Kršćanski nauk 894

Savjet iz budućnosti - svjetlo biraj!

Savjet iz budućnosti - svjetlo biraj!
ILUSTRACIJA

Kad bismo se kakvim čudom prebacili stotinjak godina u budućnost pa s velike vremenske udaljenosti pogledali djela koja danas činimo, vjerojatno bi se puno puta nasmijali zbog njihove beznačajnosti i našeg trenutačnog uvjerenja da su nam toliko važna.

A kad bismo imali drugu priliku zasigurno bismo mnogo toga uradili drukčije. I, shodno tome, vjerojatno bismo se u čudu zapitali zašto smo toliko puta tvrdoglavo upirali da nešto ostvarimo, pa ako treba čak i na nepošten način, a sad se, kad se na te događaje spustio debeli sloj prašine, zbog toga možemo samo sramiti. Je li ono malo društvenog prestiža i koja stotina kuna ili eura više u džepu ili na kakvom tajnom računu, bila vrijedna tolike sramote. A ono što je učinjeno, učinjeno je. Ostaje zapisano u knjizi vječnosti i ne može se više nikada izbrisati.

Godina je 2120. Svijet je nekim čudom još čitav, jer ga, još većim čudom, iz nekakvih tajanstvenih razloga zaobilazi nuklearni rat. Hrvatska je, također velikim Božjim čudom, još uvijek tu. Usprkos trudu mnogih, nije propala. I tako, u toj dalekoj budućnosti jedan naš sunarodnjak prebire po stotinjak godina starim vijestima. Prva vijest koju je zapazio govorila je o onodobno poznatome političaru koji je svoju firmu prepisao na bivšu suprugu pa joj potom namiještao milijunske poslove. Brzo su se obogatili, a u društvenom okružju onoga vremena bijahu nedodirljivi poput mnogih drugih. Međutim, nakon nekog vremena zakačila ih je jedna mala nezgoda: i on i ona već odavna su mrtvi.

Druga priča spominjala je poznatu političarku blisku spomenutom političaru, koja je omastila ionako mastan brk sumnjivim poslovima pri obnovi prirodnom nepogodom poharanih područja. Bilo je tu još štošta sumnjivog na čemu je dotična lijepo zaradila, no, na njezinu žalost i nju zadesi isti problemčić. Već odavna je pokojna. Kažu da ni kune nije ponijela na drugi svijet.

Treća priča spominjala je premijera koji je u bescjenje i za dobru proviziju rasprodavao državna bogatstva. I on je već odavno pod zemljom.
Sljedeća priča govorila je o svećeniku optuženom i osuđenom za pedofiliju. I taj je već davno pokopan na mjestu od kojeg sad ljudi s gađenjem okreću glavu.

Slijedila je priča o gotovo dvije tisuće jama koje su nevinim žrtvama napunili monstrumi, koji su desetljećima slavljeni kao najveći heroji. Ponekad bi nesretne ljude, među kojima je bilo mnogo žena i djece, žive zakopavali da bi što više i što duže patili. Mnogo kasnije njihovi sljedbenici skrivali su, a potom opravdavali njihove zločine. I svi su oni već odavna mrtvi. U vječnosti ostadoše zapisana samo stravična zlodjela jednih i drugih.

Potom je naišao na priču o majci koja je ugušila svog malenog sinčića te ga potom, želeći prikriti taj nezapamćeni zločin, bacila u more hineći da se utopio. Majka monstrum već odavna nije među živima. Pamti se samo po demonskom činu kojeg je napravila, vjerojatno ga svake sekunde prebirući u mislima negdje u najdubljim krugovima pakla.

Slijedili su mnogi drugi, više ili manje poznati, koji su na ovaj ili onaj način varali, krali, otimali i ubijali zbog osobne koristi. Svima je danas zajedničko tek jedno: već odavno su napustili ovaj svijet. U uspomeni na njih žive samo sramota i zlo koje su počinili.
I s pravom bi se naš sugrađanin iz daleke budućnosti mogao zapitati što im je to trebalo. Zar nije bilo pametnije časno proživjeti darovano im vrijeme?

Potom bi se mogao potruditi te pronaći još poneku vijest, ali sad drukčije prirode. Međutim, ove bi bilo malo teže pronaći, jer nisu bile atraktivne i zanimljive. Ili su se nalazile na drugoj strani ideološkog spektra pa su se prešućivale ili ismijavale. A danas, s ovolike vremenske udaljenosti, iako rijetko bilježene a onda nerijetko ismijavane, baš one su bile jedino vrijedno čega bi se čovjek rado prisjetio. Svijetlile su poput prekrasnih zvjezdanih bisera na mračnom noćnom nebu. U svoj onoj smrdljivoj društvenoj baruštini tek one ostadoše tračkom svjetla i nade, ostadoše zauvijek potvrđene kao neprolazne vrijednosti nasuprot svoj bijedi bjesomučne gramzivosti i zlu koje je izrodila.

I tako, nakon podužeg traženja možda bi pronašao vijest o mladom svećeniku, osnivaču poznate humanitarne udruge, koji je spasio desetke života nerođene djece.
Potom bi možda naišao na nekoliko crtica o starcu koji je sam i napušten preživljavao od mrvica socijalne pomoći i koji je jednom prigodom pronašao pun novčanik. Odmah ga je bez razmišljanja vratio vlasniku. Malo nakon toga u miru je preminuo.
Negdje bi možda iskopao i vijest o nepoznatom darovatelju čijom je velikodušnošću obnovljen dom brojne siromašne obitelji.

Potom bi možda pročitao zapis o majci koja je ostala bez četiri sina. Pali su od ruke zločinačkog agresora, koji je poput krvoločne zvijeri napao njezinu domovinu.
Možda bi pronašao i vijest o još jednoj majci koja je pokazala svoje herojstvo kad je izabrala vlastitu smrt da bi njeno nerođeno dijete živjelo...
I tada bi naš sunarodnjak iz budućnosti mogao pomisliti kako ni oni prvi, a ni ovi drugi, već odavno nisu među živima. I dok za jednima ostadoše tek mrak i sramota, drugi nam ostaviše svjetlo kao vječni simbol časnog i poštenog života.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.