Život u Crkvi 734

Čini se da danas mnogima gotovo pa neizbježno napredno znači: dokinuti obvezni celibat svećenikâ

Čini se da danas mnogima gotovo pa neizbježno napredno znači: dokinuti obvezni celibat svećenikâ
FOTO REUTERS / Remo Casilli

Najkasnije 1968. godine u tadašnjoj Zapadnoj Europi moderna svijest dosegnula je sve ljude. A modernu svijest shvaćamo kao kritičku svijest. No kritika za mnoge znači: protivljenje, prigovor. 

Veliki filozof Immanuel Kant to je još gledao drukčije i kritiku je shvaćao kao »temeljiti način mišljenja«, i to sasvim doslovno.34 Kritika je mišljenje koje stvari »istražuje do temelja«. I ne bi trebalo biti sumnje: u tom smislu vjeri je kritika dobrodošla jer vjernici, a osobito teolozi i teologinje, polaze od toga da se i na tom putu također približava istini koju nam Bog želi objaviti.

Kako funkcionira paušalna kritika?

Ali to se ne događa uvijek tako dobrohotno. Ni kod kritike izvana, a nažalost ni kod kritičara i kritičarki u samoj Crkvi. Često ne žele istražiti stvari do srži, nego je za neke svrha kritike ispunjena onda kada svojoj ljutnji potpuno otvoreno i oštro daju oduška. Tu nije lako biti u skladu s programom Drugoga vatikanskog koncila i u isti mah učiti od protivnika. Možda će zato biti od koristi pogledati kako funkcionira ta kritika i na taj način otkriti da se ne moramo, odnosno ne trebamo dati dojmiti. Možda će se ono što se iznosi s dojmljivom retorikom pažljivijim pogledom pokazati besadržajnim.

Uopćavanja 

»Crkvi je uvijek stalo samo do moći.« Taj prigovor pogađa osjetljivo mjesto ljudskog suživota: moć. To ne vrijedi samo za Crkvu, ali vrijedi i za nju. Mnogi u Crkvi odlučno će osporiti da im je stalo do moći. U Crkvi, tako kažu, uopće nije riječ o moći, nego o Bogu i evanđelju. I ako je Crkva u prošlosti i obnašala političku vlast, najkasnije danas konačno se oprostila od vlasti. S obzirom na takvu reakciju, postaje jasno da tako reći u sjeni evanđelja moć može postati nevidljiva. 

Upozorava se na Isusovu riječ o služenju te se mirne i iskrene savjesti zahtijeva da se ništa drugo ne čini doli da se služi. No i kada se ne spominje tema moći, ona može, usprkos tome i upravo zbog toga, postati još opasnija. Ne samo kod ljudi koji stvarno žele moć nego i tamo gdje razmišljanje o moći djeluje poput slijepog putnika u čovjekovu ponašanju. 

Usprkos tome rečenica »Crkvi je uvijek stalo samo do moći« jest problematična. Kod slušatelja i slušateljica se tako reći udružuje s negativnim iskustvima moći i na taj se način brzo previđa da je to nepravedno uopćavanje. Crkva: to su bezbrojne žene i muškarci, vršitelji službe i sveci, kulture i mentaliteti, stoljeća… Može li se stvarno za sve i bez ograničenja reći da im je uvijek bilo stalo samo do moći? 

Dakako da ćemo morati priznati kako je moć u Crkvi imala utjecaja i još ga ima. Morat ćemo priznati i da se to događalo na problematičan i zloupotrebljavajući način. Ali nije li postojalo i ono drukčije: da se moć upotrebljavala u korist ljudi ili da se u najmanju ruku željelo postići nešto što se tada smatralo ili se subjektivno smatralo dobrim? Upravo iz vjerničke perspektive zloupotreba moći ima u sebi nešto tjeskobno. No to ne oslobađa od poštenja – prema ljudima, ali i prema Crkvi. Uopćavanja su uglavnom nepravedna.

Procjenjivati prošlost iz današnje perspektive 

»Inkvizicija! I spaljivanje vještica! I …« Pokatkad nisu potrebne čitave rečenice. Čini se da već pojedine riječi sve govore. Tako su i pojmovi »inkvizicija« i »spaljivanje vještica« (a još i drugi) već odavno postali sinonimi za nečovječnost, osobito Crkve. Na svaki pokušaj da se na inkviziciju pogleda nešto izdiferenciranije, reagira se prigovorom kako se samo želi sve prikazati bezazlenim. 

Zaista, svaka ljudska žrtva jedna je žrtva previše. Ništa se ne smije uljepšavati ili umanjivati. Ugled Crkve ne smije se spašavati retoričkim ili drugim trikovima. Samo obvezivanje na istinu pravedno je prema Crkvi i njezinoj poruci. No istina također iziskuje da se pogreške prošlosti moraju gledati, razumijevati i procjenjivati u okviru tadašnjih okolnosti, uvjerenja i perspektiva. Naravno da se u obzir mora uzeti i to da je uvijek bilo pronicljivih ljudi koji su prepoznavali i imenovali zloupotrebe i nečovječnosti. Prisjetimo se samo isusovca Friedricha von Speea (†1635.), koji je nastupao protiv zabludnog vjerovanja u postojanje vještica. 

Drugi je primjer inkvizicija. Ona često nije bila ništa drugo doli pokušaj da se uzimanje pravde u svoje ruke zamijeni, prema tadašnjem poimanju prava, uređenim, sudskim postupkom. I crkvena inkvizicija mora se gledati i procjenjivati u usporedbi s drugim oblicima inkvizicije; nerijetko se ona pritom pokazuje kao blaži oblik. To da, primjerice, mučenje nije prihvatljivo, danas bi moralo biti izvan sumnje; u povijesti se na to često gledalo drukčije, osobito u Crkvi. Zato ćemo morati reći: popularna kritika Crkve je jedno, objektivna kritika nešto drugo. Pritom se točke kritike neće rasplinuti u zraku, ali će se pokazati da je izdiferencirani sud o povijesti Crkve primjereniji od krilatica. 

Crne legende 

»Crkva je neprijateljski raspoložena prema znanosti.« Neke ocjene prošlosti zgusnule su se u fiksne predodžbe – upravo i u povezanosti s poviješću Crkve. Došlo je do jedne vrste stvaranja legendi u kojem se miješa ono istinito i ono neistinito. Lijep (odnosno manje lijep) primjer je Galilejev slučaj. Naravno da je postojao sukob između crkvenih autoriteta i njega. U modernom je dobu taj sukob postao simbol za navodno neprijateljsko raspoloženje Crkve prema znanosti. Temeljito istraživanje koje je provedeno na osobit poticaj kardinala Königa jasno je pokazalo kako oprezno i obzirno valja promatrati i prosuđivati taj slučaj. 

Tu se najprije mora obratiti pozornost na sudionike, osobito na samoga Galileja. Može se upozoriti na to da je crkvena presuda razlučivala između prirodoznanstvene hipoteze (na koju mu je dano pravo) i teološkog iskaza (koji mu je zabranjen). Posebno se može upozoriti na to da je Crkva u mnogome s Galilejem postupala obzirno. Drukčije je poglavlje primjerice imidž isusovaca. U njemu se često zrcale politički sukobi s jednim od, mora se priznati, najutjecajnijih redova koji protivnicima Crkve prirodno mora da je bio trn u oku. 

Do danas ima ljudi u kojima ti »mračnjaci« izazivaju nelagodu, u talijanskom jeziku pojam »gesuita« do danas je sinonim za »licemjera«. No i onda kad smo kritički raspoloženi prema Crkvi i isusovcima, morali bismo se zapitati: Koliko sve to ima veze s istinom? Gdje su činjenice? Postoje li i protivne činjenice? Opravdavaju li uopćavanja?

Nepravedne jednostranosti 

»Zlostavljanje u Katoličkoj crkvi.« U raspravi o zlostavljanju posljednjih godina Crkva je u našoj zemlji (Austrija op.ur.) odlučila da se ne opravdava, nego da na prvo mjesto stavi dobrobit žrtava i zaštitu djece i mladih. Tako je bilo dobro. Ali u isti mah je u javnosti, odnosno medijima, nastala slika da je zlostavljanje u prvom redu problem Crkve – izuzev nekoliko pojedinačnih slučajeva izvan Crkve o kojima se tu i tamo također izvještavalo. Jedva da je spomenuto kako se najveći broj slučajeva zlostavljanja registrira u obiteljskom okruženju. Nije dodano to da su crkvene škole u desetljećima nakon rata odigrale važnu i cijenjenu ulogu. 

Sigurno nije lako doći do pravednoga gledišta na te stvari. Vrlo je neprimjereno ako ovdje počnemo računati. To stoji. Svaki slučaj je slučaj previše, jer to nije slučaj, nego čovjek koji je na prezira vrijedan način lišen životnih šansi. Usprkos tome istina traži da se ne kritizira samo Crkva nego da se pogled mora proširiti i na okolinu. Samo tako kritika može postati pravedna i vjerodostojna. Inače moramo poći od toga da joj je manje stalo do žrtvi nego do kritike Crkve. 

Stereotipi bez stručnog znanja 

Kritika Crkve u velikoj je mjeri kritika frazama. Tamo gdje se u pojedinačnom slučaju još i mogla ili može uspostaviti veza sa stvarnošću, s vremenom ostaje sve više fraza, stereotipa. »Rim«, »Vatikan«, »teolozi«, »moderni svećenici«, »službena Crkva«, »napredni« itd. Već prema tome na kojoj se strani nalazimo, kod tih fraza odmah znamo što nam je misliti.

Ali sa stvarnošću to tada ima samo još manje veze. Ona je redovito mnogo složenija. Samo s frazama nećemo doći daleko. Sigurno je da se u njima može otkriti i ponešto istinito. No cijela istina izgleda drukčije. Onaj tko traži, često će pokazati razumijevanje: »Da, ako je to tako, onda…« Osobito lako pamtljive i učinkovite takve fraze postaju kada odgovaraju upravo važećoj political correctness. Time se misli na karakteristične predodžbe i osnovne misli koje su zbog dobrih ili manje dobrih razloga tabu. Tako nastaju kvazidogovori koje se ne smije staviti u pitanje. Ako se to dogodi, biva strogo kažnjeno. A ako se za Crkvu može reći nešto što proturječi toj correctness, tada se to smatra osobito niskim. 

Odabir slika i riječi 

Katkad možemo promatrati nešto neobično. Jedne dnevne novine za Božić otisnu evanđelje o svetoj noći. Mogli bismo se i obradovati da tu nema jedne neobične sitnice: za tisak je odabrana posebno starinska vrsta pisma. Bez ijedne riječi jasan signal: to je prošlost, možda pomalo nostalgija, ali nešto što teško ima veze s današnjim životom. Ili: neke slike, ponajviše one nositeljâ službi u Crkvi, takve su da se oni koje prikazuju doimaju nesimpatični, nepovjerljivi, ojađeni itd. Kritika Crkve bez riječi.

Na ovome se mjestu naravno samokritički moramo pitati ne snosi li i Crkva krivnju zbog toga. Ne promišlja li premalo kako se njezin nastup izvana doživljava ili može doživljavati u različitim prilikama, ali i kod bogoslužja. To nije poziv da si u što većoj mjeri pribavimo »outfit« koji odgovara duhu vremena. To brzo može postati neugodno. No to je upozorenje da Crkva koja se shvaća kako je to formulirao Drugi vatikanski koncil – kao »znak« mora paziti i na to može li se i kako pročitati taj znak. 

Ali vratimo se natrag: ono što se može reći o vrsti pisma i slikama, vrijedi i za odabir riječi na koji često treba paziti. Kad je riječ o Crkvi, odjednom se javljaju riječi kao što su »crkveni knezovi«, »službena Crkva« itd. Oni u očima mnogih suvremenika Crkvu čine nesimpatičnom, okrenutom prošlošću, nesuvremenom, onom od koje se ne može očekivati ništa korisno za današnji život. 

Krive alternative

»Progresivni i konzervativni…« Pokatkad se kritika izražava i neobjektivnim alternativama. Općenito se pak nije udomaćila samo ta alternativa nego vladaju i vrlo površne predodžbe o tome što se mora smatrati naprednim, a što okrenutim prošlosti. Čini se da danas mnogima gotovo neizbježno napredno znači: dokinuti obvezni celibat svećenikâ, prilagoditi seksualni moral društvenoj stvarnosti (što god ona bila); ženama omogućiti sve što je na raspolaganju i muškarcima itd. Tako nastaju slike na kojima je prepoznatljiva zaostalost Crkve jer se ona ne može odlučiti krenuti tim smjerom. 

Ona jest i ostaje konzervativna. Kako ne bi došlo do zabune: teme o kojima je riječ sve su vrijedne da se o njima promišlja i da se u slučaju potrebe provedu i promijene. Ali ono što nije prihvatljivo jest da se probleme često prikazuje tako pojednostavljeno. Između često grubih alternativa čini se da nema nijednoga drugog stajališta. To da je možda mnogo perspektivnije za Crkvu i društvo, a zato i naprednije, ustrajati u celibatu svećenika – ne pojavljuje se u tim pojednostavljujućim alternativama. 

Također se ne predviđa to da su crkvene orijentacijske točke u seksualnome moralu možda vrednije i zato naprednije od svega što mediji bez većih prigovora smiju širiti. Najvažnija je stvar da površne alternative ostaju. Ne radi se o pojedinoj stvari, nego se radi protiv Crkve.

Nešto uvijek ostaje visjeti u zraku 

Kritičari koji danas žele nešto postići već su odavno naučili svoje lekcije. I onda kada je riječ o Crkvi. Znaju da su u medijima bitne lako pamtljive krilatice. Ali već time nastaje prvo proturječje: proturječje između situacija koje često obuhvaćaju više aspekata i koje su složene te malo riječi koje sve žele izreći kratko i jasno. Znamo da u prvom redu u zraku ostaje visjeti ono što odgovara mišljenju onih koji slušaju i gledaju, jer njima je naravno lijepo ako dobiju potvrdu onoga što su već znali ili mislili da znaju. 

Radost zbog te potvrde tada lako može prouzrokovati da previde kako je riječ tek o predrasudama koje imaju malo veze sa stvarnošću. U posao medija pripada i to da uvijek moraju biti brži od svoje konkurencije. A to može dovesti do toga da brzopleto prikazuju i zaključuju. Ali tad je stvar već gotova. Ako se netko želi obraniti i dati objašnjenje, uvijek ostaje drugi. I uvijek nešto ostaje visjeti u zraku: »Nešto od toga ipak će biti istina.« Nije riječ o tome da se općenito kori novinare i novinarke. No naravno da zapažamo gdje pojedinci stoje i što žele. Poželjeli bismo im da se najprije točno informiraju, a tek onda da izriču svoje mišljenje o tome.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr