Život u Crkvi 1008

Koliko divizija ima papa? Ili: Kraj narodne Crkve?

Koliko divizija ima papa? Ili: Kraj narodne Crkve?
FOTO REUTERS / Yara Nardi

Onaj tko želi poći dobrim putem mora se najprije orijentirati. A orijentacija znači da stvarnost ozbiljno shvaćamo onakvom kakva jest. Što se tiče vjere i Crkve, u velikoj smo mjeri zapravo upućeni. Mnoge katolkinje i katolici dan za danom suočavaju se sa stanjem u našem društvu što se tiče religije i Crkve. Sljedeće stranice trebaju podsjetiti na ono najvažnije. 

Koliko divizija ima papa? Kakvom vojnom moći raspolaže? Tako je, navodno, pitao neki komunistički državnik. Vjerojatno je htio saznati mora li računati s Rimokatoličkom crkvom. No možda je to bilo samo retoričko pitanje, dakle upozorenje da se papê i njegovih sljedbenika ne mora bojati. U svakom slučaju mnogi su se nasmijali na to pitanje. Naime, mora li se ili može li se računati s Crkvom, ne ovisi o njezinoj vojnoj snazi. A što se brojki tiče, papa, doduše, nema divizija, ali statistika govori u prilog Rimokatoličkoj crkvi. 

Ona raste i najveća je vjerska zajednica na svijetu. I to je u svjetskim razmjerima još uvijek točno. Nažalost, ne i u Europi. U nekoć kršćanski obilježenim zemljama našeg kontinenta brojke su sve manje. Sve je manje članova Crkve, onih koji sudjeluju u nedjeljnome bogoslužnom slavlju, sve je manje redovnika i redovnica, svećenika. Pretpostavka da su danas u Crkvi samo još oni stvarno uvjereni, pokazuje se kao polovična istina. Na mjesto često spominjane narodne Crkve nikako nije stupila profilirana Crkva opredjeljenja ili Crkva zajednice. U svakom slučaju nije zasad. Tu čekaju zadaće koje Crkva ne može izbjeći. 

Postalo je teško prenositi vjeru 

Sociolozi religije konstatiraju da su se takozvani konfesionalni miljei u Europi rasplinuli. Dok su još u prvoj polovini 20. stoljeća u Europi postojala katolički, protestantski ili pravoslavno obilježena područja i društvene strukture, danas su gotovo sva društvena područja konfesionalno, kulturalno i svjetonazorski izmiješana. Društvo u kojem jedno uz drugo postoje najrazličitija uvjerenja ne djeluje više na pojedinca i njegova uvjerenja ohrabrujuće, nego zbunjujuće: Tko je u pravu? Koja je ispravna religija ili ispravni svjetonazor? S time je povezana i kriza tradicije. Ne tiče se samo Crkve, ali se sigurno tiče i nje. 

Kada netko ustvrdi da je nešto vrijedilo oduvijek, to danas nije argument kojim se završava rasprava, nego povod da se promisli o tome ne bi li se to trebalo mijenjati. Ono uobičajeno nema težinu već samim time što je staro. Naprotiv, oduševljava ono moderno, novo, nikad viđeno. I tako nesigurnost u vjeri i oslabljena tradicija dovode do toga da se ono uobičajeno više jednostavno ne preuzima, nego stavlja u pitanje. To povratno djeluje i na one koji se čvrsto drže vjere i života u Crkvi. I oni postaju nesigurni. Ima tomu već više godina da je zato biskup Joachim Wanke iz Erfurta ustvrdio kako se najveći problem Crkve pokazuje onda kada se katolkinje i katolici više ne smatraju doraslim da pridobiju druge za svoju vjeru. 

Osobno zakazivanje i loše okolnosti 

U ovoj »općoj klimi« postoje i sasvim konkretni problemi. Ne može se zanemariti ni osobno zakazivanje članova Crkve ni loše okolnosti. Osobito ne nakon što su tako neočekivano i u Crkvi otkriveni mnogi slučajevi zlostavljanja. O tim problemima mora se početi govoriti, čak i onda kada pritom mnogo dobra, koje čine Crkva, katolkinje i katolici, barem na trenutak odlazi u drugi plan. Da, loših stanja ima i u Crkvi. Potrebno je usmjeriti se prema činjenicama, a ne prema želji da se Crkva ili brani ili napada. Takav pogled omogućuje da se danas ponešto doživljava kao loše stanje, a na što se prije slijegalo ramenima. 

Naravno da je točno kako se mnogima od tih stvari bavi i da se o mnogome govori zato što se uočava prilika da se Crkvi »očita lekcija«. No to ništa ne mijenja u tome da postoji zakazivanje i loše stanje. A u Crkvi koju obvezuje evanđelje oni imaju još veću težinu. U Crkvi postoje mjerila prema kojima se ona mora dati mjeriti. Zato se ni ne trebamo obazirati na to da se slične loše okolnosti, možda čak i u većoj mjeri, nalaze i u drugim institucijama. Crkva se ne može pomiriti s time da u njoj postoji seksualno zlostavljanje, »crna pedagogija«, zlouporaba moći i ponašanje ispod svake kritike, koje ostaje ispod razine koja se danas pretpostavlja u zanimanjima na području socijalne djelatnosti, u pedagoškim zanimanjima, u osjetljivom procjenjivanju postignuća te u zajedničkom radu. 

Crkva ne smije zatvarati oči pred time da se u njoj javlja licemjerje ili dvostruki moral. Ona ne može podnositi da se ljude kleveće ili javno ocrnjuje u medijima. Dakako da se pritom uvijek mora uzimati u obzir to kako nerijetko postoji više gledišta i kako prenagla osuda može ljudima nanijeti nepravdu. No ovo je sigurno: u Crkvi ima osobnog zakazivanja i loših stanja. To moram znati. Sa svojim životom u Crkvi i s Crkvom ne mogu čekati tako dugo dok se sve to ne raščisti. I to uopće ne uzimajući u obzir iskustvo da su oni koji su u povijesti htjeli stvoriti »čistu Crkvu« uvijek bili i u opasnosti da postanu nečovječni. 

Napetosti u Crkvi i prema vani 

Daljnji razlog za to što Crkvi u našem društvu nije lako jesu napetosti između temeljnih uvjerenja Crkve i onoga što se u našem društvu gleda i živi kao samo po sebi razumljivo. Posebno je ilustrativan primjer tema »seksualnosti« – seksualnost i brak, kontracepcija, homoseksualnost, život izvan braka, celibat. To također vrijedi i za druga pitanja kao što su pobačaj, eutanazija, umjetna oplodnja, pretporođajna dijagnostika itd. Te napetosti između crkvenog vjerovanja i društva i u Crkvi vode do suživota različitih uvjerenja, čak i tamo gdje postoje odluke učiteljstva. Jedni naglašavaju da katolkinje i katolici u nekim pitanjima nemaju slobodu djelovanja i moraju učiti plivati protiv struje. Moraju zastupati nešto što drugi ne razumiju, čemu se podsmjehuju ili protiv čega se bore. Potrebna je odvažnost kako bi u našem društvu živjeli kao nekonformisti.

Drugi pak misle da Crkva u nekim točkama u svakom slučaju ima slobodnu mogućnost djelovanja te da štošta može i mora mijenjati, štoviše da ponešto mora smiono preispitati. Time je već naveden daljnji aspekt koji obilježava stanje Crkve i slabi je: unutar-crkveni sporovi. Oni katkad završavaju u začuđujućoj nesnošljivosti, kod nekih vode do neskrivene odbojnosti i spremnosti na to da onoga drugog najradije isključe iz Crkve. Pokatkad se ne možemo oteti dojmu da tu ima i panike. Jedni tragaju za spasom Crkve u prošlosti prije Drugoga vatikanskog koncila. Tamo vide sliku Crkve koja možda ne privlači mnoge, ali koja vodi Crkvi osnaženoj u vjeri. Drugi polaze od toga da Crkva nije prihvaćena zato što se pokreće bez oduševljenja ili se uopće ne kreće. Ona može i mora postati puno pokretljivija, ljudima bliža i tada će se njezin poziv na kršćansku vjeru opet bolje slušati. 

Kriza vjere i manjkavosti u vjerskom znanju 

Drugi opet s dobrim razlozima zastupaju mišljenje da je kriza vjere stvarna kriza Crkve. Pogled na Boga čini se zamućen, obrisi Boga za mnoge su postali nejasni. Mnogima je lakše prihvatiti neku neodređenu božansku silu nego vjerovati u jednoga osobnog Boga, koji traži nešto sasvim određeno i ne dopušta nešto drugo. To kao daljnju posljedicu ima nesposobnost da se obvezujuće odlučimo za vjeru koja je pojmljiva u konkretnim iskazima naučavanja. 

Dakle, nije riječ u prvom redu o tome da se ljudi ne slažu s pojedinim iskazima učiteljstva ili zapovijedima, nego o tome da se Bog i vjera u njega u neku ruku čine izdignutima iznad onoga tako stvarnog. Zato je nemali broj onih koji i vjersko znanje drže nevažnim. Zato se često malo zna o tome što Crkva zapravo zastupa, odnosno koji su joj razlozi za to. A ono kakve predodžbe i »informacije« kolaju u javnosti, moramo, uza sve poštovanje, nerijetko nazvati dezinformacijom. Iza toga se krije jedna nipošto nova predodžba religije. Pokatkad se pokazuje pod imenom »duhovnost«. Taj je pojam, doduše, kršćanskog podrijetla i tu predstavlja određeno oblikovanje življene kršćanske vjere. Tako se, primjerice, govori o benediktinskoj ili isusovačkoj duhovnosti. 

Danas neki upotrebljavaju pojam duhovnost, ali u određenoj opreci prema vjeri Crkve. On ne ovisi o iskazima, čak ni o jednoj Crkvi koja se sa svojim dogmama miješa u osobnu vjeru, nego o osjećaju za ono božansko – ono što je s onu stranu svakog izričaja. Nisu važne dogme, nego religiozno iskustvo. Zato je na mjesto religije, koja je objektivno pojmljiva, stupila osobna religioznost, odnosno duhovnost. 

Već iz ovih nekoliko natuknica proizlazi da u govoru o duhovnosti do riječi dolaze opravdane želje i važni aspekti, ali i da se to razumijevanje duhovnosti, gledano u cijelosti, udaljava od vjere Crkve. To se pokazuje i s obzirom na crkvena bogoslužja, osobito kod euharistijskog slavlja. Ne želi se sudjelovati u objektivnom obredu, nego se na svetoj misi doživljava duhovno iskustvo. To kod mnogih uzrokuje razočaranje te prestaju dolaziti. To se zatim odražava i na razumijevanje svećenika. Čemu svećenici? 

Crkveni život pokazuje da se na to pitanje daju različiti odgovori. Jedni u svećeniku gledaju religijskog voditelja filijale koji se mora brinuti o tome da ponuda Crkve uvijek bude pristupačna. Drugi u svećeniku vide terapeuta i savjetnika u životnim pitanjima. Treći pak u svećeniku žele prije svega vidjeti specijalista za religijska slavlja, a neki opet u prvom redu duhovnog čovjeka. Velik broj tih predodžaba otežava otkrivanje onoga što svećenici zapravo predstavljaju u Crkvi. Tako je u ovome prvom odlomku predstavljeno mnogo više pitanja nego što ih se brzo može odgovoriti. No riječ je ponajprije o dijagnozi, a ona obuhvaća i druge aspekte.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr