U hodu 692

Ponekad te motrim Isuse

Ponekad te motrim Isuse
ILUSTRACIJA

Motrim Te. Blizu si. Shvaćam Tvoj pogled. Razumijem Tvoju čežnju da nas privučeš k sebi. Tvoju bol ćutim. Poznajem ti nastojanje da nas podigneš više.

Samo si htio da se podignemo, propnemo, da visine dosegnemo, da prodišemo. Samo si htio dati nam život. Život u izobilju, već ovdje. Nazirem bol koju si trpio jer su te lovili u riječi, da te osude. A Riječ si bio ti sam. Živa Riječ, život sam. Boljelo te ne zbog tebe, nego zbog njih samih.
Htio si nas zapljusnut vodom života.

A mi smo gušili izvore. Nabacivali kamenje, mutili rijeke čiste da u njima ne gledamo prljavštinu svoga odraza. Htio si samo da smo čisti, nalik tebi. Htio si da uzmemo tvoga svjetla, i da zasvijetlimo svima. Htio si nas preobraziti.
A mi...ne htjedosmo.

Plakao si Isuse nad nama, nemoćan pred slobodom koju si nam darovao. Gledao si kako biramo krivo, i tugovao. Toliko puta htio si nas skupiti i zagrliti, osloboditi, a ne htjedosmo!
Nisi lagao. Nisi mogao ni htio lagati, podilaziti. Htio si da i mi izrastemo, do istine o samima sebi, i da nas istinom oslobodiš. Ali, mi smo radije grabili oko sebe, kroz glib i nisko grmlje, nego da smo se uspinjali gdje su malobrojni, ogoljeni za istinu, izdržljivi za pogled Boga koji ih proniče. Hrabri za promjenu.

Desi se, pokatkad prepoznajem tvoje stope, i cijenu tvog boravka među ljudima shvaćam. I nizašto tad ne marim osim za Te, i htjela bih ostati u tom razumijevanju, u shvaćanju, u ljubavi.
Makar nepotpuno moje poznavanje bilo, znam da si Istina, put i život moj.
Dokle te motrim Isuse, bivam preobražena. O da mi je ostati i nikad ne sići dolje s ovoga brda shvaćanja...O da mi je ostati i samo Tebe motriti živote moj...

Lk 13, 34: Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani. Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!

Piše Vesela Dujmić