U hodu 1198

Sinoć sam zaspala uz svetog Ivana Pavla II. i molitvu slavnih otajstava

Sinoć sam zaspala uz svetog Ivana Pavla II. i molitvu slavnih otajstava
Papa Ivan Pavao II. na misi na splitskom Žnjanu 4. listopada 1998. / OSSERVATORE ROMANO

Dok jurimo prema zagrebačkom kolodvoru, gledam kako vrijeme, kojeg smo mislili da imamo napretek, ubrzano curi, poput pijeska u pješčanom satu. Osjećam kako mi se panika stvara u želucu, dok se jedva mičemo u koloni, a budi ju misao: "Nećemo stići." 

Ne volim osjećaj muke i panike u sebi. Što učiniti s tim? Razmišljam što se najgore može dogoditi. Zar je tako strašno ne stići na autobus u 08:00? Naravno da nije! Hoće li moj grč usporiti, zaustaviti vrijeme? Neće. Ostavljam čak i molitvu koju sam nepovezano u sebi molila. Znam li uopće što ištem? Moram li stići baš na autobus koji sam rezervirala? Tko zna trebam li biti uopće u tom autobusu.

Otpuštam sve. Umirujem se sasvim. Gospodin vodi sve. Brine o svemu i uči me da se prepuštam.
Toliko muke, toliko panike, pokušaja nadzora nad situacijom, uzalud, uzalud. Toliko stresa nepotrebnog koji nisam znala otpustiti predajući situaciju u Božje ruke. Istog časa kad sam postala svjesna da držim grčevito i da mogu otpustiti, predajući Bogu, to se doista događa.

Potpuno sam mirna dok protječe vrijeme. Moj autobus je otišao, niti ne provjeravam kasni li možda, već se upućujem po novu rezervaciju na šalter gdje se kupuju karte.
Imam još dva sata pred sobom. Nisam li zapravo dobila vrijeme, u onom času kad sam ga pustila mirno da protječe? Nisam li zadobila sadašnji trenutak, u kojem život zapravo jedino jest?

Kiša oblijeva zagrebački kolodvor bez prestanka, beskrajnim, čini se, suzama.
Ali nisu beskrajne. One imaju svoje vrijeme. Kao što sve ima svoje. Vrijeme plakanja, vrijeme smijanja, vrijeme susreta i vrijeme rastanaka, vrijeme spoznanja u kojem se prihvaća protok vremena kao jedna neminovnost i koje otkriva kako kašnjenje može značiti dolazak prije vremena sljedećeg autobusa. A to vrijeme onda postaje osviješteni dar.

To je vrijeme u kojem još vremena sjedim sa svojom najboljom prijateljicom, koju mi je darovao Gospodin u vremenu gotovo prvih dana zanosa i ushita novootkrivenog smisla.

Toliko vremena smo već doživjele zajedno. Toliko rađanja i umiranja. Toliko padova i uspona. Toliko učenja. I zaboravljanja naučenog. I ponovnog učenja. Toliko ljubavi. U svemu ljubav.

Šapuće mi kako moramo uskoro pronaći vrijeme za ponovni susret, jer ono curi. Curi, poput pijeska u pješčanom satu. Gleda me bolnim očima iza kojih se krije jedna konačnost doživljena nedavno. Konačnost ali ne beznadnost, jer ona zna da njezin najdraži nije izgubio utrku s vremenom. Samo je ušao u drugi autobus. I stigao njime na beskonačno, bezvremeno odredište.

Potrebna je milost odozgor da se prihvati kako je uzaludno i nepotrebno hvatati proteklo vrijeme, u grču i panici, jer tamo se više ne može. A i da može, ma nije bilo loše! I bilo je baš kako treba. Bilo je jako dobro jer bila je ljubav, ljubav koja sve nadvisuje, sve pokriva, sve prašta, ljubav koju nisu niti dotakle sitne pogreškice i propusti koji su neminovni u ljudskim odnosima. Bila je ljubav koja i sad stoji poput mosta među svjetovima.

Nemam namjeru trčati. Ne više. Niti natrag, niti naprijed. Život je upravo sad, u ovom času. U ovom času jest sreća. U ovom času je Bog. A On jest sreća. 

Promatram kako se niz staklo mog autobusa, slivaju suze koje se nikad više neće ponoviti. Na njihovo mjesto doći će neke druge. Riječ "nikad" bolno odjekuje srcem onoga koji ne zna za vječno. Njemu sve prestaje. Ali onom koji vjeruje nema nikad. Život se obnavlja. Život se nastavlja.

Sinoć sam zaspala uz slavna otajstva. Moli ih Ivan Pavao II. Slušam kako izgovara riječi molitve i mislim:
- Ovaj divni glas nije stvoren da bi nestao zauvijek. Bog ne stvara za jedno kratko vrijeme. On stvara za svo vrijeme. Sad je tom divnom glasu tek pauza. A o uskrsnuću od mrtvih ja ću ga opet čuti i s njim moliti bez snimke na mobitelu. Uživo. Vjerujem da će mi Bog dati jednom a zauvijek, biti u društvu njegova sveca.

Ni plave, plave oči koje nedostaju silno, oči najdraže, za kojima moja prijateljica čezne, nisu stvorene za kratko vrijeme.

One će opet gledati, kad dođe vrijeme uskrsnuća. A onda nema kraja. Sve postaje bezvremeno. Sve naše patnje će minuti, sva tuga iščeznuti. Sva bol nestati poput suze na staklu autobusa, a na njeno mjesto neće doći druga. I jedino "nikad" bit će "nikad više smrt". Samo život. Pravi, istinski, vječni, život prema kojem hodimo ovim darovanim vremenom. 

Isus je prošao zemljom čineći dobro. Tako za nj kaže Sveto Pismo.
I mi zemljom prolazimo. Kao u ovom autobusu koji ide naprijed dok ja pišem.
U prošlosti se ne da ništa izmijeniti. Budućnost ne mislim hvatati grčevitim, paničnim mislima, jer ona je neuhvatljiva poput onog busa u 08:00.
Život je sad. Sad mogu nastojati činiti dobro.

Hvala ti moj Gospodine za vrijeme. Hvala za spoznanje kako živjeti svoje vrijeme. Hvala i za zaborave. I za ponovno učenje istog jer se zbog tog iznova oduševljavam. Hvala za moju A. i za njene kestenjaste, dječje oči. Oči koje nisi stvorio da bi nestale u vremenu. Ne, one će se jednom nasmijati dok budu gledale one plave, najdraže, tamo s druge strane, gdje više nema NIKAD.
Hvala za svjesnost da nije potrebno u panici trčati. S Tobom se stiže baš u pravi čas!

Piše Vesela Dujmić