Život u Crkvi 930

Uskrsli Isus Krist koji će opet doći na kraju vremenâ, odabrao je ljude i ostaje u njihovoj sredini

Uskrsli Isus Krist koji će opet doći na kraju vremenâ, odabrao je ljude i ostaje u njihovoj sredini
FOTO TOM DUBRAVEC / CROPIX

Biti Crkva na tragu utjelovljene božanske Riječi uspostavlja napetu povezanost. S jedne strane to znači da ovdje i sada, zaista ovdje i sada, mogu susresti Boga. Prije dvije tisuće godina to je vrijedilo za susret s Isusom iz Nazareta. Zato Isus u Ivanovu evanđelju odgovara Filipu na njegovu molbu da im pokaže Boga Oca ovim riječima: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca?’« (Iv 14,9). 

Slično vrijedi i za Crkvu: slušamo evanđelistove riječi i znamo da su to riječi Boga živoga. Primamo kruh i vino i priznajemo: Tijelo Kristovo. – Amen. Ispovijedamo svoje grijehe i slušamo: I ja te odrješujem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Crkva na tragu utjelovljenja Božjeg spasonosna je i blagotvorna konkretna Crkva. No ona je istodobno Crkva koja se na sablažnjiv način čini daleko od Boga. Tako da manje vjeru približava nego što joj stoji na putu. Pozabavimo li se slikom glinene posude, možemo reći da je ta posuda ne samo krhka nego vjerojatno niti ne da naslutiti kakvo joj je blago povjereno. 

Obilježje i znak poniznosti  

Bog se tako reći izručio ljudima Crkve. Njegovu riječ, riječ živoga Boga, možemo nepažljivo, nemarno odverglati. A ipak je to sveta Božja riječ povjerena Crkvi. Sveta misa može se slaviti bez ljubavi, možda kao čista rutina. A ona ipak stvara zajedništvo. Svećenik je vjerojatno sve samo ne svetac. A ipak njegova riječ u sakramentima riječ je u koju se mogu pouzdati. Bračni partner može uvijek iznova sve manje ostvarivati vlastite ideale, a ipak pripada zajedničkom svećeništvu svih vjernika. Uvijek vrijedi: Božja milost i slava u bijednim posudama…

Navedena promišljanja moramo imati u vidu kada Crkvu u takozvanome Nicejsko-carigradskom vjerovanju, koje svi kršćani zajednički mole, priznajemo »jednom, svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom«. Prije se ta četiri pridjeva samopouzdano nazivalo četirima obilježjima istinske Crkve (notae Ecclesiae). Danas smo oprezniji jer ta obilježja često nisu baš lako prepoznatljiva. Zato danas radije govorimo o bitnim osobinama Crkve. One navode ono što pripada bîti Crkve i tako su poziv koji od Crkve traži da ispuni tu obvezu. Ako Crkva stvarno želi biti zajednica vjere u nasljedovanju Isusa, tada se ne može odreći toga da se orijentira prema ove četiri riječi: jedna, sveta, katolička, apostolska.

Razbijeno jedinstvo 

Kako su te bitne osobine malo u skladu s izvanjskom stvarnošću, za mnoge je bolno vidljivo s obzirom na crkvene raskole. Štoviše, uz sve odviše ljudske razloge i motive, i briga za autentičnu vjeru bila je ona koja je dovela do toga da je došlo do njih. No to ne mijenja ništa na stvari da je svaki raskol skandal i pomračuje ono što Crkva zapravo treba biti: jedinstvo u vjeri. 

U Novom zavjetu posebice Poslanica Efežanima tumači kako se već u najranijim vremenima jedinstvo Crkve nalazilo u opasnosti – inače se u toj poslanici ne bi moralo pozivati upravo na to jedinstvo. Ali, ona ujedno podsjeća i na temelj jedinstva: »Trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i u svima!« (Ef 4,3–6) Crkva koja nije jedno, proturječje je u sebi. 

Nigdje to nije tako očigledno kao tamo gdje Drugi vatikanski koncil karakterizira Crkvu: »Crkva je u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda.« Lijep je to program koji si tu Crkva daje. Ali kako će podijeljena Crkva ispuniti tu zadaću? Kako će podijeljena Crkva biti znak jedinstva, kako oruđe za to? Preostaje samo nada kako će je ta podjela još više motivirati da svim snagama traži jedinstvo – ne samo između kršćanskih Crkava nego i unutar vlastite Crkve, u biskupiji, u župi, posvuda i uvijek iznova. 

Pritom je nesumnjivo da Crkva nije vojska. Jedinstvo, na koje je Crkva obvezana, ne smije se poistovjetiti s uniformnošću. Ne samo u povijesti nego i u sadašnjosti na više je načina vidljivo da mogu postojati različiti oblici crkvenosti, a da pritom jedinstvo ne mora biti u opasnosti. Ali što više raznolikosti – zbog dobrih razloga – želimo imati, to se više moramo pitati kako možemo osigurati jedinstvo. To se ne može bez razmišljanja i razlučivanja duhova. Moramo se pitati što je stvarno spojivo s vjerom, a što nije. I ne možemo ostati na konstatiranom jedinstvu, nego ono mora biti opipljivo – u zajedničkome vjerskom uvjerenju, u zajedničkom slavlju sakramenata, u zajedničkom priznavanju crkvenih autoriteta. 

Sve to posebno vrijedi i za ekumenski pokret, čiji je cilj vidljivo jedinstvo Crkve. Da, vidljivo jedinstvo, jer ako nam je namjera nevidljivo jedinstvo, tada sigurno, prema riječima koje je papa Ivan Pavao II. preuzeo od Ivana XXIII., vrijedi da kršćane mnogo toga više povezuje nego što ih dijeli. No nije riječ samo o nevidljivom nego i o vidljivom jedinstvu. Dokle god ga ne postignemo, preostaje samo ono što je Ivan Pavao II. ustvrdio u svojoj enciklici o ekumenizmu: nepovratni ekumenski put. Preostaje nam da u svoj izvanjskoj razdijeljenosti ne previdimo na koje smo razne načine već u međusobnom jedinstvu.

Krhka svetost 

Koliko svečano mora biti bogoslužje? To na ovome mjestu može djelovati kao neočekivano pitanje. A ipak se o njemu katkad raspravlja gotovo nepopustljivo. Za jedne bogoslužje, većinom misle na euharistijsko slavlje, uopće ne može biti dovoljno svečano. Tªa riječ je – tako obrazlažu – o svetom Bogu. I sve, ruho i posuđe, obredi, glazba i mnogo toga drugoga mora govoriti o otajstvu toga svetog Boga. Drugi se slažu s time: da, riječ je o svetom Bogu. Ali upozoravaju da je riječ o Bogu koji je – kao što je to rekao Pavao – zbog nas postao siromašan (usp. 2 Kor), i to se ne slaže s baroknom raskoši. 

Morat ćemo priznati da oba promišljanja upućuju na aspekte koje ne smijemo zanemariti. Negativno rečeno: Crkva mora odoljeti kušnji da inscenira samu sebe ili da postane muzej. No mora paziti i na to da otajstvo koje joj je povjereno ne izdaje nedostatnom brižljivošću, nemarom i nonšalancijom. Pozitivno rečeno: Crkva mora svojim javnim nastupom, prije svega u svom bogoslužju, vidljivim učiniti da joj je povjereno nešto dragocjeno, štoviše ono najdragocjenije: Božja oslobađajuća i praštajuća ljubav i zajedništvo s njim. 

Ali kakve veze to ima sa svetošću? Onaj tko poznaje Bibliju zna da je samo jedan svet – Bog. To dojmljivo pokazuje prorok Izaija u opisu vizije svog poziva u kojoj čuje kako anđeli pred prijestoljem Božjim kliču trostruki »svet« (usp. Iz 6,3). To je u prvi mah razlog da se nijednog čovjeka, a niti ikakvu ljudsku zajednicu ne naziva svetima. A to se ipak događa već u Novom zavjetu. 

Pavao na početku svojih poslanica kršćane oslovljava kao svete: sveti u Korintu i drugdje (usp. 1 Kor 1,2). Jedini razlog može biti samo taj da su vjerom u Isusa Krista i krštenjem primili udio u životu svetoga Boga. Zato se do danas govori o Presvetome, koje Crkva ne može proizvesti, ali koje joj je povjereno na čuvanje. To Presveto jest sam Bog koji se ljudima daruje u svojoj ljubavi – u Isusu Kristu i euharistiji, slavlju njegove prisutnosti. Isus Krist, uskrsli, prisutni Gospodin, koji će opet doći na kraju vremenâ, odabrao je ljude i ostaje u njihovoj sredini. To je razlog zašto se Crkva naziva sveta Crkva, a to je i jedini razlog za to. Ne zato što se sastoji od moralno izvanrednih osoba, nego zato što je svjesna Boga u svojoj sredini.

Doista: o tome svetom Crkva mora govoriti čitavim svojim nastupom – tako reći svojim »jezikom tijela«. A mnogo toga u Crkvi govori o tome: veličanstvena, ali i jednostavna ljepota njezinih crkava; ruho koje se nosi u bogoslužnom slavlju – a to nisu samo liturgijska ruha svećenika i đakona; dragocjeni materijal od kojega je napravljen kalež i ciborij; brižljivost u pripremi i tijeku slavlja; ali u prvom redu i ono od čega se ne može odustati: življena ljubav onih koji »Boga časte« ne samo na bogoslužnim slavljima nego i u svakodnevnom životu. 

U dosadašnjim razmišljanjima sigurno nije rečeno sve što se može reći. No jedno je pitanje sigurno dopušteno, štoviše nezaobilazno: Što možemo i moramo učiniti kako se ono sveto u Crkvi ne bi izgubilo? Prije svega to će ovisiti o tome da se – protivno prvom dojmu – prisjetimo kako je nama u Crkvi povjereno Presveto: Bog koji se u svojoj ljubavi čini darom i poklonom. Zatim će to ovisiti o tome da svaki pojedinac i zajednica Crkve dopuste da ih oblikuje Isus Krist, u kojem je vidljivim postao sveti Bog – i to svojom riječju i svojim duhom. To može, a konačno i treba, dovesti do novoga životnog stila u kojem je davanje važnije od uzimanja. Usprkos tome nikada nećemo moći isključiti to da je ono sveto u Crkvi skriveno kao što je to uskrsli Krist »iza« raspetog Krista.

Katolička – sve svima 

To da Crkva još uvijek mora postati ono što ona jest vrijedi i u nazivanju Crkve »katoličkom«. Da raščistimo mogući nesporazum: »katolički« izvorno nije bila konfesionalna oznaka koja Katoličku crkvu razlikuje od protestantskih ili pravoslavnih Crkava. Još davno prije velikih crkvenih raskola Crkva se nazivala katoličkom u smislu da je »sveobuhvatna«. Tada se mislilo, a i danas se misli, da Crkva nije Crkva nekog naroda, nego je to Crkva čitavog svijeta. Još više, Crkva se označava katoličkom jer je sva istina Božja veže uz čitav svijet.

Mnoge religije pretendiraju na to da naučavaju čitavu istinu o Bogu. Tamo gdje se ti zahtjevi sudaraju, može postati opasno. Nije čudo da se ti zahtjevi nevjernicima i vjernicima čine problematičnima. Mnogima se čini kako je mogući odgovor da se ti zahtjevi za istinitošću relativiziraju: svatko ima – tako kažu – svoju vlastitu istinu. Istina postoji samo u množini. A istina jednoga nije lošija niti bolja od istine drugoga. U svakom slučaju nitko ne smije zahtijevati da samo on ima pravu istinu. No očito je da se time odustaje od ideje istine. Jer istina znači da je nešto istinito i valjano – ne samo za mene nego općenito. 

Možda zvuči banalno: tko tvrdi da je Beč glavni grad Austrije time ne želi reći da je Beč isključivo za njega glavni grad Austrije, nego za sve. Crkva pretendira – za mnoge skandalozno – na to da može uputiti u svu istinu o Bogu. Ta je istina Isus Krist, koji je, prema Ivanovome evanđelju, Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6), objava Božje ljubavi. Ta se istina ne odnosi na nekolicinu, ne samo na jedan izabrani narod, jednu Crkvu, nego na čitav svijet, sve ljude. Na to se misli kada se Crkva naziva »katoličkom«. I zato se ona nazivala katoličkom već onda kad je još bila mala, jedva zamjetna vjerska zajednica rasuta po Sredozemlju.

Zato što je istina koja je povjerena Crkvi istina za sve, Drugi vatikanski koncil kaže da je »Crkva … po svojoj naravi misionarska«. Crkva ne može odustati od toga da tu istinu dalje predaje, da je drugima nudi – ne tako da vrši pritisak, a ni sveznalački i bahato. Ona će to činiti skromno i ponizno jer zna da joj je ta istina darovana i povjerena. I uvijek kada je govorimo drugima, govorimo je također nama samima. 

Cijela istina. Kardinala Ratzingera su na kraju njegova dugog intervjua upitali: Što Bog stvarno želi od nas? On odgovara: »Da ljubimo, jer tada smo njegova slika i prilika jer on je, kako nam kaže sveti Ivan, ljubav i želi da postoje stvorenja koja su mu slična i koja po slobodi svoje vlastite ljubavi postaju kao on, s njim su usko povezana te time tako reći šire njegovu svjetlost.« To je poruka Crkve koja se shvaća katoličkom. 

Na ramenima apostola

Liturgija, bogoslužje dobra je mogućnost da vidimo i shvatimo što je Crkva. U vidljivim znakovima liturgije jasna nam postaje nevidljiva stvarnost do koje je Crkvi stalo. To vrijedi i za tzv. sessio, svećenikovo sjedište, a pogotovo za katedru, biskupsko sjedište u katedrali. Oni nisu u prvom redu praktična prilika za sjedenje, nego znak koji predstavlja važnu povezanost: biskup, a zamjenjujući njega i njegovi svećenici, nasljednici su apostola, a s njima i čitava mjesna Crkva. Na to se misli kad se Crkva naziva apostolskom. 

Crkva i njezin život imaju mnogo dimenzija, ali na određen način ovo je žila kucavica: vezanost uz svoje ishodište, Isusa Krista, njegov život i njegovu riječ, njegovu smrt i njegovo uskrsnuće. Zato u glavne zadaće biskupa te nadalje i svećenika pripada briga da ta zajednica vjere ostane vjerna svom početku. Ta zadaća nije lagana. Ne može se ispunjavati time da se ono tradicionalno jednostavno ponavlja ili ostavi onakvim kakvo jest. Crkva nije muzej niti to smije postati. Nije ni zbirka blaga koja su još uvijek tako dragocjena, nego je nešto živo. Crkvu obvezuje tradicija, ali ona ne smije postati tradicionalistička. Ono što je primila mora ljudima današnjice približiti i učiniti pristupačnim. 

Jedan od najljepših primjera za apostolsko nasljedstvo Crkve jest božićno slavlje Zajednice svetog Egidija. Jednom godišnje, u predbožićno vrijeme, stara časna bazilika svete Marije u Travestereu ispuni se lijepo ukrašenim i postavljenim stolovima. Nebrojeni siromasi svih vrsta pozvani su i sjedaju. Jedu i piju, dijele se darovi – a sve to u prekrasnoj staroj bazilici. No upravo u tome može se prepoznati duboka simbolika. Ne samo u tome da su siromasi u kući Božjoj, da su pozvani Bogu, nego i u kontrastu između stare trobrodne bazilike s njezinim prelijepim apsidnim mozaikom i služenja siromasima: Zajednica svetog Egidija ima svoj dom i svoje korijene u tradiciji Crkve koja je vidljiva u crkvenoj građevini. 

Također je jasno da je tradicionalna vjera postala nadahnuće da se na kreativan način suoči s današnjim izazovima: siromasima u Rimu i drugdje, narodima koji žive u sukobima, suživotom svjetskih religija. Zajednica svetog Egidija pokazuje kako tradicija ne okamenjuje, nego nadahnjuje. Crkva koja se naziva apostolskom uvijek će iznova otkrivati povod da ode malo naprijed i da prihvati izazove i ostane vjerna izvoru – a također i današnjici. Lakše od toga ne može se proći. Upravo u toj napetosti nalazi se sva snaga Crkve.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr