijećeni i važni u svojoj radnoj sredini. U organizaciji je najvažnije stvoriti klimu u kojoj se briga za pomagače neće doživljavati kao luksuz, nego kao profesionalnu odgovornost svakog pomagača i organizacije u cjelini.

Da bi čovjek nadišao izgaranje, mora voljeti svoj posao ili barem neki njegov aspekt i mora vidjeti smisao u svome poslu. Posao, posebice pomagača, prezahtjevan je da bi ga se moglo obavljati bez osjećaja poslanja. Promišljanjem i radom na sebi, izgaranje možemo nadići, ali posrednu traumatizaciju ili zamor suosjećanjem ne možemo. Mnogi će pomagači doživjeti reakcije slične reakcijama bolesnih, ožalošćenih ili umirućih koje će u njima potaknuti pitanja o pravdi, o smislu života, te izazvati strah od vlastite bolesti i smrti.

Posredna traumatizacija utječe na nas i mijenja nas, a na nama je izbor da i u tom bolnom procesu ostvarujemo svoje poslanje. U medicinskim i psihološkim istraživanjima i mjerenjima, LJUBAV, NADA I VJERA su nemjerljive i nevidljive, ali čine čuda i temeljna su snaga i u radu s ljudima i u nadvladavanju vlastitih poteškoća.

Piše Maja Jakšić




Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.