Kršćanski nauk 25527

Otvorena su vrata pakla

Otvorena su vrata pakla
Sedamdeset godina poslije otvorena su vrata pakla u Hudoj jami / CROPIX

Hodala je polako. Nije znala ni otkuda dolazi ni kamo ide. U glavi joj je bila takva zbrka. A strah joj se zavukao duboko u kosti, zajedno s vlagom kojom ih je nasipala sitna kišica koja nikako nije prestajala. Ali nije se brinula za sebe. Strepila je za ovo odvažno maleno biće koje je tako hrabro uz nju stupalo. Kao da joj čita misli, nježan glasić upita: - Mama, kuda nas vode?

Srce joj se steglo. Već odavno se plašila jer mnogo je zla već vidjela. Toliko ubijenih na sve strane. Bez ikakva razloga. Ali nada je bila jača. Nije mogla zamisliti da bi se nešto moglo dogoditi ovom predivnom Božjem stvorenju pored nje. Kakva bi to nepravda bila! Polako se okrenula i pogledala par najljepših očiju na svijetu. Da, Ivan je imao tako lijepe oči. Tople i plemenite. I uvijek nekako širom otvorene. Dječje radoznalo.

- Nikuda sine. Još koji dan i doći ćemo našoj kući - prošapta na silu se smiješeći. Gledajući njegove plave oči na trenutak je sve zaboravila. U njima su se ogledali beskraj i savršenstvo. Bar se majčinu srcu tako činilo.

- Mama, hladno mi je - opet će piskutavi glasić. 

Obuzeše je muka i očaj. Ivan je bio skroz mokar. Da nije bolestan? Ako nije, sigurno će se razboljeti, a to bi u ovim uvjetima značilo... Strese se pa još čvršće uhvati malenu ručicu. Skinula je bluzu i prebacila je preko Ivanove glave iako je na njoj već bila njezina jakna. Znala je da neće biti pomoći jer je i bluza bila skroz mokra.Ova dosadna sitna kiša bila je najgora. Sve je natapala, a čovjek je i ne primijeti. Shvati tek kad se razboli. 

Stišćući sinovu ruku pokušala je moliti. No, Bog ovih dana ne bijaše tu. Sve ih je napustio. A ona ni mislima ni duhom nije mogla k njemu. Da bar to može. Gledala je ljude pored sebe. Svi su šutjeli i stupali. Kao ovce na klanje. Mokri i snuždeni. A što bi i mogli, pomisli. Jer svako malo začula bi se psovka, a potom udarac i krik. Nije smjela pogledati što se događa. Nije smjela znati je li to, u ovoj koloni smrti, bio nečiji posljednji krik. Tek bi povremeno i ispod oka, dobro pazeći da se ne susretne s paklenom prazninom demonskog pogleda, zapazila crvenu zvijezdu. Crveniju od krvi kojom je posvuda natapala ovo negostoljubivo tuđe tlo.

I baš tog trena trgne je tupi zvuk. Netko je pao. Znala je što slijedi. Bijesna psovka, a potom zvuk udarca. Skršio je kosti lubanje pa tijelo ostade ležati na cesti. Vjerojatno se još trzalo opirući se smrti. Nije smjela pogledati, ali sve je znala. Suze su joj navrle. Znala je i tko je, izmučen ovim silnim zvjerstvima, tako nesretno pao. Jadni stari Franjo. Nekako je to znala. No, Grozda u tom trenutku nije znala da je Franjo imao veliku sreću što je tako skončao.

Još jednom stegne sinovu ruku pomislivši kako će sve uraditi da se bar njemu ništa ne dogodi. Imali su posla s najgorim demonima, ali Stvoritelj je jači, tješila se. Drugom rukom doticala je skriveni križ. Nije ni primijetila da se Bog opet vratio. Samo je osjetila nenadano olakšanje.

Iživljavanje crvenih krvoloka

Miris vlažne mahovine miješao se s nekim čudnim smradom. Ili joj se samo pričinjalo. Obuze je osjećaj da je sve oko nje ljepljivo i da s neba sipe sitne kapi slankaste krvi. Naježi se pa odmah odagna crne misli. Morala je zbog Ivana. Kad se njega sjetila osmjeh joj zaigra na licu. A nije ga bilo lako izmamiti. 

U tom su času prolazili pored dvije velike zgrade. Između njih je vodio put širok nekoliko metara. Samo su prošli pored njih. Bile su prazne. Ubrzo ugledaše maleno okno. Rudnik. Okno bijaše široko oko dva metra, a visoko tek nešto više. Najprije pomisli kako će unutra vjerojatno prenoćiti. Postade nestrpljiva jer se nadala da će se uspjeti bar malo odmoriti i osušiti, a onda joj crna slutnja obuze dušu. Zgrabi Ivana i privuče ga k sebi. Dječak je začuđeno pogleda. Grozda je preko njega gledala u mračno okno. Oni na čelu kolone već su ulazili u njega. Mnogima od njih ruke bijahu vezane žicom.

Netko je upalio treperavu svjetiljku koju nađe obješenu negdje unutra. Još se neki toga dosjetiše. Uske tračnice pod nogama pokazivale su put u utrobu zemlje. Grozdu obuze strah. Bojala se ove mračne rupe koja je tako neprirodno zadirala u dubinu. A što ako ih pobiju kao i tisuće dosad. I ostave tu, daleko od zavičaja, gdje ih nitko nikada neće pronaći.

- Ne, Ivan ne može umrijeti! - gnjevno uzdahnu. Nije se mogla riješiti mračnih misli. Nažalost, nije ni slutila da im je Sotona pripremio strašniju sudbinu od bilo čega što je mogla zamisliti. Kad su stotine ljudi ušle u mračni tunel počeli su ih žive zatrpavati. U trenu je sve preplavio užas. Sa svih strana čuli su se krici. Ljudi su, dobivši iznenada čudesnu snagu, panično skakali jedan preko drugoga. I ona je, vukući Ivana, zateturala prema izlazu. No, bilo je kasno. Demoni su ih već zatrpali.

Stravični urlici odjekivali su mračnim podzemljem. Brujalo je kao u paklu. Potpuni kaos. Gazili su i skakali jedni po drugima. Grozdu je netko gurnuo. Sva prestravljena stiskala je sinovu ručicu bojeći se da ga ne pregaze. Učini joj se da u tom paklu Ivan plače. Nije ga mogla čuti. Ali čula je sebe kako kriči. Izbezumljena. Stojeći iza jednog potpornja, čvrsto je dječaka privila na grudi: - Sine moj, što si ti skrivio?!!

Ivan se tresao. Ništa nije razumio, ali neviđeni strah se i u njega uvukao. Majka ulovi zadnji treptaj trnuće svjetiljke i pogleda dječakovo lice. Pogledi im se sretoše. Zadnje što je vidjela bile su užasnute plave oči iz kojih su niz nježno lice klizile suze. U svom onom kaosu sad je čula sinov krik: - Mamaaaaaa!!!! - nježne ručice oviše joj se oko vrata. A onda se srušila u blaženi mrak. 

Kad se probudila nije znala gdje je. Na nesreću, sjetila se. Mahnito je počela pipati oko sebe tražeći Ivana. Nije ga bilo. Nezemaljski krik silovito propara pakleno podzemlje. Krik koji je sigurno probio debele naslage zemlje i kamenja i propeo se do neba. Krik kojega je morao čuti nijemi Otac na nebu i koji je morao učiniti da zadrhti zlo koje je sve ovo smislilo i u djelo sprovelo. Taj krik bijaše zadnje što je Grozda uradila, a da je toga bar malo bila svjesna. Nakon toga razum joj se pomutio.

Vrata pakla

Sedamdeset godina poslije otvorena su vrata pakla. Vrata na Hudoj jami iza kojih su partizanski demoni zakopali nekoliko tisuća nevinih ljudi. Neke su poubijali, a neke žive zakopali (položaj nekih pronađenih tijela pokazao je da je dio žrtava namjerno ostavljen živ te zazidan kako bi što duže patili). Slovensko društvo za prešućene grobove navodi da je među zakopanima bilo mnogo žena i djece. Smatra se da su partizanski krvoloci žrtvama ispunili dva vertikalna iskopa i da se u njima vjerojatno nalazi nekoliko tisuća mučenika. U horizontalnom dijelu rudnika pronađeni su samo ostaci hrvatskih žrtava.

Rudnik Huda jama, žalosno je mjesto vjerojatno jednog od najvećih i najstrašnijih zločina u ljudskoj povijesti. Počinitelji tog stravičnog čina nikada nisu odgovarali, a neki od njih i danas bauljaju našim krajevima. No, negdje gore, u dalekoj vječnosti sve stoji. Stoji svaki i najsitniji detalj. Neizbrisan i nezaboravljen. Zamrznut. Čeka sudionike. Svi će se sa svime morati suočiti. Zločincima bi bilo bolje da im se to dogodilo ovdje.

A vrata pakla, za sve one koji su zakopani iza njih, pretvorila su se u rajska vrata. Duboko u to vjerujem.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.