Kršćanski nauk 902

Bog prilazi čovjeku

Bog prilazi čovjeku
FOTO REUTERS

Gledajući u kategorijama vremena, Bog je nekoć davno sve stvorio. Velikim praskom ili na neki drugi način, neka se znanost time bavi i neka nam to otkriva. Svakako, na početku svega stoji Bog, a upravo to je temeljna poruka biblijskog izvještaja o stvaranju.

Bog daleko nadilazi stvorenje. On je iznad prošlosti i budućnosti. Iznad je i izvan vremena, jer i vrijeme nastaje zajedno s materijom, odnosno ima svoj početak. Sve je njegova zamisao, koja je, međutim, ograničenom smrtniku nedokučiva. Ne sasvim nedokučiva, ali kako se radi o otajstvu, ograničeno biće ga ne može nikad do kraja spoznati. Može ga produbljivati, može ponirati u njegove dubine, na taj način može stjecati određenu spoznaju i s njome povezanu sigurnost, no, otajstvo čovjeku, budući ga neizmjerno nadilazi, stalno izmiče. Tajna se može potpuno spoznati, ali otajstvo ne.

Očito je, naravno, jednima više a drugima manje (ili nimalo), da je Bog sve stvorio. Mi smo tu. Stvarni smo. Ljubimo i mrzimo, pomažemo se i međusobno sukobljavamo, radimo i živimo. No, to nam često nije dovoljno pa se pitamo zašto uopće jesmo. Ako smo vjernici, pitamo se zašto je Bog bilo što stvorio. On je savršen i ništa mu kao takvom ne treba. Zašto onda postoje čovjek, svijet i svemir?

Bog je u samome sebi neizmjerno savršen i svet. Apsolutna je ljubav. Čovjeka, kao vrhunac svoga stvorenja, stvorio je upravo iz ljubavi, želeći da baštini njegovo blaženstvo. S druge strane, u čovjeku postoji čežnja za Bogom. Nju je, stvarajući ga, sam Bog upisao u njegovo srce. O njoj možda ponajbolje svjedoči činjenica da svugdje gdje nalazimo tragove čovjeka, nalazimo i tragove njegove religioznosti. I upravo zbog te čežnje čovjek uvijek i svugdje podiže pogled k nebu, gradeći Bogu u čast nevjerojatna zdanja, kako materijalna, tako i ona vrjednija – duhovna. Jer čovjek je hram Duha Svetoga, a kao religiozno biće sposoban je stupiti u vezu sa svojim Stvoriteljem. I baš ta dimenzija daje mu njegovo temeljno dostojanstvo: čovjek, slika i dijete Božje, nikada se ne smije degradirati i ponižavati.

Kako čovjek dolazi do sigurnosti da je ovo istina? Promatrajući sebe i svijet oko sebe, čovjek zaista može doći do čvrstog zaključka da je sve djelo Božje. Drugim riječima, može spoznati Boga kao izvor i svrhu svega. "Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire", kaže nam sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 1,19-20).

I zaista, promatrajući tzv. Veliki prasak, promatrajući kompleksnu strukturu ljudskog genoma pa i samu teoriju evolucije, a da i ne spominjemo čudesan nastanak života ili inteligencije, čovjeku se nameće zaključak da je zaista potrebna nevjerojatna 'vjera' u slučaj da bi se on prihvatio kao način i temelj postanka spomenutoga. Stoga nije čudno da materijalistički (neo)darvinizam nailazi na mnoge nepremostive prepreke, a već dugo nam se upravo on nameće kao vrhunac znanstvene misli.  

Ovakvo razmišljanje neki ipak ne mogu ili ne žele prihvatiti. Zašto? Upravo zato što je Bog otajstvo koje neizmjerno nadilazi čovjeka pa ga on, budući da je Bog savršen i beskonačan, ne može do kraja smjestiti u svoj ograničeni razum. Drugi je razlog, duboko povezan s ovim prvim, što čovjek nije samo materijalno biće i nije samo razum. Čovjek je puno više od toga, a nadasve je, uz svoju vrlo važnu materijalnu dimenziju, i duhovno biće. Za naš cjelokupni razvoj u ovom kratkom vremenu koje nam je dano, nije dovoljno razvijati samo razum i oslanjati se samo na njega. Trebamo napraviti iskorak i u duhovnu dimenziju kojom smo kao bića bitno označeni.

Stoga nam Bog ostavlja još i tragove drugačijega reda, koje mi obično nazivamo nadnaravnom Objavom. Te tragove ne možemo prepoznati, a onda niti prihvatiti, ako smo dopustili da zamre duhovna dimenzija naše ljudskosti. Analogno razvoju i rastu tijela, razvija se i raste i naš duh. Tijelo bi bez vode, bjelančevina i ugljikohidrata brzo bilo mrtvo. Isto se događa s duhom kad mu uskraćujemo potrebnu duhovnu hranu. Ispravno hraneći naš duh, razvijamo ga do neslućenih visina. Naravno da poput nezdrave hrane za tijelo i nezdrava duhovna hrana može prouzročiti teške 'bolesti' duha, pa na tom području moramo biti posebno oprezni.

Je li onda čudno da neki ljudi nisu u stanju raspoznati tragove koje nam Bog ostavlja? Uopće nije čudno. Ne mogu ih raspoznati, ponovimo još jednom, jer su dozvolili (svojom ili tuđom krivnjom) da duhovno u njima zamre. Stoga govor o praroditeljima, o pozivu Abrahamu, bijegu iz egipatskog ropstva, predanom zalaganju za očuvanje vjere u jednoga Boga te o vrhuncu nadnaravne Objave koji se dogodio u Isusu Kristu, mogu u najboljem slučaju doživjeti kao simpatičnu pričicu za djecu predškolskog uzrasta. Pravoj stvarnosti, odnosno otajstvu gore spomenutog ne mogu se niti približiti, a kamoli u njega ući. Zato napadi na religiju i religioznost nikada neće prestati, posebno u današnjem konzumerističkom ozračju koje dodatno pogoduje zanemarivanju razvoja naše duhovne dimenzije.

Završimo ovo razmišljanje jednim posebno vrijednim citatom: „Božanski naum Objave ostvaruje se u isti mah 'djelima i riječima što su među sobom povezani' te se uzajamno osvjetljuju. U tome je posebna 'božanska pedagogija': Bog se objavljuje postupno čovjeku, postupno ga pripravlja da primi nadnaravnu Objavu koju mu pruža o sebi samom, a koja dolazi do vrhunca u osobi i poslanju utjelovljene Riječi, Isusa Krista“ (KKC 53).

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.