U hodu 625

Hoću postati malena štalica koja će biti dostatna da te primi Isuse

Hoću postati malena štalica koja će biti dostatna da te primi Isuse
Relikvija Isusovih jaslica iz Jeruzalema oko Božića je u Betlehemu / Ammar Awad_Reuters

U ovo doba milosnog iščekivanja našeg Gospodina, večer uooči prve nedjelje Došašća, razmišljajući o dolasku Njegovu, uz radost osjećam bol. Gospodinov ulazak u krilo majke početak je muke koja će ga zadesiti i to mi stvara bol. Radujem se malenom djetetu - Božiću, ali me boli odbijanje kojem će biti njegovi roditelji i On sam izloženi u noći porođenja. Bole me i sva moja odbijanja, sva vrata zalupljena mojom vlastitom rukom pred očima nevinog Boga koji me gledao iz štalice i s križa i pružao mi ruke ozeble, ruke raspete...

Jutros je postavljen adventski vijenčić sa četiri svijeće na stol. Moj dvogodišnji unuk Luka promatra vijenčić i upita me: Bako, kome je rođendan?
Rekoh mu da čekamo Isusov rođendan. Dijete je vijenčić povezalo s rođendanom. Možda su ga svijeće podsjetile na one koje se stavljaju na tortu, ili mi je Gospodin progovorio kroz dječja usta, kao i toliko puta do sad.

Da, Gospodine moj, Tvoj rođendan čekam. Za tvoj se rođendan spremam. Dom svoga srca želim urediti. Pripraviti put Tebi. Ispovijedati se češće, da. Ali to nije dovoljno. To jest čišćenje ali ja želim biti oblikovana po tebi. Hoću postati malena štalica koja će biti dostatna da te primi. Hoću biti malena postelja kakva je bila ona u koju te mati položila i u kojoj te utoplila. To čak nije ni bila prava kolijevka, a ni ja nisam, nego si me sklepao i sastavio iz krhotina i nanovo polijepio potrgane mi rubove. No, htio si da ostanem ono što postadoh tvojom milošću. Obujmila sam te one jeseni 2004. godine, obujmila tebe neobuhvatljivi Bože, jer si htio da to mogu. I nastanio si se u meni.

I bio si Ti. I bila sam ja. Ti, moj Prvi. Ja, tvoja kolijevkica. Kasnije, rasla sam i smanjivala se, lutala misleći da te ljuljam u sebi, a ljuljala sam sebe u zamišljenoj svetosti. A onda sudari sa sobom, i malodušja, stari i novi svijet, grešnost koja nasrće. I čežnja. Čežnja za ljudskim ispunjenjima koja su me već prije bacala licem u tlo.

Sinoć sam plakala. Ponovno me pogodilo malodušje. I samosažaljenje. Ah, kako trpim, ah kako me ne razumiju. Ah, jadna ja. A ja tako dobra....

I nisam, po ko zna koji put, opet nisam šutjela, nego sam tražila priznanja i razumijevanje od drugih. I opet nisam na Tvoj način nosila i zato jaram nije bio sladak niti je breme bilo lako.

Jedva se prisilih otići na Misu. A onda mi dođoše slike iz Evanđelja tebe kojeg su stalno odbacivali. Od početka. Od kucanja Marijina i Josipova po vratima svratišta u kojima za vas nije bilo mjesta. I kasnije progon do progona. Htjeli su te i kamenovati, i baciti s litice, Tebe koji si prošao zemljom čineći dobro!

A ja, što se, grešna ja, koja povrijeđujem druge i koja se žalim na povrede, što ja trebam očekivati i čemu se čuditi, osim sebi samoj, jer činim zlo koje (Tvojom milošću) ne želim, a ne dobro koje bih htjela, opet tvojom milošću, htjela... A zlo je prepričavati zlo koje mi se nanosi. I dok to činim znam da je zlo, i opet činim.

I zato me boli ovo radosno iščekivanje Tvog rođendana, znajući da si bezbrojne boli primio otkako si došao na svijet. Moj pogled u malo tjelešce u jaslama nikad nije bez pogleda na krvavo tijelo raspeto, izmučeno na križu. I nikad usne svoje u duhu ne prinosim na malenu ruku tek rođenog Kralja, a da ne vidim Tvoju drhtavu ruku na križu probodenu čavlom.

Sinoć je svećenik napomenuo u propovijedi da bi bilo dobro promišljati koliko smo bili blizu Bogu u proteklom vremenu i gdje to nismo bili. Potreslo me jer znam da u mnogočemu nisam bila blizu.

Odlučih sinoć, sve iznova. Isus dolazi. Svijeća se prva pali. Prvi će biti moj Bog. Ja njegove jasle, njegova kolijevkica koja ga grije i ljulja. Smiono. Ludo od mene, prašine obične. Ali Bog me ljubi. Unatoč svemu. Unatoč meni. S Njim opet mogu iznova. Gradeći na dobru koje sam ipak naučila putem s Njim već petnaest godina. Učeći kroz sve ono na čemu sam padala.

Donosim nove odluke.
Bog je prvi.
Čuvati ću zajedništvo obitelji koliko god to mrtvljenja tražilo.
Stajati ću uvijek gdje mi je mjesto i davati Gospodinu da On djeluje.
Neću se bojati iskoraka ni skoka u vjeri.
Tko me povrijedi, za nj ću moliti a sve druge misli odbaciti.
Neću tražiti oduška prepričavanjem.
Biti ću mala kolijevka velikom Bogu.
I neću brinuti, zdvajati niti se sažalijevati.
Zahvaljivati ću na svemu, što god me zadesi.
Zorom ću se radovati, iščekujući rosu milosti što dolazi uvijek iznova na ovaj svijet i moliti da joj svi širom otvorimo vrata srca.
Tiho, tiho, sve počinje ispočetka. Ako hoćemo, ako samo pristanemo, On će se nastaniti i rasti u svakome od nas.

Piše Vesela Dujmić