Kršćanski nauk 6929

Zašto dobri Bog dopušta patnju?

Zašto dobri Bog dopušta patnju?
Da bi ljude spasio i Isus Krist je patio; glumac Tomislav Martić u prizoru iz Muke u Imotskom

Briljantni engleski pisac C. S. Lewis jednom je prilikom kazao da je problem postojanja patnje „najmoćnije ateističko oružje" protiv kršćanske vjere.

Kako inteligentan i pošten čovjek, koji ne zatvara oči pred silinom zla i patnje koji su itekako uočljivi posvuda po svijetu, može vjerovati u dobroga Boga Stvoritelja? Kad bi vjerovao promatrajući predivan zalazak sunca, livade obasute cvijećem ili razdragane mladiće i djevojke, još bi se nekako i moglo razumjeti, no, kako prihvatiti vjeru u Boga koji dopušta da bolest ubija majku čija je beba još na njenim grudima, ili da otac umire ostavljajući za sobom siročad o kojoj se više nema tko brinuti?

A što reći o situacijama kad roditelji pokapaju svoju djecu, o ratovima u kojima umiru milijuni ljudi, o koncentracijskim logorima i bačenim atomskim bombama? Zar svemogući Bog nije mogao sve to spriječiti?

Sličnim mislima dr. A. E. Wilder-Smith započinje svoje djelo Why Does God Allow It?, u kojem razmišlja o odnosu patnje, zla i smrti s jedne, te dobrog i svemogućeg Boga Stvoritelja, s druge strane. Doktor Wilder-Smith vlasnik je tri doktorata (doktorirao je iz područja organske kemije na sveučilištu u Readingu, Engleska, a potom na sveučilištima u Zürichu i Genevi u Švicarskoj). Poznat je ne samo kao veliki znanstvenik nego i kao predani vjernik kojega je prvenstveno zanimao odnos između vjere i znanosti.

Pokušat ćemo u najkraćim crtama prenijeti njegovo jednostavno, zanimljivo i slikovito razmišljanje o ovoj iznimno zahtjevnoj temi.

Dr. Wilder-Smith gornje upite stavlja u usta profesora ateista koji, primjerice, ne može prihvatiti ni „pričicu" o Sotoni kao navodnom krivcu za sve. Pa zar ga svemogući Bog nije mogao u trenu uništiti i omogućiti nam da živimo u svijetu bez zla i patnje. Ako ga ne može uništiti znači da je Sotona na njegovoj razini (kakav je onda on Bog?), a ako neće onda nije dobar. Kako pametan čovjek otvorenog duha može vjerovati u takvoga Boga? Ako on zaista voli svijet i čovjeka, kao što tvrdi Biblija, zašto ne ukloni svu ovu bijedu?

Nameće nam se još jedno važno pitanje: zašto taj svemogući Bog traži našu vjeru? Zašto mu je ona potrebna i zašto nas njome često uvjetuje? Nije li kršćanska vjera prilično naivna kad ne uočava ove suprotnosti, pita se na kraju profesor ateist.

Čovjek pokušava shvatiti i umanjiti patnju

Na trenutak ćemo se podsjetiti da se tijekom povijesti često pokušavalo doskočiti problemu ljudske patnje. Tako su starogrčki stoici učili da čovjek mora živjeti u skladu s logosom (sveopći zakon, sveopći um) pa će patnja biti manja, a epikurejci su držali da treba težiti užitku i dobru, ali je nužno izbjegavati one užitke koji izazivaju nemir i grižnju savjesti.

Ako pojednostavimo ateistički pogled na ovaj problem, mogli bi ga svesti na vrlo zanimljivo razmišljanje: naime, patnja je u službi napretka i razvoja pojedinca i društva jer nas sili da razvijamo različita sredstva kako bismo je eliminirali. I na koncu, kao nama najzanimljivije, spomenimo kršćansko učenje koje kao izvor zla i patnje navodi pad praroditelja (istočni grijeh), a spasenje vidi u Sinu Božjem, Isusu Kristu.

Koliko je ovo pitanje zahtjevno, a odgovor teško dohvatljiv, možda bi zorno mogla ilustrirati zanimljiva pripovijetka znamenitog utemeljitelja logoterapije, Viktora E. Frankla. On u obliku Sokratovih dijaloga postavlja učeniku pitanja o majmunu koji se nalazi zatvoren u kavez u jednom bolničkom odjelu. Majmunu više puta dolazi liječnik i u žilu mu zabada injekciju u kojoj je mala količina nekakvog otrova.

Kasnije će se, zahvaljujući tome ružnom i bolnom postupku, proizvesti protuotrov koji će spasiti mnoge živote. Majmun tog liječnika doživljava kao najvećeg mučitelja jer zbog njega pati. U svojoj životinjskoj skučenosti on nikako ne može shvatiti da će njegova neznatna patnja spasiti mnoge živote. Slično je i s nama ljudima, jer u našem trenutačnom egzistencijskom okviru teško možemo razumjeti smisao patnje.

No, vratimo se razmišljanjima doktora Wildera-Smitha i najprije pokušajmo odgovoriti na pitanje treba li odbaciti (postojanje) Boga zbog patnje i zla koji egzistiraju u svijetu.

Sveti Pavao nas u prvom poglavlju poslanice Rimljanima uči, piše doktor Wilder-Smith, da je posve jasno da u Božjem stvorenju nema nikakvih suprotnosti. Bog je veličanstven i svemoguć, stvorio je cijeli svemir koji naviješta njegovu slavu (Rim 1,19-20). Biblija nam, dakle, jasno poručuje da čovjek može razumom spoznati Boga, a ako u tom smjeru ne uloži potreban trud onda će „potamnjeti srce njegovo". Drugim riječima, srozat će se i njegova spoznaja i njegov moral, a čovjek će se okrenuti ništavilu.

Prema Bibliji, vidimo, dovoljan je pogled na svemir da čovjek shvati da Bog postoji i da povjeruje u Njega. No, moramo se zapitati: Zašto Biblija to tvrdi, ako znamo da u praksi jedan broj inteligentnih ljudi svakodnevno promatra i proučava svemir, a na taj način ne dolaze do Boga? Problem je u tome što oni o „nevidljivome" sude iz svoje skučene perspektive, okruženi „vidljivim", njegovim „zamkama" i „proturječnostima", a na taj način ozbiljna rasprava postaje bespredmetna, zaključuje dr. Wilder-Smith.

Razaranje katedrale poput zla u svijetu

„Stoje li na putu vjere u biblijskog Boga zaista nesavladive teškoće?", nastavlja on upitom svoje razmišljanje, pa iznosi jedno zanimljivo životno iskustvo kao zornu ilustraciju prevladavanja spomenutih poteškoća: „Prije drugog svjetskog rata često sam promatrao katedralu u Koelnu. Bio sam zadivljen tom gotskom građevinom. Ponekad sam satima gledao te divne stupove, prelijepi krov s visokim svodovima, srednjovjekovne šarene prozore i moćne orgulje.

Što sam duže promatrao tu građevinu to sam se više divio arhitektima i zidarima koji su je, tijekom jednog stoljeća, projektirali i izgradili. Očito je da su sve te skladne i prelijepe linije zamislili vrhunski stručnjaci koji su, ne samo stvorili geometrijsku strukturu te građevine, nego su posjedovali i smisao za lijepo. Katedrala je bila uistinu predivna, ali je, jednako tako, i kvaliteta njezine izgradnje bila prvoklasna.

Divio sam se našim pretcima dok sam promatrao djelo njihovih ruku. Kad znamo da nisu imali suvremene građevinske strojeve, moramo zaključiti da je njihov rad pravo čudo. Ljepota ove katedrale, bez ikakve sumnje govori ponešto i o duhu njenog projektanta. Besmisleno je zaključiti da je jedna tako savršena građevina izrasla sama od sebe, a da prije toga nije uobličena u duhu njezinog projektanta."

Dr. Wilder-Smith malo kasnije govori o ratnim strahotama kojih nije bila pošteđena ni koelnska katedrala. Naime, u teškim bombardiranjima grada bila je mnogo puta pogođena i jako oštećena.

„Još se i danas sjećam razočaranja koje sam doživio u jesen 1946. kad sam po svršetku rata vidio katedralu. Oba zvonika su stajala uspravno, ali je zato sve oko njih bila velika hrpa ruševina. Sve oko katedrale bilo je sravnjeno sa zemljom. Izdaleka su zvonici još dobro izgledali, ali iz blizine su se na njima vidjele goleme rupe.

Mnogo betona i tone opeke trebalo je uzidati u samo jednu jedinu rupu, a rupa je bilo bezbroj. Krov je bio razoren, orgulje uništene, prozori poispadali, a posvuda naokolo bilo je građevinskog materijala pretvorenog u bezličnu prašinu. Stravična slika razaranja ostavila je na mene dubok dojam, jer sam se sjećao nekadašnje ljepote i sklada."

No, kad je vidio u kakvom je jadnom stanju nekad veličanstvena građevina, ni u jednom trenutku nije mogao povezati njenog arhitekta s takvim stanjem, a niti posumnjati u njegovo postojanje. Čak su žalosni ostaci katedrale, prepuni teških rana, još bolje svjedočili o njenom nekadašnjem savršenstvu. Naime, svaka rupa u izranjavanom tijelu pokazivala je iznimnu dubinsku kvalitetu izrade kojoj su graditelji bili dokraja posvećeni. Nigdje nije bilo ni traga površnosti.

Na razorenoj građevini jasno se vidjela savršena konstrukcija sačinjena po genijalnom planu. Dr. Smith zaključuje da nitko normalan neće njezine graditelje optužiti da su je takvu sagradili. „Zato, imajući na umu cijelu priču", kaže on dalje, „nužno moramo donijeti dva jasna zaključka: Razorena katedrala nikako nas ne može navesti na pomisao da ne postoji njen projektant i graditelji te Iako je razorena, katedrala nam omogućuje da o njenom projektantu i graditeljima donesemo mnoge pouzdane zaključke".

Komadiće treba posložiti u cjelinu

Paralela sa svijetom koji nas okružuje posve je jasna.Posvuda vidimo kako se remeti sklad, kako grijeh narušava vrlinu, ružno pomračuje lijepo, a mržnja razara ljubav. Međutim, u cijelom tom naizgled kaotičnom zbivanju nalazimo jasno uočljive tragove, rasute naokolo poput komadića mozaika. Po njima čovjek otvorenog duha lako razlučuje planirani red od razarajućeg kaosa. Ako želi može uložiti (veliki) napor da komadiće posloži u cjelinu, no, jer je slobodan, time se uopće niti ne mora zamarati.

Držim da je ovdje, iz perspektive vjernika posve umjesno kazati da nam je cijeli život (koji ionako prođe poput treptaja) dan da, vođeni milošću Božjom, pokušamo posložiti taj veličanstveni mozaik.

Razmišljajući zajedno s dr. Smithom, vidimo da egzistencija patnje i zla u svijetu ni na koji način ne isključuje dobroga Boga Stvoritelja, no, na ovome nam se mjestu nameće novo teško pitanje: Ako svemogući i dobri Bog zaista postoji, zašto dopušta zlo? O tome ćemo nešto kazati u sljedećem nastavku.

nikola milanović
vjeroučitelj

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.