U hodu 937

Dva dana u Međugorju slavili smo naših trideset

Dva dana u Međugorju slavili smo naših trideset
ILUSTRACIJA

Dvoje mladih ulaze u crkvu. Velika je trema u srcima. Njihovo je vjenčanje. Ljubav je među njima, najveća. Djevojka ne skida oka s mladića, upija svaku crtu njegova lica svakodnevno, svjesna dragocjenosti darovanog. On je tako sretan, ispunjen.

Ubrzo počinju teškoće. Razne su. A oni se počinju svađati. Rađaju se djeca, sin i kćer. Rastu. Roditelji se svađaju. Zidovi i zapreke među njima rastu iz dana u dan. Jednog dana ona mu predloži razvod. Jer dalje se ovako ne može. On pristaje, ne jer zaista želi, nego jer drugog rješenja nema.

Vjenčali su se 29. srpnja1989. U razvod krenuli 2004. godine. A danas, 2019. godine, slave 30 godina braka!

To smo muž i ja.

Mrak je bio, moj Gospodine. Tama posvuda. U mom srcu. U srcu mog muža. Život nas je rušio i dokrajčio. Nema čime nismo bili udarani. I nekako, hvatali smo jedno drugom ruke, da, i ljubav nas je držala zajedno, ali se nismo znali ni mogli, sačuvati na tom ludom moru života. Ponestalo je i snage, i volje, i smisla.
Sve smo zalihe potrošili i valjalo je napustiti brod koji tone. I svatko svojim putem poći kad već nismo mogli zajedno.

Petnaest godina muke moralo je nekako završiti. No, mi nismo računali s Tobom. Niti smo te tražili, niti smo te uključivali u našu obitelj. Na moru života brod naš plovio je bez kapetana. Pa što smo očekivali? Kud nas je oluja mogla bacati nego na oštre stijene?

A onda, odjednom Ti! Usred našeg košmara, nakon neuspjelih mirenja u Centru za socijalnu skrb, nakon muževog slabašnog pokušaja da potražimo svećenika i nakon mog strogog i začuđenog odbijanja takve ideje, odjednom Ti!
Baš u crkvi, baš preko svećenika, na duhovnoj obnovi na koju sam otišla sama, bez muža, (za svoju dušu kako mužu rekoh) Ti!

Tvoja me ljubav oborila. Shvatila sam. Otvorile su mi se oči. Ugledale su Tebe, koji nikad nisi otišao od nas. Mi smo te zaboravili nakon danih zavjeta. Jednostavno, naša vjera je izblijedila. Zanemarili smo te sasvim. No, Ti ipak nisi nas.

Danas slavimo ponajviše naših novih petnaest godina, ovih s Tobom.
I dobro je. Odlično je.
Mislim da kroz naš novi odnos doista učimo ovih petnaest godina što ljubav jest.
Narav se pobuni kad nešto nije po njenom, i prva reakcija na Tvoj poticaj (a tvoj poticaj je uvijek ljubiti u svim okolnostima, gaziti ponos, raditi ono teže) je NEĆU. 

No, taj "neću" ne traje dugo. Brzo shvaćamo da zli radi na uništenju naše obitelji. Neće ni prestati. Kao ričući lav gleda koga da proždre. A mi smo mu iz ralja pobjegli. O kolika bi mu pobjeda bila da nas danas uništi! Ali neće. Jer prvo NE kad se pojavi, slamamo. I kažemo DA našoj ljubavi. A pojma nismo imali da taj protivnik i mrzitelj obitelji doista postoji!

Dva dana u Međugorju slavili smo naših 30. I zahvaljujemo na onih prvih 15 koje su nas, kroz bure i oluje, ipak dovele do Tebe, i ovih drugih 15 s Tobom.
Slavili smo Misama, molitvama, šetnjama, razgovorom, slavili u miru, ljepoti, zahvalnosti, radosti. To su plodovi koje s Tobom kušamo Isuse. A oni su gorki već davno zaboravljeni.

Učimo, spoznajemo, cijenimo. Bili smo i tamo i ovamo. Zadrhtimo ponekad od slutnje što bi od nas bilo da nas nisi Ti presreo i ponudio nam svoju ljubav. Što bi bilo od naše djece... Da, imamo ih sad troje. Marija nam je darovana nakon pomirenja. Imamo i troje unučadi već.

Gledam tolike obitelji koje se urušavaju. Iza mnogih su vrata privatni ratovi u kojima su svi ranjeni. Djeca ponajviše. A ne mora biti tako. Kad bi se samo otvorili Tebi Bože, kad bi ti samo dali prvo mjesto u srcima, život bi bio sasvim drugo! Ljubav bi se obnovila, čuvala. Išlo bi se jedno prema drugom i kad je teško. Pobjeđivalo bi se sebe u svemu što ljubavi šteti. Znam to, ne iz knjiga niti kakve teorije, nego iz vlastita života.
Molim te, spasavaj ih Isuse! To je moja molitva za 30 godina našeg braka. Spasavaj ih, Isuse! Amen.

Sidro ljubavi


Kad smo ono pošli,
obećanja dali,
da će biti teško,
nismo dušo znali.

Mislili smo mladi
da je more blago,
i da ćemo plovit
uvik kud nam drago.

Nevere nas tukle,
bacale nam jidra,
al smo uvik istog
držali se sidra.

To je sidro ljubav
što nas davno spoji.
Dok nas more baca
ostali smo svoji.

To je sidro ljubav
što nas čuva kraja.
Ruke naše spaja
dok more nas valja.

Piše Vesela Dujmić