Kršćanski nauk 1543

Kršćanstvo se širilo velikom brzinom

Kršćanstvo se širilo velikom brzinom
ILUSTRACIJA

Na samom početku kršćanstvo se iznimno brzo širi. Na to su, piše August Franzen u svom poznatom djelu 'Pregled povijesti Crkve', utjecali brojni čimbenici.

Posebno je njegovu posredovanju pogodovala snažna židovska dijaspora, ali, primjerice Pavlovo naviještanje, nailazi na plodno tlo i kod 'bogobojaznih pogana' tj. skupina koje su bile bliske židovstvu iako mu na vanjskoj razini nisu pripadale. Upravo je po njima, kao po svojevrsnom mostu, kršćanstvo stizalo i do pravih pogana.

Navještanje evanđelja

Radosnu je vijest s posebnom predanošću i marom naviještao apostol Pavao. Osim njega to su činili i drugi apostoli, ali i mnogi revni navjestitelji koji su nam ostali nepoznati. Međutim, sa sigurnošću možemo kazati da je misionarstvo u tim vremenima bilo intenzivno, jer se drukčije ne može objasniti brzina kojom se kršćanstvo širilo. Tako je „kršćanstvo već u drugom stoljeću bilo rašireno u svim rubnim zemljama Sredozemnog mora i odande prodiralo i u najudaljenija područja rimskog carstva.

Bilo je od samog početka, pored praapostola, ljudi koji su po svome pozivu bili misionari, apostoli u širem smislu. Ali, ni oni se ne smiju smatrati jedinim nositeljima kršćanske misije. Svi kršćani ukupno su djelovali u svijetu koji ih je okruživao i naviještali evanđelje Isusa Krista. Tako je radosna poruka o spasenju putovala s trgovcima, vojnicima i propovjednicima duž cesta. Na ključnim prometnim točkama, u gradovima, nastajale su prve zajednice“, piše Franzen. Stoga je kršćanstvo krajem 2. stoljeća već uhvatilo čvrst korijen po cijelom tadašnjem 'civilizarnom svijetu'.

Širenje na istoku

Težište širenja nalazilo se, naravno, na istoku. Tako poganski carski namjesnik, senator i konzul Plinije Mlađi 100. godine svjedoči o velikom broju kršćana u Bitiniji u Maloj Aziji. Bilo ih je već toliko da je cara Trajana morao pitati kako će se odnositi prema njima. Kad je takva situacija bila u zemljama na Crnom moru, onda nas ne treba čuditi da je u zapadnim pokrajinama Male Azije i Sirije bilo još više kršćana. U tim krajevima već potkraj 1. stoljeća nije bilo značajnijeg grada u kojem nije bilo kršćanske zajednice, a već u drugom stoljeću tu su se mogli pronaći gradovi s kršćanskom većinom.

Krajem 3. stoljeća već je bilo potpuno kršćanskih gradova pa se ni krvavi Dioklecijanov progon u njima nije mogao provoditi, navodi Franzen. Kršćanstvo se brzo širilo i na istok (Mezopotamija), te, po svemu sudeći (nema pouzdanih izvora o samim počecima) i na jug u Egipat. Aleksandrija je ubrzo postala kršćansko duhovno središte za Egipat, poznato prije svega po teološkoj školi.

Kršćanstvo na zapadu

Na Zapadu je Rim bio crkveni centar. Tu je već sredinom trećeg stoljeća papa Fabijan preuredio gradsku kršćansku zajednicu, što bi značilo da je ona u to vrijeme brojila više desetaka tisuća članova. Jedna zanimljiva izjava, koju neki izvori pripisuju caru Deciju (249—251), zorno nam pokazuje koliki je već u to vrijeme bio utjecaj kršćana u Rimu. Car je, kako navodi Franzen, držao da je je brojnost rimske kršćanske zajednice postala toliko opasna da je izjavio kako ga više uznemiruje vijest o izboru novog rimskog biskupa negoli da se protiv njega digao novi carski pretendent (Ciprijan, epistola 55,9).

Usprkos progonima i različitim drugim poteškoćama rimska se zajednica snažno razvijala pa tako Euzebije izvještava da se u Rimu godine 251. održala biskupska sinoda na kojoj je bilo šezdesetak biskupa.
Kršćanstvo se brzo širilo i u Galiji. Marseille je vjerojatno već krajem 1. stoljeća imao kršćansku zajednicu, a poznato je da je u Lyonu 117. godine 49 kršćana umrlo mučeničkom smrću. Malo nakon toga dolazi do širenja u rimsku Germaniju, gdje se kršćanstvo u gradovima učvršćuje tek u 4. stoljeću.

Ostala područja

I u sjevernoj Africi kršćanstvo je već u drugom stoljeću bilo jako rašireno. „Iz Tertulijanovih spisa (+poslije godine 220. u Kartagi) razabiremo da je kršćana u godini 212. bilo veoma mnogo u sjevernoj Africi (Tertulijan, Ad Scapulam, 2,5)“, piše Franzen, a potkraj 3. stoljeća gradovi su, po svemu sudeći, bili uglavnom kršćanski. Egipat smo već prije spomenuli.
Slična je situacija bila i izvan granica Rimskog Carstva. Tako je na području Tigrisa već u prvoj trećini 3. stoljeća bilo dvadesetak biskupija, a cijela se Armenija već potkraj 3. stoljeća mogla smatrati kršćanskom zemljom. Kršćanstvo se proširilo čak do Indije gdje je po nekima evanđelje propovijedao već Toma apostol, ali ipak je vjerojatnije da termin 'Tomini kršćani' ipak ne potječe od sv. Tome apostola, nego od Mara Tome iz 8. stoljeća.

Zaključak

Sve što je dosad kazano djeluje zaista impozantno. Kršćanstvo se, usprkos teškim i krvavim progonima, širilo velikom brzinom. Međutim, nikako ne bismo smjeli zaključiti da je broj kršćana u tim vremenima, u odnosu prema ostatku populacije, bio posebno velik. Naprotiv, kršćani su još uvijek bili velika manjina. Iako je teško preciznije procijeniti pravi broj kršćana toga vremena, neki su to ipak pokušali. Tako je Ludwig von Hertling pokušao donijeti procjenu posebno za rimski Istok, a posebno za Zapad. Franzen nam prenosi rezultate do kojih je von Hertling došao:

Zapadno Rimsko Carstvo:
Oko godine 100. bilo je tek nekoliko tisuća kršćana,
oko godine 200. bilo ih je već nekoliko desetaka tisuća,
oko godine 300. oko 2 milijuna, a
oko godine 400. možda već 4 do 6 milijuna.

Istočno Rimsko Carstvo:
Za prva tri stoljeća teško je bilo što preciznije kazati,
oko godine 300. bilo je možda 5 do 6 milijuna kršćana, a
oko godine 400. možda ih je bilo 10 do 12 milijuna.

„Na istoku Carstva bilo je kršćanstvo mnogo snažnije rašireno negoli na zapadu. Ako se ti
brojevi usporede sa sveukupnim stanovništvom rimskog imperija, koje je oko godine 200. iznosilo
oko 70, a oko godine 300. samo oko 50 milijuna, onda se može razabrati da su kršćani bili samo
slaba manjina“, zaključuje Franzen.
(Prema A. Franzen, Pregled povijesti Crkve)

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.