U hodu 1218

Abrahamova i Tvoja žrtva, Abrahama si poštedio, a sebe samog nisi!

Abrahamova i Tvoja žrtva, Abrahama si poštedio, a sebe samog nisi!
ILUSTRACIJA

U kapeli sama s Tobom.
Dođoh ti predati srce.
Promatram u tišini, bez želja i misli, jer sve moje brige ustuknuše misleći o Tebi.
Misao: Abrahama si poštedio, a sebe samog nisi!
Zašto je Oče morao toliko trpjeti tvoj sin? Ja bih ga poštedjela, ja bih ga odvratila. Ne jer ljubim više od tebe, nego jer ne ljubim dovoljno.

Abrahamova žrtva je bila velika. On ide, vodi svog sina jedinoga jer Ti tako tražiš. Vodi ga u smrt. Od Tebe darovanog tebi ga vraća. Ali ti ga zaustavljaš u času kad će vlastitom rukom žrtvovati dijete.
Nije potrebna ta žrtva. Trebalo je iskušati vjeru i predanje izabranika. Trebalo je potvrditi da je dostojan zvati se ocem naroda.

Kasnije, mnogo kasnije, ti činiš ono što je Abraham bio spreman učiniti. Žrtvuješ svoga Sina. Ali, Abraham nije bio ono što si ti. Ti si jedno sa Sinom. Trojstvo a jedan. Otkidaš od sebe. Šalješ Ga da postane jedan od nas. Porađaš ga u ljudskom, krhkom tijelu. Tijelu koje će moći trpjeti bol. Ničeg ga ne pošteđuješ, daješ mu manje nego nama ugodnosti i lagodnosti. Od početka podnosi odbijanje, siromaštvo, nevažnost.

Daješ mu majku koja će postati privilegirana neokaljanošću s kojom se rađamo, ali i koja će moći podnijeti muku na način kako to majka Božja treba i jedina može, bez da joj bol pomrači um i da joj majčinska ljubav sakrije važnost onog većeg i važnijeg od nje same i od življenja njezina sina. Ona će trpjeti od trenutka svojega DA. I neće tražiti lakše putove. Neće pripremati staze. Pustit će da ti objasniš Josipu, ako je volja tvoja, i da usmjeriš daljnje korake, jedan po jedan. Njezina volja od početka će biti rastvorena poput ruku sina joj na križu.

Pomislih jutros, sama u kapeli s Tobom, kako si silno ponizan kad si se smanjio na ljudsku veličinu u svome sinu. Molim jutros: Prikazujem ti tijelo i krv tvoga preljubljenog Sina…
Zazvoni mi u srcu riječ Preljubljeni…

Kakva je to ljubav koja predaje Sina u ljudske ruke, preljubljenog, jedinog, u kojemu je sva Tvoja milina? Nikad neću dokučiti toliku ljubav….Koliko ljudske duše ljubiš kad si mogao učiniti toliku žrtvu?
Dati svoje dijete, i šutjeti, kad sve u tebi hrli da ga zaštitiš, da ga sačuvaš od onog što je jedino dostatno za spasenje palog čovjeka? Suzdržati se od pokazivanja svoje moći kako bi se ispunilo i dovršilo ispijanje gorkog kaleža kojeg Ga nisi oslobodio…

A kad je prošao sve boli i poniženja, ostavljen i izmučen, osamljen i napušten, te predao Tebi svoj duh, zemlja se pomračila i potresla od siline tvoje boli….

Danas se opet zemlja ispunila svakovrsnim zlima Oče, a Ti čekaš da ti se vratimo, i primimo blagodati Tvoje velike žrtve, jer Abraham je bio spreman dati sina, a Ti si predao sebe u Sinu s kojim si Jedan..

Predao si ga već one noći u štalici gdje ga je grijala samo ljubav zemaljske Majke. Predaješ ga i danas pokazujuć na Njega nama slijepima, dok se glas tvoj pokušava probiti kroz masu glasova svijeta koje lakše čujemo: OVO JE SIN MOJ, U NJEMU MI SVA MILINA, SLUŠAJTE GA!

Piše Vesela Dujmić