Život u Crkvi 650

S pravom se prigovara da Crkva nije odgojna ustanova, nego u prvom redu zajednica vjere

S pravom se prigovara da Crkva nije odgojna ustanova, nego u prvom redu zajednica vjere
FOTO VATICAN MEDIA

Jedna, sveta, katolička i apostolska. Te ključne riječi imaju svoje značenje ne samo s obzirom na Crkvu nego i s obzirom na ono slavlje o kojem Drugi vatikanski koncil kaže da je »izvor i vrhunac« crkvenog života – euharistijsko slavlje. Ono je to zato što tek po slavlju euharistije Crkva postaje ono što jest: narod Božji, tijelo Kristovo. Zato se može i mora reći da i za nju vrijede četiri obilježja Crkve. 

Kada se slavi euharistija, tada je – kao prvo – riječ o jedinstvu. Ona uspostavlja jedinstvo s Bogom i jedinstvo ljudi jednih s drugima. To je vidio već apostol Pavao: »Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi« (1 Kor 10,17). 

Sadašnje izvorište Ili: Kako Crkva postaje Crkvom? 

Euharistija, sakramentalni kruh, tijelo Kristovo – kao drugo – u katoličkoj se tradiciji naziva Presvetim. Ona nije simbol koji je čovjek izmislio i koji upotrebljava, nego je sveti dar koji zahvaljujemo Kristu. Zato je euharistijsko slavlje sveto događanje. S tim je povezano to da je euharistija – kao treće – i apostolska. Ona nije spontani izraz vjere, nego dar raspetog i uskrsloga Gospodina koji je povjeren Crkvi i koji nam je po njoj na raspolaganju. I konačno – kao četvrto – euharistijsko je slavlje i »katoličko«. Ono je slavlje po kojem čitava punina božanskog života načelno stoji na raspolaganju svim ljudima, koji se otvaraju za to po vjeri koja se izražava u krštenju. U euharistijskom slavlju prostor i vrijeme bivaju nadvladani. 

No vratimo se još jednom natrag na početak: gozba koju je Isus sa svojim učenicima slavio u predvečerje svoje muke, nakon njegova uskrsnuća, njegovim je učenicima postala gozba u prvi dan tjedna, gozba Raspetoga koji je uskrsnuo. I zato spomen na ustanovu euharistije završava u zahvalnom veličanju: »Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.« 

U tom euharistijskom slavlju zrcali se vjera i crkveno zajedništvo u vjeri. Ono je prožeto onim božanskim koje u njemu postaje stvarno i djelotvorno te onim ljudskim koje može biti uzvišeno, ali koje može i zamračiti dublji smisao. To se pokazuje na mnogim mjestima, ali i u četiri velika dijela toga slavlja. 

Okupljati se u ime Isusovo 

Od danâ Novog zavjeta Crkva se okuplja na euharistijsko slavlje. To znači da se ljudi okupljaju i ne štede na tom sastanku: u svakom slučaju ne štede vrijeme, pokatkad dulji put, u vremenima progonstva i život. Kada ljudi žele slaviti euharistiju, stupaju u sveti prostor. Većinom je to posebna građevina, crkva. To ne mora biti tako. O prvoj se Crkvi primjerice izvještava da se na bogoslužje, na »lomljenje kruha«, okupljala u privatnim kućama. Ali stvarno »mjesto« o kojem je riječ duhovno je mjesto: to je Isus. 

Euharistija se slavi »u Kristu«. On sam, uskrsli Gospodin, jest tako reći duševni i duhovni prostor. To može i treba postati iskustvo u euharistijskom slavlju, koje je stoljećima vjernog slavljenja dobilo svoj lik. Tako ono govori o daru koji je Isus Krist, a kršćani se tim slavljem, njegovim gestama i znakovima, obredima i riječima obilježavaju i uvode u život koji polazi od Krista. To mjesto nije jednostavno otvoreno svakome. Doduše, danas velikim dijelom više ne postoji stroga arkanska disciplina, koja je sve nekršćane, a i grešnike, isključivala iz potpunoga zajedničkog slavljenja. Danas svatko tako reći kao nezvani gost može »sudjelovati«.

Ali za istinsko zajedničko slavljenje pretpostavka su vjera i krštenje. I stav obraćenja. Tªa tko ne zna da uvijek zaostajemo za zahtjevom dvostruko-jedinstvene zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu? I da bez lažnog samopouzdanja zapravo uvijek moramo reći: »Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.« Ali od Isusa znamo da nas Bog prihvaća i pomiruje sa sobom ako ga za to zamolimo. I nije riječ samo o propisu nego o smislenoj ustanovi da, ako smo zgriješili teškim prekršajem, prije primanja svete pričesti idemo na sakrament pomirenja, ispovijed. 

Tako Crkva postaje Crkvom: u okupljanju, nalaženju pred Bogom, pozvani od Isusa Krista, sa stavom obraćenja. Tako se u jednoj ljudskoj zajednici može ostvariti milost Božja, ono božansko. Slušati i odgovarati Bogoslužje riječi koje slijedi ujedno je sljedeći korak po kojem Crkva postaje ono što jest. Martin Luther kaže: Crkva je »Crkva u okrilju riječi Božje«. Latinska riječ ecclesia, koja je u mnogim jezicima postala riječ za Crkvu, znači »sazvana«. 

No čime je to Crkva sazvana iz velikog broja ljudi, kultura i naroda u vjeru ako ne riječju Božjom? To nije prošli, jednom zauvijek dovršeni događaj, nego se uvijek iznova mora uprisutnjavati za svakog pojedinca i za Crkvu kao cjelinu. U liturgijskom slavlju to se događa u slušanju riječi evanđelja, Božje riječi u ljudskoj riječi. Nakon čitanja odgovor je molitva psalma, a nakon evanđelja ispovijest vjere. Tako je unutarnja struktura bogoslužja riječi dijaloška: na jednoj je strani Bog, koji nam govori svetim tekstovima, a na drugoj je Crkva koja slavi i koja u slušanju dopušta da je Bog oblikuje na nov način. 

I ovdje se također nalazi ono ljudsko i ono božansko. Kod čitanja i evanđelja lektor, đakon i svećenik čitaju iz knjige koju su sastavili ljudi. Ali upravo preko toga Bog nam govori svoju riječ, jer je Sveto pismo Božja riječ u ljudskoj riječi. Crkva od nje živi, prema njoj se orijentira. 

Uživjeti se u Isusov život 

Bogoslužje riječi ima svoj izvor u sinagogalnome bogoslužju izraelskog naroda. Euharistijsko slavlje koje slijedi poslije njega prožeto je samim Isusom još više nego bogoslužje riječi. Svoje izvorište ima u »večeri uoči njegove muke« te se s pravom shvaća kao njegova ostavština u kojoj je na jedinstven način sažeto ono što on jest i ono što on želi. »Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati… Ovo je kalež moje krvi ... koja će se proliti za vas i za sve ljude.« 

Te riječi, koje se izgovaraju u svakom euharistijskom slavlju, nisu samo prisjećanje na prošlost nego upućuju na sadašnjost. U tom slavlju Isusova žrtva života na križu postaje sveta prisutnost te postaje djelotvorna za Crkvu, koja ispunjava Isusov nalog i slavi njegovu smrt i njegovo uskrsnuće. I zato takozvana euharistijska molitva uvijek počinje istim riječima: »Uistinu je dostojno i pravedno tebi, svemogući Bože, uvijek i posvuda zahvaljivati…« I konačno, završava u pričesti, u primanju tijela i krvi Kristove pod prilikama kruha i vina. 

To su elementarni darovi – kruh i vino – i elementarne geste – primanje i jedenje – te su sažete i snažne u svom izričaju. U primanju svetih darova uživljavamo se u Krista, u primanju tijela Kristova zajednica koja slavi sama postaje tijelo Kristovo, sakrament zajedništva s Bogom i među sobom. U primanju tijela Kristova postaje jasno da nije riječ samo o mirnom supostojanju onoga ljudskog i onoga božanskog nego da božanski dar tog sakramenta tako reći mora »umrijeti« u ljudima i tako prožeti i obilježiti ono ljudsko.

S onu stranu sekularizacije Ili: Ugled Crkve

Otpust, zadnji i najkraći dio euharistijskog slavlja, nije najmanje važan. Blagoslov i ohrabrenje »Idite u miru« započinje to slavlje u svakodnevici. Crkva nije samo liturgijska zajednica nego zajednica koja ima nalog koji je vodi u društvo. Usavršavanje ljudskog života ne smije se ostvarivati samo za neke nego za sve, štoviše za čitavo stvorenje. »Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas«, stoji u Ivanovu evanđelju (Iv 20,21). Svako slavlje svete mise vraća one koji slave u to poslanje, a time i u egzistencijalno opravdanje Crkve. Ona nije svrha sama sebi, nego most koji treba voditi od Boga prema ljudima te od ljudi prema Bogu.

Iz vjere proizlazi ono što je Crkva. Druga je stvar kako se Crkva doživljava u društvu. To doživljavanje izvana opet povratno djeluje na samosvijest Crkve i njezinih članova. Ako se Crkva gleda i cijeni kao vrijedna ustanova za društvo, tada je i za njezine članove drukčije nego kad se Crkva nalazi pod društvenim pritiskom ili kad je progonjena. Tako izvanjsko doživljavanje u konačnici može olakšati ili otežati djelovanje Crkve. Zato je u ovome što slijedi riječ o slici Crkve.

Svjetski rat s 50 do 80 milijuna mrtvih. Milijuni mrtvih zbog diktature i čudovišnog ponašanja da se istrijebi jedan čitav narod. Vjerojatno je prestrašenost zbog te nagomilane nečovječnosti bila ona koja je ljude nakon Drugoga svjetskog rata potaknula na traganje za duhovnim i moralnim temeljom za obnovu Europe. 

Vrijednosti za novu Europu 

I tako je došlo do novog okretanja kršćanstvu. U svim zapadnoeuropskim zemljama postojale su stranke koje su se na osobit način obvezivale kršćanskim vrijednostima, a istaknuti političari javno su ispovijedali kršćanstvo. Osobito prvi arhitekti izmirene i ujedinjene Europe. Redovito se uopće nije sumnjalo u to da među predmete u školi pripada i vjeronauk, a da sveučilištima u skladu s njihovom dugom poviješću pripadaju i teološki fakulteti. Na različite načine promicali su se i financijski podupirali dušobrižnička djelatnost Crkve i njezin obrazovni rad. Redovničke bolnice i škole bile su na osobito dobrom glasu. 

Mnogi, koji su izvanjski jedva bili povezani s Crkvom, rado su i iz uvjerenja koristili službe crkvenih ustanova. Osobito valja spomenuti Caritas, koji je nadopunjavao državne socijalne službe. Naravno da se to nije događalo samo prije nego se još uvijek događa. 

Konkordat - doprinos za Crkvu

Izraz zajedničkog interesa Crkve i države bio je konkordat. Taj ugovor između države i Vatikana (ili kako se međunarodnopravno točno zove: Svete Stolice) izvorno je sklopila Hitlerova Njemačka. Politička je procjena izvorno bila takva da bi se Crkva time mogla oslabiti, jer je sada za mnogo toga morala snositi odgovornost i zato je morala podići doprinos za Crkvu. Taj plan naravno nije uspio. 

Nakon Drugoga svjetskog rata taj je Konkordat nastavljen i tako se suradnju Crkve i države uredilo na osnovi zajedničkih interesa. To je prije svega vrijedilo za određene ustanove u kojima su obje strane imale interesa, kao, primjerice, u nastavi vjeronauka i obrazovanju onih koji kao svećenici (poslije i laici) djeluju u nastavi vjeronauka i dušobrižništvu te u katoličkim privatnim školama. 

U novim okolnostima 

Danas je situacija mnogo drukčija od one iz 1950. Od »katoličke Austrije« s protestantskom manjinom nastala je zemlja u kojoj postoje snažno izrasla Pravoslavna i Staroistočna crkva, a u to se pribraja i uočljiva prisutnost islama. Istodobno je došlo do promjena u crkveno ustrojenom kršćanstvu (što je prepoznatljivo u istupanjima iz Crkve). Postoji, dakle, velika skupina Austrijanki i Austrijanaca koji više ne pripadaju nijednoj crkvi. Ta skupina nije homogena: obuhvaća ljude koji se shvaćaju kao vjernici kršćani koji su se odijelili od Crkve kao institucije, članove malobrojnih manjih religijskih grupacija pa do deklariranih agnostika i ateista. Tako danas postoji neka vrsta nadmetanja svjetonazora među kojima se moraju dokazati i Crkva i njezine ustanove.

I danas (ili možda upravo u ovoj novoj situaciji) Crkva se može ponositi svojom ponudom na mnogim područjima. To priznaju mnogi koji su skloni promišljanju. Jasno je da bi kultura zemlje bila siromašnija kad više ne bi bilo samostana, crkvene glazbe, crkvenih građevina. Osam milijuna ljudi svake godine posjeti samo bečku katedralu svetog Stjepana. Isto je tako jasno da bi bez crkvenih ustanova humanitarne pomoći i spremnosti darivanja mnogih katolkinja i katolika socijalna mreža u našoj zemlji imala velikih nedostataka. A i crkvene privatne škole i bolnice također se cijene i traže kao i prije. 

I zanimanje za duhovnost, koje se javilo posljednjih desetljeća, dovelo je s vremenom do sve većeg zanimanja za »sveta mjesta«, hodočasnička mjesta, hodočasničke putove, duhovno vodstvo kao i samostane. 

Pogled izvana i iznutra 

No upravo su »crkveni insajderi« oni koji u ovoj situaciji osjećaju i izražavaju određenu nelagodu. Upozoravaju na to da Crkvu ne valja poistovjećivati s onim kako je izvana gledaju i koriste. Crkva nije, kako kažu, »agencija za vrijednosti«. Promatranje Crkve u prvom redu kao moralne ili kulturne ustanove ima u Austriji određenu tradiciju od cara Josipa II. Do danas postoji mišljenje da je Crkva prije svega zato da djecu i mlade odgaja kako bi postali »čestiti ljudi« i pouzdane građanke i građani. Ali to se s dobrim razlozima može staviti u pitanje. 

S pravom se prigovara da Crkva nije odgojna ustanova, nego zajednica vjere. U prvom redu riječ je o vjeri, a ne o moralu. No tamo gdje ljudi pokušavaju svoj život usmjeriti prema Bogu, tamo se od njih može očekivati i to da su ljudi prožeti moralom. Crkva je, mora se reći, više od onoga u čemu društvo i država imaju interesa.

U vremenu u kojem je pogled izvana općenito vrlo važan, za kršćanke i kršćane iz njega proizlazi stvarni izazov. Naravno da i oni i Crkva sveukupno žele u društvu pronaći svoje mjesto i priznanje. To vrlo brzo može dovesti do toga da se pokušava u velikoj mjeri izlaziti u susret očekivanjima »izvana«. Ali tada smo već odabrali pogrešno polazište i pogrešno mjerilo. Jer Crkva je u prvom redu vezana Isusom Kristom; po njemu se mora mjeriti, njemu mora odgovarati. Na to ćemo se još vratiti. Ali prvo ćemo baciti pogled na drugu stranu. Crkva i njezina vjera također se i kritiziraju – nerijetko neopravdano, ali pokatkad i opravdano.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr