Život u Crkvi 322

Crkva u sredini u kojoj dominira tržišna logika nije religijski supermarket

Crkva u sredini u kojoj dominira tržišna logika nije religijski supermarket
ILUSTRACIJA

Zacijelo se s pravom može reći da je Crkva uvijek imala zadaću obnavljati i suzbijati loša stanja. No ipak se postavlja i drugo pitanje: Ne nalazimo li se društveno – kao što to neki misle – u prijelaznom razdoblju? Ne moraju li i kršćanska vjera i Crkva sudjelovati u tom preokretu? 

Prednost novog 

Ako promatramo razvoj znanosti i tehnike, tada je jedno nesumnjivo sigurno: događale su se velebne promjene, a i stvarni napredak. Možda je to najopipljivije u razvoju prometa (automobil, željeznica, zrakoplov) i u informacijskoj tehnologiji (telefon, televizija, internet). Može se prigovoriti kako ti razvoji nemaju uvijek samo pozitivne strane, ali to ne mijenja ništa u tome da su se dogodili – zajedno sa svojim problemima. Zato u svakom razvoju ima smisla promisliti o tome u kojim su slučajevima razvoji donijeli napredak, a u kojima ne. Dakle, nema sumnje da se društvo kreće. Na neki način vodi do toga da se mora brzo odlučivati. To znači: određenim razvojima može se umaknuti teško ili tek s velikom mukom. 

Biti »in«, izraz koji zvuči tako bezazleno, daje ime ovome razvoju. Mladi primjerice znaju što znači kada se ne slijedi neka moda, kada se nije u trendu. Postoji, međutim, još jedna užurbanost koja je povezana s medijima. Ona potječe od toga što neprestano očekujemo nove vijesti. Vijest koju sam jednom već čuo za me više nije vijest. Ona je bezvrijedna. Tako će mediji uvijek pokušavati nuditi novo. To oblikuje našu svijest: sve je u pokretu, štoviše stalno se ubrzava. 

A Crkva? Što ona treba činiti u toj situaciji? Neki joj predbacuju da se ne kreće. Ako je čitav svijet u pokretu, i Crkva se mora kretati i mijenjati mnogo toga što je zastarjelo. Drugi primjećuju: ako se čitav svijet stalno mijenja, čak i ubrzava, tada nam je potrebna protuteža. Potrebno nam je nešto što ostaje stalno i pruža nam čvrsto uporište. A tko je prikladniji za to od Crkve s njezinim vječno važećim istinama o Bogu? – Na ovome mjestu ne možemo odlučiti koja strana ima pravo. Čini se da bi to bilo brzopleto. Važno je ovo: Crkva se nalazi pred stvarnim pitanjem i morat će pomno preispitati što valja promijeniti, a što treba ostati.

Demokratizacija svih područja života 

Još na početku 20. stoljeća Austrija je bila monarhija. Vrhovni vladar države u velikoj je mjeri određivao sudbinu zemlje. Poslije Prvoga svjetskog rata zemlja se nije samo smanjila nego i demokratizirala. Vlast, kako se tada kazivalo, više ne dolazi od cara, nego od naroda. Premda je taj razvoj ubrzo opet završio u totalitarnom sustavu, nakon Drugoga svjetskog rata ipak je opet uhvaćena nit demokracije – rado odabrana alternativa diktaturama nacionalsocijalizma i komunizma. No ni u demokraciji se ne mogu isključiti problemi.

Usprkos tomu, duh demokracije načelno se probio i učvrstio. Studentske pobune godine 1968. i razvoji koji su ih slijedili doveli su do toga da se demokracija ne shvaća samo kao oblik državnog uređenja, nego da se teži demokratizaciji svih područja života. Zajedničko donošenje odluka sveprisutna je temeljna ideja koja određuje našu svijest čak i onda kada znamo da nije uvijek moguće i da također nerijetko i danas – i to na problematičan način – drugi odlučuju o nama. 

Ta je svijest, naravno, zahvatila i Crkvu i njezine članove. Nekima ne predstavlja problem da između društva i Crkve i u ovom pogledu prave razliku i da Crkvi priznaju kako je hijerarhijski uređena. Drugi upozoravaju na to da Crkva sigurno nije demokracija, ali da ipak može predvidjeti mogućnosti širega zajedničkog odlučivanja, kao što se već u prošlosti pokazalo primjerice na sinodama. Na ovome mjestu pitanja ove rasprave mogu se samo spomenuti, no na njih se ne može odgovoriti. Razumljivo je da je u ovom kontekstu posebno važno pitanje: O čemu se može raspravljati i pregovarati, a što zbog vjernosti evanđelju mora biti izuzeto iz rasprave? 

Tržišna logika 

Mnogi pozorni promatrači aktualnih zbivanja govore o tome da je politika, zapravo, podnijela ostavku. Kažu da put zemlje više ne određuju izabrani političari, nego gospodarstvo, banke i direktori koncerna. O tome vrijedi zasebno razmišljati. No na ovome mjestu riječ je o nečemu drugom. Gospodarstvo funkcionira prema zakonu ponude i potražnje. S jedne strane potražnja određuje što će gospodarstvo proizvoditi, a s druge strane gospodarstvo pokušava promidžbom svojih proizvoda probuditi potražnju. 

Tako dolazimo do onoga što nazivamo tržišnom logikom. Ona u sve većoj mjeri određuje svijest našeg društva. To se posebice vidi u pojmovima koji se koriste. Tako se može dogoditi da se, primjerice, i na sveučilištu te tu i tamo i u Crkvi govori o »proizvodima« (ono što se nudi) i o »kupcima« (oni kojima se nudi). Zasad se to kreće u krivom smjeru. Ali i još nešto drugo: i Crkvu ćemo uskoro s njezinom »ponudom« u vrtlogu ovog razmišljanja promatrati kao neku vrstu religijskog supermarketa u kojem ćemo birati ono što nam upravo treba, primjerice za krštenje, sklapanje braka ili pogreb. 

I nailazimo na nerazumijevanje ako neki svećenik ili pomoćnica u pastoralu ne iziđe u susret tim očekivanjima. To nerazumijevanje i ljutnja sve su jači jer mislimo da zbog doprinosa Crkvi imamo pravo da nam se ispune naše želje. Katkad se ta tržišna logika odražava i u jeziku Crkve, odnosno jeziku njezinih predstavnika i predstavnica. Ono što donose definiraju kao ponudu – pokatkad tako naglašeno da se ne postavlja pitanje nije li Isus govorio drukčije. Neki na ovome mjestu iznenada kreću u suprotnom smjeru i biraju jezik konfrontacije. I to također može prouzročiti iritaciju. Taj problem može se ovako formulirati: Kako Crkva u sredini u kojoj dominira tržišna logika može primjereno predstaviti svoju »stvar«, evanđelje, i ljudima razjasniti da ona nije religijski supermarket? 

Homo faber 

Ovaj smo pojam preuzeli. Naslov je to romana što ga je 1957. objavio Švicarac Max Frisch. No to nije samo naslov knjige nego i pojam koji oblikuje društvenu svijest. Homo faber – to je onaj koji nešto »stvara«. Ne samo čovjek 20. stoljeća nego čovjek europskoga novog vijeka takav je homo faber. On uzima svijet u svoje ruke: prirodu i njezine sile, svijet ljudi, društvo, najzad i samog čovjeka. 

Kao što znamo, rezultati su dvoznačni. Mnogo je toga stvoreno što koristimo kao razumljivo samo po sebi i u zahvalnosti. Drugi razvoji pokazali su se pretjerano skupi. Na nekim područjima je – ako se potanko promotri – ta cijena uistinu previsoka. Na to nas podsjećaju pojmovi »klima«, »okoliš«,»poštivanje ljudskog života«. Naša je svijest obilježena onim »raditi« i »moći raditi«. Možda je tu, ne kao posljednja, i karijera, koju je stvorio pojam »rad«. Danas je sve rad, ne samo rad za plaću ili duhovni rad nego i međuljudski odnosi, mirenje s gubitkom bliske osobe itd. Nije li time u sjenu gurnuto ono što mi kao ljudi ne možemo proizvesti, odnosno ono što nam mora biti darovano? 

U svakom slučaju ovdje se za Crkvu javlja kritičko pitanje. Ne uzima li i u Crkvi prekomjerno maha predodžba da mi možemo napraviti stvari? Neki već kod riječi »oblikovanje bogoslužja« postavljaju pitanje: Ne postoji li tu opasnost da bogoslužje previše gledamo kao svoju ljudsku zadaću, a premalo kao unaprijed danu stvarnost? Bilo bi umišljeno kad bismo tu temu htjeli riješiti jednom takvom napomenom. A brzi pristanak bio bi nepravedan prema dobrom nastojanju mnogih u Crkvi. No mora se postaviti i ovo pitanje: Kako mi u Crkvi gledamo odnos onoga što nam je darovao Bog i onoga što je unaprijed određeno prema onome što sami možemo, odnosno moramo napraviti?

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr