U hodu 615

Hvala ti Bože što se ne umaraš govoriti mi kroz dječje oči

Hvala ti Bože što se ne umaraš govoriti mi kroz dječje oči
ILUSTRACIJA / Foto Duje Klarić_CROPIX

Ima jedan lijek koji mi nikad ne uskrati svoje djelovanje. Nikad ne stvori otpornost ako ga prečesto uzimam. To su susreti s djecom.

Kad me duša boli ili ju strah obuzima, kad budućnost prijeti, a sadašnjost me guši, pogledam dijete.
Nečije dijete. Dijete u prolazu. Dijete na slici. Dijete na nekoj snimci.

Jučer vozim prema gradu i vidim pokraj auta prolaze mama i djevojčica. Mama joj nešto govori a ona držeći maminu ruku, susretne moj pogled. Njezin je bio tako njeźan, otvoren. Činilo mi se da se prepoznajemo ja i ta djevojčica. Ono nešto duboko, netaknuto, dječje, izroni u susretu s drugim djetetom. Ili samo gledajući djecu, promatrajuć njihovo življenje u sadašnjosti, njihovo povjerenje, sve postaje daleko i nebitno što me muči.

Djeca su moja molitva. Ona su moj izričaj Bogu. Moja blizina s Njim. Kroz njih malene dotičem Stvoritelja. - Vidi kako te ljubim, vidi koliko sve vas ljubim - On mi šapuće kroz dječje oči.

Prije par dana susrela sam na ulici oca koji nosi dijete. Obična slika a puna poruka. Dijete uopće ne razmišlja može li ga otac slučajno ispustiti. Takvo dijete i ja želim biti, Oče! 

A danas mi šalje prijateljica kratku snimku svoje male nećakinje i nedavno rođenog joj brace.
- Koga najviše voliš?
- Bracu.

On, maleni zamotuljak i njegova seka koja spušta poljupce i dira mu ručicu. - Najviše volim bracu. - govori ponosno seka.
Ma to me diže u nebo!

Hvala ti Bože na znakovima tvoje ljubavi. Hvala ti što se ne umaraš govoriti mi kroz dječje oči. Hvala ti što nikad nisi rekao: - Prevelika si da te nosim.

Hvala ti što me grliš čvrsto i ponavljaš u svoj djeci koju susrećem: - Ne boj se, neću te ispustiti!

Piše Vesela Dujmić