U hodu 1089

Isus nas ne tjera kud nije hodio, mjeru boli je ispunio...

Isus nas ne tjera kud nije hodio, mjeru boli je ispunio...
ILUSTRACIJA

"Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša". (Mt 4,1)
Đavao je čekao četrdeset dana s napašću. Čekao je da Isus oslabi, da klone, da mu se bude preteško oduprijeti. Piše u Novom Zavjetu: "Kad je prošlo četrdeset dana, Isus napokon ogladnje." (Mt 4,2)

Đavao je čekao dakle. Motrio je.
Je li mislio da će Isus popustiti jer će ga glad natjerati na to? Tko od nas ne bi upotrijebio svoju moć da si pomogne, kad bi tu moć imao?
Moglo se činiti sasvim logičnim da Isus zapovijedi kamenju da kruhom postane, ta On je Bog. Kasnije će zapovjedati olujama da prestanu, a kruh će umnažati.

Ali On će to činiti za DRUGE. Da ih nahrani, da ih nahrani onim važnijim i većim, zbog čega je i došao na svijet. Umnažanje kruha, ozdravljenja, čudesa i znamenja biti će u jednoj te istoj svrsi: spasenju. Nikada pokazivanju vlastite moći i nikada da bi sebi olakšao. Takav je naš Isus.
Na zdencu je stajao i pitao Samarijanku piti. On, koji po vodi hoda. On koji je vodu stvorio. Pita ju da bi njoj ponudio živu vodu koja nikad presušiti neće.

Isus je bio jednak nama u svemu. Osim u grijehu. U grijehu nam nije bio niti sličan. On ne popušta kad je oslabljen. Ne traži ni izlike u onom što bi mi vrlo rado uzeli za olakotne okolnosti ili opravdanja. Jer u Njemu nema ni mrve oholosti. On se snizuje dobrovoljno. Ulazi u nešto puno niže od Njega samog. Oblači se u ljudskost i u njoj trpi. U njoj umire. I uskrisava.

Drugi nam govore: Pođi tamo.
A sami našim stopama ne koracaju. Gledaju nas s visoka i zapovijedaju jer im je dana nekakva vlast. A On, koji jedini govori "Kao onaj koji ima vlast" ide prvi i poziva: Pođi za mnom.
Ne tjera nas kud nije hodio. Dapače, mjeru boli je ispunio i prepunio...

Đavao uvijek motri na one koji nisu njegovi. Vreba ih da ih uništi. On mrzi. Stoga je budan. Mržnja ga drži budnim. Čeka povoljan čas. Da oslabimo, da se uspavamo, da ogladnimo. A mi trebamo u pustinji činiti što i Isus. Boraviti s Bogom.
Isus nije u pustinji samo postio. Molio je. Boravio s Ocem.

U Maslinskom vrtu bio je žalostan do smrti. Tražio je podršku svojih prijatelja ali oni su pozaspali. Iako im je govorio da mole kako ne bi pali u napast.
Nema nikog da mu olakša patnje. Što tada đavao čini kad je čovjek izoliran? Prilazi, kao u pustinji. Ne piše za ovaj čas da Isusu šapuće i da ga nagovara, ali prije je pisalo da se đavao udaljio na kraju kušnji u pustinji od Isusa "do sljedeće prilike". A ovo je idealna prilika. Potpuno je sam i u smrtnoj tjeskobi. Ali nije ga pokolebao jer Isus je molio. 

Svi mi trebamo samoću. Treba nam odmak od ljudi i događaja. U njoj ne smijemo biti sami jer slabi smo. U njoj trebamo susretati se s Ocem. Posebno prije velikih stvari. Isus je prije početka javnog djelovanja otišao u pustinju. Molio je i postio. Budni đavao je došao za njim u pustinju.

Naše nije da se suočavamo s đavlom kako je to činio Isus. Nemamo mi te snage ni sposobnosti. Naše je da prepoznamo napast i od nje se ogradimo. Kad nam šapće u mislima, kad nas nagovara, samo ju odbacimo. A to možemo ako u pustinji nismo sami nego s Bogom. Post jača duh a molitva nas povezuje s Bogom.

Isusova još veća pustinja bila je u Getsemaniju kad su njegovi spavali a on se krvlju znojio od tjeskobe.
U prvoj pustinji znao je da će izići kako bi započeo svoje poslanje, a iz ove će izići kako bi ga na križu dovršio.

Kad je Isus rekao Ocu - Budi volja Tvoja! - bio je spreman. Ustao je, probudio svoje prijatelje i krenuo ususret svome izdajici Judi. Oružje je prijeteći zveckalo. Buka krvožednika se pojačavala. Tražili su ga a On je izišao pred njih i snažno, kao da nikad nije bilo onog: "Oče neka me mine ovaj kalež... " - kroz tamnu noć izrekao: JA SAM!

Piše Vesela Dujmić