U hodu 1301

Danima prebirem i mislim: Krešo svećenik!

Danima prebirem i mislim: Krešo svećenik!
Karmelićanin i mladomisnik Krešo (drugi s desna)

Prijatelju moj!
Nakon povratka u Split, započela sam pisati o nama. U nedjelju smo se okupili na tvojoj mladoj misi. Ti, Anica, Tomo, Đurđica, Marko, Katica i ja. Nekadašnji blogeri. Pisala sam o našim početcima na blogu, gdje smo se povezali i ostali do danas. No, kakva već jesam, obrisala sam greškom tekst kad je već bio gotovo pri kraju. Nema ga. A započeti iznova ne umijem. Jako ga je teško bilo iznijeti iz sebe, iz srca prepuna. I sad, iako obrisan, on je izvan mene i više ga ne mogu iznijeti.

Prijatelju moj. Uvidjeh da sam u stanju jedino ovo. Pisati tebi. Znaš li što si meni? Prije jedanaest godina tvoja duša bila je otkriće za mene. Tvoji zapisi su me iznenađivali. Dubina izrečenog bila je izvanredna, a duša koja je pisala tekstove ponizna, sveta. 

Dolazio si poslom u Split, pa smo odlazili na Mise zajedno, i u šetnje, i u samostan posjetiti časnu klarisu. Nisam ni slutila, dok smo na Bačvicama, pri rastanku, ostajali na sred ceste još i još pričati o Bogu, da ćeš jednog dana postati svećenik!

Sve si ostavio i pošao za Njim. Znala sam da ćeš uspjeti, jer si pošao bez ikakve zadrške ili odstupnice. Ništa nisi ponio sa sobom, ničim se osigurao za slučaj da odustaneš. Znala sam da takve milost podupire. Bog voli hrabre a ti si taj.

Znaš li, prijatelju moj, kolike se slike pred očima moje duše ovih dana izmjenjuju? Ti u smeđem karmelskom habitu koračaš uza me na putu do samostana svete Klare. Ti i ja na Misi u sv. Dominika, i u sv. Filipa Nerija. Tvoji zavjeti, tvoje ređenje, mlada Misa. Prostracija. Predanje. Ti hodaš prema Isusu u Svetohraništu. Gledam ti leđa. Ponizna su a dostojanstvena. Kao i hod. Čvrst i odlučan, a ponizan.
Ti na vjenčanju moje kćeri. Ti na sprovodu našeg Gorana kao svjetlo, potpora i nada. Božji. Sav Njegov.

Prijatelju moj. Tvoja mlada misa. Gledam te s ponosom. Blagdan Duhova. Crveno ruho na tebi. Misa kao da ti je tisućita a ne prva koju služiš. Ti polažeš ruke na nas. Dolazimo po dvoje. Blagoslivljaš svoje prijatelje. Karmelu, Tomu, Đurđicu, Anicu, Marka i mene. Plačemo i smijemo se Anica i ja dok koračamo prema tebi. Podižeš svoje ruke po kojima je maločas Krist sišao k nama. Moliš nad nama. Moj prijatelj, sad i moj otac. Čudesno. Danima poslije čudimo se Božjoj promisli. 

Dobro je odabrao. Jako dobro. Našao je toplu dušu za se. Našao je onog koji ljubi malene, neznatne, nezaštićene. Vidio je tvoja djela još dok nisi znao za poziv koji će ti uputiti. Vidio je da već onda živiš za druge.

Neka te čuva i vodi onaj koji te odabrao!
Jednom si mi rekao kako bi mogao biti redovnik, ali za svećenika nisi dostojan. Upravo zato jesi!
Rekao si mi i da ne bi volio imati izvanredne darove, bojao si se oholosti. Upravo jer si ponizan, Bog ima na čemu graditi. Od Njegove si materije satkan. Od dobrote, ljubavi i milosrđa.

Gledam pred očima duše kako ulaze stotine svećenika u katedralu. Dvanaestorica ste zaređena! Kad ste izlazili iz crkve mislila sam: izlazi odavde sasvim novi čovjek; svećenik.
Danima prebirem i mislim: Krešo svećenik! Bubne me ljepota, ushiti me uvijek iznova spoznanje. Moj prijatelj svećenik! Onaj s kojim sam prošla kroz kušnje iz kojih smo izišli jači i povezaniji.

Prijatelju moj!
Gdje god da te Isus pošalje, moja će duša ići s tobom. Dok sam živa neću te ispustiti iz molitve. A poslije, kao što rekoh, molit ću i više.
Krešo moj. Prijatelju i oče. Božji miljeniče. Toliko toga mogla bih ti reći i sve bi bilo premalo. Sad znam što znači prebirati i pohranjivati. Za sušne dane, za teške sate, za kušnje i težine, imam gdje pogledati i čime se nadahnuti.

Tvoje ime je Krešimir Josip od Muke Kristove.
Neka ti muka Njegova bude uvijek pred očima, neka te nadahnjuje trajno za život u svetosti. Sveti Josip bio ti uzor, a majka Marija blagoslovom te svojim pratila! 

Ostajem motriti slike koje se izmjenjuju bez prestanka u mom srcu, a svaka je ljepša od druge. Ostajem zadivljena koliko Bog voli slabe i grešne poput mene, da mi daruje prijatelje poput tebe.
Hvala ti što si tako malen i tako uronjen u Boga. Hvala ti što si milosrdan i rado praštaš. I što si mi otkrio svoje srce i dopustio da mu budem blizu.

Sad si naš pastir, a ne samo prijatelj. Znam da nikad nećeš postati najamnik. Sretna sam jer se Crkva upravo obogatila a čitavo nebo kliče: - evo svećenika!

Onog časa kad si u katedrali odgovorio na prozivanje svog imena: - Evo me! - Gospodin je učinio sve novo!

Hvala Mu i slava uvijeke!

Piše Vesela Dujmić