Život u Crkvi 641

U srcu gradova živiš u Bogu jer grad prebiva u srcu Božjem

U srcu gradova živiš u Bogu jer grad prebiva u srcu Božjem
ILUSTRACIJA

Nakon tako mnogo problema u prvom se redu čini primjerenim prisjetiti se onoga što se često previđa pod dojmom vijesti o krizi: Crkva je živa. To vrijedi i za naše područje. A pogotovo za druge dijelove svijeta. Realno to ne bismo trebali previđati.

Primjeri koji slijede nisu »objektivno« odabrani, nego vrlo očito zrcale stajalište i znanje autora. Drugi bi izabrali druge primjere. A mogli bi navesti i druge ohrabrujuće primjere. 

Molitva i služenje siromasima 

Prolazila je već gotovo legendarna 1968. godina kada je student Andrea Riccardi s učenicima i studentima u Rimu utemeljio jednu zajednicu. Time su reagirali na dva strujanja: na marksistički nadahnute studentske pobune i na kapitalizam. Riccardi i njegovi prijatelji željeli su u duhu evanđelja autentično živjeti kršćansku alternativu. Novoutemeljena zajednica središte je imala u nekadašnjoj samostanskoj crkvi svetog Egidija u rimskoj četvrti Trastevere. Zato se ta zajednica do danas zove »Zajednica svetog Egidija«, premda već odavno nije smještena u toj crkvi niti je ograničena na Trastevere. 

Ta otvorena zajednica, u kojoj ne postoji formalno članstvo (i čiji se broj zato ne može tako lako utvrditi), okupila se oko dva težišta: oko slušanja riječi Božje u Svetom pismu i molitve, s jedne strane, te ljubavi prema siromasima, s druge strane. Gdje god da ta zajednica djeluje, mogu se naći oba ta vidika. S jedne strane, osim na nedjeljno euharistijsko slavlje sastaju se i tijekom tjedna na zajedničku večernju molitvu, koja ima oblik Večernje. A, s druge strane, uz studij i posao, slobodno vrijeme posvećuju zauzimanju za siromahe – kako je već prikladno na kojemu mjestu. 

U početku su u Rimu jednostavno išli u predgrađe u sirotinjsku četvrt i tamo se angažirali oko higijene i zdravstvene pomoći, djecu su učili pisati, računati i čitati, siromasima su pomagali da dobiju nešto za jelo itd. Te su se aktivnosti s vremenom proširile i na starije ljude te na ljude s invaliditetom. S vremenom se to proširilo u međunarodnu instituciju humanitarne pomoći, primjerice u Dream program (Dream = Drug Resource Enhancement against AIDS and Malnutrition) za borbu protiv AIDS-a. Godine 2002. taj se program već provodio u deset afričkih zemalja. 

Daljnje međunarodno težište rad je na promicanju mira, pri čemu je Zajednica aktivna kao moderator ili promatrač. Isto je tako poznata i akcija širom svijeta protiv smrtne kazne. Naposljetku, Zajednica je postala poznata zbog godišnjega mirovnog skupa svjetskih religija. Sve u svemu, Zajednica svetog Egidija pokazuje se kao dio mlade Crkve. Na njoj se na dojmljiv način može pročitati ono što obilježava i druge zajednice: Crkva živi tamo gdje joj polazi za rukom stvoriti živu, zajedničku povezanost s Bogom i ozbiljno shvatiti potrebe siromaha.

Nekonvencionalni životni poticaji 

Do završetka Drugoga svjetskog rata Graz je bio grad građanskog društva. Ne isključivo i nipošto samo u lošem smislu. U svakom slučaju grad sa sveučilištem, operom, kazalištem, koncertima i zanimljivim građanstvom. Najveći dio toga nalazio se na lijevoj obali Mure, koja dijeli grad. Na drugoj strani slika grada bila je drukčije oblikovana: tvornice, kolodvor; tu su stanovali u prvom redu jednostavni ljudi, službenici, radnici. Danas je ta razlika izbrisana, a ovaj je dio grada uz to snažno prožet ljudima koji dolaze iz inozemstva. 

Na desnoj strani Mure postojala je i još postoji Župa svetog Andrije. Njezino je središte nekadašnja dominikanska crkva. Osnovna zajednica posljednjih se godina smanjila usprkos velikome dušobrižničkom naporu. Tako se postavilo pitanje kako se može i treba ići naprijed. Novi je župnik započeo s neobičnim naglascima. Za to je u neku ruku bio i predodređen: on je isto tako i umjetnik. Naglasci koje on stavlja iznenađuju i oduševljavaju, a u svakom slučaju potiču na razmišljanje. Ne dopuštaju da crkveni život jednostavno teče po već utabanim putovima. Tako Crkva nije obnovljena povijesno autentično, nego je njezina fasada danas prekrivena različitim tipovima slova i bojama s geslima koja su prisutna u našoj društvenoj svijesti. To sve u svemu ne rezultira smislenom cjelinom, ali baš takav je i život koji se poput valova razbija o Crkvu, objasnio nam je župnik. Takvom životu Crkva ne smije izmicati, premda usred ovog života pokušava osigurati mjesto za Boga. 

Drugi naglasak: Sveti Andrija postao je sastajalište afričke zajednice. Afrikanci i Afrikanke dolaze sa svojom religijom u Austriju i ne namjeravaju tu religiju smatrati manje bitnom nego u svojoj domovini. Također ni katolkinje i katolici. Ovdje su našli novu crkvenu domovinu. Kapelan u župi je Afrikanac i svake nedjelje u 12 sati oni slave šaroliko i živo bogoslužje.

I naposljetku: Zajednica Emanuel, kojoj pripada i župnik, pronašla je svoje središte i ishodište u Župi sv. Andrije. Taj francuski pokret, koji su pokrenuli jedan filmski kritičar i jedna liječnica i koji obilježava osnovna karizmatska crta, unosi mladenački život u zidine Crkve. Uz osnovnu ideju milosrđa, koja ih otvara za potrebe ljudi, za tu je zajednicu u prvom redu važno klanjanje. Radnim danima klanjaju se čitav dan u takozvanoj kapeli svetog Dominika. Znak za tiho, ali snažno lice Crkve. Tako je pomoću umjetnosti, pomoću afričke zajednice i jedne nove zajednice iz tradicionalne župe nastalo mjesto gdje se crkveni život može doživjeti u svoj svojoj dubini i širini. 

Kontemplativni usred gradova 

Ne moraju sve zajednice u Crkvi jednakim intenzitetom živjeti oba aspekta – bogoslužje i služenje ljudima. Na kontinentu koji je, čini se, religijski oslabio kao nijedan drugi, zato imamo povoda stavljati jasne znakove Boga. To su svakako dojmljivi ljudi koji žive kontemplativno, to jest žive život koji samo prema ljudskim mjerilima »ne donosi ništa«. Osim toga za to što su znak »dovoljan je samo Bog«, kao što je formulirala velika karmelićanka Terezija Avilska. 

Novoosnovani su u tom smislu braća i sestre Jeruzalemske zajednice. Tu je zajednicu 1975. u Parizu osnovao bivši studentski dušobrižnik Pierre-Marie Delfieux. Nakon izbivanja u pustinji spoznao je da su moderni velegradovi prava pustinja prisutnosti vjere. Tamo treba utemeljiti oaze u kojima teče voda vjere. Duhovne misli vodilje i odgovarajuće životno pravilo utemeljitelj je 1978. zapisao u takozvanoj Knjizi života (Livre de vie). Tamo se poziv sestara i braće izražava ovako: »U srcu gradova živiš u Bogu jer grad prebiva u srcu Božjem.« 

Glavna zadaća braće i sestara jest kontemplativna molitva i svečana liturgija časova, koja je jednako tako i pod utjecajem istočnih Crkava. Za životne troškove rade pola dana na jednostavnim najamnim poslovima. Braća i sestre žive odvojeno u unajmljenim stanovima, bogoslužje slave zajednički. Samo po sebi razumije se da su zajednice, koje se danas ne nalaze samo u Parizu nego i u Rimu, Firenci, Kölnu, Bruxellesu i Montrealu, vrlo brzo postale duhovne oaze koje mnogi koriste. Na taj su se način oko sestara i braće oblikovale laičke zajednice na koje snažno utječe ista duhovnost. 

Preko granica Crkve

Sasvim je druga slika opet ona takozvanog pokreta fokolarina. Osnovala ga je 1943. Chiara Lubich u sjevernotalijanskom gradu Trentu i naglašeno je laička zajednica, koju prema njezinom crkvenom statutu uvijek vodi žena. Danas je to pokret koji po cijelom svijetu djeluje u mnogim granama i inicijativama, pri čemu male stambene i životne zajednice pripadaju srži njegove strukture. Te stambene zajednice nazivaju se fokolari – riječ koja u utemeljiteljičinoj sjevernotalijanskoj domovini označava ognjište u kući oko kojega se nekoć okupljala čitava obitelj. 

Dvije temeljne duhovne ideje te zajednice jesu riječ iz Ivanova evanđelja »da svi budu jedno« (Iv 17,21) i Isusov krik na križu »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15,34). One čine temelj »duhovnosti jedinstva«, koja članovima pokreta treba pomoći da u svakodnevici žive autentičnim kršćanskim životom. »Jer ovo je velika prigoda našeg vremena«, stoji u jednom tekstu Chiare Lubich iz vremena osnivanja pokreta: ne u samostanu, nego »posred sviju, bok uz bok s drugim ljudima probijati se do vrhunske kontemplacije«.

Istodobno je jedinstvo temeljna želja raznolikih aktivnosti pokreta. Ono se treba ostvarivati u Crkvi, u ekumeni, među religijama, a isto tako i između ljudi nereligioznog svjetonazora. Pogled na smrt Isusovu (»Bože moj, Bože moj…«) daje spoznati da to jedinstvo ima svoju cijenu. I Isus je htio ponovno uspostaviti jedinstvo između ljudi i njihovo jedinstvo s Bogom, a to ga je nastojanje dovelo do napuštenosti od Boga na križu. 

Zauzimanje pokreta fokolarina za međureligijski i međukulturalni dijalog dovelo je do toga da mnogi ljudi, neovisno o svojoj religiji i svjetonazoru, spontano pozdravljaju i prihvaćaju njegovu duhovnost i njegov životni stil. Tako taj pokret prenosi Isusovu poruku preko granica Crkve i kršćanstva. Vjerojatno nije sasvim pravedno navoditi ove primjere. Većina živi u »običnoj župi« s nedjeljnim bogoslužjem i župnim pastoralnim vijećem, s karitasom i grupom mladih. 

I tu ima puno života. No možda ipak ima smisla predstavljati primjere koji nisu tako poznati. Od njih možemo puno naučiti – također i za »obične župe«.

Zbog Boga Ili: Polazište i sljedeći koraci 

Što nam je donijelo naše zauzimanje za vjeru? Kako ga trebamo nastaviti? Ta pitanja ne pokreću sve u Crkvi, ali isto tako niti malo onih u Crkvi. U prvom redu pokreću ljude koji se brinu za vjeru i Crkvu; koji su se desetljećima zauzimali u Crkvi; koji su pokušavali prenositi svoju vjeru sljedećoj generaciji. Među njima su naravno i vjeroučiteljice i vjeroučitelji, pomoćnice u pastoralu, đakoni i svećenici. Ljudski promatrano, na pitanje o uspjehu svog djelovanja ne mogu uvijek odgovoriti pozitivno. 

Kako ići naprijed? Što nam pritom može pomoći? O tim pitanjima riječ je u ovoj knjizi. Prvi korak prema odgovoru na ta pitanja jest prisjećanje koje možemo ovako formulirati: Crkva postoji zbog Boga. Neki bi možda radije kazali: Crkva postoji zbog ljudi. No to zapravo nije proturječje. Ali za razliku od drugih organizacija kojima je također stalo do ljudi, Crkvi je prije svega stalo do Boga. I onda – kada ozbiljno shvatimo Isusa i njegovo evanđelje – s Bogom joj je stalo do ljudi. 

Ljudski rečeno: kada kršćani govore o utjelovljenju Božjem, tada ispovijedaju Boga kojem je stalo do ljudi i njihova svijeta. Crkva postoji jer ljudima treba prenijeti ono što je primila od Isusa Krista: radost i sigurnost da Bog postoji. Ta radost nije samodostatna radost, nego je treba dalje predavati u zauzimanju za ljude. Dakle, u tom smislu Crkva postoji zbog Boga. To znači da je Bog polazište za razumijevanje Crkve. On je temelj Crkve i na neki način i njezin program. 

Ali, koliko je sigurno to s Bogom? Tako se možemo pitati. Tko je on? Neki su po svojoj vjeri dobili odgovor, drugi pitaju s »plahom pobožnošću«, kako je to nazvao češki teolog Tomáš Halík. No zato što je veliki biskup i teolog Aurelije Augustin (+430.) kazao da Boga tražimo kako bismo ga pronašli i da ga pronalazimo kako bismo ga opet tražili, promišljanje o njemu uvijek se isplati.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr