Život u Crkvi 347

Isus iz Nazareta svojim životom, smrću i uskrsnućem nenadmašiva je božanska Riječ Logos

Isus iz Nazareta svojim životom, smrću i uskrsnućem nenadmašiva je božanska Riječ Logos
ILUSTRACIJA

Četirima evanđeljima možemo zahvaliti za sliku Isusa iz Nazareta, raspetog Mesije, Sina Božjega. Iz različitih perspektiva i za različite naslovnike evanđelisti su prikupljali ono što su im pružale predaje i sjećanja. Jedan od njih do danas se u istočnim Crkvama smatra teologom. To je evanđelist Ivan. On je pisao s najvećim vremenskim odmakom. 

To nije bio samo nedostatak nego i prednost. Osvrćući se unatrag, mogao je najjasnije raspoznati tko je Isus. U jednom od iznimno velikih religijskih tekstova čovječanstva, u takozvanom Proslovu, čitavom je evanđelju u neku ruku dao misao vodilju: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine« (Iv 1,1.14). Ovaj iskaz obilježava kršćansku vjeru od početka do danas: nepojmljivi Bog je po Isusu iz Nazareta zaronio u zemaljsku stvarnost. I tako je Isus iz Nazareta sa svojim životom i djelovanjem, svojom smrću i svojim uskrsnućem nenadmašiva božanska Riječ (Logos), objavljeno otajstvo Božje. U njemu je zasjala božanska slava, punina milosti i istine.

Tijekom četiri stoljeća kršćanstvo je u vjeri i bogoslužju kršćanki i kršćana, promišljanjem teologa i konačno učiteljskim odlukama prvih koncila uvidjelo i osiguralo ovu istinu: u Isusu, koji je potpuno čovjek, u potpunosti nam se pokazao Bog. Onakav kakav jest, u svojoj spasonosnoj blizini i milosrđu.

Paradoks utjelovljenja Utjelovljenje Božje: u molitvama i pjesmama jezik pobožnosti pokatkad izaziva dojam da je u kršćanskoj vjeri riječ o nečemu sličnom kao, primjerice, u starogrčkoj mitologiji, da Bog »silazi« na zemlju i u neku ruku »preodjeven« u čovjeka susreće ljude i djeluje među njima. Kršćanska dogma to gleda drukčije. Polazi od rečenice Ivanova Proslova da je božanski Logos postao tijelom i nastanio se među nama (usp. Iv 1,14). 

To znači: čovjek Isus iz Nazareta s čitavim je svojim čovještvom, svojim životom i djelovanjem, svojom smrću i svojim uskrsnućem »tijelo«, tako reći »instrument« na kojem Bog svira i tako postaje čujan, opipljiv, vidljiv. Bog, koji se u povijesti svoga naroda Izraela objavljivao na raznolike načine, pojačava svoju objavu u čovjeku Isusu iz Nazareta. No to također znači, kao što se formulira u kršćanskoj tradiciji: Bog, koji tako postaje sasvim konkretan, može se istodobno na neki način skrivati »iza« čovjeka Isusa. 

Ljudska strana može zastrti božansku stranu. To se najjasnije očituje u Isusovoj muci i smrti. Tko bi baš tu kao trijezni povjesničar tražio Boga? U nemoći patnika moć Božju? U smrti Isusovoj puninu božanskog života? U kriku i nijemosti vrhunac objave? U ničemu – Boga?

Ključ za razumijevanje Crkve 

Taj Logos, koji je postao čovjekom, i njegov ljudski pojavni oblik, i to u upravo skiciranoj paradoksalnoj formi, doslovno su mjerodavni za Crkvu i za to kako će ona shvaćati samu sebe i kako je drugi trebaju shvaćati. Crkva se »nalazi na liniji« božanskog Logosa, koji je postao čovjekom. Pritom valja uzeti u obzir da između Krista i Crkve postoji jasna razlika. No u jednome se slažu: to je božanska prisutnost u ljudskom liku. Zato što se Crkva shvaća kao zajednica vjere koju je Isus poslao i koja u povijesti tijekom stoljeća treba uprisutnjavati ono što je počelo s Isusom. 

Drukčije rečeno: Crkva mora slijediti Isusa, Sina Božjega koji je postao čovjek. No ona se mora baviti ne samo Isusom i njegovim evanđeljem nego s njim i ljudima i njihovim sudbinama i njihovim životnim putovima. Povijest ovih ljudi također je i povijest kršćanki i kršćana. Tako se Crkva pokazuje kao ljudska i povijesna stvarnost, a ujedno i kao zajednica koja po vjeri u Riječ Božju i po sakramentima ima udjela u božanskom životu. Zato Drugi vatikanski koncil govori o zemaljskoj Crkvi koja je istodobno Crkva obdarena nebeskim dobrima.

Zemaljsko i nebesko – taj suživot provlači se kroz čitavu Crkvu i njezin život. Tako je Crkva primjerice svjesna da je obvezuje Sveto pismo – knjiga koju su sastavili ljudi, ali iz čijih ljudskih riječi progovara riječ Božja. Tako Drugi vatikanski koncil kaže da su »Božje riječi, izrečene ljudskim jezicima, postale slične ljudskom govoru«. Taj suživot pokazuje također euharistijska žrtva koja je prema riječima Drugoga vatikanskog koncila za Crkvu »izvor i vrhunac«. Oni koji je slave jesu ljudi. A ipak je euharistija jedino mjesto na kojem oni u Rimokatoličkoj crkvi prigibaju svoja koljena. Zato što znaju da je ovom slavlju i u prirodnim darovima kruha i vina prisutan Krist, uskrsli i prisutni Gospodin.

Sve do iskustva napuštenosti od Boga 

Ali kao što je kod samoga Isusa ono zemaljsko – dakle njegova ljudska slabost i umor, a prije svega njegova muka i smrt – moglo pomračiti ono božansko, tako je to na osobit način u Crkvi, koju ne obilježavaju samo neizbježne zemaljske granice nego i promašaji i grijesi njezinih članova. Na jednoj strani postoji nemoć Crkve. Kršćani su proganjani i ubijani zbog vjere otkad postoje. To je vrijedilo u vrijeme cara Nerona kao što vrijedi i danas. 

Kršćani su od početka znali da im je u Evanđelju prorečeno: »Ako su mene progonili, i vas će progoniti« (Iv 15,20). I pouzdavali su se u to da patnja i smrt na tajanstven način mogu postati plodonosni. Biti obvezan križem ne znači uvijek morati umrijeti. No itekako znači ovo: onaj tko je kršćanin mora računati s time da će dospjeti između bojišnica, da neće biti shvaćen, da će ga doživljavati kao smutljivca, da će ga ismijavati, da će na vlastitom tijelu (i vlastitoj duši) osjećati granice tolerancije. Iskustvu kršćanina i Crkve kao cjeline pripada to da – prema riječima apostola Pavla – svoje neizmjerno bogatstvo nose u krhkim posudama (usp. 2 Kor 4,7). 

Ali slika krhke posude podsjeća još na nešto sasvim različito. Ona također predstavlja mučna iskustva Crkve sa samom sobom. Predstavlja iskustva nemoći i napuštenosti od Boga u vlastitim redovima. Predstavlja manjkavosti i neuspjehe u Crkvi kada nam je više stalo do vlastite koristi nego do evanđelja, kada vladaju zavist i jal; kada iza privida pobožnosti utjecaj dobivaju moć i zloba. Tko iza toga može i naslutiti stvarnost Božju? Tako može nastati sablazan kada ono zemaljsko doslovno zasjeni ono božansko. No ta zastrašujuća mogućnost pripada stvarnosti Crkve. 

Onaj tko je svjestan kako ga obvezuju Krist i evanđelje u Crkvi, riskira iskustvo bespomoćnosti. I to ne samo prema Bogu. Jer onaj tko vjeruje u svemoćnu ljubav Božju, taj neće patiti samo zbog ljudskih manjkavosti, nego još više zbog toga što Bog šuti, što dopušta zlo, što je drukčiji nego što to očekujemo. Tako Božja različitost može kršćankama, kršćanima i Crkvi postati bolno iskustvo i ispit vjere. Ali možda i iskustvo koje će nas prodrmati i koje nas treba i može približiti Bogu, pravome Bogu.

Crkva pod križem 

U Crkvi se milost Božja nerijetko pojavljuje u liku suprotnosti – sub contrario. To znači da me u Crkvi Božja ljubav susreće i tamo gdje ona sama ne odgovara toj ljubavi ili se čini da joj ne odgovara; primam Božje oproštenje usred mnogih nemilosrdnosti; Božju ljepotu smijem gledati usred velike oskudice itd. To reći ne znači da ocrnjujemo Crkvu, nego je to poziv na oprez kako se ljudi ne bi brzopleto zbunili zbog osrednjosti Crkve. Naposljetku, jedna Isusova riječ o farizejima ovdje može usmjeriti: »Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine« (Mt 23,3). To tako može biti i u Crkvi. No to ništa ne mijenja u tome da joj je povjereno ono božansko.

Pitanja koja ne možemo izbjeći Na ovome se mjestu naravno nameću pitanja. Ne ispravlja li se takvim razmišljanjima ono što je, podrobnije promotreno, jednostavno nevjerodostojno? Ne moramo li priznati kako je oholo da Crkva za sebe zahtijeva ono izvanredno, štoviše božansko? Ne moram li mnogo jasnije razlučivati između evanđelja i Crkve, između božanskog i ljudskog, štoviše razdvajati to dvoje? Nećemo moći poreći da su takva pitanja teška. U kršćanstvu ih u prvom redu zagovaraju protestanti. Prosvjeduju protiv svake težnje da se Crkva na pogrešan način proglašava božanstvom. 

To vodi, tako upozoravaju, ne samo do jedne vrste idolopoklonstva nego se također može zloupotrijebiti za to da se Crkvu imunizira protiv svake kritike. Oni se tako zauzimaju za Crkvu u kojoj nije važan institucionalni element, nego samo vjera. Ali i to ima svoju cijenu. Može dovesti do toga da crkveno-zajednička dimenzija i djelotvornost vjere stupe u pozadinu i da se vjera u prvom redu gleda kao osobna stvar između pojedinog kršćanina odnosno pojedine kršćanke i Boga. U najgorem slučaju taj put vodi do jedne vrste privatizacije kršćanske vjere. Rimokatolička crkva naglašava drugo – naravno ni to nije bez rizika. 

Crkva – rimokatolička 

Rimokatolički nauk o Crkvi polazi od toga da ne postoji samo jedno utjelovljenje božanske Riječi u Isusu iz Nazareta nego da postoji i utjelovljenje Riječi Božje u životu vjernih muškaraca i žena, a time i u zajednici Crkve. To znači da se oko autentičnosti svoga životnog oblika moraju truditi ne samo pojedinci nego da to mora činiti i Crkva kao društvena veličina. No tako Riječ Božja ne ostaje nedohvatljiva religijska veličina, nego postaje društveno očita i učinkovita stvarnost. Nastavljajući Božje utjelovljenje, Crkva zato traži odvažnosti za jasne obrise i odvažnosti da stalno iznova pokušava te obrise učiniti vidljivima s obzirom na okolnosti vremena koje se mijenjaju. 

To se može dogoditi isto u protivljenju kao i u spremnosti da se prihvate poticaji iz društva, a koji su spojivi s evanđeljem. Opasnost koja je povezana s ovim razumijevanjem Crkve može se lako navesti. Sastoji se u tome da naglašavanjem institucije pojedinac i njegovo vjersko opredjeljenje odu u pozadinu. Ako se Crkva pozicionira na ovaj »katolički« način, ona se naravno izlaže prosuđivanju i kritici te na neki način biva uvučena u ideološke rasprave, što se protestantima rjeđe događa. Prisjetimo se samo papinskih i biskupskih odluka te njihove kritike. 

No ne savjetuju samo taktička promišljanja da se pritom odreknemo trijumfalizma i umišljenosti. Prisjećanje na Krista, njezina razapetoga Gospodina koji je u bespomoćnosti, bez prisile, štoviše u iritantnom iskustvu udaljenosti od Boga dovršio svoje djelo, mora sve više postajati obvezujuće mjerilo. Crkva se mora shvaćati kao Crkva pod križem, kao Crkva koja ne samo da plaho gleda u Raspetoga nego koja zna da se u Raspetome pokazuje Bog kao Bog koji je zbog nas postao malen i slab.

Ipak Crkva svetih 

No problemi i imperativi u Crkvi nemaju posljednju riječ. Uvijek iznova obuzima nas božanska životna snaga, koja često iznenada dolazi do izražaja. I to već dva tisućljeća, uvijek iznova javljaju se svete žene i muževi te Crkvi omogućuju da zasja: Katarina Sijenska, koja se svojom neizmjernom strašću za Crkvu suprotstavila papi; Terezija Avilska, koja je, dirnuta ljubavlju trpećeg Krista, reformirala red koji je potpuno bio potonuo u osrednjost; Ignacije Loyolski, koji shvaća kako je potrebna velika ljubav i potpuno zalaganje da bi se nasljedovalo Isusa; papa Ivan XXIII., koji se u povjerenju u svoga božanskoga Gospodina upušta u smion pothvat Koncila kako bi današnji ljudi mogli razumjeti Crkvu. 

O Crkvi se također može reći ono što je rekao ruski pisac Aleksandar Solženjicin: jedna riječ istine nadomješta čitav svijet. Paradoks u koji je katkad teško povjerovati. No očito vrijedi i za riječ i za milost Božju u Crkvi.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr