U hodu 1095

O kad bi Boga svaka duša primila i s Njime živjela, postala bi sretna!

O kad bi Boga svaka duša primila i s Njime živjela, postala bi sretna!
ILUSTRACIJA

Vozeći cestom Kaštela - Split u srcu sam nosila toplinu koja me svu ispunjala. Smješkala sam se ćuteći u nosnicama miris bebe. Miris moje unuke. Došlo mi je da zovem ljude okolo i kažem im da sam sretna. I da je sreća tako blizu svakom od nas.

To nije prvi put da osjećam sreću. Ona se stalno potvrđuje u meni.
A dao mi ju je Bog.

Nalazim Ga. Otkako Ga primih u svoj život, otkrivam Ga posvuda. Više ne uzimam zdravo za gotovo ništa. Svjesna sam da je sve dar. Dar Boga koji nas ljubi.

Dva dana kasnije, ja sam pritisnuta sa svih strana. I opet se nalazim na cesti Kaštela - Split. I opet u nosnicama ćutim miris bebe koju sam upravo pustila iz zagrljaja i čija blizina me umirivala. Što dalje cestom odmičem od nje, bol je sve prisutnija.
Bol odnosa. Bol težine koja se pokatkad sruči odasvud, i istrese na mene.
Jedva čekam Misu!

Vozim, pokušavajući misli odmaknuti od onog što mi srce uzima u čvrst stisak do snažne boli. Pokušavam upiti miris bebe što dublje u sebe. Slabo mi uspijeva.
Bože, kako se ponekad zapetljaju odnosi!
Molim tiho u sebi mir! Daj nam mir, Bože...
I već ta molitva čini da onaj stisak oko srca popusti.

Jesam li i danas sretna? Jesam. Bez obzira na osjećaje, ja sam i danas sretna. U radosti Boga prepoznajem, Bogu se divim, Bogom se dičim, Bogu zahvaljujem. U boli, pogled je orošen, ali gleda u Raspelo. I opet duša nalazi Boga. Boga patnika, Boga slugu, Boga odbačenika, Boga prezrenoga, Boga iznakaženog mukom.
I ćuti Ga blizu. Zahvaljujem Mu još više.

Gledajući Ga, duša zna da njezina muka nije velika, ali da ju smije osjećati onakvom kako ju osjeća, i da ju smije i može povjeriti svom Bogu, koji joj nikad neće reći: - Što me zamaraš tim sitnicama, pa vidiš li što sam ja trpio?

I upravo zato, jer On ne prigovara nego supati kao da nosiš najveće breme na svijetu, lakše je nositi.
Ništa nije besmisleno. Bol kroz čitavi dan prikazujem Bogu. Za nas jadne koji hodamo ovom dolinom suza, koji otežavamo hod počesto jedni drugima, koji se zapetljamo tako lako u odnosima i koji ne znamo kako učiniti daljnji korak. Po naravi, moja bi duša rado kažnjavala, ali po milosti, ona zna na što je pozvana i voljom teži onome na što je pozvana i što je u izobilju primila: oprost i pomirenje.
I čini Gospodin. Čuje korak srca i približava, pomiruje, poravnava, posvjetljava. A u svetoj Misi iscjeljuje.

Jutros ustadoh kao nova, obnovljena, osnažena.
Bog moj moja je sreća.
Miris bebe, boje neba, sve radosti i sve boli, ma sve je život i svega mora biti. Iako sam čini mi se, sve ranjivija, uz Njega se sve lakše i obnavlja moja snaga.
Pjesma kaže: - U svakom slučaju te volim.
Doista je tako. U svakom slučaju, Bog jest moja sreća! O kad bi Ga svaka duša primila i s Njime živjela, postala bi sretna!

Piše Vesela Dujmić