U hodu 1025

Moja me svekrva gledala očima nebeskog Oca

Moja me svekrva gledala očima nebeskog Oca
Prošlo je 24 godine. Na ruci imam ovaj njezin prsten koji je nosila stalno...

Zvala se Marija ali svi su je zvali Mara.
Nisam do sad pisala o njoj.
Nedavno je moj muž naišao na neke poznanice moje svekrve koje su mu rekle: - Kako je tvoja mama voljela tvoju ženu! Je li ti žena još onako dobra kako je tvoja mama govorila?

Nakon 24 godine od njezine smrti, suze mi kliznu iz očiju na ove riječi. Pomislim, moguće da je ona gore pokrenula nebo i izmolila moj povratak Bogu.
Moja svekrva zaslužuje da o njoj kažem par riječi. Puno je toga što bih imala za reći iako smo bile skupa tek sedam godina, ali eto reći ću samo djeliće koje sad u slikama vidim.

Bila je to čvrsta žena. Život ju je isklesao u tvrdu stijenu. Kao četverogodišnja djevojčica ostala je s mamom i tri sestre bez oca. Živjele su na selu u maloj kućici, u siromaštvu. Udala se s dvadesetak godina za krasnog mladića iz istog sela, zaseok pokraj njezina. Bili su radišni, poštovali zajednicu u kojoj su živjeli i u svom kratkom braku dobili četvero djece. Muž joj je jednog jutra pošao na posao i nije se više vratio. Vijest ju je zaodjenula u crno. Poginuo je u tridesetrećoj godini života. Najstarije dijete, moj muž, imalo je devet godina. Tri sestrice su bile 7, 5 i 1 godina. Kad su trebali slaviti prvi rođendan najmlađe, njegovo su tijelo spustili u grob.

Kad sam ja došla u obitelj prošlo je dvanaest godina od svekrove smrti. Svekrva je često pričala o njemu sa suzama. Mislila sam tada da je to prevelika bol, kao da je jučer umro. Čudilo me što ona sve proživljava kao da se nedavno dogodilo. Nisam shvaćala u svojim mladim godinama da je dvanaest godina tek treptaj oka.

Svekrva mi je izgledala stroga i dominantna. Vrijeme je mekšalo naše odnose i otkrivalo mi dušu moje svekrve. Nježnu stranu dodirnula su u njoj unučad. Njima je pjevala hvalospjeve. I oni su nju obožavali.
Najviše sam ju upoznala i zavoljela kad se razboljela. Mislila sam da taj veliki borac mora pobijediti bolest. Sve je u životu uspjela, sve sama postigla, nemoguće stvari za svoju djecu učinila, hrabro poduzimajući sve da ih podigne. Bila je izuzetno inteligentna i poduzetna pa im je i materijalno priskrbila.
Voljela je stvarati.

Prije bolesti čuvala mi je djecu dok bi ja i muž radili. A onda ju je počela boljeti noga. Nakon nekog vremena otkrilo se da ima rak. Liječila se prvo u Splitu a zatim u Zagrebu. Kad je završila u bolnici dotrčala sam ju vidjeti prije posla, a ona je plačući rekla: - Šta ćeš ti sad s dicom?

Potreslo me što ne misli na sebe u svojoj situaciji.
Način na koji je trpjela otkrio mi je veličinu te žene.
Kad god je mogla nasmijala bi se. Bolničko osoblje nam je govorilo koliko ona trpi svoje patnje bez opterećivanja drugih i bez ikakvih traženja za sebe.

U Zagrebu je bila smještena kod svoje kume s kojom sam se dopisivala. Ona mi je otkrila koliko moja svekrva drži do mene. Šest dana prije njezine smrti došli smo ju posjetiti. Bila je sad u bolnici, u nekoj sobi gdje je ležala sasvim sama.
Sjećam se da sam sjedila iza nje i držala njezino krhko tijelo u naručju. Ponijeli smo joj sliku unuka koju je naslonila na srce i rekla da ju sad ništa ne boli.
Željela je doći kući. Prijeći još jednom prag svoga stana. Zagrliti svoje.

5. prosinca 1995. bila su spremna bolnička kola da ju prevezu kući. To jutro ustala je sama iz kreveta, što dugo nije mogla, otišla do kupatila.
Vratila se u krevet i izdahnula. Sama u sobi na kraju hodnika tog bolničkog odjela. Daleko od doma i od nas. Imala je 49 godina.

Vozila su je pogrebna kola. Sjećam se njezina lica. Ležala je mirno. Među prstima su joj bila zrnca krunice.
Bila je velika magla i hladnoća na dan njezina sprovoda. Padao je gusti snijeg. Povorka je bila nijema od tuge. Njezina djeca skrhana. I ja sam bila skrhana, ali sama. Nisam mogla s njima dijeliti bol jer to nije moja mama.

Idućeg jutra iznad kuće je bio bijeli krug, kao kredom nacrtan. Iz njega su se vidjela dva križa. Iz sela su nas zvali da dođemo vidjeti. Kad smo izišli, taj krug s križevima je polako otplovio u nebo.
Ne znamo što je to bilo ali je bilo neobično. Meni je izgledalo kao dva križa mog svekra i svekrve. Dva križa koja su ih odvela u nebo.

Prošlo je 24 godine. Na ruci imam ovaj njezin prsten koji je nosila stalno, sve dok joj nije postao prevelik na mršavim prstima. Kad ga pogledam čini mi se da je ona htjela da ga imam i da ga nosim.

Već u dva navrata od različitih žena čujem kako je govorila o meni lijepo, toliko lijepo da se to još pamti.
Ne znam za dobro koje je mogla vidjet u meni. Nisam bila ništa posebno.
Valjda je takav bio njezin pogled. 

Naučila me da odnosi rastu i da trebamo dati priliku ljudima koji ulaze u naš život. Da trebamo rasti zajedno s drugima i davati im prostora. I da se velik treba biti i u zdravlju i u bolesti. Velik kroz malenost, strpljivost, trpljivost. 

Dvanaest, dvadesetjednu, pedeset godina - sve je to ništa. Ja sam već njezine dobi, već sedam godina sam baka. Moja svekrva bi upravo danas, 23. svibnja 2019. imala sedamdeset tri godine.
Sigurna sam da je ispunila čežnju za svojim mužem. I da je sretna već 24 godine. I da ne miruje. Nikad i nije mirovala. Radi ona gore punom parom. Bdije i moli. Njezin blagoslov ćutim. I znam da mi je oprostila što nisam znala bolje i što sam griješila. 

Nastojat ću biti ono što je mislila o meni. Biti dobra.
Jer gledala me očima majke. Čak i više: očima nebeskog Oca. On nas potiče videći u nama već sad ono što možemo postati.
Želim odgovoriti na taj i takav pogled ljubavi.
Dao Bog da tako bude.

Piše Vesela Dujmić