Život u Crkvi 395

Križ je na određen način posljednji znak kršćanske vjere pred otajstvom onostranog Boga

Križ je na određen način posljednji znak kršćanske vjere pred otajstvom onostranog Boga
ILUSTRACIJA

Već smo rekli da je Bog usred ovog života onostran. Prema kršćanskom uvjerenju, Bog jest i ostaje upravo na ovaj način Bog tako što je istodobno »sasvim drukčiji« i »sasvim blizak«. Još oštrije rečeno: Bog se pokazuje kao onaj koji je sasvim drukčiji od onoga što mi očekujemo time što nam je sasvim blizu. Što to znači?

Bog – sveto otajstvo stvarnosti 

Najprije moramo započeti sa spoznajom koja se provlači kroz sve religije. Ona glasi: stvarnost je veća od onoga što mi možemo opažati, odvagnuti, izmjeriti, proračunati. Postoji »onostrano« svemu tome. Postoji skriveni, ali temeljni razlog svemu što postoji. Stalno spoznajemo ovo: znamo da to isto tako i ne mora postojati. A to da postoji zahvaljujemo jednom razlogu. Postoji posljednja stvarnost koja sve nosi, koja nosi također sve religije. To predstavlja riječ Bog. Tisućljećima ljudske povijesti ljudi su se pokušavali približiti Bogu. Željeli su razumjeti tko je Bog i kako se odnositi prema njemu. Povijest religije može o tome puno reći. Bilo je težnji da se Boga gleda previše ljudski i da se s njim na neki način »ovlada«.

No valja promatrati i suprotnu težnju – da se Boga razumijeva kao doslovno »sasvim drukčijeg«, o kojem se zapravo ništa ne može znati. Kršćanstvo shvaća Boga kao onostranu stvarnost za koju čovjek intuitivno zna, koja je izvan čovjekova domašaja, ali koja mu se objavila. On je, kao što kaže teolog Karl Rahner, »sveto otajstvo« i tako »usred ovog života onaj onostrani«. 

Križ – izvanredni znak vjere 

Bog je onostran usred života. Ta jednostavna formulacija još ne da naslutiti kako ovaj suživot, štoviše ta suprotstavljenost blizine i onostranosti može biti dramatična. Dramatična za čovjeka – i za Boga. O tome govori Sveto pismo Starog i Novog zavjeta gotovo na svakoj stranici. To se kazuje (relativno) lako: Bog sa svojim narodom sklapa savez. Ili zaoštreno: Bog je postao čovjek i na taj nam se način približio. No ta je stvarnost bila zapanjujuća. I zato je mlado kršćanstvo dobrih pet stoljeća sa svojim najpametnijim glavama i na važnim koncilima tragalo za formulacijama koje izražavaju i ne izdaju tu blizinu i onostranost. Bog je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta – to znači da je ušao u čitavu stvarnost koju mi nazivamo svijet i život.

Bog je ušao u njihovu dvoznačnost, njihove trijumfe i poraze, njihovu ljepotu i grozomornost, njihove visine i ponore. Ako povjerujemo evanđeljima, tada ćemo vrhunac Isusova života vidjeti u njegovoj smrti. A njegova je smrt dvoznačna kao i život. S jedne strane to je užasno okrutna smrt, pribijen na drvo, a istodobno – rečeno s evanđelistom Ivanom – ta je smrt »čas« koji je za sve presudan, čak u kojem se objavljuje slava Božja, slava njegove ljubavi (usp. Iv 12,23; 17,1 i na više mjesta). Taj križ kršćani do danas gledaju kao najvažniji znak svoje vjere. Time kazuju ovo: tko je ili što je Bog ne govori nam dobro formuliran i neprijeporan fi lozofski ili teološki iskaz, nego dramatično događanje ljudskog života i umiranja Isusova. Samo na križu postaje vidljivo tko je Bog i što može značiti za čovjeka u dvoznačnosti ljudskog života.

Od Boga ostavljeni Bog 

Opisi u evanđeljima donose oskudnu i diskretnu sliku Isusova razapinjanja. Među malo riječi koje u glavnim crtama opisuju te događaje posljednja je: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (usp. Mk 15,34). Isus u svojoj smrtnoj muci preuzima riječ psalma. Time kršćansko ispovijedanje Isusa, Sina Božjega, raste do paradoksa: do Boga kojega je napustio Bog. Možda se tomu paradoksu najviše približava Martin Luther kada govori o tome kako je Bog skriven u sjeni križa, da postaje Deus absconditus, skriveni Bog. 

Ta tko bi u onom na križ obješenom naslutio Boga? Križ je na određen način posljednji znak kršćanske vjere pred otajstvom Boga, čija se stvarnost s jedne strane nameće čovjeku, ali čija šutnja i uskraćenost, čija različitost i stranost i iritiraju, zbunjuju. Zaista, taj Bog jest i ostaje u svojoj blizini onostran. On je tako konkretno usred života kao Isus koji je umro na križu pred jeruzalemskim vratima. Istodobno Bog je tako neshvatljiv, jer tko bi baš u tom smaknuću prepoznao Boga, objavu Božju? 

Ali riječ je upravo o tome. Križ je objava. Još bolje: križ je izvanredno objašnjenje objave. Križ daje objavi njezin presudni profi l, na križu Bog daje odgovor na molitvu koju su tako često izgovarali starozavjetni molitelji: »Rasvijetli lice nad slugom svojim« (usp. npr. Ps 31,17 i na više mjesta). Kakav je to Bog koji se ovdje pokazuje? To je Bog koji se ne drži po strani. Onaj koji ne ostaje u svojoj onostranosti nedirnut sudbinom ljudi. To je Bog koji zbog čovjeka postaje konkretan. Tako konkretan kao što je svaki čovjek konkretno taj i nijedan drugi. To je Bog koji svoju svemoć živi tako da bira nemoć – prepuštenu nemoć ljudskog života do bespomoćnosti na križu. 

Ako to želimo reći na trijeznom jeziku teologije, onda ćemo reći da na križu Isus iznova defi nira Boga, ono što znači biti Bog. Bog iznova defi nira svoju božanstvenost. Defi nira se sasvim drukčije nego što ga redovito defi niraju ljudi i njihove religije. Ono što se događa u Isusovu životu i umiranju nije izraz sklonosti Božje prema paradoksima i onom ljudski teško razumljivom. 

To je najizvanredniji i najdramatičniji izraz – da to tako kažemo – Božje namjere. Bog slijedi ljude kako bi ih doveo u zajedništvo sa sobom. O tome je govorio i sam Isus u prispodobi o izgubljenoj drahmi i izgubljenoj ovci (usp. Lk 15,1–10). Pritom ide do krajnjih granica – do udaljenosti i napuštenosti od Boga. Isusov krik napuštenosti na križu onda znači: Bog odlazi u napuštenost od Boga kako bi čovjek našao put natrag u puninu Božju.

Povjerovali smo u ljubav 

Budući da je Razapeti uskrsnuo, katastrofa tog smaknuća za kršćane se od početka preobrazila u trijumf, oslobađajuću sigurnost. Pavao je u svojoj poslanici zajednici u Rimu tu sigurnost izrazio ovim riječima: »Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem« (Rim 8,38–39). Ljubav Božja, koja nas prati i samu sebe ne štedi, Apostolu pruža sigurnost da ne može ispasti iz te ljubavi. U jednome kasnom spisu Novog zavjeta, u Prvoj Ivanovoj poslanici stoji: »... 

U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena… 

I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu« (1Iv 4,7–16). Ne čudi da se papa Benedikt XVI. godine 2005. pozabavio ovim tekstom i stavio ga na početak svoje prve enciklike: »’Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu’ (1Iv 4,16). Ove riječi iz Prve Ivanove poslanice izražavaju na vrlo jasan način središte kršćanske vjere: kršćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi.

Osim toga, u tome istom retku, Ivan nam nudi, da tako kažemo, sažeti obrazac kršćanskog života: ‘I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.’ Povjerovali smo Božjoj ljubavi – tako kršćanin može izraziti svoje temeljno životno opredjeljenje. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.«

Koliko god da je poruka Svetog pisma jasna, o njoj su se oduvijek postavljala i stalno se postavljaju nova pitanja. To redovito nisu pitanja koja se vrte oko detalja, nego su to načelna pitanja u kojima je riječ o Bogu, a time o svemu. Ako ćemo pošteno, ta pitanja ne možemo zaobići, moramo ih sebi postavljati. 

Uvijek iznova Job Ili: Bog s obzirom na zlo?

Prije svega moramo postaviti pitanje: Zašto Bog dopušta zlo u svijetu ako je svemoguća ljubav? Filozof Gottfi red Wilhelm Leibniz (+1716.) to je pitanje nazvao teodicejskim pitanjem. Leibniz pritom polazi od slike sudske rasprave na kojoj je Bog optužen zbog zla i patnje ljudi. Postavlja se pitanje: Mora li biti osuđen ili oslobođen? Leibniz piše svoju knjigu kako bi pokazao da Bog mora biti oslobođen. Za to predočava svoje argumente. 

U teološkoj misli 20. stoljeća Leibnizov je optimistički pogled u velikoj mjeri napušten. Doduše, teolozi polaze od toga da zlo u svijetu ne govori protiv postojanja Božjeg, jer Božje postojanje ima svoj razlog s onu stranu zla. Usprkos tome vide problem u tome kako Božju ljubav i svemoć spojiti sa zlom u svijetu. U pravilu teolozi i teologinje priznaju da ne znamo odgovor na to pitanje. S obzirom na patnju podsjećaju na to da je Bog veći od našeg razmišljanja i naše sposobnosti shvaćanja.

U tom pravcu razmišlja i papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est. Pred licem nepojmljivog Boga »Sigurno je da se Job može žaliti Bogu zbog nerazumljive i naizgled nepravedne patnje prisutne u svijetu. U svojoj boli on ovako vapi: ‘O, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja… Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao! Zar mu treba snage velike za raspru?... Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata. U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni’ (Job 23,3.5–6.15–16).«

Knjiga o Jobu Papi naravno nije samo religijska literatura nego također govori i nešto o našoj situaciji: »Često nam nije dano znati razlog zbog kojeg Bog usteže svoju ruku namjesto da intervenira. Uostalom, on nam ne brani da vapimo poput Isusa na križu: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ (Mt 27,46). Moramo stalno ponavljati to pitanje u razgovoru i molitvi pred njegovim licem: ‘Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti?’ (Otk 6,10).«

Polazište za svoj odgovor Papa pronalazi u Božjoj nepojmljivosti: »Sveti Augustin daje odgovor vjere na to naše trpljenje: ‘Si comprehendis, non est Deus – Ako bi ga razumio, tada to ne bi bio Bog.’ Naš protest nije izazov upućen Bogu, niti znači da smatramo kako je u zabludi slab ili ravnodušan. Vjernik nipošto ne može misliti da je On nemoćan ili da ‘spava’ (usp. 1 Kr 18,27). Naprotiv, taj je naš vapaj, kao i kod Isusa na križu, najdublji i najradikalniji način potvrđivanja svoje vjere u njegovu najvišu moć. Usprkos tome što ne shvaćaju svijet koji ih okružuje i zbunjenost koju taj svijet u njima pobuđuje, kršćani, naime, nastavljaju vjerovati u ‘dobrostivost i čovjekoljublje... Boga’ (Tit 3,4). 

Uronjeni kao i svi drugi ljudi u dramatičnu složenost povijesnih zbivanja, oni ostaju nepokolebljivi u sigurnosti da je Bog Otac i da nas ljubi, čak i kada njegova tišina ostaje za nas nerazumljiva. Iz toga Papa zaključuje: »Istinski vjernik izbjegava postavljati se za suca Bogu, optužujući ga da dopušta bijedu te da nema suosjećanja za svoja stvorenja. Oni koji ustaju protiv Boga kako bi stali u obranu čovjeka, na koga će se osloniti kada se ljudsko djelovanje pokaže nemoćnim?«

Nada u pogledu na križ 

Na granici do koje nas vodi teodicejsko pitanje mora se spomenuti još posljednje polazište: križ, Isusova smrt na križu. Ona nije rješenje problema u smislu odgovora koji uklanja sve nejasnoće. Smrt i uskrsnuće Isusovo znak su nade da ono mračno i zlo neće imati posljednju riječ. U svom djelu "Ako Boga nema" Leszek Kolakowski pokazuje da se s obzirom na zlo i patnju ne treba dokidati vjera u Boga i njegovu providnost pretpostavimo li da za postojanje Boga i vjeru imamo odgovarajuće razloge neovisno o pitanju patnje. Možemo dakle, primjerice na temelju objave, vjerovati da je svemir stvorio i uredio Bog. 

Taj filozof dalje nastavlja: »Ne samo moralno zlo nego i ljudska patnja, uključujući svačije neizbježne životne poraze, mogu se prihvatiti i psihički nadvladati, no ipak bi bilo smiješno tvrditi da, polazeći od strašnog kaosa života, možemo logički pouzdanim postupkom dospjeti do svemira ispunjenog smislom i svrhom. Prije nego budemo sposobni spoznati da njegova ruka djeluje u tijeku događanja i žalosnoj povijesti ljudi, mora se dogoditi čin vjere i povjerenja u Boga.«

Drugim riječima: ako vjerujemo u Boga, možemo vjerovati i u njegovu ljubav, koja nam, dakako, ostaje neshvatljiva. U svjetlu vjere u tu ljubav uvijek iznova možemo pronalaziti uporišta za smisao života i stvorenja. Naravno da se prirodoznanstvenim argumentima ne može dokučiti smisao svijeta. 

Taj je smisao dar vjere. Onaj komu je dana ta vjera može s teologom Thomasom Pröpperom reći: S vjerom u jednoga svemogućeg Boga koji ljubi »nisu riješena pitanja teodiceje«, ali ta vjera može sačuvati nadu »jer računa s Božjim neiscrpnim mogućnostima i od njegove ljubavi očekuje svoje konačno opravdanje. Zato se njezino praktično značenje nalazi u tome da se u nepomirljivim, moću izobličenim povijesnim odnosima možemo povjeriti stvoriteljskoj svemoći ljubavi, a i u djelovanju polagati nade u nju.«

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr