U hodu 1168

Nevidljivi hendikepi

Nevidljivi hendikepi
ILUSTRACIJA

Jutros sam na poslu morala rukom popunjavati neke obrasce. Dosta toga radimo preko kompjutera i tipkovnice, no uvijek je potrebno, nekad manje, nekad više, uzeti kemijsku olovku u ruku i pisati. Tada se suočim s mojim nevidljivim hendikepom, koji je dodatno zakamufliran uređenim, nalakiranim noktima.

Kad sam imala dvanaest godina, zbog griženja noktiju, nastupila je infekcija jednog po jednog prsta. Sjećam se kako su mi bili čišćeni i previjani, no ja sam nastavila gristi nokte. Onda me jedne noći probudila velika bol. Palac desne ruke se jako inficirao, i to ispod nokta! Na hitnom kirurškom sam prošla strahotu čupanja nokta bez ikakve anestezije. No pustimo sad to.

Taj nokat je izrastao, ali nikad više nije bio isti. Ne samo što je oštećen vidljivo, to čak i nije jako primjetno, nego mu je funkcija oslabljena pri vrhu. Uopće nemam osjet kad pišem kemijskom olovkom, i moram ju držati zdravim dijelom palca, te mi je rukopis katastrofa. 

Kad me stranka zamoli da joj nešto ispišem, kako da joj objasnim svoj hendikep kad on nije vidljiv, još sad s ovim novim tehnikama lakiranja noktiju koji prekriju nesavršenosti?
Radije uzmem obrazac i popunim. Kako god izgledalo ono što napišem.
Što sam starija, kao da je i palac u sve lošijem stanju. Izvana ne, ali osjet doista više uopće nemam u njemu kod pisanja.

Razmišljam tako, mučeći se u formiranju slova i brojki, kako svi mi imamo neka oštećenja, neke nevidljive zadobivene rane koje su nas oblikovale.
I mi živimo s ljudima koji također nose svoje nevidljive hendikepe.
Kad ih motrimo, i kad se na njih ljutimo, i kad ih ne možemo razumjeti, pomislimo li da oni ne mogu bolje, jer njihove duše nose hendikepe koji ih onemogućavaju ili im otežavaju odnose?

Moji prsti su dobili infekciju jer sam ih grizla. A grizla sam ih zbog emotivnih oštećenja. Sve ima negdje uzrok i početak.
Moje stranke se sigurno čude kad vide što sam im našvrljala kad zatraže da popunim obrazac. Možda misle kako mi se ne da i kako to namjerno činim da ih se ubuduće riješim. Oni ne znaju za moj hendikep.

Poznajem priličan broj ljudi s vanjskim, vidljivim, hendikepima. O kako su oni zdravi, kako cjeloviti! Uz njih i ja ozdravljam od svoje skučenosti i neiskazivanja ljubavi.
Ovi nutarnji hendikepi iskazuju se na razne načine. Uglavnom ružne. Lako za moj prst. On me ne čini ni sretnom ni nesretnom. Mnoge sam rane i hendikepe, oštećenja iznijela Isusu. Pokazala ih i zamolila da me ozdravi. I učinio je to. Neke tek spoznajem.

Neke su dublje, i pretvorile su se u mane i slabosti. I tu je sad područje moje borbe. Bog ih neće tek tako uzeti jer potrebno je da i ja činim svoj dio. Kad se ne bih trebala boriti, kako bih molila milosrđe u svojoj nemoći i kako bi se potvrdilo ono Isusovo da bez njega ne možemo ništa učiniti? Moja slaba popravljivost jest teret, ali i rađa razumijevanje za druge. Zbog oštećenog palca dobro razumijem tuđi loš rukopis. 

O kad bih se uvijek sjetila, u susretima s ljudima koji se ružno ponašaju, da to čini njihovo oštećenje nevidljivo, i da je to rukopis kojim oni sad jedino mogu pisati! Više bi ih voljela, više razumjela, manje zamjerala.
Dao Bog da mi se to sve češće posvijesti jer sretna sam samo kad ljubim. Kad god je drugačije, i ja sama stičem nova nevidljiva oštećenja.

Dao Bog da svi jedni kod drugih vidimo ono nevidljivo!

Piše Vesela Dujmić