Život u Crkvi 441

Kamenje spoticanja: Konzervativni i progresivni nerijetko se događaju u Crkvi nakon Koncila

Kamenje spoticanja: Konzervativni i progresivni nerijetko se događaju u Crkvi nakon Koncila
FOTO REUTERS / Yara Nardi

Ovo je – nažalost – iskustvena činjenica: koncili trebaju i žele utvrditi i ponovno uspostaviti jedinstvo Crkve – a nerijetko su dovodili do napetosti i raskola. I nakon Drugoga vatikanskog koncila nije došlo samo do odvajanja skupine oko nadbiskupa Marcela Lefebvrea (†1991.) nego i do unutarcrkvenih napetosti. Ta se dva pola u svagdašnjici označavaju pojmovima »konzervativni« i »progresivni«. 

Koliko god malo korisni bili, ti pojmovi, strujanja na koja se njima misli, zaslužuju pozornost. Pritom nije riječ samo o imidžu Crkve nego i o njezinu daljnjem putu. Ako Crkva želi ići dobrim putem, tada će biti nužno da te dvije grupacije stupe u međusobni dijalog. Sljedeća promišljanja odnose se na strujanja u Katoličkoj crkvi, a ne na skupine koje su se odvojile od nje.

Dva neproblematična pojma Oba pojma »progresivni« i »konzervativni« u ovim objašnjenjima namjerno stavljamo u navodnike. Za neke su postali tako uobičajeni da od njih nema koristi. Za većinu služe samo za razgraničavanje i osuđivanje. Postali su fraze koje ne vode naprijed.

No oni su i neprikladni jer Crkva uvijek mora biti oboje: i konzervativna i progresivna. Crkva mora ostati vjerna svome izvoru – Isusu Kristu, Sinu Božjem, njegovu životu i djelovanju, njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću i ostati povezana s njim te u tom smislu mora biti »konzervativna«. U isti mah ona mora ići naprijed u vremenu, u sadašnjosti – te u tom smislu mora biti progresivna. Inače će postati (vjerojatno aktivna) udruga ili muzej. Kada u ovome što slijedi budemo prikazivali ta dva strujanja, to se lako može pretvoriti u shemu te dovesti do iskrivljenih slika koje nisu pravedne prema onima kojih se tiču. Ali to omogućuje orijentaciju za prvu ruku.

Otišli predaleko? 

Takozvanim »konzervativcima« razvoj od Koncila otišao je predaleko. Uvjereni su da je Crkva u opasnosti da izda autentični nauk ili da je čak već tu i tamo podlegla toj opasnosti. Neki misle da ona više nije stvarno katolička. Zastupnici tog smjera u Crkvi skeptički gledaju na dijalog – s drugim crkvama, religijama, čak i ateistima. Dijalogu pripisuju krivnju za to što utjecaji iz drugih crkava, religija i sekularizirane javnosti odvraćaju razmišljanje katolkinja i katolika od prave vjere, što ih zbunjuju i vode na krive putove.

Dijalog naposljetku nije doveo do toga da je Crkva odustala od svog zahtjeva za apsolutnošću, kojega se uostalom ni ne može odreći. Mnogi, i u Crkvi kao i u teologiji, stavljaju – tako kažu kritičari – Katoličku crkvu na istu razinu s drugim religijskim zajednicama. Jedinstveno značenje Isusovo koji je »Put i Istina i Život« (Iv 14,6) pobrkali su s predodžbom da je Isus samo jedan između više zapaženih religijskih utemeljitelja. Zbog tog razloga nekima je problem i Deklaracija o vjerskoj slobodi, koju je donio Drugi vatikanski koncil. Ona budi dojam da je kod religija riječ o jednakovrijednim mogućnostima. 

Drukčije problemsko područje »konzervativci« gledaju u liturgiji, osobito u liturgijskom slavlju. Njima je liturgija »sveta izvedba pred Bogom«, sakralni obred koji se odvija prema strogim pravilima. Tih se pravila mora pridržavati jer se time izražava da bogoslužje ne slavimo prema vlastitom nahođenju, nego kao nešto predano sa svetim poštovanjem. Latinski jezik, slavlje na glavnom oltaru, s tim povezana okrenutost svećenika koji s ostalim koji slave gleda naprijed, također takozvana pričest na jezik, njima su važna pomoć za to da bogoslužje bude stvarno usmjereno prema Bogu i da bude slavljeno s nužnim strahopoštovanjem.

Kod takozvanih »konzervativaca« u pozadini se nalazi klasično shvaćanje vjere: vjerovati znači istinitim smatrati sve što Crkva naučava. Vjera se, dakle, prije svega odnosi na iskaze. I pritom ovisi o svakoj rečenici i svakom pojmu – inače uvijek postoji opasnost da se nešto razvodni i da se kršćanska vjera prilagodi duhu vremena te da više ne bude u skladu s izazovnom istinom evanđelja. Što se tiče duha vremena, u pozadini se kod »konzervativaca« često krije izražen osjećaj opasnosti. Budno motre ljude i skupine koje su neprijateljski raspoložene prema Crkvi, one koji joj žele naškoditi i umanjiti njezin utjecaj. Duh vremena se, dakle, gleda više negativno, moralna načela propadaju, svijet u najmanju ruku ide ususret moralnoj propasti. 

Premalo napredovali? 

Kako na navedene točke gledaju takozvani »progresivni«? Oni su uvjereni u to da buđenje koje je Koncil započeo nije dosljedno nastavljeno. Na njegovo mjesto stupila je restauracija, ponovna uspostava onog starog. Zbog različitih razloga nakon Koncila smo stali na pola puta, izdali smo Koncil i njegov duh. »Progresivni« u dijalogu vide nužni most prema društvu i svim ljudima. U dijalogu do izražaja dolazi da Crkva nije svrha samoj sebi, nego Crkva koja mora služiti ljudima kao što je i Krist služio. 

Crkva zato mora poznavati život ljudi – samo se tako može njima posvetiti i na suvremen način približiti im kršćansku vjeru. Osim toga i sama Crkva može učiti iz dijaloga. Dijalog je izraz solidarnosti u velikoj obitelji čovječanstva. Što se tiče odnosa prema drugim crkvama i religijama, govor o zahtjevu Crkve za apsolutnošću mnogim »progresivnim« čini se umišljen i nerealan. Poštovanje drugih crkava, religija i općenito ljudi, smatraju važnijim od naglašavanja da Crkva posjeduje apsolutnu istinu. Za neke uopće ne postoji apsolutna istina: svatko istinu vidi, tako kažu, kroz svoje subjektivne naočale. 

Vjerska sloboda nije pitanje, ona mora vrijediti kao nešto razumljivo samo po sebi. Postoje istaknute razlike prema »konzervativcima« i što se tiče bogoslužja, liturgije. Liturgiju u prvom redu gledaju kao izraz vjere i zato u liturgijskom slavlju treba aktivno sudjelovati što je moguće više sudionika. Liturgija nije usmjerena samo prema Bogu, nego je i iskustvo zajednice koja nastaje po vjeri i povezanosti s Bogom. Zato je također nužno, štoviše i samo po sebi razumljivo, da se liturgija slavi na jeziku dotične zemlje. Svećenik i zajednica na slavlju ne trebaju biti odvojeni, nego međusobno povezani. Što se tiče vjere, ona se u prvom redu shvaća kao život u duhu i nasljedovanju Isusa. 

Pojedini vjerski izričaji ne čine se tako važnima, dokle god nije riječ o srži. Raduju se također zbog onih koji jedan dio puta idu u istom smjeru – čak i onda ako se oni ne shvaćaju kao kršćani. Duh vremena ne gleda se samo negativno. Onaj tko pozorno pogleda može ne samo u tehnici nego i u moralu i životnom opredjeljenju u svakom slučaju prepoznati mnoge napretke. Upozoravaju na mnoga postignuća modernog svijeta od kojih i Crkva može učiti. Podsjećaju na vjersko uvjerenje da Bog svojim Duhom može djelovati i izvan Crkve.

Prejednostavno i preljubazno? 

Još jednom: ove dvije skice »konzervativnih« i »progresivnih« donekle su shematske. Postoji mnoštvo mješovitih oblika. No i uz tu pretpostavku neki će vjerojatno reći da to nije tako jednostavno. To nisu dva moguća stajališta koja se mogu promatrati kao jednakopravna. U pitanju »konzervativan« ili »progresivan« zapravo je riječ o pitanju ostaje li se vjeran Isusu i njegovoj Crkvi ili ih se izdaje. Zato se nitko ne može staviti jednostavno iznad te dvije strane, nego se svatko mora odlučiti. U isto vrijeme ne može oboje biti istinito. 

Da, istina je da iza sučeljavanja između »konzervativnog« i »progresivnog« stoji ozbiljno pitanje: Kako se može odgovoriti Isusovoj volji i danas autentično biti kršćanin odnosno kršćanka? Također je riječ o pitanju: Kako kršćanstvo može zadržati svoju snagu ili kako je može iznova steći? Zbog tog razloga moramo ga stvarno podrobnije promotriti. Pritom ćemo otkriti da se od obje strane može nešto naučiti. Ali ćemo na obje strane otkriti i nešto problematično što razvodnjava ili izdaje crkvenu vjeru. 

Kako bismo pronašli zajednički put, moramo se pozabaviti nekima od gore navedenih ključnih riječi, primjerice dijalogom. Dijalog znači razmijeniti ideje kako bih vidio što drugi misli, što mu je važno, štoviše sveto. Ali dijalog ne znači da se moram odreći svog uvjerenja, odnosno da ga moram zadržati, da mišljenje drugoga držim isto tako istinitim kao i svoje vlastito. U tom smislu postoji i vjerska sloboda. Ona kazuje da je svaki čovjek slobodan ispovijedati i živjeti svoju religiju. 

Ako zastupam vjersku slobodu, to ne znači da sve religije držim jednako vrijednima. Važno je razlučivanje dviju razina koje ne smijemo pobrkati: na osobnoj razini postoji stvarna jednakost sviju. Ali to ne znači da na razini uvjerenja stajalište drugoga moram držati jednako istinitim kao i svoje vlastito. Baš ništa ne govori protiv toga da kršćanin ili kršćanka budu uvjereni kako je Isus Krist apsolutno važeća istina i da stupe u iskreni dijalog s npr. muslimanom ili čovjekom bez vjerskog opredjeljenja.

O natuknici liturgija: ovdje postaje problematično ako se previdi da se bogoslužno slavlje ne shvaća kao ljudska inicijativa. To nam je slavlje povjereno prema biblijskoj riječi »ovo činite meni na spomen«. Zato podosta toga govori u prilog tome da tim slavljem ne možemo proizvoljno manipulirati. Poštovanje prema iskustvu Crkve, koje je utjecalo na oblik bogoslužja, isto je tako primjereno kao i strahopoštovanje pred Bogom, koji je nevidljivo središte i mjerodavna orijentacijska točka bogoslužja. Ali to ni izbliza ne mora značiti da se bogoslužja moraju slaviti neosobno, kao formalistički obred, kao strano tijelo u čovjekovu životu. 

To također ne znači ni favoriziranje nekoga određenog jezika ili neke određene usmjerenosti pogleda. O natuknici vjera: kršćanska je vjera oboje: nasljedovanje Isusa u duhu Isusovu i vjerski nauk koji se može formulirati i koji je formuliran. Problematično postaje kada se jedna od tih strana izbaci: življena ili formulirana vjera. Katekizam Katoličke Crkve zato tvrdi: »Vjera je prije svega čovjekovo osobno prijanjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio.«

Zašto je vrijeme za razmjenu ideja? 

Nikoga neće začuditi da ove ideje završavaju u pozivu na razgovor između »konzervativnih« i »progresivnih«. Mogli bi tako puno naučiti jedni od drugih i upravo na taj način otkriti nove mogućnosti kako se kršćanstvo danas treba i može živjeti te kako Crkva može ići naprijed svojim putem kroz vrijeme i pridržavati se svog poslanja. Ne samo »progresivni« nego i »konzervativni« nerijetko naginju tome da ističu razlike i tvrde kako zapravo nemaju ništa zajedničkog. Tome se u velikoj mjeri treba suprotstaviti. 

Stvarno postoje velike razlike u razumijevanju vjere i nema sumnje da se pokatkad prekoračuju granice i da se ne obazire na ono bitno. Ali je također istina da mnogi u onom bitnom, npr. u ispovijesti vjere, u sakramentima i molitvi ne vide problem i da zato sigurno postoji nešto poput jedinstva u vjeri. Ono može biti nepotpuno, ali je stvarnost. Ako u Crkvi treba doći do novog zajedništva, tada će to ovisiti o tome hoće li se onom zajedničkom pridati veća važnost nego što se pridaje razlikama. Bit će nužno izbjegavati »loše« usporedbe. Usporedbe su loše ako se ne odabiru i ne uspoređuju zajedničke točke, nego različite točke. Jedan zastupa autoritet pape, drugi je odvjetnik dijaloga.

Kako će napredovati ako govore jedan mimo drugoga? I kako ćemo napredovati ako vlastite ideale uspoređujemo s najgorim ostvarenjima ideala druge strane? Ne vodi naprijed ako nekog svećenika koji ne živi svoj celibat uspoređujemo s nekim vjernim supružnikom ili pak ako nekog nevjernog supružnika uspoređujemo s besprijekornim svećenikom. 

Škakljive stvari? Ili: Dugotrajnost kritike

Desetljećima se govori o takozvanim »škakljivim stvarima« kao što su: obvezni celibat svećenika, seksualni moral, suodlučivanje vjernika, ravnopravnost žene itd. Te teme uvijek iznova dolaze na dnevni red. I uvijek iznova oko njih se dijele duhovi. Škakljive stvari. Neki se opravdano zalažu za to da je bolje govoriti o »kamenju spoticanja«. Polaze od toga da time još uopće nije spomenuta najvažnija tema, odnosno najveći izazov: vjera u Boga. Misle da Crkva ne bi nimalo napredovala ili bi tek malo napredovala kad bi provela reformske želje koje se navode kao škakljive stvari. Ali, tako dodaju, te su škakljive stvari u svakom slučaju »kamenje spoticanja« jer priječe put stvarnoj obnovi. Drugi, naravno, misle da i same »škakljive stvari« navode želje koje ne smijemo umanjivati ili zaobilaziti.

Bogu hvala, postoji sve veći broj katolkinja i katolika koji ne kreću jednostavno na jednu ili drugu stranu, nego ispituju stajališta i argumente. Njima su namijenjena sljedeća promišljanja. Ona ne žele dati odgovor, nego pomoći da se bolje shvati i »ona druga«, u javnosti ne tako poznata strana. Žele, koliko je to moguće, ukloniti zablude o stajalištu Crkve i teologije te dozvati u sjećanje argumente koji u svagdašnjici često izvlače kraći kraj. 

Zajedničko određivanje i odlučivanje u Crkvi 

»Demokracija je najgori od svih oblika društvenog uređenja, osim svih drugih koji su iskušavani s vremena na vrijeme.« Ta rečenica potječe od engleskog državnika Winstona Churchilla. Izražava zanimljiv uvid, koji je vrijedan promišljanja i s kojim ćemo se složiti. Ali tad će se postaviti pitanje zašto si i Crkva ne stvori demokratski ustav. Čak i onda ako znamo da demokracija nije jednostavna i da ima svoje tamne strane. Razlog zašto se od Crkve ne može i ne treba raditi demokracija jednostavan je. Crkva nije država i zato se ni demokracija, koja je oblik državnog uređenja, ne može prenijeti na Crkvu. Demokratska država polazi od toga da u njoj postoji velik broj političkih, religijskih i svjetonazorskih skupina. Demokracija znači da sve građanke i građani, neovisno o svojoj usmjerenosti, trebaju biti jednaki u pravima i dužnostima. 

Kako bi to u praksi bilo moguće, život se oblikuje demokratski. Crkva ima drukčiju zadaću. Ona nije platforma za različite svjetonazore, nego – sociološki promatrana – vjerska zajednica u kojoj se okupljaju ljudi koji zastupaju zajedničko vjersko uvjerenje. Svrha Crkve nije postati zajednica u kojoj ljudi suprotnih uvjerenja ravnopravno žive jedni uz druge i jedni s drugima, nego zajednica koja je povezana u zajedničkoj vjeri. Za to je potrebna načelno drukčija struktura. Ona je u osnovi vrlo jednostavna. 

Crkva je zajednica u kojoj raznoliki darovi i mentalne sposobnosti trebaju postati plodni za sve i u kojoj je biskupova zadaća da osigura zajedničku osnovu: živu vjeru u trojedinog Boga, koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta. Razumljivo je da je u Crkvi, koja u međuvremenu ima milijardu članova, unutarnja struktura postala izdiferenciranija i kompliciranija – a to i mora biti. Isto je tako jasno da je struktura Crkve obilježena nekim od prošlih stoljeća i njihovim predodžbama. Ovdje se može i mora ponešto promijeniti, a mnogo toga već se i promijenilo. Crkva nije demokracija, ali nije ni feudalna vladavina. Zato i u Crkvi postoji fundamentalna jednakost svih krštenih te, naravno, može i mora postojati suodgovornost svih s obzirom na život vjere i Crkve.

Na redovničkim zajednicama može se pročitati što je sve moguće. Kao prvo, na njima se pokazuje da je načelno moguće daljnje suodlučivanje i zajedničko određivanje. No također se pokazuje da pritom postoje i mnogi praktični problemi koji se na ovome mjestu mogu samo natuknuti. Redovničke zajednice sa svojim redovničkim pravilima imaju snažnu životnu osnovu – za župe i biskupije to ne vrijedi u jednakoj mjeri. Članovi redovničkih zajednica u svom su obrazovanju usvojili opsežno vjersko znanje i dobili intenzivan duhovni odgoj – to ne vrijedi u istoj mjeri za kršćanke i kršćane na licu mjesta. 

Redovničke zajednice mogu se braniti od utjecaja izvana – za jednu župu i biskupiju to nije moguće tako dobro. Na osobnoj razini, ali i preko medija, na različite načine možemo biti pod tim utjecajem. Pokatkad »progresivni« glasovi u Crkvi govore da su »kršćani u župama«, odnosno »baza«, već »otišli mnogo dalje nego crkveno vodstvo«. Tu, naravno, moramo uzvratiti protupitanjem: Dolaze li ti uvidi stvarno iz vjere? Kada »konzervativni« glasovi prigovaraju da je time mišljenje većine učinjeno mjerilom vjere, tada moramo postaviti protupitanje: Nisu li postojale mogućnosti da se to izbjegne i da se usprkos tome iskoristi vjerska kompetencija krštenih?

Ovdje se ne može podastrijeti konačno rješenje. No nešto se sigurno može reći. Kao prvo, Crkva se ne smije i ne mora – što se tiče odnosa laikâ i nositeljâ službi – primarno gledati u kategorijama gore i dolje, također ni primarno u kategoriji suprotstavljanja, nego u onoj zajedništva kršćanki i kršćana kojima je Bog povjerio različite darove i zadaće. Kao drugo, Crkva ne smije živjeti i djelovati u shemi suparništva. 

Katolkinjama i katolicima mora uvijek biti stalo do vidljivog poštovanja onoga drugog, neovisno o tome koju funkciju netko ima. Kao treće, treba biti neosporno da papi i biskupima pripada konačna odgovornost. Toj konačnoj odgovornosti ne proturječi kada se – kao što je uobičajeno – iscrpno savjetuju u razgovorima. I najzad: ispitivanja javnog mnijenja kakva su danas omiljena te njihova proširenost preko sredstava masovne komunikacije nisu prikladni kako bi u Crkvi došlo do prihvatljivih spoznaja.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr