Za tračkom nade 1172

21. POGLAVLJE Bijeg

21. POGLAVLJE Bijeg
ILUSTRACIJA

- Moramo bježati odavde – žalosno je govorio starac Petas. Svi oko njega spustili su glave šutke zureći u tlo. Mislima su im prolazile užasne slike zadnjih događaja i znali su da je samo pitanje vremena kad će zvijeri nahrupiti. Znali su, također, da su otkriveni. Netko ih je ipak slijedio sve do doline iako su dobro pazili da se to ne dogodi. Neprijatelji mogu ovdje biti već za koji dan jer posvuda imaju teleportere.

- A gdje možemo pobjeći – tužno progovori Ejnar – nemamo se gdje sakriti. Možemo jedno vrijeme lutati i skrivati se po nepreglednim južnim prostranstvima. No, mi smo u ratu sa silama pakla, a s njima, nažalost, nemamo nikakve šanse.
- Da, nadali smo se, pa bili čak i uvjereni da u konačnici zlo ne može pobijediti, ali… izgleda da je sve gotovo – tiho će Aretus.

Jaki koji se u međuvremenu, zahvaljujući blagotvornom djelovanju okružja te travama i napicima kojima su njega i ostale ranjenike cijelo vrijeme kljukali marljivi i brižni revlonci, poprilično oporavio, dobaci: – Ovo mjesto je zaista mali raj. Meni se nigdje ne bježi. Ionako smo gotovi, a svejedno mi je hoće li to biti dva dana prije ili dva dana poslije. Svakako bih više volio umrijeti braneći nešto ovako lijepo, nego u bjesomučnom bijegu. Predlažem da ostanemo ovdje i organiziramo obranu.

- To bi bilo samoubojstvo – javi se Jonas – vidio si kakvom silom raspolaže Marduk, a moj mač je uništen. Jedan njegov pokret i svi ćemo biti mrtvi. Međutim, ja se nikad neću predati, neću se predati sve dok postoji i najmanja šansa, a ona će postojati dok ima života u meni. Zato život moramo sačuvati. Ako odmah krenemo imat ćemo malu prednost, a kasnije im možda i duže vrijeme zametnemo trag. Dolje u pustari sigurno nemaju teleportere.
- Dođite sa mnom – pozove ih Petas koji im je očito imao kazati nešto važno.
Slijedili su ga i on ih dovede pred još jedan portal. 

- Ovaj portal vodi do ostatka našeg naroda na jugu. Oni se nalaze tisućama kilometara daleko. Tako ćemo steći veliku prednost nad zločincima, a možda im i zametnemo trag. Onaj tamo portal vodi na daleki jugozapad. Netko bi mogao poći onamo i upozoriti vaše ljude u koji se nalaze u Skrivenoj dolini. Kad pođemo morat ćemo uništiti sve portale. Dok se ostali pripremaju za evakuaciju mi se još moramo dogovoriti što ćemo točno uraditi. Prije nego krenemo s prijedlozima moram vam još nešto reći.

Starac zavuče ruku u džep i izvuče kutiju koju je Jonas našao u sanduku s mačem.
- Kad ste otišli konačno sam se mogao malo ozbiljnije pozabaviti ovim ovdje. Vidite ovo – pokaže im na čudna slova koja su bila izrezbarena na poklopcu – to je staro artansko pismo. Nekad sam ga ponešto poznavao, a dobro ga je znati jer su Artanci, drevni davno nestali narod, dali mnoge mudre, rekao bih čak svete ljude. Dakle, ovim starim pismom je napisana zagonetka čije rješenje otvara bravu na kutijici. Netko bi se upitao zašto nisam razbio bravu. Prvo, materijal je veoma čvrst, a drugo, nisam imao pojma što je u kutiji i hoću li razbijanjem brave napraviti nepopravljivu štetu. Kad sam konačno uspio otvoriti kutiju, u njoj sam pronašao papir. Ispisan je istim pismom i na istom jeziku kao i zagonetka na poklopcu. Nakon nemalog truda uspio sam odgonetnuti što piše.

Zatim im starac prevede tekst s papira:
`Ja, Dagdar, vidjeh kako se otvaraju nebesa i začuh gromak glas koji je zvonio nošen olujnim vjetrom. U strahu sam gledao gore, a bijah obasjan jarkim svjetlom koje je dopiralo kroz veliki nebeski otvor. Vidjeh neka čudna bića, bilo ih je mnogo, a bila su slična ljudima. Svijetlila su snažno, a svjetlo je kroz onaj otvor udaralo sve do zemlje. Bila su sva u bijelom, s licima kao naša. Imala su ruke i noge, a za njima su se njihali bijeli ogrtači za koje pomislih da su velika i moćna krila. Čuh, od njih je dopirao onaj strašan glas. Dok slušah nepoznati glas, vidjeh kako on postade slika pa mi se ukaza strašan prizor. Mač i koplje, krv i jauk, borbe i smrt,… grozne slike nizahu se jedna za drugom.

Svugdje gdje sam pogledao vidio sam samo zlo koje je, pružajući svoje pohlepne kandže, sve obuzelo, a crna sjena pade preko cijele zemlje, utapajući se u nju i hvatajući dubok korijen u ljudskim dušama. Ljudi su mu se predali ne prepoznavši ga i ne shvaćajući što se događa. Tek se jedan mali broj borio, borio se hrabro i junački, odvažno i bez kompromisa, borio se protiv svake nade. Borio se za čovjeka, za čistoću, za pravdu i istinu, borio se, ali, činilo se, uzalud. Zmijin otrov ih je dotakao, ali nije ih sve usmrtio. 
Noć je zavladala. Zlo je odnijelo krvavu pobjedu. 

Ali mrak se još nije sasvim spustio. Gledam zlo kako bjesni, muči se i divlja jer ne može uzeti sve. Vidim sunce, vidim, na jugu se podiže svjetlo, tajno skriveno svjetlo. Tako je jako da se tama o njega razbija. Hrabri junače podigni glavu, još nije sve izgubljeno jer se daleko dolje nazire nada. Moje oči dalje ne mogu jasno vidjeti, ali vidim da zlo zastaje. Bjesni i urliče, kida se i razapinje, a onda nemoćno staje, podmuklo pripremajući strašan udarac. Nebo se zatvorilo, vjetar je prestao, više ništa ne čujem, više ništa ne vidim. Pravedniče ako se želiš spasiti kreni u zemlju južno od orla i lava, još dalje od velikog slobodnog štita. Otkrij o čemu se radi, jer to je jedina nada.`

- Nikad ništa slično nisam čuo – prozbori Visoki širom otvorenih usta.
- Kao da je to upućeno baš nama – bio je jednako tako začuđen Jaki.
- Što sam više razmišljao o tome to sam bio uvjereniji da zaista i jest – odgovori mu Petas – zlo je ovladalo cijelom zemljom, a mali broj hrabrih i odlučnih ljudi mu se suprotstavio. Činilo se da je sve uzalud. Dagdar je u viđenju imao baš ove događaje. Iako je situacija naizgled pogubna, po ovome – starac mahne papirom – po ovome, dakle, još nije sve gotovo.

- Ja ove riječi baš i nisam razumio – javi se Aretus kao da se odjednom prenuo – što mu znači štit,… slobodni štit,… a što bi tek moglo biti ono sunce ili svjetlo.
- Jasno je da su lav i orao simboli Asurije i Aremije, jer se ove životinje nalaze u grbu te dvije kraljevine. Zmija se nalazi na štitu i odjeći sila zla. Otuda ono o zmijinu otrovu… Ovo je lako objasniti. Na što se odnosi govor o svjetlu, to nije jasno ni meni, ali to očito nije jasno ni piscu ovog proročanstva. I dolazimo do štita. Što je štit shvatio sam tek kad sam nacrtao kartu ovih golemih krajeva. Ovo veliko područje južno od Aremije i Asurije izgleda baš poput naopako okrenutog štita. Njegov vrh je uglavljen između kraljevina, a širi se prema jugu. Kad sam to shvatio znao sam da je prorok vidio baš ovo naše vrijeme, jer je još nedavno slobodno područje izgledalo sasvim drugačije.

- Napisao je još dalje od velikog slobodnog štita. Gdje bi to onda bilo?- upita Jonas.
- Dalje su samo Daleke planine i misteriozne zemlje koje se prostiru iza njih – zabrinuto će Jaki.
- Upravo tako. Morat ćemo onamo pa što bude – zaključi starac.
Jonas ih je gledao razmišljajući o onome što je čuo o tim krajevima, a sve što je čuo moglo se svesti pod jedan jedini nazivnik: strahota.

Aretus progovori kao da mu čita misli: – Krećemo dolje. Sve dok ima imalo nade moramo učiniti sve što je u našoj moći. Svi znamo da su te planine uklete, ali zar nam se može dogoditi nešto gore od onoga što smo već prošli, ili pak od onoga što nas čeka ako ostanemo u ovoj dolini.
Za trenutak su svi zašutjeli. Moglo se osjetiti kako se nekakva jezovita hladnoća zavukla među njih, hladnoća koju je izazvala sama pomisao na mjesto ka kojem će se skoro zaputiti. Za čas su čak zaboravili i strašnog protivnika koji sigurno već grabi ovamo s namjerom da zatre i najmanji spomen na njih.

Nekoliko sati kasnije bijahu spremni. Gotovo svi su krenuli prema portalu koji je vodio do revlonskog kraja. Odatle se najbrže moglo stići do Dalekih planina. Mali broj ljudi krenuo je ka jugozapadu. Oni su trebali upozoriti sve stanovnike Skrivene doline i povesti ih u blizinu Dalekih planina. Ako se Jonasova grupa probije preko tih ukletih gudura, možda se i ostali prebace i tako za duže vrijeme ostave Marduka za sobom. 

Prije nego su krenuli iz doline Petas je uništio portale koji su vodili do Mokasa, Wiltona i prema Kajitskom kraljevstvu, a uništio je i sve drugo što bi na bilo koji način moglo pomoći zločincima kad stignu ovamo. Zatim je objasnio grupi koja je krenula na jugozapad kako će kad dođu na odredište uništiti svoj portal, a on će onesposobiti ovaj južni. To bi im trebalo dati značajnu prednost pred zvijerima koje će ih zasigurno bjesomučno tražiti. 
Malo kasnije dolina je bila potpuno pusta.

……
 
Marduk je jahao na čelu goleme vojske. Bila je to najstrašnija vojska koja se ikad skupila na jednom mjestu. Među njima nije bilo ni jednog jedinog čovjeka, a da je koji i bio zacijelo ne bi izdržao više od pola sata, a da mu se um ne pomrači. Veliku armiju, koja je sigurno brojila tisuće spodoba, sačinjavali su najgori i najopakiji stanovnici podzemlja. Mnoštvo demona podignutih da se iživljavaju dovršavajući ovu žalosnu epizodu, sjene i utvare, poludemoni i još ono nekoliko preostalih morga, jahali su u savršenom redu. Strašno je bilo gledati kretanje tih zvijeri. Svi su bili divlji i krvožedni, a sad su bili besprijekorno ustrojeni. Kakva li ih je sila držala u takvom poretku? Tek kad bi ih se pogledalo izbliza moglo se primijetiti da svi jedva čekaju da ih se pusti s lanca.

Uskoro su bili pred pećinom, a malo kasnije već su se tiskali na ulazu u dolinu. Neki su brzo požurili niz kamene stube jer su kroz pećinu išli pješice pa se izgubio onaj red kojim su dotada stupali. Međutim, odmah su grabili natrag jer dolje nisu mogli izdržati. Kad se Marduk pojavio na izlazu iz pećine pored njega odmah stade Enodus. Gledao je preko stabala prema mjestu gdje je prije neki dan bila ona gužva. Sve je bilo savršeno mirno. Sa strahom je pogledao Marduka.

- Jesi li siguran da je ovo to mjesto?- upita ga on.
- Sasvim siguran – bojažljivo prosikće Enodus.
- Čini se da ovdje nema nikoga. Hmm,… Opet si zabrljao.
- Ali ne znam kako…kako je moguće…kao da su znali – mucao je Enodus.
- Znali su prokletniče, znali su. Znali su i da si ti bio ovdje. Silazi dolje i traži ih!

Enodus se od straha skotrljao niz stepenice. Čim je onako ugruvan ustao osjeti kako ga nešto davi pa požuri ka vrhu stuba. Gore ga dočeka Mardukova ispružena ruka. Odletio je desetcima metara natrag u dolinu. Brzo je došao sebi i sad je opet panično grabio uzbrdo boreći se svim silama za dah. Sve oko njega je škripalo i strugalo. Nekako se dovuče gore, a Marduk ga propusti rekavši mu da će se s njim pozabaviti kasnije.

Sad se on polako spuštao niz stube. Negdje pri dnu osjeti da mu ponestaje zraka. Bijesno je gledao oko sebe grozeći se onoga što vidi. Ovo savršenstvo je na njega djelovalo kao najgora noćna mora. Izvuče mač i zamahne svom snagom ka tlu vičući da će odmah uvesti reda u ovu grozotu. Strašan udarni val krene put doline rušeći i paleći sve pred sobom. U nekoliko sekundi je ovaj komadić zemlje koji je toliko sličio raju, pretvoren u pravi pakao. Plamen je gutao sve, a spodobe su urlale veseleći se tom prizoru. Marduk im mahne da mogu ući u dolinu koja je malo nakon toga bila preplavljena njihovim smradom. Za čas su razorili i ono malo ostataka koje je vatra u silnoj žurbi samo napola spržila.
 
……
 
Mlado, tek izišlo sunce blago je milovalo jutarnju izmaglicu obećavajući lijep i ugodan dan. Samo su se guste krošnje golemih stabala još opirale njegovim zrakama ne dajući im da se probiju do vlagom natopljenog tla. Priroda se polako budila tjerajući svojim jutarnjim zvucima življe krv kroz vene upravo pristigloj grupici ratnika. Čovjek neopterećen brigom vjerojatno bi bar na tren zanesen zastao i uživao u ovom lijepom iako pomalo prohladnom jutru. 

Nažalost, mladom Jonasu nije bilo ni na kraj pameti diviti se živopisnom buđenju šumovitog kraja koji se prostirao posvud oko njega. Mladić se upravo nalazio u podnožju Dalekih planina. S njim su bili Aretus i Ejnar, Visoki i Jaki te Eric i Holdar. Gledao je ka okomitim mračnim liticama koje su se daleko gore stapale s čudnim crnim oblacima. Trebali su pronaći način da savladaju tu, činilo se s ovog mjesta, nepremostivu prepreku. Negdje visoko gore, skriveno u tajanstvenim oblacima, ili možda čak s druge strane negostoljubivih tamnih litica, trebalo se nalaziti konačno rješenje svih njihovih problema. Ako se uspiju probiti vratit će se po sve preživjele i povesti ih za sobom. To im je, izgleda, jedini spas.

Jonas blagim pogledom neprimjetno pomiluje prijatelje pa se opet na trenutak zamisli. Učinili su sve što su mogli, upotrijebili baš sve što im je bilo dostupno. Imali su, koliko je to bilo moguće, čisto srce i dušu, imali su osobnu hrabrost i mudrost, a posebice mudrost starog Petasa koja je nadilazila svaku drugu. Nažalost, sve to nije puno pomoglo. Zlo ih je nadjačalo. Njihova snaga nije bila dovoljna, sav ljudski trud i nastojanje nisu bili dostatni. 

Sad ih čeka ovaj težak, odavde, iz podnožja, reklo bi se čak nemoguć uspon. Ali kako reče Aretus, sve dok postoji i najmanji tračak nade treba ga slijediti. Još jednom podigne pogled u visinu i zagleda se u mračne oblake. Iznova mu se učiniše čudnima. Kao da se, bez ikakva vjetra, lagano njišu i titraju. Vidjevši to obuze ga ledena jeza.
- Ovo će zaista biti težak uspon. Uhhh,… čeka nas vjerojatno najteži ispit dosad – duboko uzdahne hvatajući se za jednu malenu izbočinu u litici.

KRAJ PRVOG DIJELA

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.