U hodu 2073

Kako me Marin doveo u blizinu samoj sebi i Bogu

Kako me Marin doveo u blizinu samoj sebi i Bogu
U mojoj duši, držeći Marina, dok je njegova glava bila na mom ramenu, događala se molitva

Subota, Hod za život. Svake godine u meni želja da idem, svijest da tu trebam biti, i moja slabost, želja da ne stršim pred okolinom koja me ne razumije i koja jasno i bez straha iznosi preda mnom svoje. Svake godine molitva pred bolnicom i Hod za život pokazuju mi istinsko stanje moje duše, koja je doista puna kukavličuka. Tko bi to od mene očekivao? Tko se ne bi začudio kad čita moje tekstove i pjesme i kad me svakodnevno susreće na svetim misama? 

Eto to je istina i zato mi ništa ne znači ničija pohvala. I ne samo zato. Ima u meni dosta toga čime se ne ponosim, i što ne želim ali je tu. Zato nije svejedno kako živimo od malena. Nije svejedno u kojoj dobi primimo Boga u svoj život. Živeći daleko od Njega, svašta se prilijepi na dušu, poput prožvakane žvakaće gume, koju je poslije teško odliijepiti s odijela. 

Idem ja svake godine i ići ću, neovisno o osjećajima koji mi nisu na ponos, dapače, zbog njih još i više, jer stari čovjek bi rado nadvladao novog, Božjeg, rado bi ga povukao na dno još dublje od prijašnjeg, zato valja biti budan i odupirati se. Doista, doživjela sam nakon Hoda za život i porugu, lagano ismijavanje, no dobro. Voljela bih da toga nema, ljepše je kad imaš razumijevanje sa svih strana, no treba biti svoj i kad nije lako, treba svjedočiti životom a ne samo riječima, treba ustrajati iznova, iznova, iznova, i jednom će otpasti s odijela moje duše i zadnja stara, prožvakana guma što se davno prilijepila u mom životu bez Boga.

Subota, Hod za život. Susret sa sestrom i prijateljicama, odjevenim u majice Hoda za život. Ja nosim svoju od prvog Hoda, 2017. godina se jasno vidi na leđima, i nosit ću je svake godine, kao znak moje pobjede nad sobom. A šaputala je moja stara narav, dok sam tog jutra peglala svoju plavu majicu - Ma obuci nešto drugo, pa neće sigurno svi nositi to... 

Čim sam ju obukla i krenula vani, nestali su svi oni osjećaji u meni. Na Rivi šarenilo boja, gomile djece, majki, očeva, mladosti bezbroj, snaga, nada za ovaj svijet. Srce mi se širi od radosti, od ljubavi, od sreće što smo toliki dodirnuti živim Bogom. Nada za sljedeće generacije dok motrim toliku mladost. Osmijesi posvuda, mir na licima, nema nigdje namrštenih lica, nema zabrinutih, svi smo jedno, puni nade i radosti. Dobro je.

Hodamo, hodamo prema Zvončacu koji je cilj, hodamo okupani suncem, svijetli i radosni. Okupljamo se na Zvončacu, dozivamo se mobitelima kako bi se skupili na hrpicu, Karin i ja se, naravno pokušavamo pronaći, i smijemo se jer nam za to treba više vremena nego kod normalnih ljudi. Fotografiram dječicu, tate koji ih nose na ramenima, majke koje tako mirno i strpljivo brinu o svojim malenima. Sve je kako treba biti.

Nakon fotografiranja neke dječice prilazim Karin i ostalima. Ugledam jednu majku koja drži u naručju dijete. Još nekoliko djece joj je u blizini. Pogledam dječaka u njezinu naručju i sjetim se; to je Marin, maleni nećak drage Karin. Pričala mi je o njemu. Dječak je to s jednim kromosomom viška. Ili mi ostali imamo jedan manjka? Ja, koja sam toliko iskvarena svijetom da osjećam sve ono što rekoh na početku...

Dječak je to koji ima Down sindrom. Ne znam dob, možda ima tri godine, nisam pitala mamu. Prišla sam mu šutke i pružila mu nježno desnu ruku. Znam da djeca ne vole kad se na njih navali, znam po mojoj unučadi koju gnjavim. Stoga sam prišla Marinu polako, puštajući da on moju ruku primi ili ne, kako ga bude volja. A on, on me šokirao. Uzeo je tu moju ruku a onda mi pružio obje svoje i došao mi u naručaj! 

Jednostavno, vrlo jednostavno, došao mi je u krilo. Ništa nije govorio. I ja sam šutjela. Prislonila sam svoje čelo na njegovo. Zatim lice uz lice. Bila sam doma. Bila sam JA. Spale su s mene u trenutku sve ljuske, svi oklopi svijeta. Ostala je gola duša pred čistom dušom. Marin me doveo u blizinu samoj sebi i Bogu. Ne mogu prepričati. Samo sam kasnije, doma, plakala, plakala. I sad plačem, nekoliko dana kasnije, misleći o tome. 

Marin je naslonio glavu na moje rame. Ljuljuškala sam ga i tu i tamo prošaptala mu nešto. Njegova mama me gledala sa smiješkom. Upitala me je li mi teško nositi ga, pa joj rekoh da on nosi mene. Nasmiješila se, očito joj to nije novo ni nepoznato. Kasnije smo razgovarale kroz poruke, obratila sam joj se kako bih ju pitala smijem li pisati o Marinu. Rekla mi je da su njoj sva njezina djeca ista, sva su čudesna, svih petero. Rekla je da je možda lakše kroz njegove oči zagledat se u Boga, ali da je to samo podsjetnik da se i u očima druge djece može lako ugledati Njega. A onda dalje i u očima svih ostalih ljudi. U pravu je Branka, Marinova mama. Treba nam rasti da bismo to mogli, da. 

U mojoj duši, držeći Marina, dok je njegova glava bila na mom ramenu, događala se molitva. A on me, kao da čuje točno što se događa u meni, dva puta snažno stisnuo, kao kad odrasli čovjek stisne drugog u nijemosti razumijevanja, dok se nešto veliko događa, a riječi tad nema, i bivaju zamijenjene stiskom. 

Marin je zaspao na mom ramenu. Nije mi bilo lako odvojiti se od njega. I nisam. Nosim u srcu ljubav koja me kroz njega otoplila, otopila, nosim ono nešto nebesko što želim sačuvati. Kad sam kćeri poslala sliku Marina i mene, rekla je da ne sjajim tako čak ni kad svoju unučad držim. Razumjela je, gledajući sliku, ništa nisam trebala govoriti. 

Subota, Hod za život. Jedna ja polazim, druga se vraćam. Tko zna, možda putem, hodajući ovom stazom na kojoj sam već petnaest godina, tko zna, u hodu za život svednevice, možda i ja jednom budem trajno onakva kakva sam bila držeći Marina u naručju. Dao Bog da silazeći s brda preobraženja, na koje me Bog počesto odvodi, zadržim sjaj u duši i ostanem sva preobražena. Tko zna...

Do tad je hodati, hodati, otresajući sa sebe uporno sve obzire, u poniznosti koju donosi svijest da ima toga podosta što još valja odlijepiti s duše. Te subote, u Hodu za život, mnoštvo radosnih lica, a nadasve Marinov zagrljaj, učinili su da moja duša slobodnije diše!

Piše Vesela Dujmić