U hodu 750

Nema ruža bez trnja

Nema ruža bez trnja
ILUSTRACIJA

Došao je pred moj šalter. Zapravo, ušao u malu prostoriju koju nazivamo financijski kutak. Meni nekako bolje leže odnosi nego financije. Ljudi to prepoznaju pa poneki otvore srce. U kutku imaju gdje i sjesti, a drugi nas ne vide, i takva situacija pomaže da čovjek, ako mu uzvratiš pogledom, riječju ili osmjehom, pokatkad otvori škrinjicu s blagom svoje duše.

Sjeo je, dakle, i spomenuo da mora jer " ipak je u devedeset prvoj." Kaže: - Znate kako je to...
Ja se nasmiješih toplo i odgovorih: - Još ne znam. Treba doći do devedesetprve. Još 20-30 i dosta vam jel da?

Starac uzvrati širokim osmijehom a onda me pogleda ozbiljno i sa sjetom u očima tiho prozbori: - Bilo je dobro dok mi prije godinu dana nije umrla žena. Od tada mi se ne živi... Znate - nagne se povjerljivo prema meni: - ja još osjećam njezinu prisutnost. Ipak je to 67 godina zajedno. 67 godina!

- Čitav život... - šapnuh kroz nastalu tišinu.
- I znate, nisu bile samo ruže. Bilo je i trnja...ali....- tu mu glas zadrhta a riječ se u grlu stisne i tu ostane.
- Nema ruža bez trnja - blago se nasmiješih znajući iskustveno što ljubav jest.
A on mi na to odgovori, pun sjećanja na ljubav: - Ona je bila ruža... zvala se Roza...

Rekao mi je i da se mora brinuti za sebe, i da su djeca po svijetu, i da tako treba biti, i da ima unučadi.
Ali nema Roze... nema nje, njegove ljubavi...

Pogledah ga. Uočih da je na njemu sve lijepo i uredno. Odjeven je lijepo i ukusno. Zna sve o svojim računima i režijama, pin svoje kartice.

Sve mi se čini da jedva čeka u svoj stan gdje osjeća i dalje svoju Rozu. I sve drži urednim kako je ona voljela. Odijeva se, pegla svoju odjeću, kuha i posprema, jer voli da je sve kako je voljela Roza. Iako je život prazan bez nje, on živi kao da je ona tu. Zna da se mora proći stazom života dokle nam je određeno. Ako se mora ostati sam, a jedno će ostati... život mora gorjeti poput voštanice dok se plamičak ne počne smanjivati, gasnuti, dok se sav vosak ne otopi, a iza nas ostane tek miris i trag dima ugasle svijeće što se diže prema nebu.

Roza je imala muža s kojim je bila jedno. "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i njih dvoje bit će jedno tijelo."
Čini mi se da s godinama to tijelo sve više urasta jedno u drugo toliko da je rastanak "ko bez duše svoje".
Ali vrijedi... doista vrijedi svake boli što uslijedi. Ljubav je vrijedna toga..

Nekako slutim sreću iza zastora života... nekako u duhu vidim čovjeka što prelazi preko mosta i sve mlađim postaje... nekako slutim osvjetljeno lice i raširene ruke jedne mlade žene i čujem mladića kako sretan trči joj u susret kličući: - Roza, moja Roza...

Piše Vesela Dujmić