U hodu 1485

U srcu nam se rodilo čudo s Okita i rascvjetao klen Božje ljubavi

U srcu nam se rodilo čudo s Okita i rascvjetao klen Božje ljubavi
Unutar treći put izgrađene crkve na Okitu, nalazi se slika Gospe Karmelske

Nosim u srcu Božić. Duboki mir preplavio mi je dušu. Želim podijeliti s drugima ljepotu koja me zahvatila. Želim pozvati i druge, koji bi, ako Bog da, iduće godine pošli s nama ususret Božiću na ovaj nov, nedoživljen način.

Krenuli smo u subotu 22. prosinca, iz Splita, nas oko šezdeset i pet duša, pod vodstvom don Josipa Mužića, u Vodice. A krenuli smo s posebnim ciljem; popeti se na brdo Okit, gdje se događalo čudo cvjetanja grančice stabla klena. To se čudo događalo svake tri godine, i to na način da bi na Badnjak procvjetala grana koja se pružala prema kapeli, i to baš onaj ogranak koji je gledao u sliku Blažene Djevice Marije, Gospe Karmelske. O tom čudu don Josip Mužić je napisao knjigu "Božićno čudo na Okitu", koja je nedavno predstavljena u Vodicama i u Splitu.

U autobusu nas je don Josip upoznao s događajima vezanim za to čudo, o velikoj vjeri mještana koji su cijelu noć na brdu Okit bdjeli u molitvi, o rušenju crkvice dva puta, i o posječenom klenu od strane komunista, koji su na taj način, rekla bih, neuspješno pokušavali sasjeći vjeru.

Zatim smo molili krunicu, a ona je najbolja priprema srca za primanje milosti u susretu s Gospodinom. Put do Vodica bio je kratak, i u radosnom iščekivanju, već upoznati s djelićem povijesti tih prostora, krenuli smo iz autobusa prema župnoj crkvi u Vodicama. Već u blizini crkve zateklo nas je prvo čudo, zbog kojeg mi i sad suze oči dok pišem. Naime, u blizini crkve postavljeno je veliko raspelo izrađeno od bodljikave žice. Kako upravo jutros saznajem umjetnik je djelo sačinio bez rukavica, golim rukama. Pretpostavljam da je na taj način bio u dubinama svoje duše bliže trpećem Isusu kojeg je želio i uspio prikazati svojim djelom. 

Umjetnik je mještanin Josip Jole Mateša, samouki kipar, pjesnik, i zaljubljenik u Boga, što se iz svih njegovih djela snažno očituje. Zastali smo pred raspelom. Zastali i motrili. Iznad Isusove glave stajao je natpis "Za me". U podnožju raspela pisalo je "INRI". Svatko tko stane pred ovo raspelo pozvan je pročitati ovo "Za me ". I tada to više nije samo za umjetnika koji je napisao te riječi, nego za svakog koji čita, jer Isus je umro za svakog od nas. I ja sam stajala ganuta pred raspelom, jer ta muka, to trpljenje, ta bolna smrt Isusova bila je za me!

Doista je fascinantno koliki dar je Gospodin povjerio Josipu Mateši, koji obilno koristi taj dar na slavu Božju.
U župnoj crkvi Svetog Križa, župnik don Franjo Glasnović upoznao nas je malo s poviješću crkve, a umjetnik Josip pročitao nam je svoju pjesmu. Čitavo hodočašće Josip je bio s nama, i osjetivši trenutak povremeno nam pročitao po jednu svoju pjesmu. Taj čovjek je jedna dobra, skromna duša, potpuno u službi Isusovoj. On također prelijepo pjeva, što se potvrdilo kasnije na brdu Okit, o čemu ću reći par riječi kasnije. 

Zatim je slijedila okrjepa u pastoralnom centru, te smo se osjetili doista kao dočekana braća i sestre. Nakon okrjepe uputili smo se dalje, pješice, do kuće Josipa Mateše. Tamo su slijedila nova čuda. Svaki detalj u vrtu bio je uređen, na svakom koraku nalazi se umjetničko djelo. Stablo masline koje prikazuje Isusa predana volji Očevoj, Isus u naručju Majke koja drži ruku u Njegovu srcu, na taj način prikazujući Njezinu supatnju i Njezinu suotkupiteljsku ulogu u povijesti spasenja, Isus pod mnogim našim križevima, i druga djela, čuda su Božje ljubavi koja nam se ovdje otkriva i daruje na poseban način. 

Bog preko talenata darovanih ovom čovjeku dotiče naše dubine i govori svakom svojom prikazanom ranom; Pogledaj koliko te ljubim. A onda je uslijedilo nešto što nam je svima izmamilo osmijeh na lice i blagost u srcu. Prije stepeništa koje vodi u kuću, ugledali smo velikog anđela koji u rukama drži bisernu školjku. Ona se otvara uz zvukove pjesme "Tiha noć". Kad se otvori ugledamo malog Isusa koji leži na zlatnim polugama. No, to nije tek obično zlato, jer na polugama piše kakvo je to blago zapravo; Ljubav, Vjera, Ufanje. 

Upoznali smo i Josipovu vedru i gostoljubivu suprugu, koja nam je unutar kuće pokazala još Josipovih djela, uključujući i stepenište koje je sam izradio. U jednoj prostoriji upravo je u tijeku priprema jaslica, a na zidu kamena posuda za blagoslovljenu vodu u obliku dvije ruke koje drže tu vodu. Ispod te posude prikazano je, također u kamenu, Isusovo bičevanje. Pažnju nam je privukla crno bijela fotografija s vjenčanja Josipa i njegove supruge, na kojoj su tako lijepog i čistog pogleda, kojeg imaju i danas. Naravno, i oni su nam pripremili zakusku, pa smo odatle krenuli na brdo Okit. 

Moram reći da smo, po izlasku iz Josipove kuće, osjetili mir. Onaj pravi, božićni mir. U razgovorima s nekoliko grupica žena, one su spomenule kako osjećaju poseban mir, ne znajući da su to i druge primjetile. Taj mir nije jednostavno opisati, iako on nosi u sebi jednostavnost. Taj mir nosi u sebi jednostavnost male štalice u kojoj se rodio na zemlji Bog. Taj mir približava jednostavnost, šutnju, malenost malog Isusa, njegove malene, ponizne mame, i njegova samozatajnog oca. I taj mir odjednom je ispunio naša srca i mi smo osjetili Božić.

Pridružilo nam se četrdesetak mještana, od kojih je njih nekoliko nosilo u rukama baklje. Neki su išli na početku procesije, neki uz, a neki na kraju, tako da budemo osvjetljeni i da lakše pratimo put. Putem smo molili i tako se, opet uz krunicu, uspeli na brdo Okit. Rekoh jednoj ženi pored sebe: "Prekinuta povijest se nastavlja. Možda upravo počinje, i nadam se da jest, nova tradicija." 

Unutar treći put izgrađene crkve, nalazi se slika Gospe Karmelske, s koje nisam mogla maknuti pogled i koja me, svaki put kad bih pogledala negdje drugdje, ponovno privlačila k sebi. Nisam mogla shvatiti što Marija ima u lijevoj ruci. U desnoj je držala malog Isusa, i oboje su nas gledali. Tek poslije Mise, kad sam prišla blizu, vidjela sam da Marija u ruci drži Isusovu nogicu. Detalji poput takvog me uvijek duboko dirnu, jer vidim jednu običnu mamu u prisnosti s djetetom, a onda me pogodi misao da je ta mala noga koju je Marija držala kasnije bila probodena čavlom, i da je to Njegovo maleno tijelo u naručju majke, kasnije ležalo krvavo i mrtvo u istom tom naručju... I to me, kao majku, duboko rani. 

Sveta Misa je bila još jedno čudo. Misa to uvijek jest, naravno, no ovdje se događalo doista jedno cvjetanje. Izvana, to nije bio klen koji cvjeta u neobično vrijeme, nego je u našim dušama cvjetala ljepota Božje prisutnosti, i ljepota Božića kojeg smo već sad ćutjeli. Na Misi su pjevali pjevači klape Bunari. Oni su također i članovi crkvenog zbora. Bilo je veličanstveno, to pučko pjevanje, kojeg bih mogla slušati do jutra. 

Misu je predvodio don Josip Mužić, u koncelebraciji don Franje Glasnovića. Imao je snažnu, nadahnutu propovijed za koju bi mnogi mogli reći: "Tvrd je to govor, tko ga može slušati? " (usp. Iv 6,60) Govor je to zbog kojeg bi se mnogi, da su ga čuli, okrenuli i otišli, kao što su to činili za vrijeme Isusova govora. Otišli bi oni koji bi se prepoznali u tim riječima. Ili bi neki od njih, nadam se da bi bilo i takvih, pred istinom izrečenog ostali, suočili se sa sobom i zaokrenuli svoj život. 

Kao što je rekao u propovijedi don Josip, siloviti osvajaju Kraljevstvo nebesko. To nisu njegove riječi, nego Isusove, kao što nalazimo u Matejevu evanđelju (usp. Mt 11, 12), a on ih živi i na njih se oslanja. To su siloviti koji se bore sa sobom, koji neće odvratiti glavu od istine o njima samima, nego će priznati svoje stanje i prihvaćati milost Božju, te se stalno, do krvi, boriti sa sobom nadvladavajući sve nutarnje prepreke. 

Isto tako, boriti će se za istinu i pred svijetom, neće ju negirati, sakriti, neće činiti kompromise koji zapravo znače kukavličuk i izdaju. (To je moje tumačenje). Don Josip je bio poput Ilije, i poput Ivana Krstitelja, a za biti gromovnik na riječima moraš i živjeti tako. Don Josip je imao snažnu propovijed jer ne živi mlako niti mlitavo, i moram reći da bismo svi ovdje prisutni, rado takvih propovjednika imali više, da i nas same razdrmaju i jačaju svojim životom i svojim riječima. Ne kažem da ih nema, ali ih treba biti više. 

Propovijed je završio riječima nade i ohrabrenja. Sve su te riječi još odjekivale našim dušama, a misno slavlje se nastavilo uz božićne pjesme. Kad je počela sveta Pričest, pjevači, među čijim se glasovima isticao i glas Josipa Mateše, zapjevali su pjesmu koja nas je potpuno uronila u otajstvo Božića, a to je Marijin hvalospjev "Veliča"! Još jedno čudo, biti duhom prenesen u trenutak kad su dvije rodice, Marija i Elizabeta, prorokovale o Božjim čudesima. A to se događalo, i suze su tekle, a ja sam samo zahvaljivala Isusu što sam noćas ovdje, sjećajući se mnogih Božića kad je moja duša bila hladna i nepristupačna da se u njoj rodi maleni Isus. 

No, Bog je čudesan, dobar i milosrdan, te stalno dotiče nove duše, i bez obzira što nas je malo, i što nismo ni mi savršeni, On strpljivo i neumorno radi s nama. Molimo da i ovog Božića neke nove  duše postanu tople štalice u kojima će se roditi Gospodin i rasti, rasti, sve dok ne mognemo, svaki od nas, poput svetog Pavla uskliknuti: "Ne živim više ja, nego Krist u meni!" (usp. Gal 2,19-20)

Nakon svete Mise, zagrijali smo se čajem i okrijepili fritulama, koje su nam pripremili s ljubavlju naša braća i sestre iz Vodica. Bilo je još pjesme pred vratima crkve, bilo je tu budnica, bilo je božićnih pjesama, ja ja sam gledala te mladiće iz klape Bunari i mislila: Ima nade, ima vjere, ima ljubavi!

Spustili smo se s brda Okit, praćeni sjajnim mjesecom i bijelim oblacima koji su rasvijetlili ovu noć. U srcu nam se rodilo čudo s Okita i rascvjetao klen Božje ljubavi i milosrđa. Čuvajmo ga, ne dajmo ga nikad nikome posjeći! Okit i danas govori, slušajmo što nam svojim čudesima poručuje!

Sretan i blagoslovljen Božić svakoj duši! Dao Bog da bude što više novih utočišta našem novorođenom Kralju, a nek se u srcima koja Ga već nose raplamsa uvijek nova vatra ljubavi!

Piše Vesela Dujmić