U hodu 576

Sloboda koju nam je Krist dao vezala mu je ruke

Sloboda koju nam je Krist dao vezala mu je ruke
FOTO REUTERS / Jorge Silva

Kad dođe muka, težina, problem, držimo u svojim rukama sve to što nas tišti. Ili ono zapravo drži nas. Ruke su pune, i ni na što drugo ne možemo misliti nego kako to nositi, kako izdržati, kako riješiti. Čak i mi koji smo vjernici, i to s iskustvima snažne Božje intervencije u vlastitim životima, kao da smo previše blokirani od te koncentriranosti na ono što držimo, ili što drži nas.

Ne čujemo Njegov glas koji nam iz blizine govori, koji nas neumorno poziva...

Kad se usudimo dignuti pogled sa svojih muka i kad odlučimo ne ponašati se poput suvozača koji misli, zatvori li oči, sudar će se desiti, tada ćemo biti u stanju iskoračiti u područje nekontrole, u područje povjerenja. 

Raširimo li ruke poput Kristovih na križu, to znači da u njima više ničeg nema i da smo predali sve Njemu. Tada On može činiti svoja djela. Jer On nije nasilan, On ne otima, pa čak niti kad bi nam otimanjem učinio dobro. Sloboda koju nam je dao vezala mu je ruke. Sloboda kojom pokazuje da drži do nas. 

Sloboda da Ga ljubimo ili odbijemo košta Ga. Koštala ga je muke i raspeća, košta Ga i danas... jer za nama čezne i doziva nas a nemoćan je uzeti nas, jer bi time poništio dar slobode. 

Tada Ga ne bismo ljubili slobodnom voljom nego prisilno, kao roboti koji su programirani. A On to ne želi. Želi susret. Želi srca koja kucaju, koja drhte od ljubavi. I zato neće silom uzeti od nas ni naše brige i terete ali poziva i čeka, i nada nam se.

Ako se odvažimo zakoračiti u područje nekontrole, područje povjerenja u našeg Oca, dopustit ćemo da nas baci visoko i vjerovati da će nas Njegove ruke uhvatiti. Nećemo ništa uvjetovati, nećemo ništa određivati, nego ćemo vjerovati da Mu je baš sve poznato i da On mari, jako mari za naše živote. On zna želje našeg srca i odabrat će najbolji put i način za ostvarenje onog najboljeg za nas.

U području nekontrole i potpunog povjerenja, nećemo gledati u valove nego u Boga znajuć da On po njima hoda i da smiruje oluje, te da sigurno nećemo potonuti.

I kad sve izgleda bezizlazno, i kad bismo rado opet sabrali sve svoje terete i u naručje ih natrpali da ih riješimo, jer čini se, pomaka nema, ostanimo, radije ostanimo raširenih ruku, prikovani uz križ, rastvorena srca, jer tu, baš tu najbliže smo Onome koji je prošao upravo tim putem i naizgled nemoćan, satrt, izmučen, ubijen, pobijedio grijeh, nemoć, jad i smrt, za nas!

Budemo li odvažni, u nadi protiv svake nade, kad svatko razuman rekao bi dosta je, siđi, budemo li vjerovali i ruke držali prazne i raspete, rasterećeni svojih muka koje su kod Njega, budemo li ludo vjerovali slobodni od ikakve kontrole, Bog nas neće ostaviti! Nikad nije!

Piše Vesela Dujmić