Život u Crkvi 1473

Potpuno i iskreno orijentirajmo se prema Bogu i njegovoj objavi, te se svim silama borimo protiv zla

Potpuno i iskreno orijentirajmo se prema Bogu i njegovoj objavi, te se svim silama borimo protiv zla
ILUSTRACIJA

Crkva je od početka imala protivnika. Razlozi su bili raznoliki. Često je neprijateljstvo drugih bilo i jest znak za to da Crkva živi i djeluje u skladu s evanđeljem i da je doživljavaju kao neugodan znak smetnje. Totalitarni sustavi, primjerice, nacionalsocijalizam ili komunizam primjeri su za to koji sežu sve do najnovijeg vremena. Na drugoj strani postoji i kritika Crkve koja je utemeljena i koju Crkva mora iskoristiti kao prigodu za ispit savjesti. Na to ćemo se još vratiti. 

»Uništite bestidnicu!« – tim je riječima francuski mislilac Voltaire agitirao protiv Crkve svog vremena. Bila je to Crkva vrlo snažno povezana s društvenom moći svog vremena, plemstvom i monarhijom. Borba protiv Crkve bila je dio borbe protiv stare vlasti (ancien régime). Ustanak protiv Crkve bio je borba protiv njezine moći, njezina utjecaja i njezinih povlastica. S današnjega gledišta nećemo taj sukob gledati crno-bijelo – na jednoj strani dobri, a na drugoj zli, nego ćemo sigurno morati reći da je i Crkva bila u problematičnoj situaciji, a morat ćemo poslušati i argumente njezinih protivnika. 

To, naravno, jedva da je bilo moguće jer mnogi od njezinih protivnika Crkvu nisu željeli popraviti, nego je ukloniti. To vrijedi i danas za neke protucrkvene snage. Žele potisnuti njezin utjecaj. Ne pokazuju zanimanje za objektivnu raspravu. Za to može postojati – kao što to pokazuje povijest – više razloga, također čisto političkih. Takve političke razloge tek rijetko priznaju. Protivnici Crkve puno više navode druge razloge. 

Sukob vrijednosti 

Razlozi koji se danas iznose protiv Crkve i njezina nauka redovito se ne približavaju onome što je prije nešto više od sto godina rječito formulirao Friedrich Nietzsche (†1900.). U svom djelu Volja za moć kršćanstvo naziva »kapitalnim zločinom« protiv čovjeka. Kršćanski je nauk za Nietzschea uništavanje čovjeka jer je on »svaku vrijednost pretvorio u bezvrijednost, svaku istinu u laž, svaku čestitost u podlost«. Osuđuje Crkvu »zbog njezina ideala slabokrvnosti i svetosti«; zbog njih je ispijena »sva krv, sva ljubav i sva nada u život«; križ je »znak raspoznavanja za najnižu zavjeru koja je ikad postojala – protiv zdravlja, ljepote, uspješnosti, hrabrosti, duha, dobrodušnosti, protiv samoga života«. 

Ta žestoka kritika, dakako, više nije upućena samo protiv Crkve, nego protiv vjere u Boga općenito. U svakom slučaju postaje jasno da za Nietzschea Crkva i njezin nauk stoje na putu razvoju ljudskog života. Želimo li odgovoriti na tu fundamentalnu kritiku, morat ćemo moći pokazati da vjera u Boga nije štetna za ljudski život. No očito je da mnogi imaju dojam kako vjera u Boga, barem u njezinu crkvenom izrazu, stoji na putu životu. I u Crkvi se u tom smislu kritiziraju neka naučavanja. 

Ta se kritika kristalizira uvijek iznova oko pet tema. Kao naslov može biti da Crkva treba naviještati »radosnu vijest«, a ne »prijeteću vijest«. U to za kritičare pripada i »pozitivno vrednovanje seksualnosti«. Zato se i oni zauzimaju za to da celibat ne treba biti nužna pretpostavka za svećeničko ređenje. Zahtijevaju »bratsko-sestrinsku Crkvu« u kojoj se svećenici i laici ne razdvajaju, a laicima se dopušta suodlučivanje i zajedničko donošenje odluka. Posebno pak traže punu jednakopravnost žena i u Crkvi. 

Već ta kratka skica pokazuje da se Crkva kritizira u ime vrijednostî među kojima se na najvišeme mjestu nalazi čovjekovo samoodređenje. Vidljivo je da je za jedne nova kritika razlog da Crkvu i kršćanstvo odbace, a za druge povod da u ime kršćanstva zahtijevaju reformu Crkve u skladu s tim vrijednostima. Tako u prvom redu preostaje pitanje: Kako se samoodređenje čovjekovo može povezati sa spasonosnom normom Božjom, s evanđeljem? 

Agnosticizam i ateizam 

Sada je već postalo jasno da kritičarima nije stalo samo do načina kako se kršćanstvo u Crkvi naučava i živi. Stalo im je i do samoga kršćanskog nauka, koji oni drže problematičnim i nespojivim s ljudskim životom. I to ne samo zato što taj nauk vodi do posljedica koje su nepogodne za život nego i zato što se – prema njihovu mišljenju – ne može utemeljiti. Za mnoge je agnostički životni nazor postao put koji najbolje odgovara njihovu gledištu na život i spoznajne mogućnosti čovjekove. Pritom je središnji iskaz da pomoću razuma zapravo ne možemo davati nikakve izjave o Bogu ili o njegovoj objavi. Time pak i Crkva i njezin nauk postaju suvišni.

Neki mislioci i misliteljice idu još dalje i zastupaju ateističko stajalište. Oni su, dakle, odlučno uvjereni da Bog ne postoji. Polaze od toga da pri današnjem stanju spoznaje ništa ne govori u prilog vjeri u Boga. Ili kako je to – nešto opreznije – bilo istaknuto na plakatima na autobusima u Londonu: Bog najvjerojatnije ne postoji. I tome je znakovito dodano: Uživaj život. Ponovno se naslućuje: crkvena vjera stoji na putu životu i životnoj radosti. Učiti od protivnikâ Crkvi i kršćanima to se čini drukčije. Za Crkvu su takvi prigovori i prigoda. 

Tako to u svakom slučaju vidi Drugi vatikanski koncil. U takozvanoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, koncilskom dokumentu koji je neka vrsta dijaloga s društvom, stoji: »Štoviše, Crkva priznaje da se uvelike okoristila i da se može okoristiti čak i samim protivljenjem onih koji joj se suprotstavljaju ili je progone.« Začuđujuća izjava. No zapravo je jasno da je svaki napad na Crkvu i njezin nauk isto tako i prigoda da se zapitamo što je u tome opravdano, a što ne. Na taj način Crkvu se sprječava da se opusti u lažnoj samodostatnosti.

To je podsjeća na ono – kako stoji u Novom zavjetu – »budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži objašnjenje nade koja je u vama« (1 Pt 3,15). A to se posebno uči onda kada smo suočeni s kritičkim prigovorima. Za to je, naravno, potrebna dobra priprava. Moramo znati dovoljno o Crkvi i vjeri te prepoznavati pokatkad vrlo fi ne razdjelnice koje se pružaju između opravdanih i nepromišljenih prigovora.

Teret povijesti Crkve Ili: Protudokaz? 

Između različitih točaka kritike religije u knjizi o Crkvi moraju se posebno u obzir uzeti mračna poglavlja crkvene povijesti. Njih se uvijek iznova uzima kao povod kako bi se upozorilo na nasilje, netoleranciju i druga zla u Crkvi, dakle na nečovječnu teoriju i praksu. Što to znači za zahtjev za istinom na koji pretendira Crkva? Još više, nije li Crkva s takvim mračnim poglavljima argument protiv Boga? 

Zlo po Crkvi 

Na njemačkome govornom području u prvom je redu Karl-Heinz Deschner bio onaj koji je u kritici Crkve i religije naglašavao mračne strane crkvene povijesti. On govori o »kriminalnoj prošlosti kršćanstva«. Kršćanstvo se »odreklo svoje izvorne ideje, koja je okrenuta prema siromaštvu, jednakopravnosti i miru, te ga je, kao organiziranu Crkvu, već rano obuzela korupcija, nasilje i netolerancija«. Sve je više postajalo religija s nasilnom praksom koja prezire čovjeka, religija obilježena neprijateljskim stavom prema prirodi, ženama, seksu, znanosti i slobodi. I tako je kršćanstvo u stanju unutarnje rastrganosti između istaknutih humanih načela i stvarnih interesa institucionalne Crkve za Deschnera »klasična religija licemjerja«.

Pritom Deschner ne isključuje, nego u svakom slučaju uključuje, to da u kršćanstvu i Crkvi »jedan dio njegovih slugu više vrijedi nego oni«, ali dobri su kršćani »najopasniji – njih se zamjenjuje s kršćanstvom«28. Summa summarum: kršćanstvo je »povijesni vrhunac svijeta zločinaca«.

Molba za oproštenje, koju je papa Ivan Pavao II. izrekao na početku korizme godine 2000., za prekršaje u Crkvi i one koje je počinila Crkva, jedan je drugi filozof, Herbert Schnädelbach, uzeo kao povod da dijagnozu još zaoštri. Za razliku od Deschnera, ne polazi od toga da je izvorno dobra ideja u Crkvi izdana lošom praksom, nego želi upozoriti na sedam »urođenih mana« koje su, prema njegovu mišljenju, od početka neodvojivo povezane s kršćanskom vjerom te su skrivile mnogo zla i nečovječnosti: u njih Schnädelbach ubraja nauk o istočnom grijehu, koji stvara negativnu sliku čovjeka kojega prezire; nauk o spasenju po Isusovoj smrti na križu, koji on smatra krvavim pravnim sporom; misijski nalog koji je zabrana tolerancije i koji je doveo do istrebljenja poganstva i kršćanskoga kulturnog imperijalizma. 

Tome se pribrajaju kršćanski antijudaizam i bezbrojni progoni nad Židovima u kršćanskoj Europi sve do nacionalsocijalističkog antisemitizma; prijetnja paklom kao sredstvo stalnog izazivanja nesigurnosti i discipliniranja; neprijateljski stav prema tijelu; i, konačno, neistinitost zbog tobože više spasenjske istine. 

Kad ozbiljno shvatimo tamu 

U raspravi koja je uslijedila nakon objavljivanja tih djela pokazano je da Deschner i Schnädelbach štošta pogrešno vide i procjenjuju. K tome, Deschner predočava samo negativne činjenice i premalo u obzir uzima vremenske okolnosti. 

Kako izgleda primjereniji pogled na crkvenu povijest, koji ne poriče negativne činjenice, pokazuje knjiga uglednog povjesničara Crkve Arnolda Angenendta Tolerancija i nasilje. Kršćanstvo između Biblije i mača. Ali usprkos svoj mogućoj kritici Deschnera, Schnädelbacha i drugih kritičara, morat ćemo reći da je već djelić iznesenih činjenica dovoljan da si postavimo pitanje: Ne nanose li te činjenice Bogu kojeg naviješta Crkva nepravdu ili pak opovrgavaju njegovo postojanje? Ne odražava li se problematična povijest Crkve i kršćanstva u svakom slučaju negativno i na samoga Boga? Ne preostaje li u najmanju ruku pitanje kako je Bog mogao dopustiti da se njegova objava u povijesti mogla tako problematično pogrešno shvatiti i provesti u djelo? Što uopće možemo kazati o Bogu, je li to uopće spasonosno, ako je tekst Svetog pisma možda u osnovi dvoznačan? Kako Bog može dopustiti takvu povijest zla kao naličje povijesti spasenja? 

Pokušaj odgovora na ta pitanja počinje prvo s promišljanjem kojemu je ključna riječ sloboda. Crkva sebe shvaća kao »narod Božji«, kao »tijelo Kristovo« i »hram Duha Svetoga« i pouzdaje se u to da je djelovanje Duha Svetoga čuva od toga da »ispadne« iz svog poslanja. Usprkos tome odnos između Crkve i Boga uvijek se tako misli da je neosporna sloboda ljudi koji tvore Crkvu. Drugim riječima, djelovanje božanske milosti ne dokida slobodu vjernika. I upravo zato Drugi vatikanski koncil može reći da Crkva obuhvaća i grešnike. Zato je isto tako »u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja«.

No neki to promišljanje kritički propituju: Je li to stvarno tako da je sama Crkva sveta, a promašaji se ne mogu pripisati njoj, nego samo pojedinim udovima Crkve? Ne može li se govoriti i o promašaju Crkve? Na to ćemo u prvom redu morati odgovoriti kako se moralni promašaj stvarno uvijek može pripisati samo ljudskim subjektima. S druge strane, moramo razlučivati između jednostavnih članova Crkve i onih koji je na jedan ili drugi način vode, odnosno upravljaju njome ili je predstavljaju. Kao što se neka djela obnašatelja službe smatraju djelima Crkve, tako se to sigurno mora priznati i za neke promašaje.

Osobito se mora istaknuti da promašajima članova Crkve može doći i do onoga što se naziva »grijehom struktura«: nastaje sklonost, vrsta plodnog tla iz kojeg niču problematične posljedice za život u Crkvi i za njezino djelovanje.

Konačno, morat ćemo podrobnije promotriti još i Schnädelbachovu tezu. Ona kazuje da u kršćanstvu nije riječ o dobroj vijesti i podbačaju u provedbi, nego da je već sama ta poruka u najmanju ruku krivo shvaćena te je zato dovela do nečovječnih posljedica. Tomu svakako valja dodati da su i božansku poruku oduvijek formulirali i prenosili ljudi. Ljudski faktor u igri je od prvog trenutka. To vrijedi, naravno, i za razumijevanje te poruke. Sve u svemu: Bog ne zahvaća u slobodu ljudi i dopušta njihovo neprimjereno ponašanje – i u Crkvi. Zašto se upušta u tu avanturu slobode, ne možemo reći. Ono što možemo tek naslutiti jest da je čovjekova sloboda tako veliko dobro da se taj rizik isplati. 

U svakom slučaju kritika religije koja se oslanja na mračna poglavlja povijesti Crkve iz toga jednako slabo može izvući argument protiv postojanja Boga, kao i polazeći od zla u svijetu. Možemo to nadopuniti time da Bog ne samo poštuje čovjekovu slobodu nego je i uzrokuje. Taj uvid prebacuje sve pokušaje shvaćanja na područje djelovanja: to znači da je bitno potpuno i iskreno orijentirati se prema Bogu i njegovoj objavi, budno se protiviti svim nečovječnim težnjama u nama i oko nas te se svim silama boriti protiv zla.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr