U hodu 217

Deseta postaja - Isusa svlače

Deseta postaja - Isusa svlače
Postaje Križnog puta na Starom gradu u Sinju

S tvog tijela skidaju odjeću, zalijepljenu za rane. Majka te gleda. Sveto tijelo izloženo je pogledima. Sve tvoje rane tu su. Možemo li ih ne vidjeti? Mogu li okrenuti glavu dok stojiš preda mnom; Ti nevin, čist, bez riječi? Tvoj pogled vidi svakog čovjeka. Uzeše ti sve, dopustio si sve, pa i ovo najintimnije. Bože moj, učinio si se najmanjim od svih, najprezrenijim, ogoljenim do kraja. 

Pogled na tvoje tijelo posramljuje me. Ti si čistoća, a ja prljavština. A ti se ne kriješ. Stojiš i pogledom me pitaš koji je moj odabir. Isuse, ti me poznaš. Pred tobom sam ona koja jesam. Ti poznaš sva kriva nagnuća moga srca. Kad bih stala pred ljude ovako kao ti, kad bi me vidjeli doista, kako bih opstala? Zastajem ovdje, ova postaja je najteža, Isuse. Gledam tebe i vidim sebe, sasvim suprotnu tebi. A ipak me ljubiš i za mene stojiš prezren. 

Ne čudim se Isuse, ne pitam se ono pitanje koje moja grešna narav hoće postaviti: „Kako su mogli?“ Ne, odmah odbacujem to pitanje, jer ga uputiti trebam sama sebi. Kako sam mogla, kako mogu i danas, toliko puta te izdati, toliko puta... Pomozi mi. Želim svaki dan gledati ovaj prizor, ne skrivati pred sobom i pred Tobom istinu. Pomozi mi da te ljubim više. Pomozi mi, Isuse. Preslaba je moja duša izraziti što ova postaja znači za mene i zbog čega je se toliko pribojavam. Grijeh je moj svagda preda mnom. Ti sve znaš. 

Nijema stojim.
Ovaj trenutak me baca na tlo.
Bijeda duše i tijela moga
nije ti skrita, Isuse.
Vidim se dobro, Isuse,
gledajući tvoje otvorene rane.
Bože moj, nijema sam.
Ti sve znaš, nemam što reći.
Sve si dao, sve kazuješ ovim činom, ogoljelošću.
Oprosti mi, oprosti mi, oprosti mi.
Pred tobom sam posramljena do kraja.
Pomozi mi.