Život u Crkvi 1272

Poruka Crkve upozorava i na moć zla koja doduše Bogu ne može osporiti njegovu pobjedu

Poruka Crkve upozorava i na moć zla koja doduše Bogu ne može osporiti njegovu pobjedu
FOTO VATICAN MEDIA

Ono što je Crkva i kako ona shvaća samu sebe možemo cijeniti samo ako polazimo od Boga. To je uvjerenje stajalo iza poglavlja o Bogu. Onaj tko Crkvu gleda samo u unutarsvjetskom, sociološkom ili psihološkom kontekstu, teško će je razumjeti. No presudno polazište nije opća predodžba Boga, nego vjera u Boga koji se objavio u životu i riječi, u smrti i uskrsnuću Isusovu. Ali trebamo li uopće Crkvu kako bismo mogli biti kršćanke ili kršćani?

Vjera bez Crkve Ili: Kako Crkva može pomoći?

Boga tražiti i pronalaziti prava je i velika pustolovina čovječanstva. Po svoj prilici ima mnogo ljudi sklonih razmišljanju koji se spontano slažu s tim stavom. No kakve veze ima Bog s Crkvom, pitaju oni. Vjerovati se može i bez Crkve! Ili? »Vjerovati mogu i bez Crkve!« 

To je razumljiv prigovor. Oni koji su religijski zainteresirani znaju navesti mnoge religijske tradicije i zajednice. To ne mora biti Crkva. Pogotovo kad se o njoj čuje tako mnogo onoga različitog, a i tako malo onoga privlačnog. Osim toga, vjeri Crkve pripada tako puno više toga nego vjeri u Boga: sakramentalna prisutnost Isusova; Biblija koja govori o nasilju i onom odavno zastarjelom, a ipak je riječ Božja; papina nepogrešivost; autoritet svećenika; seksualni moral – i u sve to još moram vjerovati? 

Ako ne uzmemo u obzir da prema crkvenom nauku nemaju svi vjerski iskazi istu težinu i istu obvezatnost, tada se postavlja pitanje: Što zapravo znači vjerovati? 

Mnogi upotrebljavaju tu riječ kada žele imenovati stajalište i stav koji religiozni ljudi zauzimaju prema Bogu ili onom božanskom. Time vjerojatno misle na jednu vrstu koraka u ono neprovjerljivo, koje je nekomu ipak nekako postalo sigurno. Jednu vrstu slutnje koja je postala uvjerenje. Ako to tako shvaćamo, tada ćemo, naravno, morati reći da u tom smislu netko može vjerovati i bez Crkve.

No valja upozoriti da je to izvanjsko motrište na religiju. U religijama čak postoje posve različiti pojmovi koji izražavaju što netko čini ako je vjerni Židov, musliman, kršćanka ili budistica. Tako se, primjerice, islam, kao što je poznato, ne zove slučajno islam, nego zato što je pokoravanje (islam) presudan stav muslimana. Također se i u drugim religijama točno mora vidjeti kako shvaćaju sami sebe.

Gledajući otajstvo Božje 

S druge strane pokatkad se ipak čini pomalo čudno kako jednostavno ljudi govore da vjeruju u Boga. U svakom slučaju onda kada vjeru shvaćamo kršćanski i time mislimo da se čovjek svim srcem i svojim čitavim životom povjerava Bogu. Mogu li u tom smislu za sebe ustvrditi da vjerujem u Boga? Tko mora biti Bog da bih mu se mogao povjeriti, na određen način prepustiti? Odakle mi sigurnost u vjeri? 

Zatim postoji još jedan sveprisutni znak upozorenja, a to su iluzorne predodžbe. Slijedeći filozofa Ludwiga Feuerbacha (†1872.) neki su vjerovali da s tim pojmom mogu objasniti postojanje religije uopće: religija nije ništa drugo doli projekcija naših neispunjenih i neispunjivih želja u imaginarnu onostranost. To razmišljanje moramo shvatiti ozbiljno. To vrijedi i onda kada kritičari religije uglavnom zaboravljaju da i nepostojanje Boga može biti projekcija, iluzorna predodžba za koju također postoje motivi. 

No vratimo se Bogu kao rezultatu iluzornih predodžaba. Protestantski teolog Helmut Gollwitzer (†1993.) jednom je ovako formulirao svoju kritiku teze projekcije: ima li stvarno u nekoj zaključanoj smočnici marmelade ili ne ovisi o tome je li netko tamo stavio tu marmeladu ili nije. To što neko dijete stoji pred vratima i sebi iza vrata zamišlja posudu punu marmelade ne govori ništa o postojanju marmelade. Tako je i sa sumnjom na projekciju. Ni ona ne kazuje ama baš ništa o stvarnom postojanju Božjem. 

Usprkos tome, ključna riječ »iluzorna predodžba« ima svoje opravdanje, upravo i za ljude koji vjeruju. Podsjeća na to kako snažnu ulogu kod pitanja o Bogu imaju naši interesi i želje. I koliko jako moramo paziti na to da si na kraju ne sklepamo sliku Boga koja na dlaku točno odgovara tim željama. 

Otajstvo Božje, dakle činjenica da nam je stvarnost Boga pristupačna tek vrlo ograničeno, tada djeluje poput praznoga filmskog platna na koje svatko može projicirati ono što najbolje izlazi ususret njegovu razmišljanju i nadanju.

Što donosi zajedništvo vjere? 

Upravo na ovome mjestu meni ususret izlazi zajedništvo vjere Crkve. Suočava me s porukom koja nije površna, ali koja je najdublje usklađena s mojim željama. Ta poruka ima svoj temelj u Bibliji, a stoljećima se oblikovala vjerom, razmišljanjem i životom kršćanki i kršćana. Ta poruka ne ovisi o mome subjektivnom raspoloženju, o mojim interesima i željama te je u tom smislu nešto objektivno. Naravno da se mora računati s time da su i na tumačenje Svetog pisma uvijek iznova utjecali interesi i želje, ono što je u velikoj mjeri uvjetovano vremenom i ono (možda čak i sablažnjivo) ljudsko. 

No upravo se o tome u Crkvi uvijek iznova raspravljalo – sve do koncila i učiteljskih odluka papa. Uvijek se radilo o pitanju kako se Božju objavu posvjedočenu u Svetom pismu može, treba ili mora pravo shvaćati. Te rasprave u Crkvi i tradiciju nastalu iz njih svatko može mirne savjesti smatrati objektivnijim od samoga sebe ako on ili ona samo s Biblijom traži svoj pristup Bogu i život u skladu s Bogom. Stvarno se u određenom smislu smije reći: tek time što me Crkva suočava s porukom vjere i time što preda me stavlja izazov da se odlučim s obzirom na tu poruku, ona stvara mogućnost za vjeru. 

Jer religiozna vjera u smislu kršćanstva jest nadilaženje samoga sebe ispunjeno povjerenjem prema Bogu. Dokle god istinitim i vjerodostojnim držim samo ono što na neki način mogu spoznati »svojom vlastitom snagom«, dotle ću u nekom smislu ostati kod samoga sebe. Tek onda kada Boga potražim kao onoga koji ne ispunjava samo moje želje, nego ih nadmašuje, upuštam se u stvarni korak vjere. Tako Crkva nije samo izazov mojoj vjeri, nego i dobrodošlo prebivalište i oslonac u vjeri – zajedništvo koje me nosi. 

To konkretno znači: naravno da čeznemo za konačnom ljubavlju koja sve nadvladava, kao što je Bog. Poruka zajedništva vjere govori o tome. Ali me također suočava s tim da tu ljubav trebam prihvatiti. Dakako da se radujem poruci kako će na kraju povijesti i mog života Bog sve dovršiti, ali također moram čuti i to da snosim i odgovornost – ovdje i pred Bogom. Naravno da je dobro znati kako je ljubav ono stvarno konačno, ali poruka Crkve upozorava i na moć zla, koja doduše Bogu ne može osporiti njegovu pobjedu, ali s kojom ipak moramo računati za vrijeme svog života. 

Oluja na moru Ili: Biblijska poruka utjehe 

Crkva: kako izgleda ta zajednica vjernika koja se poziva na Isusa iz Nazareta? Do danas mi je za odgovor na to pitanje važno otkriće do kojega mi je prije više godina pomogao doći vodič u bazilici sv. Petra. Bili smo skupina studentica i studenata i upravo smo po širokim stubama došli u veliko predvorje. Pogled nam se usmjerio prema monumentalnim portalima, a potajno smo već bili u bazilici. To više nas je iznenadilo kada nas je vodič zamolio da se okrenemo, ali da ne gledamo na Trg sv. Petra, nego da iznad otvorenog luka pogledamo jednu fresku. 

Bio je to prikaz oluje na moru kakva je opisana u evanđelju (usp. Mk 4,35–41). Valovi se dižu, čamac se očito ljulja, a voda počinje preko ruba nadirati u čamac. Učenici u čamcu reagiraju uzbuđeno. Na licima im se vidi strah. A kao očita suprotnost tome: Isus spava. Objašnjenja našeg vodiča sjećam se do danas: umjetnik koji je radio na jednoj od najvećih i najveličanstvenijih kršćanskih crkava htio je podsjetiti na važnu istinu. Crkvu ne drži njezina izvanjska moć i njezin utjecaj – koji su tada bili silno veliki – nego samo Isus Krist u njezinu središtu. On nije samo središte nego i sigurnost Crkve i onda kada se dižu valovi. To vrijedi i onda kada se čini da spava. Slika oluje na moru slika je utjehe. Aktualna je bila ne samo u vrijeme sastavljanja evanđelja, u vremenu u kojem su izbili prvi progoni kršćana. Aktualna je u svim vremenima, naravno i danas. 

Tiho otajstvo Crkve 

No to nije samo utjeha nego i znak da Crkvu ne shvaćamo previše površno. Stvarnost Crkve nisu samo veličanstvene ili jednostavne crkve, nisu to samo crkvene strukture, hijerarhija, redovničke zajednice, Vatikan i čitav narod Božji, žene i muškarci koji žive vjeru. Stvarnosti Crkve također pripada, štoviše stvarnost Crkve u prvom redu jest ovo: riječ Božja koju ona mora naviještati, sakramenti, Duh i milost Božja u kojima ljudi dobivaju udjela služenjem Crkve, sve u svemu raspeti i uskrsli Gospodin Isus Krist u njezinu središtu, koji će na kraju vremena opet doći i dovršiti svako djelomično nastojanje svoje Crkve. 

Vjernički realizam koji kršćanima dobro pristaje ne smije zapeti na površini, nego mora gledati u dubinu. Samo je onda pravedan prema Crkvi, samo se onda može spriječiti da se s obzirom na njezine nedostatke i pogreške zbog Crkve pomuti razum. Samo onda pronaći ćemo put kojim Crkva danas mora ići u našem društvu – jer to će biti prije svega put s Kristom. Ali to nije samo zahtjev nego već odavno i stvarnost.

… Crkva mi daje Krista 

Jedan od vrlo velikih teologa 20. stoljeća, francuski isusovac Henri de Lubac (1896.– 1991.), zaista nije lako prolazio u životu – pa ni u Crkvi. Nekima je postao sumnjiv zato što je u povijesti teologije stalno iznova otkrivao i pokazivao nepoznate i neočekivane spoznaje. No to ga nikada nije navelo da odluta iz zajedništva Crkve. To što mu je Crkva dala uvijek mu je bilo veće i važnije od svih nedostataka i sjena: 

»Još i danas Crkva mi daje Isusa. To sve govori. Što bih znao o njemu, kakva bi veza postojala između njega i mene bez Crkve? Isus je za nas živ. No u kakav bi pijesak nošen vjetrom bili zakopani, doduše ne njegovo ime i spomen, ali ipak njegov živi utjecaj, djelovanje njegova evanđelja i vjera u njegovu božansku osobu bez vidljivog kontinuiteta njegove Crkve? 

Da prva kršćanska zajednica nije u ganuću svoje vjere i svoje ljubavi stvorila prostor u kojem puše i djeluje Duh, koji je probudio evanđeliste; da se to zajedništvo nije iz naraštaja u naraštaj čuvalo jednakim u onome bitnom i da se nije dalje prenosilo štovanje Gospodina; da nisu uvijek, kada je to bilo potrebno, ustajali ljudi Crkve..., da veliki koncili nisu zauvijek utvrdili načela pravovjernosti u kristologiji…: – što bi tada Krist bio nama danas? ‘Bez Crkve Krist bi se rasplinuo, raspao, iščeznuo.’ I što bi bilo čovječanstvo da mu je uzet Krist?«

Ono što je de Lubac ovdje formulirao može se u prvom redu razumjeti tako da u živome vjerskom zajedništvu kršćanki i kršćana, dakle u Crkvi, Krist dokazuje da je živ. Ali to još nije nedvojbeno. Poneki mislilac ili umjetnik pokazuje se živim time što se na njegova djela do danas obraća pozornost i što ih se proučava te tako imaju utjecaja. No kod Krista je riječ o još više toga. On jest i ostaje u Crkvi živ ne po djelovanju Crkve, nego obratno: Crkva živi od njega uskrslog i prisutnog. 

On je najdublje otajstvo Crkve, po njoj ostaje prisutan i preko nje nastavlja djelovati. Zato se Crkva od početka, već u poslanicama apostola Pavla, označava kao »tijelo Kristovo«: »A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi« piše on zajednici u Korintu (1 Kor 12,27). – Ali vratimo se jedan korak unatrag.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr